S istim povodom nastala je i Kršićeva izložba Designed in Croatia, kojom je i Šuran očigledno bio inspiriran osmišljavajući vlastiti koncept koji je nazvao Tko vidi dizajn u Puli? Zanimalo ga je, naime, u našem izložbenom prostoru prikazati ono što je on sam uspio u relativno kratkom vremenu zabilježiti o grafičkom dizajnu u gradu u kojem je odrastao i u kojem je tada još živio. Sam proces bilježenja bio je nekonvencionalan, nije se bazirao na arhivskom istraživanju, čak nije ni polazio od vlastitog poznavanja dizajnerske scene u Puli, nego je cijeli istraživački proces bazirao na dijalozima. Najprije je intervjuirao četvero ljudi s kojima je blizak, među njima samo jednog dizajnera (jedan od sugovornika je i Olegov djed Antun), i tražio od njih da mu kažu gdje vide dizajn u Puli, što su zanimljivo uočili u tom smislu, koje dizajnere iz Pule poznaju i cijene itd. Na temelju njihovih odgovora dolazio je do novih imena te je tako, korak po korak, for­mirao kolekciju od devet videointervjua u kojima govore: Anton Šuran, Nikola Racan, Ivan Štoković, Andi Pekica, Oleg Morović, Biserka Vranić, Mauricio Ferlin, Teddy Lee Akelić i Noel Mirković. U izložbenom prostoru intervjue je prezen­tirao putem videoprojekcije, pri čemu je posjetitelj mogao koristiti računalno sučelje kako bi birao koji će intervju gledati. Sučelje je Oleg dizajnirao specifično za ovu priliku i bilo je krajnje jednostavno (što je za njega karakteristično i inače) — tipkovnica računala bila je prekrivena maskom od bijelog kapafixa s otkrivenim onim tipkama koje su pokretale određene videe. Na istoj maski dijagramski su prikazane i veze između devet govornika — definirane time tko je koga spominjao u razgovoru. Osim ove digitalne dijaloške slagalice o prisutnosti dizajna u Puli, izložba je sadržavala i klasične eksponate. Šuran je sa sobom iz Pule u mapi donio mnoštvo tiskanog materijala — plakata, letaka itd. koje smo predstavili na prilično nestandardan način. Naime, zbog nedostatka prostora, ali i u skladu s neformalnim karakterom projekta, te smo materijale slagali po zidovima tako da su djelomično zaklanjali jedni druge poput nekog interaktivnog kolaža koji je prisiljavao posjetitelje da “listaju” po postavu kako bi neke od njih (primjerice plakate) mogli vidjeti u cijelosti. Inače, u tom trenutku smo u galerijskom prostoru imali čak dvije izložbe studenata dizajna — Šuranova izložba dijelila je isti ambijent s modnim radovima Lidije Lovrić.

[Iz uvodnog teksta O dizajnerima kao pripovjedačima, o izložbama kao pripovijestima]

 

 

HDD galerija
14.3.– 24. 3. 2012.

Međunarodni festival dizajna Dan D 2015:
Arhiv dizajna
Stara vojna bolnica, Vlaška, Zagreb
3.– 5. 7. 2015.

Autor izložbe: Oleg Šuran
Tekst: Marko Golub
Produkcija i organizacija: Marko Golub / HDD

 

 

 

Olegova dizajnerska Pula

Marko Golub

 

Tko vidi dizajn u Puli zbir je digitalnih video sekvenci kroz koje Oleg Šuran na­stoji istražiti kako grad Pula živi dizajn, koje su odlike ‘pulskog dizajna’ i što on točno predstavlja, tko i kako oblikuje vizualne kodove grada? Proces mapi­ranja “dizajna u Puli” započinje s četiri video intervjua s četvero građana Pule. Njihove priče otvaraju nove dijelove slagalice i upućuju na nove svjedoke i pripovjedače koji nose iduće sekvence. Tim putem spontano se oblikuje slika o nevidljivom i eklektičnom dizajnu u Puli.

Oleg i ja ovako smo nekako pokušali objasniti, sebi i drugima, njegov koncept izlaganja u galeriji dok sama izložba još ni izbliza nije zadobila svoj konačni oblik. Ona je proizašla iz prilike samo­stalnog galerijskog predstavljanja koju je autor dobio kao nagrađeni u student­skoj kategoriji Dizajna elektroničkih / interaktivnih medija, a koncepcija sama razvijala se i mijenjala otprilike na jednako spontan način na koji se sada razvija u obliku dugoročnog, i raz­mjerno fleksibilnog, projekta. Ambicija mapiranja dizajna, dizajnerskog i dizaj­nera u Puli dobrim dijelom je potaknuta činjenicom dislociranosti autora iz sre­dišta ipak vrlo snažno centralizirane (ne samo) dizajnerske scene u Hrvatskoj. Iako duboko skeptičan i prema samom pojmu “scene”, projekt je tako fokusirao na stvaranje određene vrste slobodnog, polifonog i otvorenog narativa koji bi povezao sve što se može svrstati u kon­tekst dizajna unutar sredine u kojoj je odrastao, živi i radi.

Pretpostavka koja je, čini se, bila ključna za početak istraživanja, jest ta da svaki građanin Pule, izravno ili manje izravno, participira u formiranju razumijevanja fenomena “dizajna u Puli” i svatko je relevantan svjedok, bez obzira na svoje profesionalno zaleđe, informiranost, razinu diskursa i smjerove u koje će ga pokušaj “svjedočenja dizajna” pred vi­deokamerom odvesti. Oleg Šuran tako je svoje prve sugovornike pronašao među bliskim ljudima, od rodbine, prijatelja, do prvih profesionalnih dizajnera koji su bili voljni sudjelovati. Onako kako se u razgovorima pojavljuju određena imena i radovi, tako raste i mreža poten­cijalnih novih svjedoka i protagonista priče, ali i kolekcija dizajnerskih radova koje su istraživanjem dotaknuti autori bili spremni ustupiti.

Neselektivan pristup i apsolutna inklu­zivnost projekta i istraživanja reflektira se i u zabilježenim svjedočanstvima, u kojima ravnopravnu ulogu ima komen­tiranje konkretnih dizajnerskih radova, pokušaji sveobuhvatnog vrednovanja vizualnih komunikacija u Puli, osvrti na političku situaciju, digresije o kvaliteti života u lokalnoj sredini, ispovijesti egzistencijalne tjeskobe te subjektivni afiniteti i osobne definicije “dobrog” i “lošeg” dizajna. Projekt Tko vidi dizajn u Puli razvija se kao rastuća mreža lju­di, stavova, priča, vizualnih sadržaja i kodova, te interakcija među njima.

 

 

Oleg Šuran: Svi se međusobno poznaju, ali rijetko surađuju

Marko Golub

 

MG: Što te je motiviralo da radiš projekt mapiranja dizajna u Puli?

OŠ: Stvar je u tome što tu mentalnu granicu Učke nismo postavili mi. Mi je održavamo preko ljeta, kad se svi sjete tog grada na moru. Budući da mi je malo mrsko drugima izlagati svoj rad, HDD galerija činila mi se prikladnim mjestom, a istodobno održavanje Zgrafa 11 prigod­nim terminom za pokazati ljudima s druge strane Učke kako se i ovdje nešto radi. Ne samo radi, nego i živi. Često primjećujem radove koji su oblikovani u Zagrebu za lokalne istarske klijente, ali većinom mi odskaču kao trn u oku. Ali naravno, ovaj projekt stoji i kao neka pulska autorefleksija, introspektiva. To mi se učinilo pomodnim u ovo vrijeme, kada se preispituju motivacije, ciljevi i identiteti svega.

MG: Na koji način vežeš ovaj rad za tvoje dosadašnje projekte u području dizajna novih medija? Ne samo na formalnoj ra­zini, nego na razini razmišljanja, stavova, preokupacija?

OŠ: Formalno je to stvar izvedbe i pre­zentacije, pa mi je ovaj drugi dio pitanja ipak važniji. Riječ je o uočavanju mreže, načina na koji funkcionira interakcija te kako su čvorovi unutar nje povezani. Svi su nekako povezani. Novi mediji daju nam bolji alat za dokumentiranje. Fizički je potrebno manje prostora za pohranu informacija, a daju nam i nove mogućnosti njihova predstavljanja i konzumiranja. Također, omogućuju nam konstantnu izmjenu i ažuriranje, nadogradnju i kombiniranje različitih medija unutar iste forme. Ta forma nije nametljiva, kakvom zna biti, primjerice, knjiga. Kod novih medija u prvi plan dolazi sadržaj. Slika i dalje jest prva, ali ona je sama po sebi također sadržaj, odnosno uvijek je u formi sadržaja. Kod knjige slova i prijelom doprinose sadr­žaju, ali oni nisu riječi, jezik, priča. Oni su dio priče, jedna njena dimenzija, ali ne sama priča. Također, knjigu treba napisati, prelomiti, otisnuti da bi se unijela neka izmjena. S druge strane, novi mediji su nestalni i neopipljivi, i ta mogućnost ažuriranja daje im sasvim drukčiju dimenziju.

MG: Postoji li pulska scena dizajna i što ju karakterizira? Kakvi su odnosi unutar nje?

OŠ: Pula jest mala sredina. Mala spram Barcelone ili Berlina, ali velika spram Fažane ili Muntića. Svi se međusobno poznaju, ali rijetko surađuju. Zbog toga je i moguće mapiranje u ovom obliku. Oblikovno bih rekao kako “forma od­govara sadržaju”, i to bez podrugljivih primisli.

MG: Da li govoreći o dizajnu u Puli govorimo isključivo o autorima koji djeluju u samoj sredini, ili razmatramo sve autore koji su, čak i u nekoj maloj mjeri, dijelovi horizonta vizualnih komunikacija u gradu?

OŠ: Fokus mi je definitivno bio na onima koji žive i rade u Puli, za Pulu. Planiram uvrstiti one koji su iz Istre i rade za Istru i Pulu, no nisam još u potpunosti siguran hoću li snimati autore ili studije koji su iz Pule otišli ili tek povremeno doprinose njenim vizualima.

MG: Kako ti vidiš dizajn u Puli? Koje su njegove dobre i loše strane, gdje su naj­veći potencijali, a gdje problemi?

OŠ: Dobre su strane što nikad ne miruje. Ima periode stagnacije, ali ne miruje. Čak i najkonzervativniji odnosi između dizajna i naručitelja imaju tendenciju promjene. Nije nužno steći formalno, akademsko, obrazovanje za taj posao, i to se vidi, no pun intended. Budući da nam je grad grad promjene, puno se stvari tolerira i stapa. A to je vrlina. Ta­kođer postoji jedna, po mom mišljenju, visoka razina kritičnosti koja nas gura da radimo dalje i bolje, bez straha od grešaka. Ali tu kritičnost je teže iščitati ako ste turist. Kao da živimo u trenutku stalne napetosti. U zamrznutom tre tre­nutku punom ideja. Ali vrijeme stoji i tek ponekad se one, većinom polovično, realiziraju.

MG: Mreža autora i vizuala koja se razvija kroz trajanje projekta zapravo započinje s četvero sugovornika. Tko su oni, i zašto si ih odabrao?

OŠ: Prvih četvero su ljudi s kojima sam tih par dana u samom početku projekta bio u kontaktu, a bili su voljni nešto reći pred kamerom. To su moj djed Anton Šuran, mladi dizajner Oleg Morović, mladi ekonomist (držimo mu fige da dovrši i obrani diplomski) i pčelar Ivan Štoković te učitelj u Školi primijenjenih umjetnosti i dizajna u Puli Andi Pekica, moj bivši profesor. Igrom slučaja, ili barem potpomognutog slučaja, skupilo se tako šareno društvo.

 

Video: Tko vidi dizajn u Puli

Autor: Oleg Šuran
Snimatelj: Nikola Racan
Montažerka: Sara Gregorić
Sudionici: Anton Šuran • Nikola Racan • Ivan Štoković • Andi Pekica • Oleg Morović • Biserka Vranić • Mauricio Ferlin • Teddy Lee Akelić • Noel Mirković