Glavni artefakti izložbe bili su proizvodi i prototipovi vezani za hrvatski period Grunwaldove karije­re, prije svega mehanički i elektronički kalkulatori nastali u kontekstu TRS — Tvornice računskih strojeva, te model modularnog sistema Sculptra iz 60-ih godina, Grunwaldov spekulativni studentski projekt koji se kasnije našao u nekoliko konkretnih primjena u realizacijama. Osim njih, prikazana je i mala maketa brzog printera koji je Grunwald razvijao za kanadsku tvrtku Dephax ranih 80-ih. I hrvatski i kanadski dio karijere ovog dizajnera dodatno je prikazan putem detaljne kronologije, koja je osim reprodukcija djela i referentnih dokumenata i novinskih isječaka, sadržavala i kratke ulomke iz velikog intervjua s autorom, koji smo u mjesecima uoči izložbe vodili kao kustosi izložbe. Kada je izložba u proljeće 2018. ponovno prikazana u Multimedijal­nom kulturnom centru u Splitu, značajno je dopunjena ne samo nekim novim saznanjima vezanim uz Grunwaldov rad, već i mnoštvom predmeta koje je u međuvremenu donio iz Kanade te ih (većinom) poklonio zagrebačkom Muzeju za umjetnost i obrt. Riječ je o ključnim radovima iz kanadskog razdoblja karijere, različitim geofizičkim instrumentima dizajniranim za tvrtke Scintrex, Geonics i Sensors&Software. U sklopu izložbe producirali smo i kratki film Artefakti re­trorame industrijskog dizajna u kojem Grunwald govori o svom životnom i profesionalnom putu te se pojedinačno osvrće na svaki od predmeta izloženih na izložbi u HDD galeriji, komentirajući svoje dizajnerske odluke, ergono­miju proizvoda i njihove funkcionalnosti. Do kraja trajanja zagrebačke izložbe uspjeli smo otisnuti i malu monografsku knjigu Davor Grunwald: Industrijski dizajn koju potpisuje isti kustoski tim izložbe.

[Iz uvodnog teksta O dizajnerima kao pripovjedačima, o izložbama kao pripovijestima]

 

HDD galerija
13.9.– 3. 10. 2017.

Boris Ljubičić / Davor Grünwald
Multimedijalni kulturni centar, Split
3.05 – 17. 05. 2018.

Autori koncepcije i kustosi izložbe: Marko Golub • Koraljka Vlajo
Autori izložbenog postava: Marko Golub • Koraljka Vlajo • Barbara Blasin
Grafički dizajn izložbe i publikacije: Barbara Blasin
Autor videodokumentarca: M. Golub
Produkcija i organizacija: M. Golub
Snimatelj i montažer: Miran Krčadinac
Suradnice u realizaciji izložbe: Ksenija Žakula • Monika Džakić

Zahvaljujemo: Muzeju za umjetnost i obrt, Muzeju starih računala Peek&Poke i Tehničkom muzeju Nikola Tesla u Zagrebu na posudbi izložaka. Posebna zahvala Davoru Grünwaldu

 

 

Industrijski dizajn Davora Grünwalda

Marko Golub & Koraljka Vlajo

 

Slučaj hrvatsko-kanadskog industrijskog dizajnera Davora Grünwalda iznimno je intrigantan iz niza razloga. Riječ je ne samo o autoru koji je u svega šest godina intenzivnog rada u hrvatskoj i jugoslavenskoj sredini ostavio značajan pečat u lokalnoj dizajnerskoj povijesti, i koji je zatim nekoliko desetljeća jednako uspješno nastavio djelovati u Kanadi, već i dizajneru iza čijeg se profesionalnog traga vrlo slikovito iscrtava okruženje za dizajn njegova vremena, njegov specifičan društveni i ekonomski kontekst, kao i čitav splet okolnosti koje su određivale samu poziciju dizajnera i njegovu ulogu. Već u prvim razgovorima vođenim tijekom priprema za ovu izložbu i publikaciju, u načinu na koji Davor Grünwald govori o svojem pozivu i svome profesionalnom putu dojmilo nas je prije svega njegovo strastveno uvjerenje u smisao vlastitog poslanja, držanje do vlastitog integriteta, drčna principijelnost pod svaku cijenu. Pratimo li kako je, od kraja 60-ih, TRS-a, Prvomajske, TTM-a, Jadrana i drugih tada jakih privrednih aktera a danas većinom post-tranzicijskih industrijskih ruina, dolazio do dizajnerskih angažmana, većina je tih priča počinjala samouvjerenim traženjem sastanka s direktorima. Mnogi od tih honorarnih angažmana ili čak stalnih zaposlenja u Hrvatskoj, a i kasnije u Kanadi, završavali su u istom tonalitetu Grünwaldove odlučnosti da s uvjerenjem započeti posao s jednakim takvim uvjerenjem i napusti u trenutku kada bi, prema njegovoj ocjeni, situacija postala štetnom po njegov profesionalni integritet ili status.

S druge strane, gledajući sav raspon dizajnerskih ostvarenja ovog autora od kasnih šezdesetih do umirovljenja 2008. pa i kasnije, ona krajnje dosljedno, gotovo manifestno ukazuju kako mu nijedan dizajnerski zadatak nije manje vrijedan i važan te kako nema konteksta koji bi bio toliko specijalistički ekskluzivan da ne zaslužuje integralan, promišljen dizajnerski tretman. Osim slavnih elektroničkih kalkulatora Tvornice računskih strojeva (TRS) i dijela asortimana pisača za tvrtku Delfax sredinom osamdesetih te nekoliko rubnih iznimaka (npr. rani ali nažalost diskontinuirani pokušaj s osobnim računalom Micom 2000), značajna većina drugih realiziranih proizvoda koje je Grünwald oblikovao tijekom svoje karijere ne pripadaju, barem ne nedvosmisleno, sferi masovne proizvodnje i potrošnje odnosno sferi svakodnevice nego, uvjetno rečeno, sferi industrijske i znanstvene primjene. To su, redom, masivni tvornički strojevi (Prvomajska) i ergonomske sjedalice za radnike koji ih koriste (Prvomajska / Jadran), ili pak različite geofizičke naprave (Scintrex, Geonics, Sensors & Software, Gem Systems) kojima se specifično služe stručnjaci u području geofizičkih istraživanja/znanosti. Grünwald  je, kao i svi drugi dizajneri, bio itekako svjestan prestiža koji njegovu radu daje izravan angažman za velike industrijske proizvođače, zadržavajući pritom i određenu autonomiju, jer je, barem u hrvatskom razdoblju karijere, uglavnom djelovao iz pravne pozicije samostalnog umjetnika. Konačno, bez obzira na to što će sam reći kako to nije bila svjesna odluka ili program, gotovo kompletan njegov autorski opus vezan je uz tehnologiju ili, kako je to formulirao Bernardo Bernardi povodom Nagrade grada Zagreba 1974. (za alatne strojeve Prvomajske), za odnos čovjeka i stroja. I doista, gledajući skoro sve što je realizirao putem svojih hrvatskih i kanadskih angažmana, ključan zajednički nazivnik je jedna slika, jedan prizor čovjeka sjedinjenog s tehnologijom, kiborga koji operira teškim oštrilicama i napravama za skeniranje zemlje, uvijek u interakciji i međusobnom dopunjavanju.

Ranih 60-ih u Zagrebu Grünwald studira elektrotehniku, ali će studij napustiti već nakon druge godine, prema njegovim riječima, potaknut onim što je vidio na izložbi Talijanski industrijski dizajn održanoj 1963. godine u Muzeju za umjetnost i obrt. U radovima talijanskih dizajnera prepoznao je svoj budući poziv iako ga senzibilitet za tehniku i specifično za elektroničke naprave nikada nije napustio te je u konačnici praktično obilježio cijelu njegovu karijeru, o čemu sam svjedoči tvrdeći kako mu je upravo to iskustvo omogućilo da jednostavnije komunicira s inženjerima s kojima je kasnije surađivao. U Beču već 1964. upisuje industrijski dizajn na Akademiji primijenjenih umjetnosti (Akademie für angewandte Kunst) gdje mu je narednih nekoliko godina mentor Franz Hoffmann i njegov asistent Ernst W. Beranek. U priči o povijesti hrvatskog dizajna, Davor Grünwald ima legendarni status „prvog hrvatskog akademski obrazovanog industrijskog dizajnera“.

O važnosti tog podatka svjedoči činjenica da je vijest o njegovoj bečkoj diplomi 1968. odmah objavio časopis Dizajn u izdanju zagrebačkog Centra za industrijsko oblikovanje[1], uz uobičajenu kritiku nepostojanja visokih škola za dizajnere u Jugoslaviji. Grünwaldov opus domaća publika poznaje u onoj mjeri u kojoj je njegovo djelovanje izravno vezano za hrvatsku industriju, prije svega dizajn proizvoda za Tvornicu računskih strojeva (TRS) i industriju alatnih strojeva (Prvomajska).

U ustanovljenim kanonima hrvatskog dizajna uglavnom se spominje prvi Grünwaldov profesionalni projekt – redizajn mehaničkog kalkulatora Calcorex, rađenog prema čehoslovačkoj licenci. Novi Calcorex 403 bio je uspješan proizvod, kako komercijalno (redizajn je, po Grünwaldovim riječima, proizvodu produžio život desetak godina.[2]) tako i u stručnim krugovima (osvojio je priznanje na BIO4, 1971. godine). Ujedno, ovaj je uspjeh bio začetak plodne suradnje Grünwald i TRS-a, koja je u sljedećih pet godina iznjedrila niz naprednih elektronskih kalkulatora koji su, kako ocjenjuje Feđa Vukić u svom sinteznom pregledu Stoljeće hrvatskog dizajna (gdje Grünwald zaista zauzima istaknuto mjesto), „mahom sastavljani iz uvezenih komponenti, ali je dizajnerov zadatak bio usavršavanje postojećeg, razvoj pojedinih komponenti i konačni oblik stroja. Za ono vrijeme bio je to nesumnjivo vrhunac tehnološke moći hrvatske industrije, koji je za samu tvrtku stvorio vrlo povoljnu tržišnu poziciju tijekom sedamdesetih[3].“

Grünwald je u ranim danima te suradnje TRS transformirao i na simboličkoj razini: 1970. godine dizajnirao je novi logotip tvrtke. Tada realizira i niz maketa u kojima eksperimentira i demonstrira različite varijacije stolnih kalkulatora u odnosu na ergonomiju, funkcionalnost, a posebno organizaciju sučelja. Inače, Grünwaldove su makete i tada, a i u kasnijem razdoblju (posebno sofisticirani modeli Delphaxovih pisača u Kanadi sredinom 80-ih) razrađene do detalja, toliko da ih je putem fotografija ponekad teško razlučiti od realiziranih prototipova i proizvoda. TRS-ovi kalkulatori bazirani na ovim modelima realiziraju se kao proizvodi sve do kraja njihove suradnje, 1974. godine. Jedna od bitnih Grünwaldovih intervencija u TRS-ovu proizvodnju je i originalni dizajn tipkovnice koji je prvi put primijenjen na baterijskom kalkulatoru INDEX (1973.), a zatim i na mnogim kasnijim modelima. U istoj grupi proizvoda nalazi se i često spominjani model kalkulatora Chypon, koji s dobrim razlogom izgledom odudara od ostatka TRS-ovih proizvoda – Grünwald ga je, naime, razvijao u suradnji s nekolicinom TRS-ovih inženjera neovisno o samoj tvornici.

Drugi veliki projekt za hrvatsku industriju, redizajn alatnih strojeva Prvomajske, Grünwaldu je donio Nagradu Grada Zagreba te Zlatnu plaketu u Leipzigu. Osim intervencija u formu i boju velikih strojeva, Grünwald je konstrukcijski prilagodio nezgrapna i nestabilna originalna rješenja te ergonomski uredio komadne ploče strojeva. Dodatno je, na vlastitu inicijativu, za radnike koji su rukovali strojevima osmislio nove radne stolce čija je tipologija odgovarala specifičnom radnom okruženju. Prototipove stolaca izradio je u Tvornici metalnog namještaja Jadran, a ta ga je suradnja ubrzo dovela do pozicije direktora razvoja u Jadranu. Međutim, već nakon tri mjeseca (prema njegovom svjedočenju, zbog pritisaka uprave da se učlani u KPJ na što nije pristao jer ga politika nije zanimala) napustio je ovo radno mjesto i vratio se statusu slobodnog dizajnera. Jedan od posljednjih projekata u Hrvatskoj je suradnja s Tvornicom vaga i tkalačkih strojeva TTM, za koju je dizajnirao elektroničku vagu, no ona do Grünwaldovog odlaska u Kanadu nije otišla dalje od faze prototipa.

Pritom treba napomenuti kako je Grünwald, iako nikad nije djelovao pod okriljem Centra za industrijski dizajn (dapače, nastupao je u tim ranim godinama samostalno kao svojevrsna konkurencija CIO-u), itekako bio svjestan važnosti organiziranog strukovnog djelovanja. Praktički paralelno s početkom svog profesionalnog rada, s kolegama dizajnerima Vladimirom Žitkovićem i Antunom Karavanićem već po dolasku u Zagreb inicira osnivanje Sekcije za industrijski dizajn pri ULUPUH-u (koja prvi put zajednički nastupa 1970.), a par godina kasnije bio je među pokretačima ambicioznog projekta ocjenjivanja kvalitete industrijskog oblikovanja na manifestacijama Zagrebačkog velesajma – YU-Design. U skladu sa svojom „praktičarskom“ orijentacijom, procjenu kvalitete prijavljenih proizvoda pokretači[4] akcije povezali su s precizno definiranim kategorijama, pobrojanima u upitniku koji se dijelio selektorima. Među tridesetak kategorija, ocjenjivali su se opći dojam, likovnost, ergonomija, ekonomičnost upotrebe materijala, transport, tehničke funkcije, proizvodne tehnologije, itd. YU-Design zamišljen je prije svega kao ambiciozna edukativna akcija, koja je proizvođačima trebala ukazati na prednosti korištenja dizajna. Prema publikaciji YU-design 72/73[5], u dvije godine akcija je provedena tri puta[6] a oznaka kvalitete YU-design dodijeljena je za 49 proizvoda, među ostalima i Grünwaldovim alatnim strojevima za Prvomajsku. Nažalost, akcija se ugasila nakon nekoliko godina, paralelno s Grünwaldovim odlaskom u Kanadu.

Poput Grünwaldovog dolaska iz Beča, i njegov konačni odlazak iz Jugoslavije – zbog nemogućnosti razvijanja samostalne profesionalne karijere – bio je zapažen u profesionalnim krugovima[7], a njegovom kasnijom kanadskom karijerom periodično su se bavili stručni časopisi poput Industrijskog oblikovanja[8] i Života umjetnosti[9]. Grünwaldove prve kanadske godine protekle su u traženju „mjesta pod suncem“ i ponovnog građenja dizajnerske karijere. U četiri godine Grünwald će promijeniti nekoliko gradova (Montreal, Winnipeg, Toronto) te surađivati na tipološki vrlo raznolikim projektima – od dizajna kućišta računala (Micom 2000), kuhinjskog pribora i pop-up štanda (za konzultantsku tvrtku Prodesign) do redizajna traktora za tvrtku Versatile. Konačno, 1980. godine Grünwald se skrasio u Torontu gdje je dobio posao tehničkog crtača u tvrtki Scintrex koja se bavila proizvodnjom geofizičkih instrumenata.

Svojom uobičajenom predanošću poslu (iako to nije bilo u opisu posla, uz crteže je redovito samoinicijativno izrađivao i modele vlastitih prijedloga proizvoda) izborio se za svoj prijedlog dizajna novog instrumenta za analizu uzoraka otopina – Atomskog apsorpcijskog spektrofotometra AAZ-2. Međutim, iako je uspješno riješio komplicirane konstrukcijske, ergonomske i estetske zahtjeve ovog projekta, nije se uspio izboriti za poziciju industrijskog dizajnera u Scintrexu. Nezadovoljan svojim statusom, napustio je tvrtku već sljedeće godine. Unatoč odlasku, nastavio je suradnju sa Scintrexom putem ugovora te 1982. za njih dizajnirao prijemnik i odašiljač SE-88 Genie, koji je osvojio nagradu Canada Design. Genie, izuzetno kompleksan uređaj namijenjen traženju metalnih predmeta pod površinom zemlje, sastojao se od više elemenata koji su morali biti prilagođeni ljudskom tijelu (nošenju, držanju, očitavanju podataka) i zahtijevali su značajne dizajnerske intervencije. Prema Grünwaldovim riječima bio je to prvi geofizički uređaj u Sjevernoj Americi, a možda i u svijetu, tretiran industrijskim dizajnom. Premda nakon toga ne nastavlja suradnju s tvrtkom Scintrex, ovaj će proizvod označiti početak dvadesetpetogodišnjeg kontinuiranog dizajniranja i usavršavanja čitavog niza terenskih geofizičkih uređaja. Pritom, ne treba zaboraviti da je Kanada, odnosno Toronto, jedan od svjetskih centara geofizičke znanosti i industrije, te samim time Grünwaldov utjecaj zaista ima široki doseg.

Nakon odlaska iz Scintrexa, Grünwald  je sljedećih nekoliko godina proveo kao kućni industrijski dizajner tvtrke Delphax koja je u to vrijeme pokrenula razvoj brzih ionskih printera[10]. U ovoj tvrtki Grünwald  je radio na širokom dijapazonu zadataka uključujući i dizajn vizualnog identiteta te osmišljavanje nastupa na sajmovima. Međutim, njegov glavni zadatak bio je dizajn velikih ionskih printera – optimalno slaganje svih komponenti stroja da zadovolje brojne tehnološke, konstrukcijske, ergonomske i estetske zahtjeve. Premda je zbog svojih (ponekad drastičnih) zahvata ulazio u sukobe s inženjerima, Grünwald – uvjereni zagovaratelj ergonomskog pristupa proizvodu – upornim je i argumentiranim inzistiranjem uspijevao uvjeriti upravu u ispravnost svojih prijedloga. Išao je toliko daleko da je, u želji da dokaže opravdanost svojih rješenja i prijedloga, jednom u vlastitoj garaži izradio model velikog printera u prirodnoj veličini od „posuđenih“ komponenata, bez znanja uprave tvrtke. U četiri godine rada, Grünwald je za Delphax dizajnirao velike horizontalne (konferencijske) i vertikalne (uredske) printere, te seriju malih uredskih printera.

Ubrzo nakon što je Xerox kupio tvrtku i sjedište prebacio u Boston, Grünwald je bio prisiljen otići iz Delphaxa. Nakon godinu dana traženja posla i slučajnog susreta s kolegom koji je radio u tvrtki Geonics, 1985. vraća se industriji geofizičkih instrumenata u kojoj nastavlja raditi više od 20 godina i tamo ostavlja svoj najdublji trag. Davor Grünwald je dizajner modernizma, ere apsolutne vjere u mogućnost da se putem društvenih i tehnoloških inovacija mogu riješiti sve svjetske nedaće, odnosno uvjerenja samih tadašnjih dizajnera da će industrijalizacija, standardizacija i masovna proizvodnja (uz njihovu pomoć) donijeti sreću i blagostanje čitavoj zajednici. Praktičar sa znanjem elektrotehnike, Grünwald prije svega rješava probleme, kako klijenta (proizvođača) tako i korisnika. Proizvod će unaprijediti s pomoću funkcionalnih i konstrukcijskih zahvata (smanjenje utroška materijala, pojednostavljenje proizvodnog procesa), ali pritom uvijek nastupajući i kao advokat budućeg korisnika.

Do odlaska u mirovinu 2008. godine, Grünwald je, prvenstveno za Geonics, dizajnirao niz izuzetno kompleksnih proizvoda kojima ugrađuje dotad gotovo nepostojeću ergonomsku komponentu. Riječ je o instrumentima koji su gotovo simbiotski, zahtijevaju intenzivnu interakciju s korisnikom: prenosivi su, sklopivi, traže precizno rukovanje i očitavanje podataka. Upravo u takvim zadacima Grünwaldov talent najviše dolazi do izražaja. Sam će istaknuti kako upravo ovakvo implementiranje dizajnerskog razmišljanja u razvoj proizvoda koji – zbog njihove specijalističke namjene, relativno malih serija i vrlo ograničene tržišne konkurencije – dotad uglavnom nisu dobivali integralan dizajnerski tretman, smatra svojim najvećim doprinosom kanadskoj geofizičkoj industriji, a time posredno i kanadskom industrijskom dizajnu. Tu je industriju i njezine gotovo karakteristično robusne artefakte, kako sam kaže, „oplemenio estetskim i ergonomskim elementima“. Drugim riječima, njegova uloga nije bila samo estetski ih kultivirati, nego ih učiniti preglednijima i praktičnijima za rukovanje, njihovu proizvodnju učiniti ekonomičnijom te utjecati na racionalnu i smislenu unutarnju organizaciju tehnoloških komponenata. Tako za već spomenuti Scintrexov Genie iz 1982. osmišljava lagan, ali čvrst poliuretanski ruksak, dok digitalni podzemni radar PulseEkko 100 (Sensors&Software, 1994.) uspijeva prilagoditi korištenju jednom rukom. Njegov prvi projekt za Geonics ujedno je i najdugovječniji – mjerač vodljivosti EM38, instrument za ispitivanje kakvoće zemlje i traženje šupljina u tlu. Redizajnirao ga je pet puta, a posljednja verzija još uvijek se proizvodi za tržište. Upravo taj proizvod Grünwald često ističe kao ilustrativan primjer svog pristupa rješavanju problema kod proizvoda ovog tipa. Pri dizajnu uređaja za pronalaženje mina (Geonics, 2002.) veće elektroničke komponente smješta u varijantu poliuretanskog ruksaka, dok senzor (zbog lakše i preciznije manipulacije) pozicionira na kotače. Grünwaldova rješenja često zadiru u samu tehnologiju proizvodnje: njegove intervencije u način proizvodnje kutije za Inkapsulirane geofizičke antene (Geonics, 1986.) i kutije za EM61 (Geonics, 1985. – 2004.) višestruko su pojeftinile proizvodnju navedenih instrumenata.

Može se reći da Grünwaldovo iskustvo u geofizičkoj industriji ukratko rekapitulira njegov dizajnerski put: od tvrdoglavog ustrajanja na promišljenom dizajnerskom tretmanu i inzistiranja na ergonomskim karakteristikama proizvoda do pokušaja ugradnje institucionalne podrške u područje industrijskog dizajna koje, za vrijeme vladavine masovne proizvodnje, nije privlačilo pozornost profesionalnih udruženja. Spomenutim fanatizmom izborio se za profesionalno poštovanje u inertnoj industriji koja se dizajnu prepuštala sasvim nevoljko i tek nakon dugotrajnih uvjeravanja u komparativne prednosti ulaganja u industrijski dizajn. S druge strane, iskustvo rada u tako specifičnoj industriji poput geofizičke, koja uglavnom proizvodi vrlo ograničene serije (ponekad tek dvadesetak jedinica godišnje) skupih proizvoda, nadahnulo ga je da se vrati počecima svog bavljenja profesijom dizajna. U vjerojatno svom prvom javnom iskazu iz pozicije studenta dizajna, Grünwald je 1967. godine napisao članak za časopis Dizajn[11] u kojemu nudi vlastite definicije industrijskog dizajna. Ovoj se temi vraća tridesetak godina kasnije, te se u časopisu ICSID News među ostalim zalaže za izmjenu službeno prihvaćene definicije dizajna, odnosno njezino proširenje na limitirane edicije proizvoda.

Premda je od 2008. godine u mirovini, Grünwald, koji svoju profesiju shvaća prije kao poslanje no kao posao, nije odustao od dizajna. Radi na manjim projektima koje može proizvesti u vlastitoj produkciji i koji uglavnom proizlaze iz njegovih potreba ili potreba i prilika koje je zamijetio u svom neposrednom okruženju: prtljažnik za auto, dodatak za bicikl, fotelja, stolac. Ove projekte, nastale bez industrijskog zaleđa, odlikuje šarmantna jednostavnost, koncizan, asketski DIY pristup temeljen na traženju najbržeg i najekonomičnijeg inteligentnog rješenja, kao da se njihov autor, umjesto na kraju profesionalnog puta, našao ponovno na samom početku gdje nastoji iznova manifestirati svoje razumijevanje dizajna. A ono je, kada se ogoli do same srži, zapravo vrlo jednostavno. Naime, tijekom priprema za ovu izložbu na kraju smo ga upitali što za njega znači dizajnerski poziv, a on nas je samo podsjetio na strast koju je osjetio vidjevši onu spomenutu Izložbu talijanskog dizajna u zagrebačkom Muzeju za umjetnost i obrt 1963. godine: To hoću raditi, to sam ja.

[1] CIO (1968.), Put do diplome u: Dizajn, br. 11, str. 21
[2] Iz razgovora s D. Grunwaldom, 2017.
[3] Vukić F. (1997.), Stoljeće hrvatskog dizajna, Meandar, Zagreb
[4] Autori sistema ocjenjivanja bili su Davor Grünwald, Antun Karavanić, Adam Petranović, Šefket Smailagić, Vladimir Žitković.
[5] (red.: Grünwald, D. et al.)  (1973.) YU DESIGN 72/73, ULUPUH, sekcija ID AO YU DESIGN, Zagreb
[6] Akcija je provedena na manifestacijama Jesenski zagrebački velesajam 1972., te Proljetni i Jesenski zagrebački velesajam 1973.
[7] Keller, G. (1975.) Zašto je otišao Davor Grunwald?
[8] Stanišić, D. (1983.) Portret. Davor Grinvald. u Industrijsko oblikovanje br. 73-74, str. 46-47
[9] Vukić, F. (1994.) Problem kontinuiteta: Davor Grunwald u Život umjetnosti br. 54/55, str. 24-27
[10] Osamdesetih godina paralelno se razvijalo nekoliko različitih komercijalno isplativih tehnologija printanja: laserska elektrofotografija (Xerox, Océ), magnetografija (Bull Printing Systems) te „Ion depostion“ tehnologija u čemu je pionir bio upravo Delphax. (Romano, F.J., Digital Printing Pocket Primer)
[11] Grünwald, D. (1967.) Dizajn i dizajner u Dizajn br. 4, str. 25-26

 

VIDEO: Davor Grünwald — Artefakti retrorame industrijskog dizajna

Autor: Marko Golub
Snimatelj i montažer: Miran Krčadinac
Dizajn telopa: Monika Džakić • Barbara Blasin
Produkcija: Hrvatsko dizajnersko društvo 2017.

 

 

KNJIGA: Davor Grünwald — Industrijski dizajn

Autori: Marko Golub • Koraljka Vlajo
Izdavač: HDD – Hrvatsko dizajnersko društvo
Grafički dizajn: Barbara Blasin
Transkripcija: Ksenija Žakula
Lektura: Ksenija Žakula • Mirjana Jakušić
Fotografije: Miran Krčadinac • Barbara Blasin • Jadran Boban • osobni arhiv Davora Grünwalda
Naklada 250 kom
100 stranica, meki uvez
ISBN 978-953-6778-26-3

 

Knjiga predstavlja pregled dizajnerskog djelovanja Davora Grünwalda od kasnih šezdesetih do sredi­ne sedamdesetih u Hrvatskoj te od 1976. do danas u Kanadi i uključuje sve najvažnije projekte ovog autora u više od 40 godina njegove karijere, kao i osvrt na kontekst u kojem je djelovao. Knjiga je realizirana paralelno s izložbom Davor Grünwald: Retrorama industrijskog dizajna 1968.– 2008. i sadrži dokumentaciju prikupljenu u tijeku priprema same izložbe, ali uključuje i mnoge segmente Grünwaldo­vog opusa koji nisu bili predstavljeni na samoj izložbi te obuhvaća i nešto širi vremenski okvir. Na ukupno 100 stranica teksta ilustriranog brojnim fotografija­ma, knjiga donosi veliki uvodni tekst Marka Goluba i Koraljke Vlajo, kao i ekstenzivan intervju istih autora sa samim dizajnerom koji daje uvid u sve aspekte njegovog autorskog djelovanja od školovanja sredi­nom 60-ih, sve do danas.