[1] Kartografija dizajna

Prvo poglavlje okuplja izložbe i istraživačke projekte nastale s ambicijom njihovih autora da pokušaju ponuditi različite vrste panoramskih prikaza hrvatskog dizajna, njegove povi­jesti ili kratkih isječaka te povijesti, specifičnih tema koje se pojavljuju u određenom vremenskom kontinuitetu, bitnih dopuna postojećim narativima o hrvatskom dizajnu, ili pak mapiranja prisutnosti dizajna u urbanom okruženju. Između samih izložbi, kao i karakterističnih pristupa njihovih autora, kao što ćete vidjeti u nastavku, postoje ogromne razlike, no u osnovi je uvijek riječ o jednom od dva rakursa ili njihovim kombinacijama.

Jedan je, sasvim očekivano, kronološki. Drugi, pak, više teži kreiranju strukturiranog arhiva dje­la, mjesta i autora kako bi se stvorili preduvjeti za daljnja istraživanja, povezivanja, pripovijedanja i slično. Također, neki od projekata okupljenih u ovom poglavlju pokazali su se utjecajnima i inspirativnima za druge autore — ponekad na način da su dali dobar primjer ili su odjeknuli kao snažan iskaz o odnosu između profesionalne dizajnerske prakse i refleksije o pojmu i povijesti dizajna, a ponekad tako da su etablirali određene metode i pristupe koje ćemo kasnije često viđati u drugim projektima i izložbama slične vrste. Veći dio ovih izložbi (ali i onih u narednim poglavljima) svjedoči o nastojanjima autora koji se sami profesionalno bave dizajnom da sagledaju širi (obično historijski) kontekst toga što svakodnevno rade u svojim studijima i uredima, da vide tko su im prethodnici i prethodnice, da se upuste u dijalog s njima i njihovim radom, ali i da pokušaju dokučiti što je nekad značilo biti dizajnerom, a što to isto znači danas. Posljedično, to znači i baviti se pitanjem što je dizajn, koje je njegovo poslanje, koja je njegova uloga u širem društvenom i kulturnom kontekstu. Specifično kod izložbi koje su kurirali dizajneri, skloni smo ta nastojanja vidjeti na dva načina. S jedne strane, čini se evidentnim da je riječ o iskoračivanju iz okvira vlastite profesije prema onima istraživača, kustosa, kritičara, pisca itd. koje neizbježno nosi svojevrsnu auru amaterizma u najboljem mogućem smislu, budući da je proizašao iz afektivnog odnosa prema dizajnu i njegovom nasljeđu. No skloniji sam tumačenju, koje dijelim s nizom dragih kolega, da se tu ne radi o izlasku iz okvira svojih “profesionalnih kompetencija”, nego upravo suprotno — o osvještavanju činjenice da je i taj istraživački, refleksivni, kritički impuls zapravo suštinski dio dizajna, odnosno da su dizajnerska praksa i diskurs o dizajnu jedna integralna, neodvojiva cjelina.

[Iz uvodnog teksta O dizajnerima kao pripovjedačima, o izložbama kao pripovijestima]