[4] Dizajn i konceptualna umjetnost

Dizajn i konceptualna umjetnost small

Iako nam je tema odnosa dizajna i umjetnosti bila zanimljiva od samih početaka, nikad nismo formalno planirali obrađi­vati je u kontinuitetu, već se to dogodilo spontano, u hodu. Iako je najranija izložba iz programa HDD galerije koja ju je obrađivala održana relativno recentno, 2016. godine, HDD ju je neizravno dotaknuo skoro desetljeće ranije, 2007. godine izložbom Slika i prilika koju su u MMC-u u Rovinju kurirali Maroje Mrduljaš i Sunčica Ostoić.

Izložba se bavila temom autoreferencijalnosti u dizajnu, a osim selekcije novih autorskih radova dizajnera nagrađenih na bijenal­noj Izložbi hrvatskog dizajna 040506 na njoj su prikazani i historijski radovi u kojima je kustoski tandem prepoznao istu autoreferencijalnu crtu. Među njima je bio i plakat Ne želim pokazati ništa novo i originalno (1971.) Gorana Trbuljaka, plakat i pozivnica za izložbu Prvi svjetski psihokibernetički superautoportret (1973.) Željka Borčića, nekoliko autoreferen­cijalnih plakata Borisa Bućana i Gorkog Žuvele te niz drugih. I Borčiću i Trbuljaku kasnije smo napravili izložbe, u obje smo tematizirali upravo odnos između njihove dizajnerske prakse i nove umjetničke prakse 70-ih godina, i obje su predstavljene u ovom poglavlju knjige. Dizajn knjiga Sanje Iveković, Dalibora Martinisa, Gorkog Žuvele i Jagode Kaloper bio je, između ostalih, prikazan u sklopu prve izložbe iz serije Iskopavanja, dok su dizajnerske biografije s izborom radova Jagode Kaloper i Sanje Iveković bile sastavni dio izložbe Di­zajnerice: kontekst, produkcija, utjecaji 1930. – 1980. Polazišta tih izložbi međusobno se ponešto razlikuju.

Kronološkim redom, prva izložba u ovom poglavlju rezultat je istraživanja dizajnerice Ane Radovanović koja je magistrirala s temom jugoslavenskih neoavangardnih umjetničkih časo­pisa upravo kao studentica dizajna vizualnih komunikacija i editorial dizajna na ISIA Urbino u Italiji. Izložba posvećena Željku Borčiću je pak krenula (između ostalog) i od ideje da se jednog od najcjenjenijih dizajnera starije generacije prikaže u sasvim drugom svjetlu od onog kako ga poznajemo — kao autora duboko uronjenog u komercijalni rad, štoviše rad za korporacije — te da ga prikažemo kao multidimenzionalnog autora koji je veći dio svoje karijere radio i za kulturu, te kao jednog od protagonista nove umjetničke prakse 70-ih. S izložbama Dalibora Martinisa (2017.), Sanje Iveković i Gorana Trbuljaka (obje 2018.) situacija je bila posve suprotna — autore koje (gotovo) isključivo poznajemo kao vizualne umjetnike (osim Trbuljaka koji je i etablirani filmski autor) željeli smo predstaviti kao punokrvne grafičke dizajnere koji su se tim poslom bavili kontinuirano nekoliko desetljeća. Baš iz tog razloga one su bile zamišljene kao retrospektive u konvenci­onalnom smislu riječi, ali sadržavale su i problemski aspekt budući da su neke od njihovih ključnih umjetničkih djela dovodile u vezu s grafičkim dizajnom.

[Iz uvodnog teksta O dizajnerima kao pripovjedačima, o izložbama kao pripovijestima]