Budući da su se Dora Bilić i Tina Müller profilirale i u području dizajna izložbenih postava, htjeli smo da i sam postav izložbe sadrži još jednu dodatnu interpretativnu dimenziju za sve prikazane radove, tako da smo osobitu pažnju posvetili načinu na koji ćemo svaki od njih prikazati, dovoljno unificiranom da jasno sugerira kako je riječ o sličnom načinu razmišljanja, i dovolj­no individualiziranom da istakne osnovne karakteristike svakog od projekata. Sve vitrine (s otisnutim tekstovima o svakom od radova) posebno su dizajnirane za ovu izložbu. U ovu knjigu uvrstili smo tekst predgovora, kao i pojedinačne kratke tekstove o svakom od izloženih radova.

[Iz uvodnog teksta O dizajnerima kao pripovjedačima, o izložbama kao pripovijestima]

 

 

HDD galerija
18.12.2015. – 12.1.2016.

Multimedijalni kulturni centar, Split
20.1. – 9.2.2016.

Kustos izložbe, autor teksta predgovora i izložbenih legendi: Marko Golub
Dizajn vizualnog identiteta i postava: Dora Bilić • Tina Müller
Organizacija izložbe u Splitu: HDD i Platforma 9,81 u suradnji s Multimedijalnim kulturnim centrom i DVK UMAS. Organizacijski tim: Marko Golub • Miranda Veljačić • Oleg Šuran • Ivica Mitrović • Mirjana Jakušić
Postav izložbe: Oleg Šuran • Marko Golub

 

 

Stvari koje oponašaju druge stvari — o interpretacijama Dore Bilić i Tine Müller

Marko Golub

 

Nema smisla skrivati da odavno gajim ogromno poštovanje prema dizajnerskom radu Dore Bilić i Tine Müller, a ono se gradilo dugo, sasvim izdaleka, uglavnom kroz najrazličitije čudne predmete koji su dolazili u moje ruke tijekom posljednjih desetak godina. Većinom je riječ o papirnatim stvarima – knjigama, letcima, plakatima, promotivnim materijalima i hibridima svega navedenog – dizajniranima prije svega s osobitom pažnjom i predanošću prema ljudima za koje su rađeni, inventivnošću u odabiru materijala i korištenju tehnologije tiska, te sposobnošću da u svakom od tih predmeta razbude neku njima inherentnu osjetilnost. Dora i Tina znaju da, na primjer, knjiga nije ‘samo’ knjiga nego predmet s kojim čitatelj uspostavlja osobit odnos, i kroz koji se uvijek odvija svojevrsna interakcija između njega, dizajnera i autora. Ova mala tematska izložba okuplja one radove Studija Bilić_Müller u kojima su spomenute kvalitete najizraženije, vjerojatno zato što su im klijenti mahom drugi kreativci – umjetnici, dizajneri i arhitekti, ili institucije koje ih zastupaju. Takve situacije u kojima kreativci rade za druge kreativce uvijek su osjetljive, jer podrazumijevaju ponešto prividne slobode, ali puno više odgovornosti jer dizajn tu ne smije biti invazivan, ne smije se natjecati ili narušavati integritet djela ili njegovog autora, štoviše tamo gdje mu je blizu, dizajn mora biti nevidljiv. Upravo na ovom skliskom terenu Bilić_Müller se, međutim, ponašaju prilično odvažno, do krajnjih granica eksploatirajući mogućnost da svojim radom, u vlastitom mediju, tumače rad drugog autora, pritom uvijek uspijevajući da ga ne okrhnu i ne nadjačaju.

Studio Bilić_Müller izgradio je karijeru radom za kulturnu i umjetničku scenu, koja se u dizajnerskom miljeu dugo vremena afirmativno, a u zadnje vrijeme sve više ironično, smatra svojevrsnim dizajnerskim dječjim igralištem – mjestom ‘nesputane’ kreativnosti s kojeg se lansiraju nove dizajnerske zvijezde i dobivaju najvažnije domaće i internacionalne dizajnerske strukovne nagrade. U takvom okruženju razmjerno je lako realizirati takozvane ‘osobne’ radove, one u kojima dizajner ostavlja svoj vlastiti, prepoznatljivi autorski pečat. I dok one nedvojbeno u svojim projektima investiraju same sebe, svoj osobni senzibilitet a time i dio svoje osobnosti, njihovi radovi za klijente iz područja kulture nijednim svojim dijelom nisu o njima samima – štoviše svaki od njih odlikuje se visokom razinom profesionalizma i ozbiljnosti.

Upečatljivost njihovog dizajna proizlazi iz sposobnosti da u svakom projektu pažljivo prepoznaju autorski jezik osobe za koju rade, i zatim pokušaju progovoriti tim istim jezikom koristeći karakteristično dizajnerski instrumentarij. Kako se sadržaj ne bi izgubio u prijevodu, ponekad je potrebno preoblikovati formu, pa tako mnogi od predmeta koje su Bilić_Müller dizajnirale glume / izvode / interpretiraju nešto drugo: promotivni materijal o radionici s odjećom austrijske umjetnice Elke Krystufek oponaša krojački metar; plakat/letak za predstavu Pijane šume layoutom i formatom oponaša kretnje plesača kojem tlo bježi pod nogama; prozirni ovitak i korice s dvostruko otisnutim naslovom kataloga Studies on Shivering simuliraju drhtanje protagonista ovog ciklusa radova Damira Očka; tekstovi i reprodukcije u brošuri za instalaciju Moiré Helene Paver Njirić stvaraju istu optičku iluziju (moare) na kojoj je temeljena i instalacija; a katalog i pozivnica izložbe o slavnoj dizajnerici ambalaže kozmetičkih proizvoda Mariji Kalentić demonstriraju kako jedan dizajnirani predmet (knjiga ili pozivnica) uz malu intervenciju može evocirati doživljaj potpuno drugog (kartonska ambalaža).

Ovakve transformacije lakše su u slučaju manjih predmeta poput letaka, brošura, promo-materijala i pozivnica, gdje pažljiv odabir vrste papira i materijala, različiti izrezi, perforacije, savijanja i druge intervencije u tisku, lako preoblikuju njihov karakter. U opsežnijim komadima, poput kataloga i knjiga, intervencije Bilić_Müller sežu, pak, i domenu uređivanja, odnosno glavne strukture i organizacije sadržaja, a dizajn knjige neodvojiv je od načina na koji se ona čita. Ne znam da li je riječ o inicijativi samih dizajnerica, ili o unaprijed definiranim uredničkim odlukama, ali većina knjiga u ovoj selekciji ima nenormalnu strukturu – ili su dvije knjige u jednoj (monografija Arhitektura/Arhitekt Radovana Tajdera), ili čak tri (katalog izložbe Nenada Robana Nepoznato mjesto), ili je jedna, ali ‘beskonačna’ (Josip Vaništa – Ukidanje retrospektive).

Svaka od ovih odluka proizlazi iz samog sadržaja, pa je tako prva polovica Tajderove monografije uzorna i prilično raskošna predstavnica svog žanra i svoje tipologije, dok druga afirmira skrivenu, spontaniju, iracionalnu, intimniju stranu Tajderovog stvaralaštva te je tretirana potpuno drugačije, kroz specifičan odabir papira, vlastitu naslovnicu, potpuno drugačiju debljinu korice itd – na koncu, ako se prva oslanja na to kako bi arhitektonske monografije trebale izgledati, druga se izravno oslanja na sasvim drugu vrstu tiskanog materijala, bilježnice u kojima su Tajderovi spontani crteži izvorno i nastajali. Vrijedi spomenuti kako Dora Bilić i Tina Müller očito imaju veliku strast prema knjigama i njihovoj anatomiji, pa je svakom elementu uvijek posvećena posebna pažnja, i svaki nosi neko značenje – od ovitka, korica, naslovnice, hrpta, knjižnog bloka, vrste uveza, do kapitalne vrpce. Knjiga o Tajderu ima dvije vrpce, po jednu za svaku knjigu, dok Vaništin katalog ima dva knjižna bloka objedinjena zajedničkim koricima, i dva hrpta jedan nasuprot drugome poput drški Vaništinog Beskonačnog štapa (U čast Manetu, 1961). Zapravo sve što je proizvedeno oko te retrospektive (iste dizajnerice su osim kataloga radile i vizualni identitet i promotivne materijale), svaki istaknutiji grafički element ili detalj u prijelomu, svaka vizualna referenca, ima neki razlog pronađen upravo u Vaništinim radovima i aktivnostima. Ništa tu nije suvišno, nije puka dekoracija, nego dosljedno proveden program krajnje redukcije, jednostavnosti i smisla za apsurd.

Sva ta pažnja prema detaljima i ta vrsta posvećenosti drugima, uvelike je odgojila i njihovu vještinu u manipuliranju tiskom, ali i obogatila njihov dizajnerski vokabular na načine koji se ne mogu objasniti nekim normama dizajnerske prakse i edukacije. Tako Bilić_Müller, koje su se na sceni pojavile početkom 2000-ih svježe izašavši sa zagrebačkog Studija dizajna, vjerojatno nikada neće biti ‘najbolje’ u tretmanu tipografije i u izboru najnovijih i najboljih tipografskih pisama (to je i generacijska stvar, mlađi autori su trenutno u tome ipak jači), ali zato posjeduju rijetku fleksibilnost i otvorenost koja im omogućava da pažljivim ‘čitanjem’ onog za što dizajniraju svaki put iznova preispitaju sve što su dotad naučile da se može ili ne može u dizajnu. Može li se dizajnom natjerati knjigu da reži i riče kao fantastične zvijeri? Može, poslušajte samo Bestijarij venecijanskih kanala Danijela Srdareva dok trgate njegove duplerice. Dora i Tina jako vole Danijela i za njega i s njim često rade, vjerojatno zato što Danijel crta žive stvari, s vlastitim karakterom i osobnošću, takve stvari kakve one dizajniraju. Zanimljivo, najosobniji, najintimniji i ujedno jedan od rijetkih samoiniciranih radova koje su Bilić_Müller napravile je knjiga poezije Izvor snova. Knjiga koja je od korica do korica čisti patchwork najrazličitijih prikupljenih oglašivačkih fraza i reklamnih slogana. Na stranu s očiglednom ironijom, u svemu ima nježnosti i ljubavi, samo je treba znati pronaći.

 

Kratki tekstovi u nastavku pisani su kao pojedinačna čitanja / opisi radova za potrebe izložbe.

Saveart je suvenir realiziran 2001. u koautorstvu s Anom Vicković za potrebe promocije nove zgrade Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu. Polazište je bilo prepoznatljiva forma meandra, povezana s konturama dvije godine ranije prvonagrađenog rješenja arhitekta Igora Franića, kao i s Kniferovim meandrom kao očiglednom umjetničkom referencom. Simbolički, predmet je vezan za ideju regeneracije, osvježenja i novog početka. Sapun dolazi s promotivnom knjižicom, u dvije različite ambalaže (PP kutija i PVC vrećica), a deklaracija osim sastojaka i uobičajenih upozorenja sadrži napomenu: 50% optimizam, 50% realizam; aludirajući na transformativnu prirodu umjetnosti, ali i njenu ukorijenjenost u društvenu stvarnost. Istaknut je i rok trajanja do 2004., iako će do dovršetka izgradnje nove zgrade MSU-a i njenog otvaranja proći punih osam godina.

Knjiga poezije Izvor snova producirana je 2003. u okviru Festivala prvih Studija Artless, specifičnog po tome što od sudionika traži da svojim novim radom debitiraju u mediju ili području djelovanja u kojem dotad nikad nisu radili. Studio Bilić_Müller ovime je zapravo debitirao u barem dvije stvari: poeziji i jeziku korporativnog advertisinga, a možda i tri jer je usput napravio i svoj prvi službeni promotivni materijal. Izvor snova (čak je i naslov preuzet iz slogana jedne oglašivačke kampanje) u osnovi je bizarna reaproprijacija tekstova i slika iz notorno agresivnog konteksta oglašavanja natrag u vjerojatno najsenzibilnije područje literarne ekspresije – poeziju. Poruke čiji je doseg izvorno ogroman i skupo plaćen rearanžirane su i preseljene u medij koji pripada najsiromašnijoj i najmanje tiražnoj niši izdavaštva. Izvor snova je, u kršćanskom smislu riječi, otkupljenje jezika samog.

Katalog izložbe Prototip mladih modnih dizajnerica Nataše Jeletić, Nataše Kopajtić i Ivane Zozoli, održane u Galeriji Ulupuh 2004. godine, još je jedan primjer rada u kojem Bilić_Müller nastoje naglasiti predmetnost tiskanih publikacija, gdje su sadržaj i forma ne samo inherentno povezani, nego se u interakciji s predmetom otkriva njegov slojevit, hibridni karakter. Dok se izložba bavila temom odjevnog prototipa i njegovog razvoja, ovaj katalog zapravo imitira gotovi, serijski realiziran proizvod – kompletiran vlastitom ambalažom unutar koje se nalaze tri presavijena plakata, svaki za jednu autoricu i njen rad.

Odijelo kao tijelo je katalog u obliku krojačkog metra za istoimenu radionicu i izložbu austrijske konceptualne umjetnice Elke Krystufek održanu u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu 2004. Sam predmet je izravna interpretacija teme radionice pa zadržava i svojstva upotrebnog predmeta/rekvizita, ali i funkciju kataloga u kojem su otisnuti relevantni podaci o izložbi, kao i fotografska dokumentacija radioničkog procesa.

Interakcija II je izložba održana u Galeriji ULUPUH 2005. godine, zamišljena kao suradnja triju modnih dizajnerica (Nada Došen, Nataša Jeletić, Ivana Zozoli) i dviju grafičkih dizajnerica (Dora Bilić i Tina Müller). Formalno, riječ je o dizajnu vizualnog identiteta i postava, ali kako se koncepcija izložbe oslanjala na uzajamnost, međuodnose i interakciju, prije je riječ o nekom kompletnijem koautorstvu. Uostalom, Bilić_Müller su na izložbi i simbolički i doslovno ostavile svoj autorski ‘pečat’, kroz žig koji se aplicirao na sve promotivne materijale (pozivnice, plakat, katalog), ali i projicirao na sam interijer galerije. Predstavljeni odjevni predmeti bili su inspirirani biljnim svijetom, zelenilom, proljećem, a vrlo efektne pozivnice sastojale su se od prazne kuverte iznutra ručno pečatirane grafičkim motivom komaraca, manje obožavanim, ali ne manje radosnim vjesnikom istog tog proljetnog buđenja.

Projekt + iz 2006. godine jedini je u pravom smislu samoinicirani rad Dore Bilić i Tine Müller na ovoj izložbi, i uz suvenire izložbe Slika i prilika jedan od dva koji se mogu tumačiti pojmom samointerpretacije. Pa ipak, on je na neki način i osamostaljeni odjek autorskog doprinosa dizajnerica godinu dana ranijoj izložbi Interakcije II. Grafičkom motivu koji se izvorno pojavljivao na promotivnim materijalima izložbe dodana su još dva, a sve je stavljeno u novi kontekst, gdje pečat s vodootpornom tintom zajedno s bijelom košuljom u vlastitoj ambalaži funkcionira kao samostalan, punokrvni proizvod. Ako se prvi put radilo o interakciji između modnih i grafičkih dizajnerica, ovog puta je riječ o izravnom obraćanju, praktički ljubavnom pismu publici / korisnicima.

Ako je Projekt + (2006.) predstavljao svojevrsnu emancipaciju elementa ranijeg rada u vlastiti, samostalan autorski iskaz, onda je Samo(re)interpretacija (suvenir izložbe Slika i prilika Rovinj, 2007.) njegovo daljnje prevođenje za sasvim novi kontekst. Tematska izložba Slika i prilika pokušala je na jednom mjestu predstaviti najrazličitije situacije u kojima se dizajnerski artefakti mogu sagledati kao odrazi svojih autora, a dizajn kao autorefleksivna i autoreferencijalna praksa. Slično kao i kod Projekta +, koji pripada ovim okvirima, Bilić_Müller ponovno upotrebljavaju pečate s tintom za tekstil, ali ovog puta s citatima preuzetim iz uvodnog teksta izložbe, frazama poput autentično autorstvo/etička vrlina/dizajnerska reakcija/manipulativni karakter/čista umjetnost. Ove fragmente teksta posjetitelji su otiskivali na izložene bijele majice i platnene torbe koje su kasnije mogli ponijeti doma. Ili na već nešto drugo u čemu su prepoznali navedene pojmove.

Plakat/letak za suvremenoplesnu predstavu Pijane šume Ane Kreitmeyer i Sandre Banić 2007. u velikoj mjeri karakteriziraju neobične intervencije u tisku, kakve Bilić_Müller često rade, ali intervencije su u ovom slučaju izravno povezane s konceptom same predstave. Ideja Pijanih šuma, pojednostavljeno rečeno, bila je poigrati se sa zakonitostima fizičke stvarnosti koja uvjetuje svaku plesnu, tjelesnu izvedbu. Promotivni materijal za predstavu jednako tako krši konvencije medija – dizajniran je i otisnut izvan ortogonalnog rastera, pod čudnim, pomaknutim kutovima, a perforacijama i biganjem u tiskari dobivena je forma koja se, ovisno o tome kako čitatelj u nju intervenira, može ‘ponašati’ kao letak ili kao plakat. Štoviše, zbog brojnih načina na koje se plakat/letak može presaviti ili otkidati svaki od njih je u konačnici, kad ga se postavi u prostor, različit od drugih.

Izuzetno plodna, dugogodišnja suradnja s Danijelom Srdarevim započeta je radom na knjizi umjetnika Theater of Drawings (2007.) objavljenom uz samostalnu izložbu umjetnika u Galeriji Križić Roban. Posrijedi je knjiga crteža u kojoj se možda i najneposrednije susreću ova dva autorska jezika, Danijelov, i onaj dizajnerica. Danijelov je ekspresivan, spontan, organički, visceralan, hermetičan, ali s nekim dubokim smislom za sustavnost. Bilić_Müller, pak, svoj vlastiti dizajnerski jezik grade upravo kroz interpretaciju, čitanjem i prevođenjem tuđeg autorskog jezika, senzibiliteta i postupaka u drugi medij, a ova je knjiga u konačnici dizajnirana tako da izdvaja i naglašava umjetnikov način rada simulirajući ga (slaganje slojeva crteža, boja) i koristeći slične vrste materijala, papira itd.  Korice, ovitak i pokaznu vrpcu otisnuo je ručno sam umjetnik.

Katalog izložbe Hodnik nastanjen antropomorfima slikara i ilustratora Danijela Srdareva (Galerija CeKaO, 2008.) ima oblik šuplje četverostrane prizme, i doslovna je interpretacija same koncepcije izložbe i njenog fantazmagoričnog naslova. Na vanjskim plohama kataloga, čija je prizmatična forma dobivena presavijanjem dvostrano otisnutog kartona, nalazi se tekst predgovora, potpisi (s naslovima slika) i osnovne informacije o izložbi, dok su reprodukcije Srdarevljevih antropomorfa sakrivene unutra, kao u hodniku u koji, uvijek na drugoj strani od one s koje gledate, dopire svjetlo.

Publikacija Invarijanta (2008.) sastoji se od četiri tanke crne knjižice s magnetskim koricama koje se međusobno privlače i mogu se kombinirati u različitim redoslijedima. Svaka knjižica predstavlja po jedan rad, jednu od interaktivnih instalacija umjetnika Danijela Srdareva koje su i same funkcionirale kao svojevrsne magnetske slagalice grafičkih motiva. Također, pojedinačni svesci su tretirani kao poglavlja knjige s označenim brojem stranica, aludirajući na tijesnu povezanost Srdarevljevog crtačkog imaginarija i literature.

Katalog izložbe Nepoznato mjesto (2009.) dizajnera suvremenog umjetničkog nakita Nenada Robana zapravo čine tri potpuno različito koncipirane, različito uređene, različito dizajnirane knjižice, otisnute na različitim formatima i različitim vrstama papira – jedna u drugoj, sve objedinjene zajedničkim uvezom. Središnja je formatom najmanja, u crno bijelom tisku na tankom papiru, i obuhvaća tekst o Robanovom autorskom opusu. Obavija je druga knjižica, ovog puta portretnog formata, sadržajno bliža artist booku nego konvencionalnom katalogu. U njoj su autorske crnobijele fotografije (BilićMueller) s ispisanim fragmentima Robanovog teksta (to je već dijalog), zaokupljene temeljnim odnosom nakita i tijela (opet dijalog). Ove dvije knjižice zatvara posljednja, najkonvencionalnija od tri, s profesionalnim, studijskim, ‘kataloškim’ fotografijama nakita (fotograf Srećko Budek) u ful kolor tisku na premaznom papiru veće gramature. Malu čaroliju koju skriva ova knjiga otkriva i perforacija na naslovnici, kroz koju se jasno naziru dva unutrašnja sveska.

Moiré je instalacija arhitektice Helene Paver Njirić (HPNJ +) izložena 2010. u Muzeju MAXXI u Rimu, a brošura tiskana uz instalaciju u potpunosti odražava njenu interaktivnu prirodu i optički efekt (moare) prema kojem nosi ime. Moare obično nastaje preklapanjem dvaju ili više sličnih grafičkih uzoraka s malim pomakom kuta ili gustoće, pomorci ga poznaju kao navigacijsku, a grafički dizajneri i kao tiskarsku noćnu moru. Tekst o projektu otisnut je na prednjoj i stražnjoj strani prozirnog PVC ovitka, a kratki podaci o projektu, različiti crnobijeli dijagrami i fotografije maketa i procesa rada tiskani su na 9 pojedinačnih listova. Premještanjem listova u ovitku dobivaju se različite interferencije uzoraka teksta i ilustracije (moare), pa brošura ima 9 mogućih naslovnica. Uklanjanjem listova iz ovitka, pak, tekst postaje potpuno nečitljiv.

Deplijan formata A3 za izložbu Slike Danijela Srdareva (Medijateka Francuskog instituta 2012.) tiskan je u četiri varijante, pri čemu kad ga se otvori svaka na jednoj strani ima reprodukciju neke od umjetnikovih slika, a na drugoj tekst predgovora i osnovne informacije o izložbi. Strana s tekstom je zapravo otisnuta identično u sva četiri slučaja, međutim deplijan je ručno presavijen tako da uvijek ostavlja vidljivim samo naslov onog rada koji je reproduciran na poleđini.

Vizualni identitet, katalog i promotivni materijali izložbe Ukidanje retrospektive Josipa Vanište (MSU 2013.) puni su lucidnih, ponegdje odmah jasnih, a ponegdje i skrivenih referenci na neke od ključnih Vaništinih radova obuhvaćenih izložbom – od sive vodoravne linije koja se provlači kroz sve glavne vizuale i prijelom publikacije, preko prevođenja Vaništinog koncepta Misli za mjesec u 12 praznih bilježnica i njegovih citata na 7 grafitnih olovaka, do općenito nekog dojma krajnje redukcije i jednostavnosti u svemu što je povodom izložbe proizvedeno. Glavna publikacija zamišljena je kao „beskonačna knjiga“, očito po uzoru na instalaciju Beskonačni štap / U čast Manetu (1961.). Njena prednja korica je ujedno i zadnja, i obrnuto – knjiga se može čitati s obje strane, i ima dva hrpta jedan nasuprot drugom, kao štap na čijem se svakom završetku nalazi drška. Apsurdno, ali ne i nefunkcionalno, jer knjiga ima jasnu sadržajnu strukturu, gdje se u jednom bloku nalaze ilustracije, a u drugom tekstovi.

Iza kataloga i pozivnice za izložbu Marijina industrija ljepote (Muzej za umjetnost i obrt, 2013) stoji uvijek vrlo osjetljiva zadaća dizajniranja „za“, ili bolje rečeno, „o“ drugom dizajneru. Izložba je, naime, bila posvećena Mariji Kalentić, autorici koja je najveći dio svog radnog vijeka dizajnirala ambalažu proizvoda jedne od najstarijih hrvatskih kozmetičkih tvrtki Neva. Marija Kalentić je oblikovala predmete kakvi se drže u rukama, tube, bočice, kartonske kutije koje svojim izgledom, ali i taktilnošću plijene pažnju. Jednostavnim izrezom i pregibom na pozivnici i naslovnici kataloga dočarana je trodimenzionalnost takvih pakiranja, a upotrebom zrcalnog kartona sugeriran je i njihov kontekst. Ovaj rad zapravo demonstrira kako jedna vrsta dizajniranog predmeta (knjiga, pozivnica) može efektno evocirati doživljaj sasvim druge (ambalaža).

Bestijarij venecijanskih kanala (artist book povodom izložbe u Galeriji Kranjčar, 2013.) dokazuje da je moguće dizajnirati i otisnuti knjigu koja reži, riče i urliče kao mitska zvijer. Naravno, polazište je opsesija autora Danijela Srdareva fantastičnim bićima, a izravna inspiracija njegovi crteži i slike koji kao da se glasaju čak i onda kad im i sami naslovi nisu onomatopejski (Arrrrr, Auvaaarrr i slično). Korice, tekstualni dio i šest duplerica unutra ostavljene su zatvorene, neprerezane, a čitatelj ih mora sam rastrgati dok otkriva sadržaj knjige. Mjesta gdje su stranice spojene označena su onomatopejom: Trrrrgaj! Tearrrr! Inače, na već otisnutim koricama svakog primjerka naći ćete i tragove crne tinte. Priča kaže da ih je kistom napravio sam umjetnik prije nego što su otišle u svijet.

Dizajn kataloga izložbe Studies on shivering Damira Očka (Künstlerhaus KM, Graz, 2014.) reflektira neke od motiva koji se mogu iščitati iz istoimene serije radova ovog suvremenog umjetnika. Publikacija objedinjuje radove koji se manje ili više bave gubljenjem kontrole nad vlastitim tijelom uslijed bolesti ili izloženosti ekstremnoj hladnoći, no u suštini je riječ o poetskom sklopu pokretnih i statičnih slika, tekstova, objekata i kolaža čije se značenje ne može posve racionalno fiksirati. Katalog, dovršen intervencijama u procesu tiska, prati isti taj nepredvidljivi ritam drhtanja. Naslov Studies on shivering otisnut je i na naslovnici i na prozirnom ovitku u koji je umetnuta glavna ilustracija. Namjernom igrom s nepreciznošću sitotiska u izvedbi je postignut blagi pomak samog naslova, koji aludira na drhtanje kao lajtmotiv ove serije Očkovih radova. Kako ilustracija nije fiksirana nego naknadno ubačena između ovitka i korice, naslovnica svakog primjerka je drugačija i djeluje poput kolaža u kojem slika nekad djelomično prekriva tekst, a nekad ga otkriva.

Monografija o Radovanu Tajderu Arhitektura/Arhitekt (Muzej za umjetnost i obrt, 2014.) već svojim naslovom sugerira dvojakost – riječ je o dvije spojene, potpuno drukčije knjige. Prva (Arhitektura) je konvencionalan, raskošno opremljen monografski pregled Tajderovih arhitektonskih ostvarenja. Druga (Arhitekt) predstavlja njenu zrcalnu suprotnost, intimnije, spontano, iracionalno naličje arhitektonske prakse sadržano u crtežima, skicama i zapisima preuzetim iz brojnih bilježnica koje je arhitekt ispunjavao od korica do korica još od studentskih dana. Dizajn monografije afirmira ovu podvojenost, pa njena ‘klasična’ strana ima tvrdu koricu, a ona osobnija meku; Arhitektura ima plavu kapitalnu vrpcu, a Arhitekt narančastu. Tamo gdje se dva lica ove knjige neizbježno dodiruju – na vanjskim koricama i središnjem spreadu – dizajnerice uzimaju grafički slične motive iz različitih izvora, pa se nesvjesni, spontani Tajderov crtež (eng. doodle) na koricama susreće s rasterom arhitektonske matrice za projektiranje, a u unutrašnjosti s fotografiranim detaljem same arhitekture.