Hrvatsko dizajnersko društvo / Croatian Designers Association

Intervjuirali smo IVICU MITROVIĆA i OLEGA ŠURANA, čijim predavanjem „Kako vratiti oduzetu budućnost“ u četvrtak 23. rujna u 18 sati otvaramo predavački dio programa PLAN D.KONFERENCIJE – TEKTONSKI POMACI u ORISU – KUĆI ARHITEKTURE. Ivica Mitrović i Oleg Šuran govore o dizajnu i tehnologiji, našoj današnjoj fascinaciji katastrofama, o utopijama i distopijama, o stvarnosti i fantazijama dizajna, tome može li se promišljanjem budućnosti spasiti sadašnjost – i obrnuto! S Ivicom i Olegom također razgovaramo u povodu hrvatskog i engleskog izdanja knjige “Izvan spekulativnog dizajna: Jučer – Danas – Sutra”, nastale u sklopu dvoipolgodišnjeg SpeculativeEdu, koju ćete moći pronaći i na samoj konferenciji. Dva pametna čovjeka, jedan ogroman intervju!

Dizajn.tv ovog tjedna donosi priču o osječkom intermedijskom umjetniku i grafičkom dizajneru GORANU LIŠNJIĆU, i to povodom njegove retrospektivne izložbe u HDD galeriji pod naslovom “Arhitektura subjekta 1980 – 2021.” U jednosatnom videu obrađujemo dvadeset godina Lišnjićevog rada na sjecištu medijske umjetnosti, glazbe, izdavaštva, performansa i grafičkog dizajna i slijed različitih njegovih projekata, od Diskretnog šarma buržoazije i Metropolie Transa, preko Lebensformera i Novog Lefa, do Re:forma. U uvodnom dijelu o njemu govore i kolege dizajneri Ivan Klisurić i Dejan Kršić, a razgovor su vodili Marko Golub i Ora Mušćet.

U programu Dizajn.tv po drugi put smo ove godine razgovarali sa slavnim filmskim autorom, ilustratorom, grafičkim dizajnerom, karikaturistom i autorom stripova NEDELJKOM DRAGIĆEM. Ovog puta fokus nam je upravo strip, a preciznije Dragićev najslavniji stripovski lik TUPKO, koji je svojom pojavom u novinama 1969. pomicao granice razmišljanja o samom mediju stripa te značajno utjecao na naredne generacije strip autora. Za voditelja razgovora ovog smo puta imali još jednog gosta – kolegu kritičara, urednika i izdavača Veljka Krulčića koji u HDD galeriji u srpnju priprema i izložbu o Dragićevom “Tupku”.

“Samoinicirani, ručni rad na jedinstvenim komadima je bio jedini način da proizvedem nešto što želim. Usprkos tome, apsolutno nisam “handmade advokatkinja” ili ljubiteljica “one-of” komada, niti išta posebno promoviram taj način rada. Mislila sam kako ću jednog dana biti industrijska dizajnerica i projektirati stvari za serijsku proizvodnju, prilagođene strojnoj obradi i industrijskim procesima. To se nažalost još uvijek nije dogodilo, pa su moje metode i način oblikovanja silom prilika krenuli u dijametralno suprotnom smjeru. U tom procesu, morala sam prihvatiti da kod oblikovanja ne mogu kontrolirati baš sve, ali da je to u redu. Ne moram biti perfekcionist u tom smislu; jednom aspektu oblikovanja mogu dopustiti da se jednostavno – dogodi.” – RAZGOVARALA: ORA MUŠĆET

Novi [d]razgovor u sklopu programa Dizajn.tv upoznaje nas detaljno s dizajnerom vizualnih komunikacija IGOROM MANASTERIOTTIJEM. Igora smo snimili u ambijentu njegove izložbe “Ideja – znak – objekt”, a jednosatni razgovor koji su s njim vodili Marko Golub i Ora Mušćet pokriva praktički cijelu njegovu profesionalnu karijeru i zanimljivu životnu priču, od odrastanja na u nekadašnjem Sovjetskom Savezu i školovanja u Sjedinjenim Državama, preko dugogodišnjeg agencijskog iskustva do osnivanja i vođenja vlastitog studija, a osvrćemo se i na dizajnersku edukaciju, načela oblikovanja vizualnih identiteta itd.

Pogledajte novi video iz programa Dizajn.tv, prvi od dva [d]razgovora s istaknutim filmskim umjetnikom, dizajnerom, ilustratorom, strip autorom i karikaturistom NEDELJKOM DRAGIĆEM. U ovom razgovoru Dragić govori ponajviše o svom radu u području dizajna i ilustracije – od slavnih naslovnica Biblioteke Vjeverica i animiranih reklamnih filmova, preko plakata, do najuspješnije domaće maskote i svojevrsnog simbola Zagreba, legendarnog Zagija. Razgovor je, povodom izložbe održane u HDD galeriji početkom ove godine, vodio njen kustos Marko Golub.

“Zadivljenost tipografskim mogućnostima najvidljivija je u časopisima, katalozima i knjigama koje je uređivao, ali paralelno i na skulpturama koje nastaju u to vrijeme. Dok se u dizajnu publikacija poigravanje s tekstom najbolje očituje u korištenju kako novih ili redizajniranih pisama objavljenih u stručnim časopisima i knjigama, tako i starih drvenih slova, u skulpturi se ona pojavljuju postepeno. Serija skulptura Oratora započinje s velikim, bezličnim masama koje glume ljudski lik i izgovaraju jedno slovo, da bi se kasnije izgovoreni kaos nepovezanih riječi pretvorio u kolažiranje novinskih naslova u stripovski oblačić iz kojeg progovara lik birokrata ili političara. Oratore je naslijedila serija Letermana, gdje slovni znakovi, nalik na tiskarska, trodimenzionalna slova, u potpunosti prekrivaju ljudski lik”
PIŠE: ORA MUŠĆET

Iz tiska nam je stigla nova knjiga, “Neobjavljeno 1983 – 2023.” grafičkog dizajnera, umjetnika i pisca Stanislava Habjana! Knjiga na jednom mjestu okuplja grafičke radove, većinom plakate, koji se odnose na razdoblje od početka njegovog autorskog djelovanja s projekcijom u budućnost, do navedene 2023. godine, bilježeći značajne stvarne i fikcijske trenutke i situacije iz različitih perioda Habjanove karijere, kao svojevrsni alternativni presjek njegovog umjetničkog i dizajnerskog djelovanja. Meki uvez s kutijom, 120 stranica s uvodnim tekstom, ekstenzivnim intervjuom i mnoštvom kratkih tekstova i komentara samog autora. Redovna cijena knjige je 99 kn, a promotivna cijena je 75 kn.

“Važno je osvijestiti da je dizajn i društvena i politička praksa. Uz urbanizam i arhitekturu, dizajn je alat pomoću kojeg strukture moći oblikuju i reguliraju društvene odnose. Najbanalniji primjer je sustav prometne regulacije – bez razmišljanja slijedimo set unaprijed postavljenih pravila, zaustavljamo se na semaforima, poštujemo horizontalnu i vertikalnu signalizaciju. Pa ako znamo da strukture koje oblikuju i reguliraju odnose među ljudima to čine zahvaljujući i dizajnu, zašto ne bismo u nekom izmijenjenom kontekstu, krenuli „odozdo“ i koristili dizajn kao alat za društvenu promjenu? Znam da izvedbeni kapaciteti i posljedični dosezi u ove dvije opcije ne mogu biti usporedivi i da ovim drugima zasigurno treba više napora i vremena, ali s druge strane, mnoštvo sitnih pomaka može imati utjecaj na društvo.” – RAZGOVARALA: ORA MUŠĆET

“Dosadašnji dizajnerski rad Igora Manasteriottija iznenađujuće je konzistentan u gotovo svim svojim sastavnicama – riječ je o mnoštvu projekata, za velike i male klijente, domaće i inozemne, korporativna i intimna mjerila, vrlo različitih opsega primjene, ali postavljeni zajedno oni čine mrežu znakova i predmeta iznimne konceptualne i estetske jezgrovitosti koji su očigledno povezani čvrstim osnovnim oblikovnim načelima i tvrdoglavo odolijevaju vremenu. Samo ovo zadnje je, u kontekstu brendinga, kompliment. Svaki Manasteriottijev logo i identitet izgleda kao da je mogao nastati danas kao i prije dvadeset godina, ne zato što su bezvremeni, nego jer posjeduju neku autentičnu svježinu, distinktivnu osobnost i neposrednost.” – PIŠE: MARKO GOLUB

“Svrha ovakvih antropomorfnih maskota, koje su tada uživale mnogo veću relevantnost nego danas, bila je dati osobnost nekoj manifestaciji, proizvodu, instituciji, mjestu ili tvrtki s kojom će se korisnik ili potrošač s radošću identificirati. Dragić je Zagijem Univerzijadi dao točno to, privlačnu figuru koja se svidjela najširem krugu konzumenata i pojavila se u bezbroj primjena, uključujući suvenire, prehrambene proizvode, nepreglednu količinu tiskanih materijala, reklama, čak i telefonski imenik Zagreba iz tog vremena, nastanjen čitavom vojskom malih Zagija koji preporučuju gdje jesti, kamo ići ili koga zvati. Bez obzira na nedvojben uspjeh, Zagi na neki način predstavlja Dragićev pragmatični ustupak diznifikaciji kojoj se uvjereno opirao u svemu što je radio” – Piše: MARKO GOLUB

Gost ovoga video [d]razgovora bio je Marijan Špoljar, koprivnički povjesničar umjetnosti i kustos čiji je fokus istraživanja uglavnom usmjeren na proučavanje lokalnih umjetnika iz Koprivnice i njezine okolice. Ovoga nam je puta Marijan Špoljar ispričao priču o Slavi Antoljak, koja je stjecajem različitih društveno-političkih i ekonomskih okolnosti, radila negdje između umjetničkog obrta i dizajna – u vrijeme kad se dizajn kod nas snažno borio za svoju poziciju u društvu i gospodarstvu. Razgovor s kustosom održan je još za vrijeme trajanja izložbe „Slava Antoljak – od zanata do primijenjene umjetnosti, od umjetničkog obrta do dizajna“. Razgovor pokriva dizajneričin profesionalni put, fokusirajući se na velike uspjehe poput sudjelovanja na Milanskom trijenalu i Zagrebačkom salonu. Razgovor je vodila Ora Mušćet, a snimio i montirao Miran Krčadinac.

“Mogao bih se složiti da je vizualni identitet – znači ne samo logo, nego cjelokupni sustav – jedna od najvažnijih grana grafičkog dizajna. Od njega počinje vizualno komuniciranje i svi ostali grafički materijali se razvijaju prema tom sustavu. Ako gledamo ekonomski, njegova odgovornost je značajna: dobar vizualni identitet može ozbiljno pridonijeti povećanju prihoda tvrtke, etabliranju proizvoda na tržištu, isticanju nad konkurencijom. Svaki novi projekt podrazumijeva suradnju sa zanimljivim, ambicioznim ljudima, izučavanje njihove industrije, posjet njihovim pogonima – taj proces je sve samo ne dosadan. Privlači me taj pozitivni, pokretački, stvaralački aspekt.” – RAZGOVARALA: ORA MUŠĆET

“Gledajući na jednom mjestu dizajnerski opus Blaženke Kučinac svjedočimo ne samo njenom strastvenom radu na oblikovanju estetskih i funkcionalnih predmeta, nego širem spletu faktora koji uvjetuju njihovo zamišljanje i realizaciju, poput reagiranja na specifične potrebe i zahtjeve tržišta i korisnika, tehnoloških mogućnosti tvornice, formiranja cijena proizvodnje i prodaje, marketinške domišljatosti, sretnih okolnosti, dobrih ili loših poslovnih odluka. U tom smislu, opus Blaženke Kučinac rasvjetljava nam kako nju kao osobu i dizajnericu, tako i cijelu konstelaciju aktera, tvornica, tvrtki, tehnoloških, društvenih i ekonomskih uvjeta na mapi hrvatskog dizajna u drugoj polovici 20. stoljeća.” – PIŠE: MARKO GOLUB

“Mada se djelovanje Slave Antoljak pedesetih godina odvija unutar discipline primijenjene umjetnosti i koncepta unikatnog ili maloserijskog, zanatskog proizvoda, lako je primijetiti da neke od postupaka možemo kvalificirati iskoracima, da je organski pristup ponekad u naravi njezina rada, da prati suvremene tendencije u oblikovanju, da poznaje inozemna iskustva, da organizira studijska putovanja i da sve više surađuje s onim članovima ULUPUH-a koji preferiraju istraživačke pristupe, oblikovanje funkcionalnog predmeta i sintezu različitih disciplina.” – PIŠE: MARIJAN ŠPOLJAR

Gošća novog video [d]razgovora bila je Blaženka Kučinac, industrijska dizajnerica i ovogodišnja dobitnica Nagrade HDD-a za životno djelo. Sam razgovor održan je u HDD galeriji za vrijeme trajanja mini-retrospektive “Blaženka Kučinac i industrijsko oblikovanje u tvornici namještaja”, kustosice Vanje Brdar Mustapić. Koncipiran kronološki, razgovor prati iste teme kao izložba i daje nam uvide u profesionalnu karijeru ove izuzetne dizajnerice od kraja 1950-ih do kraja 1980-ih, osvrće se na njene najvažnije projekte te nam daje ideju o tome kako je u tom periodu izgledalo radno mjesto dizajnerice u industriji. Razgovor je vodio Marko Golub.

Video razgovor s fillmskim i glazbenim kritičarom, novinarom, izdavačem i kustosom Željkom Luketićem snimili smo povodom dviju istraživačkih izložbi koje je Luketić, u suradnji s nama, realizirao u HDD galeriji. Naglasak je, naravno, na ovogodišnjoj izložbi “Utilitarni dizajn raspjevanog socijalizma 1947 – 1990”, ali dotaknuli smo i prije pet godina održanu izložbu “Socijalistička disco kultura 1977 – 1983: Vizualni jezik disca”. Oba ova projekta doticala su temu dizajna i diskografske industrije, kao i pitanje odnosa prema nasljeđu vizualne kulture nekadašnje Jugoslavije, odnosa tzv. niske i tzv. visoke kulture te značenja tih fenomena za naše današnje vrijeme. Razgovor je vodio Marko Golub, a snimio ga je i montirao Miran Krčadinac.

Pogledajte novi [d]razgovor s modnim dizajnerom i medijskim umjetnikom Matijom Čopom koji je snimljen povodom njegove izložbe „Proces“ održane u listopadu 2020. godine u HDD galeriji. U razgovoru smo se dotakli tehnika i postupaka izrade haljina koje sam dizajner naziva modnim oplošjima, kao i o mogućnostima koje mu ljudsko tijelo, poput slikarskog platna, dopušta i inspirira na daljnja istraživanja. Matija nam govori o vlastitom viđenju modnog dizajna, pozitivnim stranama domaće modne industrije i budućim planovima. Razgovor je vodila Ora Mušćet.

“Nije uvijek bilo lako obraniti nužnost razvoja proizvoda i kvalitetnog dizajna, kad su u forsiranju izvoza lohn poslovi brže i jednostavnije donosili devize, a ukus se rukovodio lažnom reprezentativnošću pseudostilova i produkcijom ispod zadovoljavajućeg nivoa dizajna. Plasman je ovisio i o društvenoj strukturi kupaca. U područje rada dizajnera u tvornici spadali su i drugi aspekti likovnosti, kao što je vizualni identitet. Čitamo i povijest osječke tvornice, kako u konkretnim realizacijama, tako i u naznakama šireg društveno-ekonomskog konteksta. Na kraju njezina radnog vijeka, promjenom radnog mjesta, reflektira se i mogućnost rada u području trgovine i važnost prezentacije proizvoda kupcima.”
– PIŠE: VANJA BRDAR MUSTAPIĆ

Pogledajte novi [d]razgovor u kojem su gostovali Marko Hrastovec i Andrija Mudnić, a snimljen je povodom njihove izložbe “Tipografske crtice”, održane u HDD galeriji u studenom 2020. Kao i na samoj izložbi, u razgovoru smo pokušali rasvijetliti fenomen suvremene tipografske edukacije u hrvatskoj, posebno na Studiju dizajna pri Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, načine na koje je ona podigla standarde dizajna vizualnih komunikacija općenito, metode kojima se studente podučava oblikovanju tipografskih pisama i oblikovanju tipografijom. Razgovor je vodio Marko Golub.

Pogledajte snimku [d]razgovora s Dejanom Kršićem, snimljenog početkom srpnja povodom izložbe “NEP / Nova Evropa: Kunst ist zeitlos • Europa endlos”. Za razliku od nekoliko dosadašnjih intervjua s ovim iznimnim autorom, dizajnerom, publicistom i profesorom na DVK UMAS, ovog puta razgovor je u cjelini bio posvećen intermedijalnom kolektivu NEP / Nova Evropa, specifičnom duhu vrema 1980-ih godina, pitanju odnosa umjetničke i dizajnerske prakse i njene teorije, kao i nasljeđu NEP-a u novom stoljeću. Razgovor je vodio Marko Golub.

“I think that designers still have to put an effort into bringing awareness to the public and their clients about understanding our profession and the benefits that design engagement brings. One of our problems is the fact that the market is small and that makes certain production challenges too complicated or unprofitable. Culture and self-initiative projects have always pushed Croatian design, and I think that will not change, but I also hope that better connectivity will remove the borders and that designers with quality solutions will be able to reach the wider public.” – INTERVIEWED BY: Ora Mušćet

“Mislim da još uvijek dizajneri moraju ulagati napor u osvještavanje javnosti i svojih naručitelja o razumijevanju našeg posla i beneficijama koje dizajnerski angažman donosi. Često je problem i malo tržište zbog kojeg određeni produkcijski izazovi budu komplicirani ili neisplativi. Kultura i samoinicijativni projekti oduvijek su gurali hrvatski dizajn, mislim da će tako i ostati, ali se nadam da će se boljim povezivanjem obrisati granice i da će dizajneri s kvalitetnim rješenjima doprijeti do šire javnosti.” – RAZGOVARALA: Ora Mušćet

“The challenges are numerous, and a freelance designer must be both a good worker and a good boss. You are actually in a managerial position because you have to adequately manage resources such as time, money, knowledge and equipment. One of the biggest, if not the main challenge, is to build and maintain a good customer base and quality relationship with the customers. Additionally, it is necessary to strive to create diverse revenue streams. This can be achieved, for example, by implementing projects that can bring long-term earnings or royalties, and one-off projects that can be done in shorter time intervals. As the third and most challenging opportunity, I see independent production and sale of one’s own products, and building of one’s own brands as a designer-entrepreneur.” – INTERVIEWED BY: Marko Golub

“Izazovi su brojni, a samostalni dizajner mora ujedno biti dobar radnik i šef. Zapravo si u poziciji menadžera jer moraš na adekvatan način upravljati resursima kao što su vrijeme, novac, znanje i oprema. Jedan od najvećih, ako ne i glavni izazov, je izgradnja i održavanje dobre baze klijenata i kvalitetnog odnosa s njima. Dodatno, potrebno je težiti stvaranju različitih tokova prihoda. To je na primjer moguće postići realizacijom projekata koji mogu dugoročno donositi zaradu ili tantijeme, i jednokratnih projekata koje je moguće odraditi u kraćim vremenskim intervalima. Kao treću i najizazovniju mogućnost vidim samostalnu proizvodnju i prodaju vlastitih proizvoda te izgradnju vlastitih robnih marki, na način dizajnera-poduzetnika” – Razgovarao: MARKO GOLUB

U novom [d]razgovoru ugostili smo ANDREU HERCOG, ANDREJU LOVREKOVIĆ i LUKU PALESTRINU MAZIĆA, dio autorskog tima koji je nedavno u HDD galeriji realizirao izložbu DIZAJN U KONTEKSTU RAZVOJA TEHNOLOGIJE: BIODIZAJN. Razgovarali smo o inovacijama u dizajnerskoj edukaciji, spekulativnoj dizajnerskoj praksi koja kritičkim pristupom novim tehnologijama analizira i rasvijetljuje njihov utjecaj i implikacije na naše svakodnevne živote, a predstavili smo i četiri studentska projekta sa zagrebačkog Studija dizajna, autorica i autora Mirne Aržić, Leonarda Borovičkića, Mateje Brkić i Andreje Lovreković.

“Pogubni učinak pandemije na ekonomske grane iz kojih dolazi najveći broj naručitelja hrvatskog dizajna još se ne nazire. Hrvatska kakvom je predstavlja izložba 19/20 još uvijek je zemlja “bezbrižnih pozdrava” — šarmantnih kreativnih inicijativa i živahne institucionalne kulture, sofisticiranih hotela i ugostiteljske ponude za šmekere. Dizajnerska scena se u ovom izdanju bijenala pokazuje vitalnom unatoč izostanku brojnih poznatih imena, koji treba pripisati apatiji koja je obilježila tekuću godinu” – PIŠE: ŽELJKO SERDAREVIĆ

“Mi danas (mislimo da) znamo što je dizajn; znamo njegove naručitelje, njegove kroničare i njegovu publiku, no budućnost… vjerujem da je moramo u izložbu svjesno uključiti i kroz izložbu usmjeravati, a ne samo pratiti” – PIŠE: DAMIR GAMULIN

“Experiments often depend on designers’ individual engagement and their efforts to provide conditions for themselves because they cannot necessarily rely on a well-developed institutional or industrial context. The domestic fashion scene is small and perhaps relies too much on local fashion weeks as an essential model of legitimacy. We lack more independent initiatives, collectives and new forms of association and networking on the wider fashion scene. There is also a lot of room for online experimentation, and this context is currently weakly or superficially present in the domain of local fashion design.” – interviewed by: ORA MUŠĆET

“Eksperimenti često ovise o individualnom angažmanu dizajnera i trudu da si sami osiguraju uvijete jer na domaćem terenu nemaju nužno razvijen institucijski ili industrijski kontekst na koji se mogu lako prikopčati. Domaća modna scena je mala i možda se previše oslanja na okvir lokalnih tjedana mode kao bitnog modela legitimacije. Fali nam više nezavisnih inicijativa, kolektiva i novih modela udruživanja i umrežavanja na široj kulturnoj sceni. Mnogo je prostora za eksperiment i u online kontekstu koji je za sad slabo ili površno prisutan u domeni lokalnog modnog dizajna.” – razgovarala: ORA MUŠĆET

“The visual provocation was the holy grail. We played with taboos and national and international symbols. We were lucky enough to work with some of the most audacious characters and to learn from them. The challenge was to create small or big visual mischief with regard to forbidden topics: Tito, the Party, partisans, communists… It was a favourite mantra of rock performers as well as theatre directors, writers, and even us, the designers, who were lucky enough to work for them. We happily took on this challenge and wanted to create some kind of our own pop art and we had a really good time doing it.” – interviewed by: ORA MUŠĆET

“Poigravali smo se tabuima i nacionalnim i internacionalnim simbolima. Imali smo sreće raditi s najbezobraznijim likovima i od njih učiti. Izazov je bio praviti male ili velike vizualne pakosti na zabranjene teme: Tita, Partije, partizana, komunista… Bila je to omiljena mantra i rokera kao i redatelja u predstavama, pisaca, pa i nas, dizajnera, koji smo imali sreću raditi za njih. Sa radošću smo se kačili na taj izazov, kreirajući nekakav naš pop art i stvarno smo se dobro zabavljali.” – Razgovarala: ORA MUŠĆET

“Digital design in the world is undergoing major changes and designers are required to be much more involved in the current problems of society. I think this can already be seen in the employment process of top companies, and it will certainly be even more pronounced in the near future. Designers from smaller, more conservative backgrounds, such as Croatia, will be in a weaker position. We can counteract this to some extent through a wider education and self-education, with the aim of increasing empathy for as wide a circle of people as possible. The core of design as a discipline is empathy, and empathy is nourished by new ideas, knowledge and experiences.” – interviewed by: ORA MUŠĆET

“Digitalni dizajn u svijetu doživljava velike promjene i od dizajnera se traži mnogo više uključenosti u aktualne probleme društva. Mislim da se to već sad gleda kod zapošljavanja u vrhunskim tvrtkama, a zasigurno će biti još izraženije u skoroj budućnost. Tu će u slabijoj poziciji biti dizajneri iz manjih, konzervativnijih sredina poput Hrvatske. Tome možemo donekle doskočiti širom edukacijom i samoedukacijom, s ciljem što veće empatije prema što širem krugu ljudi. Srž dizajna kao discipline je empatija, a empatija se pak hrani novim idejama, znanjima i iskustvima.” – RAZGOVARALA: ORA MUŠĆET

“Ekonomske krize, globalne klimatske promjene, društveni i ekonomski izazovi tzv. četvrte tehnološke revolucije, problemi koncentracije ekonomske, komunikacijske i informatičke moći u rukama malog broja globalnih (ne više multinacionalnih!) kompanija te globalna disrupcija “normalnog načina života i rada” izazvana recentnom epidemijom, najednom su omogućili da iznova prepoznajemo relevantnost Meštrovićevih tema i promišljanja, te učinili da njegova preispitivanja postojećeg, kapitalističkog, društvenog poretka ponovo uzmemo ozbiljno. Financijalizacija i političke promjene neoliberalizma, razvoj digitalne sfere, posebno društvenih mreža kao nove infrastrukture world wide weba, umjesto očekivanog zlatnog doba liberalno-kapitalističke demokracije donose period nestabilnosti.” – PIŠU: DEJAN KRŠIĆ, MARKO GOLUB & ORA MUŠĆET

“Meštrovićev interes 70-ih godina za medije i komunikaciju dolazi od spoznaje da su upravo mediji, prvenstveno mediji masovnih komunikacija, područje na kojem se u suvremenom društvu vidljivo i društveno djelatno odvija ispreplitanje suvremene tehnologije, političke moći i ekonomskih interesa, ukratko da se i u zabavnom obliku televizijskih programa manifestiraju temeljna pitanja klasne borbe, političke dominacije i ekonomske eksploatacije. ” – PIŠU: DEJAN KRŠIĆ, MARKO GOLUB & ORA MUŠĆET

“Matko Meštrović nije autor kojeg možemo povezati s ijednim konkretnim dizajnerskim djelom, niti je grafički ili industrijski dizajner u užem smislu. Matko Meštrović je osoba drugačijeg profila. Njegovi radovi – koji uključuju velik broj tekstova, kritika, eseja, znanstvenih i popularnih članaka te desetak autorskih knjiga – obuhvaćaju interdisciplinarnu kritičku teoriju, kritiku umjetnosti, teoriju dizajna i kritičko-teorijsko promišljanje tehnologije i medija. No, upravo on sam ističe da ako za ijedno znanstveno područje može reći da je u njemu kod kuće onda je to teorija dizajna, industrijskog dizajna i dizajna u širem smislu koji dosiže integralnost poimanja čovjekove okoline.” – PIŠU: DEJAN KRŠIĆ, MARKO GOLUB & ORA MUŠĆET

“There are two of us in the Bachrach & Krištofić tandem. We wanted to express different states and ideas with photographs. Mario behind the lens and me in front of it – I could have been anyone. Back then, changing identities or roles was not just for the camera, it was a part of everyday life. I wore men’s suits and ties, wore intense dark makeup, wore tulle and nylon clothes. In our own way, we wanted to say that all these roles, the people who are a part of us, are equal. Self-referentiality points to one’s own situation, the subject.” – interviewed by: Ora Mušćet

“U tandemu Bachrach & Krištofić nas je dvoje. Fotografijama smo htjeli izraziti različita stanja i ideje. Mario iza, a ja ispred objektiva − mogla sam biti bilo tko. Tada izmjena identiteta ili uloga nije bila samo za kameru, već dio svakodnevnice. Nosila sam muška odijela i kravate, intenzivno tamno se šminkala, nosila odjeću od tila i najlona. Na svoj smo način željeli reći da su sve te uloge, osobe, koje su dio nas – jednakovrijedne. Autoreferencijalnost upućuje na vlastitu situaciju, subjekt. Ova igra identitetima je bila oslobađajuća i zabavna, a postojala je svugdje oko nas.” – Razgovarala: ORA MUŠĆET

“The head is full, and the hardest part is stopping ideas and redirecting them. You have to give up some, separate the important from the irrelevant. Then the first guiding thread comes up, an aha moment happens. So the blink starts with a slogan or a movie in your head. I am inspired by organic forms and the world around me. Designing a space is a way to create a unique sensory environment that acts seamlessly and cohesively. It is a unique micro-universe that creates an impact on its users and can bring happiness, peace and inclusion. I often imagine the interior as a continuation of the urban fabric that connects the environment with its interior, creating a visual connection between the external and internal space, respecting the elements of the natural environment. ” – Interviewed by: Ora Mušćet

“Glava je puna i najteže je zaustaviti ideje i usmjeriti ih. Nekih se moraš odreći, odvojiti bitno od nebitnoga. Onda se javi prva ideja vodilja, upali se lampica. Tako blink krene s nekim sloganom ili filmom u glavi. Inspirirana sam organskim oblicima i svijetom oko sebe. Dizajnirati prostor je način stvaranja jedinstvenog senzornog okruženja koje djeluje neprimjetno i kohezivno. To je jedinstven mikro-svemir koji stvara utjecaj na svoje korisnike i može donijeti sreću, mir i inkluzivnost. Interijer često zamišljam kao nastavak urbanog tkiva koji povezuje okoliš s njegovom nutrinom, stvarajući vizualnu vezu između vanjskog i unutarnjeg prostora, uvažavanjem elemenata prirodnog okoliša.” – Razgovarala: ORA MUŠĆET

Ususret dodjeli Nagrade Hrvatskog dizajnerskog društva za životno djelo industrijskoj dizajnerici BLAŽENKI KUČINAC donosimo razgovor koji je s njom za nas napravila mlada produkt dizajnerica SANJA ROTTER, zamišljen kao dijalog dizajnerica dviju generacija, ispunjen ne samo pričama o nekima od najvažnijih trenutaka dizajnerske karijere Blaženke Kučinac, nego i osobnim refleksijama i intimnim pogledom na život i rad dizajnerica nekad i danas, fotografijama iz privatnog albuma i – poezijom! Nagrada će joj biti uručena krajem godine u Muzeju za umjetnost i obrt povodom Izložbe nagrađenih radova 19/20 i promocije novog Pregleda hrvatskog dizajna.

“Vizualno, propaganda je savršeno polje za izučavanje tehnika, stilova i razvoja dizajna i tiska, u ovoj prilici, spoja glazbe i grafičkog dizajna. Iako je glazba na pločama revolucionarne i rodoljubne glazbe (domoljubna inačica u hrvatskom jeziku mijenja nažalost cijelu poziciju sa čovjeka na prostor), nazivana i „masovna“, ona je to željela biti samo po propagandnom dosegu, što je djelomično i uspjelo, jer mnoge se revolucionarne pjesme izvode i danas, u novom ili dodanom kontekstu prisjećanja, ali i novog otpora. U ostalome ona nije inkluzivna, nego ekskluzivna, jer se od prvih varijacija dizajna često držala onih klasičnih zadanosti i prikaza borbe u tehnikama reprodukcija slikarstva ili crteža. Ta nepomičnost i uzvišenost spomenika i crteža, praćena uvijek ozbiljnom tipografijom, smatrala se adekvatnom „uzvišenom cilju“, odnosno „poštovala“ je autoritete i zadane vrijednosti. ” – PIŠE: ŽELJKO LUKETIĆ

Pogledajte snimku mini koncerta benda Car je gol, održanog 8. lipnja u HDD galeriji tijekom trajanja izložbe Stanislava Habjana “Neobjavljeno 1983. – 2023.” Car je gol su ovom prilikom bili Mary May (glas, violina), Sreten Mokrović (glas, gitara), Ante Perković (gitara), Jakša Perković (bas), Marko Meštrović (udaraljke), Ljubica Gurdulić (glas) i Stanislav Habjan (glas). Neke od njih poznajete iz drugih bendova i konteksta pa bismo ih pretenciozno mogli nazvati “supergrupom”, ali Car je gol je više prijateljska družina koja uživa svirati skupa na neočekivanim mjestima, u neočekivanim prilikama. Nastup u kojem izvode četiri pjesme zbog epidemioloških preporuka nije bio najavljen te je održan pred malom skupinom prijatelja i slučajnih prolaznika, ali smo ga unaprijed odlučili snimiti i podijeliti s vama. Uživajte!

“U svojim radovima Nova Evropa zagovarala je ideju postmoderne kao nove epohe, evocirala forme i ideologije historijskih avangardi (dada-konstruktivizam-suprematizam), miješajući ih s elementima suvremene pop kulture, medijske teorije, glazbe, filma, konceptualne umjetnosti, dizajna i oglašavanja. Na mjestu mita o umjetniku kao geniju nastojala je afirmirati ideju umjetnika kao radnika i medijskog operatera, dekonstruirajući ideju o umjetničkom djelu kao jedinstvenom i neponovljivom u kopije, kopije kopija, kopije kopija kopija ‘vjernih originalu’. Tehnologije xeroxa, polaroida, presnimavanja i umnažanja magnetskih traka itd. vidjela je kao sredstvo ne samo demokratizacije, nego i emancipacije” – PIŠE: MARKO GOLUB

U srijedu 10. lipnja u 20 sati na YouTube kanalu Hrvatskog dizajnerskog društva premijerno se prikazuje [d]razgovor s grafičkim dizajnerom, piscem i umjetnikom Stanislavom Habjanom. Unutar 60 minuta pričamo o svemu od njegovih početaka 1980-ih godina, kultnoj zbirci priča Nemoguća varijanta koja čeka novo prošireno izdanje, estetici i kulturi xeroxa, Greiner&Kropilak Mail Art Officeu, Danijelu Žeželju i Slipoj konfidenci, dinamičnom odnosu slike i teksta, grafičkog dizajna i pisanja, kao i o najrecentnijim projektima među kojima sada središnje mjesto zauzima bend Car je gol. Razgovor su vodili Marko Golub i Ora Mušćet, a snimio ga je i montirao Miran Krčadinac.

“Koncept izložbe ‘Neobjavljeno’ obuhvaća radove, većinom u formi plakata, koji daju neku vrstu alternativnog presjeka Habjanove karijere – nazvali je mi dizajnerskom, umjetničkom, spisateljskom ili općenito autorskom i suautorskom – odnosno Habjanovog karakterističnog plesa po rubu stvarnosti i fikcije, umjetnosti i života, imena i pseudonima, čovjeka i njegove sjene. Manji dio tih radova su doista neobjavljeni, odnosno nerealizirani radovi u onom smislu u kojem o njima govorimo kada govorimo o dizajnu. Daleko veći dio autorov je ponovni ili predviđeni posjet zbivanjima, pričama, mjestima, susretima, ljudima i situacijama koje su se odvile ili će se odviti unutar četrdeset godina između 1983. i 2023.” – PIŠE: MARKO GOLUB

“Scenografija i kostimografija funkcioniraju kao dva svijeta za sebe unutar cjeline predstave koji se nadovezuju i nadopunjuju jedno drugo, tako da je izuzetno bitan njihov dijalog. U slučaju kada na predstavi radim oboje poveznica jest uglavnom određeni vizualni element kojeg provlačim i kroz scenu, ali i kroz kostim, što je vidljivo u navedenim baletima. Teško je odrediti što dolazi prvo, to uglavnom ovisi o trenutku i inspiraciji, ali mogu reći da je glavni okidač najčešće atmosfera predloška koja me ponese dalje u stvaranje. Poanta je da se na kraju svi elementi isprepletu i prožmu, uključujući dizajn svjetla i režiju te da se publici predstavi kvalitetna i cjelovita predstava.” – razgovarala: Ora Mušćet

“Zaštitni znak, već 1973. objavljen u sedmom tomu knjige Top symbols & trademarks of the world, predstavljat će osnovu vizualnog identiteta poduzeća. A činjenicu da je, i od turista i lokalnog stanovništva bio široko prihvaćen kao više od znaka poduzeća, simbol samog Bola, potvrđuju i brojni primjeri znakova koje su mještani crtali slobodnoručno, po utisku, bez konstrukcije, za različite lokalne potrebe. Kroz sljedećih skoro dva desetljeća, do kraja osamdesetih Ćirić je realizirao niz elemenata vizualnog identiteta i aplikacija zaštitnog znaka i surađivao na grafičkim elementima unutarnjeg uređenja hotelskih recepcija, ali velik broj ideja i prijedloga nikad nije bio realiziran” – PIŠE: DEJAN KRŠIĆ

“Najčešće radimo u kontekstu proizvodnje, gdje je cilj napraviti najbolji mogući proizvod s postojećim tehnologijama koje proizvođač ima na raspolaganju. Naravno da se događalo nebrojeno puta da su proizvođači nabavljali nove tehnologije i radili s nama na procesu optimizacije proizvodnje, pogotovo kad se neki proizvod pokaže uspješnim i počne proizvoditi u većim serijama. U fazi razvoja proizvoda najviše komuniciramo s majstorima i razvojnim timovima, s ciljem da se dođe do prototipa ili nulte serije koja je najbolji mogući kompromis između dizajna i proizvodnje.” – Razgovarala: Ora Mušćet

“Osnovni logo naznačava neke od glavnih ideja identiteta Uralske glazbene noći koji je dizajnirala agencija Voskhod. Motiv trganja papira pojavljivat će se posvuda u praktički svim aplikacijama identiteta i sa sobom nosi nekoliko slojeva značenja. Kontura koju daje doista podsjeća na planine, odnosno podcrtava glavni ambijentalni okvir događanja. Podsjeća nas i na plakatna mjesta na kojima se oglašavaju koncerti, mjesta gdje se plakati lijepe jedni preko drugih, kidaju se i preljepljuju boreći se za pozornost. Konačno, Voskhodu je ova ideja omogućila da oblikuje visoko varijabilan logo koji titra između jedinstvenosti i mnogostrukosti, čvrstoće i fleksibilnosti, ozbiljnosti i lude zaigranosti – nešto što vizualno vibrira i rezonira na istoj frekvenciji s hrpetinom različitih muzičkih žanrova, čas je metal, čas disko, čas jazz, a sve to pod istim uralskim nebom” – PIŠE: MARKO GOLUB

Na Plan D.konferenciji u veljači ugostili smo JOHN L. WALTERSA, urednika i suvlasnika EYE MAGAZINEA, jedne od najutjecajnijih revija za grafički dizajn u svijetu, a evo i snimke njegovog predavanja! Walters je u predavanju pokušao predstaviti vlastitu motivaciju za pisanje o grafičkom dizajnu, potom i načela kojima se vodi kao tekstopisac i urednik, ali i razloge zašto bi se i dizajneri trebali baviti pisanjem, čak i ako misle da to ne znaju (“ako si dizajner, uvijek imaš nešto za reći, a ako možeš govoriti, možeš i pisati”). Također, dotaknuo je i glavne izazove s kojima se susreće urednik jednog nezavisnog tiskanog časopisa (a od 2008. zajedno s art direktorom Simonom Estersonom i suvlasnik), govorio je i o uredničkom procesu, važnosti govorenja istine, te o tome zašto se prazne stranice nikada ne treba bojati.

“Bijeli plakati tako predstavljaju svojevrsnu “nultu točku” plakatnog opusa Arsovskog, koja mu radikalnim pomicanjem granica čitljivosti otvara prostor za osobno nesputano korištenje tipografije kao vizualnog znaka, s tek rijetkim vizualno-interpretativnim aspiracijama. I u mnogim drugim plakatima Arsovskog cilj nije brzo i efikasno prenošenje informacije (štoviše mnogim njegovim plakatima nedostaju neke konkretne informacije, jer računa da ih publika već zna ili ih lako može pronaći) nego uvlačenje publike, stvaranje atmosfere, okoliša, određenog horizonta očekivanja, međusobno prepoznavanje kulturnih kodova ali i dovođenje u pitanje svih takvih pretpostavki i očekivanja” – PIŠE: DEJAN KRŠIĆ

“Vjerojatno zahvaljujući baš Matku Meštroviću, kao figuri jednako povezanoj i s ključnim umjetničkim (Nove tendencije) i dizajnerskim aktivnostima tog vremena (CIO), posao izrade telopa dobiva ovo dvoje tada vrlo mladih suvremenih umjetnika. Iako već tada ne bez iskustva u grafičkom dizajnu, stvarna prednost Martinisa i Iveković u tom trenutku je upravo njihova tadašnja umjetnička preokupacija medijima, ali i konkretni počeci rada u videoumjetnosti. Telopi, osim toga, s obzirom na svoj iinterventnii karakter i ulogu (označavanje prekida programa, tehničkih smetnji, najave emisija ili seta programskih sadržaja), predstavljaju idealan materijal za umjetnike koji se tada upravo i bave interveniranjem u medije, pitanjima stvarnosti i njene medijske reprodukcije, itd.” – PIŠE: MARKO GOLUB

“Materijal u koji je upakirana ploča The Return of the Durutti Column (Factory Records, 1980.) je brusni (šmirgl) papir – tvrd, oštar, abrazivan, neprijateljski prema svemu s čim je u kontaktu. To je bila i ideja, naime, napraviti ploču s omotnicom koja uništava druge omotnice ploča ako se stavi među njih, koja grebe, žulja, neugodna je i nepraktična. Bila bi to najpankerskija omotnica nekog muzičkog albuma ikad, kao što sam pročitao više puta čitajući o njoj, da se na samoj ploči ne nalazi najnepankerskija glazba ikad, izašla na legendarnoj nezavisnoj etiketi Factory Records – meditativni, ambijentalni gitaristički instrumentali mančesterskog usamljenika Vinija Reillyja” – PIŠE: MARKO GOLUB

“Vjerojatno nema kazališne predstave za koju je dizajnirano toli­ko plakata koliko ih je dizajnirano za Shakespeareova Hamleta i najbolji plakati Hamleta vje­rojatno su već davno napravljeni i pro­vučeni kroz stotine autorskih jezika i interpretacija. Stoga Gamulin, kao i Koltès, također pretpostavlja isto — da publika već predobro poznaje kon­tekst i ima unaprijed određene ideje o tome što Hamletovu priču najbolje vi­zualno reprezentira. Njegovo rješenje zapravo je spretna kombinacija s jedne strane repliciranja Koltèsovih vlastitih autorskih metoda u dizajnu, a s dru­ge je svojevrsna dizajnom uprizorena detektivska procedura “traženja kriv­ca” (što u ovakvoj interpretaciji zvuči pomalo ironično, s obzirom na to da je Koltèsova drama zapravo Hamlet sve­den na slijed ubojstava)” – PIŠE: MARKO GOLUB

Održana 2016. godine, izložba “X X X X Četiri časopisa koja se ne srame” obrađivala je časopise Paradoks, Twen, Start, Playboy u kontinuitetu njihovog izlaženja, te u odnosu na sadržaj i dizajn. Za potrebe ta izložbe napravljen je i ovaj video koji donosi razgovore s dvojicom dizanera i art direktora koji su oblikovali hrvatsko izdanje časopisa Playboy, DAVOROM DEVČIĆEM (1997. – 2002.) i IGOROM VRANJEŠOM (od 2002. do danas). U razgovoru s Goranom Martinom Štimcem, Devčić i Vranješ osvrću se na svoja dizajnerska i redakcijska iskustva iz protekle 23 godine, načine rada, ali i specifičnosti poput uvođenja hrvatskih tipografskih pisama u internacionalni magazin.

Početkom 2013. godine u HDD galeriji priredili smo izložbu posvećenu aktivističkom, edukacijskom i dizajnerskom djelovanju TOMISLAVA LEROTIĆA, pod naslovom “Lerotic.de / Dizajnerski i aktivistički arhiv Tomislava Lerotića”. Bila je to jedna od prvih izložbi uz koje smo počeli stvarati novu videodokumentaciju, te su u sklopu priprema za istu snimljeni razgovori s fizikalnim kemičarom STANKOM URŠIĆEM, kemičarkom i ekološkom aktivisticom GORANKOM ADAM te Lerotićevim kolegama profesorima na Odsjeku za vizualne komunikacije Umjetničke akademije u Splitu IVICOM MITROVIĆEM i IGOROM ČALJKUŠIĆEM. Materijala ima ukupno oko 120 minuta, a u njemu je pokriveno sve od Lerotićevog edukacijskog rada, preko aktivizma, pa do općenitih, često zastrašujućih uvida u stanje našeg okoliša i njegovog zagađenja.

Prije osam godina OLEG ŠURAN je za svoju prvu samostalnu izložbu u HDD galeriji snimio razgovore sa svojim prijateljima i obitelji, kolegama i sugrađanima kako bi sebi i nama pokušao prikazati tko, gdje i kako vidi dizajn u Puli. Serija devet videorazgovora izvorno je prikazivana na izložbi “Tko vidi dizajn u Puli?”, nekoliko godina kasnije na tematskoj izložbi “Arhiv dizajna” Dana D 2015, te je recentno, putem QR kodova, uključena i u knjigu Fragmenti dizajnerske povijesti. Ako ste sve to propustili, evo svih razgovora na okupu – o dizajnu u Puli govore ANTON ŠURAN, NIKOLA RACAN, IVAN ŠTOKOVIĆ; ANDI PEKICA, OLEG MOROVIĆ, BISERKA VRANIĆ, MAURICIO FERLIN, TEDDY LEE AKELIĆ i NOEL MIRKOVIĆ!

Duboko iz arhiva vadimo jedan od prvih galerijskih videa koje smo producirali za potrebe naših izložbi. Ovaj video snimio je i montirao Goran Martin Štimac 2012. godine za izložbu ROMAN CIESLEWICZ: SJAJNI TRAGOVI 1961. – 1995. Unutar ovih pedesetak minuta o vezama slavnog poljsko-francuskog grafičkog dizajnera Romana Cieslewicza sa hrvatskom sredinom govore teoretičarka umjetnosti VERA HORVAT PINTARIĆ, urednik magazina Start MARKO GRČIĆ, zamjenik glavnog urednika MARIO BOŠNJAK, art direktor Starta FADIL VEJZOVIĆ, te grafički dizajneri ŽELJKO BORČIĆ i IVAN DOROGHY.

“Trenutak kad nešto padne na pamet bude bilo kada i bilo gdje, a to što padne obično odmah i ponudi izraz u kojemu bi se najbolje utjelovilo, bilo najvidljivije. Nekad se sklop riječi najbolje izrazi objektom, predmetom, instalacijom, čak cijelom izložbom ili ambijentom, nekada se iz stilske figure izvuče priča ili pjesma, dugo sam godina volio upravo plakat kao formu, onda me slikovnica zanijela, pa grafičke mape, a danas mi je to pjesma, tekst za pjevanje uživo. Razmišljam u rimama već godinu dana…” – razgovarala: ORA MUŠĆET

Snimili smo dio predavanja održanih u sklopu Plan D.konferencije u Orisu – Kući arhitekture, a evo i prve od tih snimki! Naša gošća, DENIZ OVA, direktorica je Istanbulskog bijenala dizajna, a govorila nam je o bijenalu kao aktivnoj platformi koja od svojih začetaka promiče suradničke prakse i kritičko mišljenje, dovodeći ih sve više pod zajednički pojam empatije. U vrijeme u kojem se debatira budućnost cijeloga planeta, bijenale se ne nastoji suzdržati od uključivanja u raspravu, već se manifestira kao živi ekosustav plodnih refleksija. U ovom predavanju Deniz Ova objasnila je temeljna načela Istanbulskog bijenala dizajna, kao i njegove težnje u budućnosti.

“Proširivanje granica struke otvara analitičke alate koje smatram važnima za promišljanje čitavog spektra srodnih medija, a posljedično i jasniji pogled na vlastitu struku, njene trenutne granice, a na kraju i one vlastite. Istraživanje i udaljavanje može se činiti kao pokušaj neke vrste otpora, no iz mog iskustva, povezivanje znanja, interdisciplinarnost i pronalazak novih primjena dizajnerskih alata ključno je za budućnost struke, te njenu prilagodbu na nove zahtjeve i izazove društva.” – RAZGOVARALA: ORA MUŠĆET

“Od fascinacije filmskom trakom i zvukom te rubno pripadajuće perkusije i elektroničkih šumova, do današnje posvećenosti spajanju novog i starog nipošto samo u tehnološkom smislu, Ivan Marušić Klif prešao je put od zainteresiranog adolescenta do umjetnika ovjenčanog prestižnim nagradama i, što je još važnije, ozbiljnog statusa čak i u krugovima koji s njegovim nemaju veze. S komercijalne i egzistencijalne strane, Klif je danas “brend” koji kao takav funkcionira tamo gdje se brendovi plasiraju, prodaju i koriste. Tamo, međutim, cijene rezultat a ne proces, spektakularnost ih zasljepljuje a ne nadahnjuje, dok ih raskoš tretmana fascinira. ” – PIŠE: IGOR RUŽIĆ