No taj je pristup u ovom slučaju, s obzirom na svrhu samog projekta, bio potpuno opravdan, štoviše, još uvijek ga je teško i zamisliti u nekoj drukčijoj formi. Cilj projekta, u kojem je osim dizajnerica kao suradnica sudjelovala i povjesničarka umjetnosti Ana Bedenko, bio je istražiti kontinuitet “ženske dizajnerske scene”, autorske dosege dizajnerica, njihov utjecaj na suvremenike i današnje dizajnere, te okruženje i uvjete u kojima su djelovale. U za­četku projekta nije bilo sasvim jasno u kakvom će se obliku sve to manifestirati, jednostavno zato što su se autorice našle u situaciji da prvo moraju formirati barem rudimentarnu bazu podataka o dizajnericama koje su djelovale u navedenom razdoblju od 1930. do 1980. od koje bi uopće kre­nule. Na kraju je sam taj proces potrage za imenima, traganja za prisutnosti dizajnerica u hrvatskom dizajnu, odre­dio i strukturu izložbe i web stranice www.dizajnerice.com koja je simultano s njom lansirana — jer, da bismo ispričali priču o “ženskoj povijesti dizajna” prvi je preduvjet raspolagati sa saznanjima o životu i radu što većeg broja njenih protagonistica. Naime, određeni broj autorica koje su bile predmetom istra­živanja posljednjih je godina ponovno stekao određenu vidljivost, no mnoga imena dizajnerica nalazimo tek kao podatak na ovicima knjiga, u popisima zaposlenika i suradnika dizajnerskih odjela tvrtki, ili usputno navedena u pregledima i referentnim katalozima i publikacijama. Jedna od sretnih okol­nosti u ovom projektu bila je činjenica da smo za njegov istraživački segment 2014. dobili potporu Zaklade Kultura nova u programskom području Umjet­ničko istraživanje (iste godine prvi put je dobivena i potpora Zaklade za uprav­ljanje galerijskim prostorom HDD-a) pa su autorice imale priliku, osim hr­vatskih, istražiti i arhive u Beogradu i Ljubljani. Na kraju su došle do popisa od 70 imena, od kojih su 28 izdvojile i temeljito obradile, a to su: Jelena Antolčić, Slava Antoljak, Otti Berger, Rajna Buzić Ljubičić, Blanka Dužanec, Nada Falout, Branka Frangeš Hegedušić, Neli Geiger, Olga Höcker, Milana Hržić, Sanja Iveković, Marija Plavec Jeličić, Marija Kalentić, Jagoda Kaloper, Blaženka Kučinac, Lidija Laforest, Jasenka Mihelčić, Julija Pavelić Glogoški, Dragica Hercigonja Perhač, Ljubica Ratkajec Kočica, Milica Rosenberg, Stella Skopal, Mirjana Šimanović Tavčar, Marta Šribar, Mira Tomičić, Ivana Tomljenović Meller, Greta Turković i Jasna Vuković.

Osim pretraživanja arhiva i postojeće literature koja im je davala određene uvide u rad dizajnerica, s mnogima od njih su razgovarale uživo, snimani su intervjui, prikupljani vizu­alni materijali o njihovim radovima itd. Iz tako prikupljenih podataka za svaku od 28 dizajnerica napisane su kratke bio­grafije te širi izbor najvažnijih njihovih djela, što je na kraju bila osnova iz koje se formirao i sadržaj izložbe u HDD-u i web stranica. Izložba ni u jednom od tri svoja postava (HDD galerija, Dan D 2015, MKC Split) nije sadržavala nije­dan eksponat u smislu dizajnerskog djela, nego prvenstveno veliku količinu tekstualnih i slikovnih informacija o dizajnericama koje su reproducirane u tri oblika: autorskim plakatima od kojih svaki obrađuje rad jedne dizajnerice, manjim crno-bijelim printevima A4 for­mata koji su sadržavali iste informacije kao i plakati ali su se mogli slobodno uzeti u galeriji i ponijeti sa sobom, i dva računala na kojima se mogla pregledava­ti digitalna arhiva (koja je već tada bila dostupna i online). Dulji tekst za popratni katalog (zapravo također otisnut u formi plakata) napisala je povjesničarka umjetnosti Ivana Mance, koja je, osim što se osvrnula na samo istraživanje, uspjela iz svih podataka prikupljenih za izložbu izvući neke zanimljive zaključke, povezati rasute informacije i barem skicirati ključna mjesta, ključne kon­tekste u kojima su dizajnerice obuhvaćene istraživanjem djelovale ili djeluju. Zanimljivo je da su autorice izložbe kao zadnju godinu koju će njom obuhvatiti odabrale 1980., odnosno, promatrale su one dizajnerice koje su do početka 80-ih već imale formirane karijere. Jedan od razloga bio je taj što su se htjele zaustaviti prije nego što na scenu stupaju generacije dizajnerica koje su i danas profesionalno aktivne (iako je to itekako slučaj i s nizom autorica starije generacije čiji djelovanje jest prikazano na izložbi).

[Iz uvodnog teksta O dizajnerima kao pripovjedačima, o izložbama kao pripovijestima]

HDD galerija
26. 2.– 19. 3. 2015.

Multimedijalni kulturni centar, Split
29. 4.– 9. 5. 2015.

Međunarodni festival dizajna Dan D 2015:
Arhiv dizajna
Stara vojna bolnica, Vlaška, Zagreb
3.– 5. 7. 2015.

Autorska koncepcija, istraživanje i produkcija građe: Maša Poljanec i Maja Kolar / voditeljice projekta
Istraživanje i produkcija građe: Ana Bedenko / suradnica-istraživačica
Organizator: Hrvatsko dizajnersko društvo
Producent projekta: Marko Golub
Oblikovanje izložbe i baze podata­ka: Maša Poljanec • Maja Kolar
Autorski tekstovi: Ivana Mance • Marko Golub
Programiranje i izrada baze podataka: Vedran Kolac
Suorganizacija izložbe u MKC Split: Platforma 9,81 (Miranda Veljačić) • Platforma Doma Mladih • Multimedijalni kulturni centar
Institucije i izvori: Odjel zaštite i pohrane građe NSK • Grafička zbirka NSK • Muzej za umjetnost i obrt (MUO) • Dokumentacijski i informacijski odjel MSU • Institut za povijest umjetnosti (IPU) • Fotoarhiv Branko Balić i dokumentacijski fondovi • Kabinet za arhitekturu i urbanizam — Arhiv za likovne umjetnosti (HAZU) • Arhiv Hrvatske udruge likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti (ULUPUH) • Avantgarde museum — kolekcija Marinka Sudca • INDOK odjel Elektrotehničkog instituta Končar • Školska knjiga • Zavod za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe — Odsjek za povijest hrvatskog kazališta (HAZU) i dr.

Zahvale: Valerija Barada (Odsjek za sociologiju, Sveučilište u Zadru) • Ana Bedenko • Kristina Bonjeković (MSU) • Jelena Bračun Filipović (ŠK, OPA) • Lana Cavar i Narcisa Vukojević (autorice projekta Iskopavanja) • Branka Hlevnjak • Sanja Iveković • Boris Jurinić (Ministarstvo kulture) • Jagoda Kaloper • Andrea Klobučar, Koraljka Vlajo (MUO) • Ljiljana Kolešnik, Ivana Mance, Irena Šimić (IPU) • Blaženka Kučinac • Boris Ljubičić • Ivana Musić (ULUPUH) • Leila Mehulić (Mimara) • Antonija Mlikota (Odjel za povijest umjetnosti, Sveučilište u Zadru) • Cvetka Požar (Muzej za arhitekturo in oblikovanje, Ljubljana) • Lana Srkoč • Stela Stazić (HNK) • Marinko Sudac (Avantgarde museum) • Feđa Vukić (Studij dizajna, Zagreb)

 

Istraživanje i refleksije kontinuiteta dizajnerske scene

Ivana Mance

 

Od inicijative da se uspostavi digitalni arhiv dizajnerica, do pisanja povijesti koja će utvrditi njihov udio i utjecaj u povijesnom razvoju dizajna u cjelini (u predviđenom vremenskom opsegu i implicitnom povijesno-političkom okviru), dugačak je i neizvjestan put. Premda nesumnjivo vođen željom da se uđe u trag “ženskoj” participaciji u jednom općem fenomenu odnosno da se nekako popuni nedostatak ženskih autorskih imena u povijesnoj svijesti i kulturi dizajna, ovaj projekt prije svega ukazuje na neke temeljne probleme vezane uz povijesno sagledavanje, pa i razumijevanje dizajna općenito. Na­dobudno otpočevši rad na projektu s očekivanjem da će imena dizajnerica i pridruženi im opusi sami od sebe izro­niti iz povijesnog zaborava odnosno odazvati na poziv onih koje su napokon shvatile da “ženski dio ekipe” nedostaje, projektni se tim našao pred nizom za istraživanje povijesti dizajna zapravo konstitutivnih izazova. Za povijesnu dokumentaciju koja se očekivala naći pokazalo se da je manjkava ili nepostoje­ća; dok je produkciju na području grafič­kog dizajna još i moguće locirati budući da je svojim reprezentativnim dijelom vezana uz područje tzv. visoke kulture, pa je kao takva ušla u sferu interesa tradicionalne povijesti umjetnosti odnosno u sustav muzealizacije i arhivske pohrane, povijesne izvore o produkciji na području industrijskog i produkt dizajna progutao je povijesni mrak. Veći dio industrije koja je upošljavala struku dizajnera više ne postoji; prelaskom iz društvenog u privatno vlasništvo od­nosno gašenjem proizvodnje, zajedno s ostalom infrastrukturom zagubili su se arhivi i pismohrane, materijali koji bi mogli nešto reći o sudbinama profesionalki koje su ondje provele svoj radni vijek. Uz rijetke izuzetke gdje se takva dokumentacija ipak očuvala, generalni manjak društvene svijesti o važnosti arhivskoga nasljeđa bitno otežava istraživanja. Nadalje, kada se putem arhivskoga istraživanja ime dizajnerice i pomoli, rekonstrukcija njezinoga cjelovitog opusa u velikom se broju slučajeva nužno ne dogodi.

Premda će se u naznačenome razdo­blju isprva primijenjena umjetnost, a potom i dizajn afirmirati kao autorski izraz vrijedan izložbenog pokazivanja i društvene afirmacije, autorice koje će participirati na takvim reprezen­tativnim predstavljanjima čine ipak manji broj onih koje su bile profesio­nalno uposlene kao dizajnerice ili su se nekim segmentom dizajna više ili manje kontinuirano bavile. Strukovna društva koja će u vremenu socijalističke i samoupravne Jugoslavije okupljati dizajnere polazeći od ideje samoor­ganiziranog djelovanja na razvijanju kvalitete proizvoda, poput, primjerice, ULUPUH-ovog Studija za industrijsko oblikovanje (SIO), okupljat će i nekoli­cinu dizajnerica (neke čak i u redovima suosnivača), no niti takvi oblici javnog angažmana nisu predstavljali jamstvo da će se sve od njih i autorski profilirati. U težnji da se rekonstruiraju pojedini opusi, odnosno prikupi materijal koji bi rezultirao cjelovitom slikom o radu i djelovanju pojedine dizajnerice, pro­jektni se tim suočio tako s nedostatkom reprezentativne dokumentacije, kao i činjenicom da svjedočanstva o radu i djelovanju pojedinih dizajnerica nužno ne odgovaraju današnjem razumijeva­nju autorskoga integriteta djela.

Prije nego li se izvede ishitreni zaključak o zapriječenosti žena-dizajnerica na putu vlastite autorske samorealizacije, takva manjkavost odnosno “nedovr­šenost” opusa otvara temeljno pitanje o načelnoj primjerenosti institucije autora i njegova opusa za sagledava­nje i razumijevanje povijesti dizajna u cjelini. Treba li, naime, povijest dizajna isključivo istraživati kroz kategoriju au­torski profiliranih opusa, ili ju je moguće istraživati i kroz prosječnu produkciju, preusmjeravajući vrednovanje i tuma­čenje dizajna s razine autorske inovacije na razinu recepcije i uporabe odnosno ka instituciji korisnika i društvenoj funkciji proizvoda? Hoće li postavlja­njem u širi kontekst društvene uporabe produkcija koja ne odgovara današnjem ukusu ili, jednostavno, paradigmi dobro dizajniranog proizvoda, postati povije­sno smislenijom i pomoći u stjecanju cjelovite predodžbe o stvarnoj protež­nosti područja dizajna i njegovih poru­ka? Napokon, je li imperativ autorskog integriteta zapravo svojstven upravo patrijarhalnoj paradigmi sagledavanja kreativnog doprinosa, i ne bi li se udio ženskog sudjelovanja u povijesti dizajna i dizajniranja pravednije izmjerio nekim alternativnim aršinom?

Upravo na tome tragu treba pozdraviti ovaj projekt. Njegova je forma nužno otvorena; abecedarij evidentiranih ime­na dizajnerica nije konačan, količina sabranoga materijala i dokumentacije nije ravnomjerna niti standardizirana; neka su imena za sada bez ikakvoga svjedočanstva o radu i djelovanju koje iza njih jamačno stoji, dok se aktivni profili autorica uvelike razlikuju u ko­ličini i vrsti pridružene dokumentacije. No, upravo takva heterogenost i čini bît arhiva; načelna inkluzivnost kriterija dopušta da se u bazi pojedine autorice miješaju profesionalna i privatna doku­mentacija, svjedočanstva o djelu i ona o društvenim uvjetima njegova nastan­ka, informacije o stilskome htijenju s birokratskim činjenicama. Relativno velik vremenski raspon obuhvaćenih dizajnerica implicira različite povijesne okolnosti djelovanja, kao i mijene samo­ga dizajna kao autonomne sfere krea­tivnog rada i društvenoga angažmana.

Baza tako uključuje generaciju auto­rica koje su, školovane još u sustavu umjetničkog obrta, praksu oblikova­nja proizvoda primijenjene umjetnosti prevele u nove uvjete prefabricirane proizvodnje, počevši od Neli Geiger i Otti Berger te nešto mlađih Slave An­toljak i Branke Frangeš Hegedušić na području tekstila, Ivane Tomljenović Meller na području grafičkog dizajna, Grete Turković na području produkt dizajna ili Stelle Skopal i Branke Du­žanec na području keramike odnosno posuđa. Iz radionice potonjih kerami­čarki poteći će čitava iduća generacija dizajnerica koja će djelovanje započeti nakon Drugoga svjetskoga rata, i svoj radni vijek posvetiti upravo oblikova­nju posuđa u kontekstu industrijske proizvodnje (Jelena Antolčić, Milana Hržić-Balić, Dragica Perhač Hercigonja, Ljubica Kočica Ratkajec, Anica Seve­rin, Marta Šribar). Zadugo podcijenjeni status tog područja oblikovanja, čiji simbolički domet teško preseže granice privatnosti odnosno sferu domaćinstva, danas se ima priliku revalorizirati ne samo u kontekstu rastućeg interesa za povijest kulture življenja, već i u kontekstu neosporno komercijalne kategorije životnoga stila i široke lepeze pripadajućih mu proizvoda.

Zbog bar trenutačnog presezanja diza­jnerica koje su se bavile oblikovanjem posuđa, ne valja međutim zaključiti da se upravo u toj generaciji nisu kva­lificirale i prve dizajnerice tehnološki složenijih kategorija industrijskih pro­izvoda: u prvom redu, u bazi se nala­zi niz dizajnerica namještaja i druge opreme interijera, i to gotovo svih kao stalno zaposlenih u drvnoj industriji (Blaženka Kučinac; Milica Rosenberg; Mirjana Tavčar); pojavljuju se i imena dizajnerica koje su radile na razvoju i uporabnom osmišljavanju širokoga spektra elektrotehničkih proizvoda, od kućanskih aparata do transformatora, poput Marije Jeličić Plavec čiji je rad većinski vezan uz Odjel za industrijski dizajn Elektrotehničkog instituta Rade Končar; tu su, dakako, i autorice koje se sustavno bave i oblikovanjem indu­strijske ambalaže odnosno vizualnim brendiranjem proizvoda (Marija Ka­lentić, Lidija Laforest), itd. Nije suvišno spomenuti da je većina spomenutih dizajnerica obrazovno proizašla iz Aka­demije primijenjenih umjetnosti, koja je unatoč kratkome vijeku postojanja evidentno kvalificirala jednu čitavu generaciju “likovnih radnica” za rad na različitim područjima industrijske proizvodnje i grafičkoga dizajna, ostva­rivši osnovni idejni cilj operacionali­zacije individualnog kreativnog rada u gospodarskom i kulturnom razvoju društva u cjelini. Kao treća generaci­ja u ovoj bazi mogu se izlučiti imena autorica rođenih neposredno nakon rata ili početkom pedesetih godina; u razdoblju kada je APU i njezin koncept već povijesno preživljen, a Studij diza­jna pri Arhitektonskom fakultetu još ne postoji, autorice iz ove generacije na područje dizajna “ulaze” s različitih obrazovnih polazišta te, shodno tome, imaju i različiti profesionalni put. Una­toč relativnoj heterogenosti područja djelovanja i osobnih pristupa moguće je konstatirati da će se upravo ova ge­neracija dizajnerica nužno orijentirati na razvoj novih tehnologija; primjerice, iza imena Jasenke Mihelčić, dizajnerice uposlene na novopokrenutom Odjelu za razvoj proizvoda Prvomajske, stoje tako zapravo neka od prvih rješenja kompjuterskih sučelja, a dobro se je i podsjetiti da je i Sanja Iveković, uz zna­tan opus na području grafičkog dizajna i knjižnog oblikovanja, dizajnirala i neke od najzanimljivijih televizijskih grafika (telopa) za HRT odnosno RTZ.

Ovim kratkim presjekom kroz sadašnje stanje u bazi Dizajnerice 1930. – 1980. ne želi se sugerirati kontinuitet ženske dizajnerske prakse, još manje njezina supstancijalna rodna specifičnost. Na­protiv, osnovna spoznajna dobit ovoga projekta počiva upravo u osvještavanju polovičnosti poznavanja povijesti diza­jna u hrvatskom kontekstu u cjelini, u manjkavosti i neprikladnosti postoje­ćih epistemoloških modela povijesne identifikacije dizajna i razumijevanja njegove društvene funkcije, u diskri­minatornim posljedicama logike prema kojoj se produkcija vrednuje isključivo ili primarno kroz instituciju autorskoga opusa. Rahlost i nekonzistentnost ove baze, lakune i praznine u pojedinim datotekama, nelogičnosti i proturječja unutar pojedinih opusa — sve to stimu­lativno je upravo za neka buduća pripo­vijedanja, koja bi u traženju povijesnoga i društvenoga smisla u obzir uzela i pri­vatne sudbine junakinja odnosno njiho­ve egzistencijalne okolnosti, i kontekst političke stvarnosti, i ideološke uvjete proizvodnje, i institucionalni okvir di­zajnerskog djelovanja, i kritički diskurs koji ga je društveno legitimirao… Uz svijest da i takve povijesne pripovijesti nikada ne mogu biti cjelovite odnosno da je isključivanje konstitutivno svakoj priči o tome što je i kako zapravo bilo, ovaj “ženski” arhiv zasigurno ostaje mjestom revizije svake buduće povijesti o dizajnu.

 

[d]razgovor: Ženska povijest dizajna

Sudionice: Ivana Mance • Koraljka Vlajo • Ivana Hanaček • Jasenka Mihelčić • Jagoda Kaloper • Maja Kolar • Maša Poljanec • Ana Bedenko
Organizator i moderator: Marko Golub
27.3.2015.

 

Web stranica projekta: Dizajnerice: kontekst, produkcija, utjecaji 1930.– 1980

http://www.dizajnerice.com/about/