Autori izložbe Bojan Krištofić i Sven Sorić, zapravo scenu obrađuju iz rakursa vlastite generacije, o čemu svjedoči i sam vremenski okvir, isti onaj u kojem su se i sami formirali — Krištofić kao grafički dizajner, likovni kritičar i pisac, a Sorić kao grafički dizajner, diplomirani arhitekt i glazbenik. Također, veći dio dizajnerica i dizajnera te ilustratorica i ilustratora čiji je rad zastupljen na izložbi pripada okvirno istoj toj generaciji, riječ je o autoricama i autorima u naponu snage, čiji radovi upravo u ovom trenutku, osim glazbenom scenom, dominiraju i drugim područjima vizualnog komuniciranja. Štoviše, neki od radova (plakata ili omotnica muzičkih izdanja) izlaganih na toj izložbi izravno su nekoliko tjedana kasnije preseljeni na bijenalnu Izložbu hrvatskog dizajna 1718 u Muzeju za umjetnost i obrt. Važno je napomenuti kako se Krištofić i Sorić ovom prilikom nisu osvrnuli samo na zagrebačku scenu, koja gotovo redovito dominira u ovakvim izložbenim pregledima, nego su nasto­jali u što većoj mjeri baciti svjetlo i na aktivnosti u području nezavisne glazbe u jednako vibrantnim sredinama poput Splita, Rijeke, Pule, Zadra i Koprivnice. Iako je inicijalno postojala i ideja da izložba dotakne i temu dizajnera koji su se i sami, manje ili više ozbiljno, bavili glazbom (poput Dejana Kršića, Željka Serdarevića, Nikole Đureka, Ivana Antunovića, Andre Giunija, Damira Prizmića, Rafaele Dražić, Antonija Karače, Svena Sorića, Franke Tretinjak i drugih), ta ideja nije realizirana. Bilo nam je žao zbog propuštene prilike pa smo na istu temu Krištofić, Sorić i ja organizirali kviz koji se održao u HDD galeriji istu večer kada i [d]razgovor o izložbi. Budući da su rezultati kviza pokazali da očito raspolažemo informacijama koje nisu baš općepoznate, čuvamo tu ideju za neku naknadnu realizaciju.

[Iz uvodnog teksta O dizajnerima kao pripovjedačima, o izložbama kao pripovijestima]

 

 

HDD galerija
11.– 25. 9. 2018.

Lobi Multimedijalnog kulturnog centra, Split
8.– 15. 11. 2018.

Kustosi: Bojan Krištofić • Sven Sorić
Grafički dizajn: Lana Grahek
Produkcija i organizacija: Marko Golub
Asistentica: Monika Džakić

 

 

Sve rade sami! Osvrt na grafički dizajn i ilustraciju u kontekstu nezavisne glazbe u Hrvatskoj

Bojan Krištofić & Sven Sorić

 

“Mnogi ljudi koje znam — možda čak svi — osjećaju samo ogromnu beskorisnost. Ljudsko si biće, a svijet je tako velik; sve je naprosto toliko nedodirljivo i nedostižno. Ono što svi žele jednostavno je baviti se nečime čega mogu biti dio i to zajedno oblikovati i stvarati.”
— Ian MacKaye, 1983. (preneseno iz knjige Michaela Azerrada Our Band Could Be Your Life) 

Duboki pogled unatrag putem naknadne pameti određene životne trenutke otkriva kao formativne, isprva individualno, a kasnije i kolektivno, međusobnim prepoznavanjem i povezivanjem. Nepotrebno je posebno isticati da je popularna glazba na globalnom nivou, posebno u dugim desetljećima nakon Drugog svjetskog rata, odigrala središnju ulogu u odrastanju svih kojima je bila dostupna, neovisno o golemim promjenama što ih je prolazila u zvučnoj slici, općoj poetici, kvantiteti i kvaliteti svog društvenog utjecaja itd. Karakteristično je što su se omladinske supkulture sve donedavno okupljale oko glazbe kao presudnog faktora oblikovanja vlastitih mikrozajednica, pa i brušenja kontrakulturnih tendencija do kojih bi dolazilo ukoliko su pojedine grupe odabrale antagonistički stav prema kulturnoj matici za osnovni credo svog aktivizma. Čak i kad ne bi bilo tako, zvučno i svjetonazorski ekstremniji i avangardniji stilovi pop-glazbe (npr. punk, hardcore, black metal…) i/ili glazbe koja je popularna tek nominalno (npr. noise, techno, industrial…), podrazumijevali su i stil života u relativnom raskoraku s uvriježenim, općeprihvaćenim navikama, običajima, imidžem, rutinom… Pritom ruku pod ruku sa zvučnom slikom ide i „sama“ slika, odnosno „vizualna kultura supkulture“ čiji je važan, štoviše temeljni dio dizajn u svakom smislu riječi — od modnog, što je postalo pogotovo osviješteno pojavom punka sredinom 70-ih (v. Vivienne Westwood i Malcolm McLaren) do grafičkog dizajna u različitim tipologijama, gdje su prednjačili omoti nosača zvuka i koncertni plakati, da bi im već dulje vrijeme značajno parirala i pokretna, tj. elektronska slika, koja se u tekuće doba weba 2.0 i brzopoteznog interneta sve više shvaća poput najizglednije, a možda i najlogičnije budućnosti medija plakata.

 

Nije bilo mnogo drugačije ni u pop-kulturi socijalističke Jugoslavije, kao što nije ni sada, diljem postjugoslavenskog kulturnog prostora, gdje je kulturni segment civilnog društva začetog ratnih 90-ih u međuvremenu, svim preprekama, izazovima i katastrofama usprkos, evoluirao do razgranate alternativne scene „od Vardara do Triglava“, na kojoj glazba ponovno predstavlja kohezivni čimbenik (ili „najmanji zajednički nazivnik“) te povlači sa sobom mnogo toga drugog, naravno i dizajn: ploča, kazeta, CD-a, plakata, flyera, fanzina… I tako se vizualna komunikacija suvereno kreće od analognih do digitalnih medija i natrag, tretirajući ih ravnopravno u okolišu u kojem je čak i internet-art odavno dobio prefiks post.

Početak skvotiranja zagrebačkog Autonomnog kulturnog centra Medika prije desetak godina i prvi punk koncerti u tadašnjem prizemlju, koje je u međuvremenu postalo WC, a Attack! je dobio prvi klupski prostor što će ga uspjeti dugotrajno zadržati… Prvi zagrebački koncert beogradskih indie rock pionira Repetitora i Petrola u Močvari cca 2008., kad je i lokalna publika postala potpuno svjesna da se s druge strane Dunava događa nešto svježe i zanimljivo (tzv. Nova srpska scena)… Prvi šibenski Terraneo festival 2011., kad je nastao opći dojam da su „i kod nas“ stvari postale „ozbiljne“ te da je hrabru i inovativnu, regionalnu i inozemnu pop-glazbu moguće predstaviti krugovima pasioniranih slušatelja/ica bez pretjeranog straha od prevelike komercijalizacije cijele priče (što se nekoliko godina poslije pokazalo donekle iluzornim, ali o tom’ potom)… Drugi Super Uho festival 2015., kad su domaće grupe prema spontanom slaganju okupljenih pomele „goste“ i postalo je više nego jasno kako je scena samo u glazbenom smislu jača nego ikad…

 

U međuvremenu, osnivanja najmlađih skvotova kao što su zagrebačka Reci:klaonica i zadarska Nigdjezemska i postupna promjena paradigme organizacije koncerata te iznova povratak međunarodnim marginama nakon iskustva s okrznućem o mainstream… Prvih par godina koncertnih i party programa Žive Muzike, kad su (ne samo) zagrebački milenijalci kolektivno otkrili aktualno iskustvo elektroničke glazbe i saznali za neki drugi ritam… Pronalaženje drugačijih festivalskih priča poput Tam-tama u Sućurju na otoku Hvaru, gdje je festivalska etiketa tek krinka pod kojom buja autentična, održiva „do-it-yourself“ zajednica…

Radi se samo o nekima od mnogih formativnih trenutaka koji su bitno odredili alternativnu glazbenu scenu Hrvatske (ali i regije) tijekom desetljeća što se polako bliži svome kraju, dok je u usporedbi s nultima, ugrubo od 2011./’12. godine do danas, ono donijelo nekoliko promjena koje sada valja podcrtati. Teza ove izložbe je da je na temeljima postavljenima kasnih 90-ih i 2000-ih godina tekućih desetih stasala nova generacija protagonista nezavisne scene, koji su dakako učili od poratnih prvoboraca i graditelja civilnog društva u Hrvatskoj, ali su s vremenom razvili svoju (po)etiku i ideje, obilježene stremljenjem prema što je većoj mogućoj odvojenosti od standardiziranih kanala produkcije i distribucije kulture. Jedan je to od razloga zašto se njihova glazba praktički ne može niti čuti na domaćim radijskim postajama, s rijetkim izuzecima poput zagrebačkog Radija Student i splitskog KLFM-a, kao i zašto velika većina potencijalne publike ne zna da neke od ključnih novih grupa iza sebe već imaju nekoliko europskih turneja s perspektivom nastupanja puno dalje od Starog kontinenta.

 

No, upravo je supkulturni karakter ono što čitavoj sceni pruža dobar dio draži, a baš zbog specifičnosti pojedinih urbanih sredina u kojima se razvija također i utječe na versatilnost i relevantnost vizualnih identiteta i jezika od grada do grada, od centra do centra uvrštenih u postav: Zagreba, Siska, Rijeke, Pule, Zadra, Splita i Koprivnice. Kao što su na tim mjestima stasali mlađi glazbenici, aktivisti, kolektivi, klupski prostori itd., tako su se profilirali i novi autorski glasovi u dizajnu i ilustraciji, članovi novijih scenskih mikrozajednica od samih početaka (čime su u njih logično ugradili senzibilitet za vizualno), ili su pak odabrali surađivati s dugogodišnjim, veteranskim sudionicima scene (poput npr. Močvare i pulskih Monte Paradiso), nastavljajući tako na svoj način razvijati njihovu kontinuirano jaku, slobodnu i prepoznatljivu vizualnu komunikaciju. Nimalo neočekivano, postoje i primjeri autora/ica koji istodobno djeluju u sklopu „starih“ i „novih“ supkulturnih subjekata.

Smisleno je pitanje zašto tekst o izložbi izbora iz dizajna za nezavisnu glazbu u Hrvatskoj kroz posljednjih sedam godina počinje citatom koji datira iz davne 1983. No, suština je u tome što je tada Ian MacKaye, član američkih hardcore punk i post-hardcore grupa Minor Threat i Fugazi te jedan od osnivača epohalne glazbene etikete Dischord (Washington DC), izrazio bit DIY („uradi sam“) etike u punku i indie rocku preciznim riječima koje vrijede i dan-danas. Bez obzira na stilove i žanrove, poetičke pristupe ili estetske odabire, ono što ujedinjuje scenu nezavisne glazbe diljem cijele regije jest činjenica da većina glazbenika i njihovih suboraca (promotora, voditelja klubova i radijskih emisija, DJ-a, dizajnera, likovnih i drugih umjetnika, urednika, novinara itd.) sve radi sama: snimaju i objavljuju nosače zvuka (digitalne i analogne), organiziraju koncerte, turneje i festivale, izgrađuju klupske i kulturne prostore (doslovno i preneseno), vode glazbene etikete, dizajniraju plakate, omote i druge prateće predmete…

Teoretski, tekst bi se mogao sastojati samo od nabrajanja svih tih aktivnosti, a DIY principi podjednako vrijede u Zagrebu i Sućurju, u Beogradu i Nišu, u Ljubljani i Kopru… Zapravo, aktualna selekcija dizajna ograničena je na hrvatsku scenu zbog uobičajenih prostornih i budžetnih ograničenja, dok bi najprirodnije bilo postaviti izbor iz čitave regije, budući da je riječ o jednom živom organizmu u neprekidnim promjenama i previranju. Ipak, pretpostavka je i da hrvatska „repka“ u metodološkom smislu može poslužiti kao orijentir sličnim pothvatima u susjedstvu.

Gledano kvantitativno, Zagreb je i tijekom desetih nastavio biti najjače uporište nezavisne kulturne i glazbene scene u Hrvatskoj zahvaljujući, naravno, najvećoj koncentraciji zainteresiranih sudionika/ica, ali i privrednim uvjetima povoljnijima nego drugdje u zemlji, što je sve skupa utjecalo na sad već dvadesetogodišnji kontinuitet rada nevladinog Udruženja za razvoj kulture (URK) alias kluba Močvara i Autonomnog kulturnog centra Attack!, koji se nakon brojnih peripetija s prostorom 2007. skrasio u skvotiranoj tvornici Medika. Dva veteranska prostora uz Kulturu promjene Studentskog centra i Klub studenata elektrotehnike (KSET) i dalje su osovina zagrebačke „alternative“ dok su im se u novije i najnovije vrijeme pridružili mlađi i iznimno agilni skvotovi Reci:klaonica i Društveni centar BEK, utemeljen akcijom neformalnog kolektiva Hrana, a ne oružje početkom 2018. Uz povremeno zanimljive programe Tvornice kulture i Vintage Industrial Bara, koji ipak figuriraju prvenstveno kao koncertni prostori i ugostiteljski objekti a ne (sup)kulturni centri, između ovih gradskih toponima odvija se najživlja kulturna aktivnost što pritom ima razrađenu vizualnu stranu. Svaki od njih stalni je ili privremeni dom sad već zaista velikog broja promotorskih kolektiva koji, pogotovo ako im određeno mjesto nije „matično“, nego preferiraju producirati sadržaje u više njih, (ovisno o potrebama pojedinih programa), gradsku scenu čine dinamičnom i doista brzo mijenjajućom, s nekim razlikama primjetnima čak i od sezone do sezone.

Uz to, u Zagrebu egzistira i najveći broj malih glazbenih etiketa među kojima su neke, poput Dirty Old Empire i Doomtown Records (danas usmjerene na objavljivanje ploča i kazeta uz pokoji CD), postale i više nego respektabila imena u regionalnim, odnosno europskim krugovima zahtjevnije gitarske glazbe. Elektronička glazba u užem smislu pronašla je pak svoje niše u klubovima kao što su Masters i Das Haus, gdje također kolektivi koji su se ondje „okućili“ malo-pomalo tijekom godina pažljivo grade svoja sofisticirana, fotografski veoma upečatljiva „dizajnerska“ lica.

Na stranu količina, pored Zagreba jadranski regionalni centri od Istre i Kvarnera do Dalmacije ponajviše doprinose heterogenosti i ragranatosti domaće nezavisne glazbene scene, k tome svjesno težeći njegovati autentičnu vizualnu komunikaciju. Može se zaključiti kako se odabiri alata, grafičkih tehnika, a možda čak i shvaćanje plakata od mjesta do mjesta vidljivo razlikuju, od Pule (i Fažane) gdje prevladavaju razvijeni ilustratorski pristupi i njegovanje analognih tiskarskih tehnika poput sitotiska, odnosno prljave punk grafike u vizualnoj komunikaciji najdugovječnijeg hrvatskog glazbenog festivala Monte Paradiso (na snazi od 1993.!); do Rijeke gdje sirova, fotokopirana pankčina personificirana u crno-bijelim plakatima skvoterskog kluba Podrum u novije vrijeme ostavlja mjesta i za dovitljive post-moderne pokušaje na plakatima za koncerte u organizaciji Distune Promotions. Priča o izvanredno aktivnom i posvećenom zadarskom skvotu Nigdjezemska neodvojiva je od rada njihovog kućnog Dizajn studija Plejs koji se „nametnuo“ sceni sasvim suvremenim i maštovitim razumijevanjem ilustracije, gdje se kolažni, cut-and-paste pristup spaja s mnogim internim aluzijama i grafičkim elementima što odražavaju svakodnevni život skvota, čineći tu sad već vrlo veliku seriju plakata jednim od najoriginalnijih novijih prisustva na cijeloj sceni.

S druge strane, alternativna zajednica Splita, okupljena u Koaliciju udruga Mladih (KUM) koja prebiva u Domu mladih — Multimedijalnom kulturnom centru Split odnosno klubu Kocka, godinama ima mnogo heterogeniji, neuhvatljiviji vizualni identitet, gdje se svejedno kontinuirano pojavljuju jaka pustolovna rješenja, poput primjerice plakata za festival Ispod bine, jednu od rijetkih manifestacija eksperimentalne glazbe i sound-arta u Dalmaciji. Nekoć zagrebačko-šibenska, a sada primoštenska veza oličena u festivalu Super Uho, ljetnom parnjaku kultnog Žednog Uha u organizaciji nekadašnjeg KSET-ovog glavnog kulturnog pregaoca Mate Škugora, tijekom par sezona sredinom desetih polučila je primjere vrlo kvalitetnog i na svoj način eksperimentalnog dizajna plakata, ali se nažalost nije dugo održala te kao takva ostaje prepoznatljiv dokument jednog važnog scenskog trenutka.

Na kontinentu, u županijama susjednima Zagrebačkoj, sa svojim se lokalnim mikroscenama dan-danas ponajprije ističu Sisak i Koprivnica, koji očekivano njeguju čvrste veze s metropolom, ali su također i svjesno upućeni na sebe, želeći npr. Zagrepčane (i druge, naravno) privući na što češće dolaske u njihove sredine, a ne samo obrnuto. Sisak još uvijek u velikoj mjeri funkcionira kao dom domaćeg electro-industriala i pratećeg mu supkulturnog imaginarija, što ima svoje duboke korijene u epohalnoj industrijskoj profilaciji središta Moslavine, dok se danas između ostalog ostvaruje kroz neumorni rad glazbenog studija Sensorium, povremeno smještenog u nekima od ispražnjenih prostora Željezare Sisak, razgranate aktivnosti filmskog i inog kolektiva B.A.K.A. Productions, program kluba mladih SKWHAT sa svojim Malim urbanim festivalom (MUF), itd. U usporedbi s time, Koprivnica je mnogo više orijentirana prema izvedbenim umjetnostima, što dolazi do izražaja u nastupima njezinih najjačih glazbenih grupa, među kojima su se gotovo sve na neki način okrznule o kazalište. Centralno godišnje nezavisno događanje je Festival izvedbenih umjetnosti i kazališta (FIUK), s vrlo važnom glazbenom komponentnom koja se odvija na liniji od kluba MMC Kugla (dan-danas uglavnom nefunkcionalnog mimo festivala, nažalost) do „službeno“ kafića, a zapravo punokrvnog kulturnog pogona KKC Pixel. „Glazbeni“ dizajn Koprivničana stoga često sadrži određeni performativni, interaktivni moment, te se unazad par godina radne akcije analognog „dovršavanja“ digitalno tiskanih plakata za FIUK redovito pretvaraju u zabavne, spontane javne izvedbe.

Umjesto zaključka, koji u priči o sadašnjoj hrvatskoj i regionalnoj nezavisnoj glazbenoj sceni na sreću još nije moguć, ni potreban, valjalo bi istaknuti kako je izložba Tko radi scenu? tek jedan od mnogih interpretativnih okvira kojima joj se može pristupiti, a s obzirom na ogromnu količinu građe nastalu u posljednjih sedam godina, iluzorno je misliti da postav jedne izložbe može biti uklesan u kamen poput „zadnje riječi“ o dizajniranju scene. Dapače, kao što se pokazalo mnogo puta do sada, prve akcije potiču lančane reakcije, a scena se širi prvenstveno umrežavanjem na bazi učinjenog — štoviše, to je temeljni princip njezinog funkcioniranja i njena snaga. Poput samih glazbenih grupa i slika koje putuju što analognim, a što digitalnim sredstvima, možda i ova izložba nakon premijere pomalo zaputuje. Ključno je neprekidno graditi priču brigom za sve njene sastavnice, što posebno dizajneri/ice koji rade u kontekstu scene vrlo dobro znaju, već i zbog svog osjećaja odgovornosti prema svemu što su naslijedili. Ili započeli od nulte točke, ako prije ničega nije ni bilo. Baklje ne prestaju prelaziti iz ruke u ruku.

 

 

[d]razgovor i nagradni kviz: Bojan Krištofić & Sven Sorić – Tko radi scenu?

Organizator i moderator: Marko Golub
Snimatelj i montažer: Miran Krčadinac
Produkcija: Hrvatsko dizajnersko društvo
4.10.2018.