Kroz ovu izložbu afirmiran je i termin “skriveni dizajn” koji nam i danas služi kako bismo valorizirali i one predmete dizajna koji nisu vidljivi, a često nisu ni ozbiljnije razmatrani u kontekstu dizajna jer su pripadali nekim u javnoj svijesti manje prisutnim specijalističkim nišama poput primjene u industriji (alatni strojevi), ili su se pak toliko stopili sa svakodnevicom u našem kolektivnom sjećanju, da se zaboravlja da je riječ o “dizajnerskim” predmetima. Izložba je sadržavala niz arte­fakata iz razdoblja koje ona tematski obuhvaća: Električni mlinac za kavu Miki 77 (Noe Maričić i Razvojni tim Končar, 1977.), Električni lonac / friteza Kontamat (Davorin Savnik i Razvojni tim Končar, 1970.), Električni grijač vode EGV-10 (Noe Maričić, Zorislav Lukić i Razvojni tim Končar, 1974.), Ventilatorske grijalice zraka EK-PS i EK-RS (Noe Maričić i Razvojni tim Končar, 1975.) i Aerotherm (Božidar Lapaine, Dunja Guberina i Razvojni tim Končar, 1986.). Posebno su izdvojeni i prikazani, putem projektnih elaborata, i projekti Pokretne poljske kuhinje (Vladimir Robotić, Mario Puhalović, Franjo Culak, Aleksandar Braun, Jadranka Kurtović, Marko Velić, 1979.) i Tiristorske lokomotive (Zlatko Kapetanović i Razvojni tim Končar, 1979. – 1981.). Izložba je sadržavala i biografije industrijskih i grafičkih dizajnera koji su prošli kroz tim Odjela dizajna Končar od ranih 70-ih do 1990: Noe Maričić, Vladimir Robotić, Marija Jeličić Plavec, Egon Paraker, Luka Bando, Zlatko Kapetanović, Jadranka Sutlarić, Dunja Guberina, Božidar Lapaine, Zoran Planinc, Damir Barešić, Dražen Jakšić, Darko Mokriš, Rikard Slavica i Ivanka Pribić. Osim u sklopu velike izložbe Arhiv dizajna (Dan D 2015.), jedna od verzija izložbe Skriveni dizajn prikazana je i kao dio izložbe Dizajn za novi svet 2015. u Muzeju istorije Jugoslavije u Beogradu.

[Iz uvodnog teksta O dizajnerima kao pripovjedačima, o izložbama kao pripovijestima]

 

 

HDD galerija
3.– 19. 11. 2011.

Međunarodni festival dizajna Dan D 2015:
Arhiv dizajna
Stara vojna bolnica, Vlaška, Zagreb
3.– 5. 7. 2015.

Dizajn za novi svet
Muzej istorije Jugoslavije, Beograd, Srbija
29. 12. 2015.– 29. 5. 2016.

Kustosica izložbe: Koraljka Vlajo
Dizajn deplijana: Luka Reicher
Dizajn timelinea: Koraljka Vlajo
Produkcija i organizacija: Marko Golub / HDD

 

 

Razotkrivanje skrivenog dizajna — Končar 1971 – 1990.

Koraljka Vlajo

 

Končarov Odjel dizajna svojom je meto­dologijom rada — pa i samim svojim po­stojanjem — bio aberacija u jugoslaven­skoj proizvodnoj politici. Sedamdesetih i osamdesetih godina, kada je većina proizvodnih tvrtki bivše države proi­zvodila prema stranim licencama (ko­ristio ih je u nekim segmentima i sam Končar), u Odjelu dizajna projektiran je zaista širok spektar proizvoda — od sveprisutnih kućanskih aparata do tran­sformatora i elektromotora skrivenih od očiju javnosti. Odjel dizajna osnovali su 1970. Noe Maričić i Vladimir Robotić a nalazio se u samoj istraživačkoj jezgri Končara — Elektrotehničkom institutu. Rad Odjela dizajna obilježen je ustraj­nim inzistiranjem na znanstvenim me­todama rada i uvođenjem metodologije dizajna u proces planiranja proizvoda i proizvodnje. Tijekom dvadeset godina postojanja, kroz Odjel je prošlo petnae­stak industrijskih i grafičkih dizajnerica i dizajnera koji su za svoj rad nagrađivani domaćim i međunarodnim priznanjima: Noe Maričić, Vladimir Robotić, Marija Jeličić Plavec, Egon Paraker, Luka Bando, Zlatko Kapetanović, Jadranka Sutlarić, Dunja Guberina, Božidar Lapaine, Zoran Planinc, Damir Barešić, Dražen Jakšić, Darko Mokriš, Rikard Slavica i Ivanka Pribić.

Jedno od najvećih poduzeća na području bivše Jugoslavije, SOUR Rade Končar zapošljavao je i do 25.000 radnika u brojnim tvornicama od Samobora do Skopja. S asortimanom proizvoda od glačala do lokomotive i megaprojektima u stotinjak zemalja, Končar je zaista bio (ne samo) domaći industrijski gigant. Isporuke za nebrojene elektrane od Islanda do Indije, te nuklearne institute u Švicarskoj i Velikoj Britaniji zahtije­vale su i kontinuirano ulaganje u razvoj vlastitih istraživačkih resursa. Upravo je unutar te znanstvenoistraživačke jezgre — Končarovog Elektrotehničkog instituta — osnovan i Odjel dizajna.

rapočeci Odjela sežu u šezdesete godine, kad su unutar Odjela za arhi­tektonsko-građevinsko projektiranje Noe Maričić i još nekolicina entuzijasta pokušavali uvesti dizajn u proizvod­ni proces. Taj se Odjel 1968. preselio u Službu za razvoj proizvodnje, a zatim je djelovao unutar Zavoda za arhitekturu i dizajn. Međutim, tek je dolaskom Vla­dimira Robotića u Končar 1970. godine sazrela ideja o osnivanju samostalnog Odjela dizajna. Robotićeva suradnja s Končarom počela je već 1967. unutar Centra za industrijsko oblikovanje, kada je Robotić, tada voditelj projekta dizajna CIO, dizajnirao mini trafostanicu za Končar. Upravo je Robotićev rad u CIO i mogućnost da unapređuje teoretska i praktična znanja o dizajnu bio presudan za njegov daljnji rad u Končaru. U knjizi Upravljanje industrijskim dizajnom / or­ganizacija dizajn biroa (Robotić, Kritovac, Savnik; CIO, Zagreb, 1970.), Robotić je na osnovu svojih prvih iskustava u Končaru dijagnosticirao probleme uvo­đenja dizajna u industrijsko poduzeće: od manjka razumijevanja rukovodećeg kadra do manjka obrazovanih dizajnera; od kompleksnosti unutarnje organizaci­je dizajnerskog odjela do kompleksnosti suradnje s drugim odjelima.

Svjestan opasnosti stihijskog korištenja dizajnerskih resursa u poduzeću takve proizvodne širine kao što je Končar, Robotić se od samog početka zalagao za strateški pristup dizajnu na razini čitave tvrtke. Petnaestak godina ka­snije, ovu su ideju u djelo pokušavali sprovesti i Božidar Lapaine i Luka Bando kroz studije standardizacije Končarovih kućanskih aparata.

Iako se Robotićeva napredna ideja stva­ranja “smišljene politike linije proizvo­da“ nikada nije u potpunosti ostvarila, Končarov Odjel dizajna bio je svojevr­sno utočište industrijskih dizajnera. Za razliku od većine domaćih tvrtki koje su tijekom neprestane ekonomske krize 1970-ih i 1980-ih godina mahom posezale za kratkoročno jeftinijom licencnom proizvodnjom, Končar je ulagao u istraživanje i razvoj. Kroz Odjel je tijekom dvadeset godina postojanja prošlo petnaestak dizajnerica i dizaj­nera čiji su zadaci sezali od rutinskog pozicioniranja pločice s nazivom tvrtke do izuzetno zahtjevnog oblikovanja kompleksnih sistema.

Upravo se znanstvenim temeljima Končarovog dizajnerskog pogona može zahvaliti današnje začudno bogatstvo podataka. Arhiva Instituta skriva ra­skošne elaborate o razvoju pojedinih proizvoda. Iz njih se, prije svega, išči­tava kontinuirana prisutnost Roboti­ćeve metodologije — prikupljanje re­levantnih podataka, analize, sinteze, verifikacije — koja se zadržala i nakon njegova odlaska iz Odjela. Pa, ako u Kon­čaru i nije sprovedena implementacija dizajna na najvišoj, strateškoj razini o kojoj su maštali dizajneri, sistematski metodološki pristup bio je i te kako prisutan. Stvarajući unutar ograničenja često zastarjele tehnologije i uz nepo­stojanje kvalitetnih istraživanja tržišta, Končarovi dizajneri ipak su ustrajali na maksimalno pročišćenom izrazu temeljenom na braunovskoj estetici.

Iscrpne bilješke daju nam fascinan­tan uvid u proces i metodologiju rada dizajnera, tehnološka ograničenja s kojima su se suočavali, pa i frustracije samih autora. Pogled u ovaj skrive­ni dio dizajnerskog rada omogućava nam pristup onoj razini dizajna koja je krajnjim korisnicima — čiji se interes zadržava na estetskim i ergonomskim osobinama — većinom nevidljiva. Ova privilegija posebice je očita u komplek­snim dizajnerskim projektima poput Robotićeve poljske kuhinje ili Kapetanovićeve upravljačnice tiristorske lokomotive, gdje je tek isčitavanjem elaborata moguće spoznati sve zahtje­ ve, potrebe i ograničenja s kojima je dizajner suočen.

Mnogi su proizvodi koji su prošli kroz Odjel dizajna ostali nepoznati široj javnosti. Trafostanice, elektromotore i transformatore susretao je tek uzak krug profesionalaca, a ovdje su one diza­jnerske kvalitete koje se često previđa­ju — ergonomija instaliranja i upotrebe, te smanjenje troškova proizvodnje — iz­bijale u prvi plan. Logično, najveći dio dizajnerskih zaduženja odnosio se na male kućanske aparate — serije glačala, grijalica zraka i vode, te mlinaca za kavu Miki. Riječ je o predmetima koji su obli­kovali svakodnevicu brojnih generacija i do te se mjere uvukli u naš vizualni kôd da su stekli status anonimnog, svepri­sutnog objekta. Neki od tih proizvoda i danas su naši skriveni pratitelji. Gotovo nevjerojatno, no četrdesetak godina kasnije poneki se kalorifer, bojler ili Miki još uvijek nalazi u upotrebi. Odjel dizajna raspušten je 1990. uslijed dra­stičnih rezova i restrukturiranja Kon­čara. Većina proizvoda dizajniranih u Odjelu više se ne proizvodi a njihovi su autori ostali uglavnom nepoznati jav­nosti. Ovaj prilog uspostavi kronologije domaćeg industrijskog dizajna ujedno je i prilika za revalorizaciju domaćih industrijskih proizvoda i reafirmaciju njihovih autora.

 

 

Koraljka Vlajo: Mamimo publiku nostalgijom, a dočekujemo elaboratima

Marko Golub

Više je razloga zašto je nasljeđe Kon­čarovog Odjela dizajna danas važno i aktualno. Jedan razlog je svakako sen­timentalni — činjenica da će mnogi u predmetima pokazanima na izložbi Skriveni dizajn prepoznati predmete s kojima su se svakodnevno susretali. Drugi se tiče današnjeg odnosa dizajna i industrije, zbog kojeg se Končarov primjer čini još dragocjenijim. Treći je, naravno, ispisivanje povijesti do­maćeg industrijskog dizajna u kojoj ovaj fenomen ima bitnu ulogu. Iako neobično malog formata, ovaj izložbeni prikaz djelovanja dizajnerskog odjela nekadašnjeg jugoslavenskog giganta uspio je predstaviti ne samo detaljnu kronologiju djelovanja Odjela te autora okupljenih unutar njega dva desetljeća, nego je naznačio i njegov društveni i ekonomski kontekst, a usput je de­taljno fokusirao i nekoliko primjera same metodologije kojom su nastajali određeni proizvodi. Izložba Skriveni dizajn — Odjel dizajna Končar 1971.– 1990. tako funkcionira na više razina, te ima što reći i širokoj publici i onoj stručnoj.

MG: Koji su bili tvoji osobni i profesionalni razlozi da se upustiš u ovaj projekt?

KV: Povijest domaćeg industrijskog dizajna još uvijek je poprilična nepo­znanica. Iako su osnovne informacije objavljene u nekoliko pregleda povijesti hrvatskog dizajna, mnogo je podata­ka ostalo neistraženo i zaboravljeno. Moram priznati da volim takve arheo­loške projekte — poput Jugokeramike i Končara — koji pršte dosad nepozna­tim podacima. Veseli me iskopavanje zaboravljenih proizvoda i imenovanje anonimnih autora. Dodatno, tri meni poznata Končarova dizajnera — Robotić, Kapetanović, Lapaine — cijenjeni su članovi Hrvatskog dizajnerskog društva (jedan od njih je i laureat Nagrade za životno djelo Društva) te se činilo više no primjereno da se takva izložba održi u Galeriji HDD. Osim toga, ponekad se dogode i dodatni osobni motivi za izložbu — Kapetanović i Lapaine bili su moji profesori na fakultetu, a i moj otac je radio u Končaru nekoliko godina.

MG: Što je sve uključivalo tvoje istraživa­nje? Jesi li od početka imala jasnu sliku o tome što Končarov Odjel dizajna znači u kontekstu povijesti hrvatskog industrij­skog dizajna, ili se ta slika gradila pred tobom tijekom rada na izložbi?

KV: Krećući u projekt, bila sam donekle svjesna da je Končarov Odjel dizajna bio značajan — već utoliko što je u njemu radila već spomenuta dizajnerska trojka. Oni su mi bili i prvi izvor podataka i uputili me prema brojnim drugim sadaš­njim i bivšim Končarovcima. Končarovi arhivi su bili najugodnije iznenađenje. Od centralnog arhiva u kojem se čuvaju svi brojevi tvorničkog lista do INDOK službe Elektrotehničkog instituta, u ko­joj su arhivirani elaborati svih projekata Končarovih dizajnera. Nažalost, nije sačuvano mnogo proizvoda iz vremena, ali, ako ništa drugo, postoje izuzetno detaljni podaci o svim proizvodima. Zapravo sam tek tijekom rada na izložbi postala svjesna koliko je Končarova priča kompleksna — od velikog broja meni nepoznatih proizvoda do velikog broja meni nepoznatih dizajnera.

MG: U kojoj je mjeri fenomen Končarovog dizajna dosad obrađen i historiziran ili nije? Ako jest, u kojem je kontekstu dosad predstavljan? Kolektivno, preko poje­dinačnih autora, ili na neki treći način?

KV: Kao i ostatak naše povijesti indu­strijskog dizajna, Končarova priča bila je obrađena tek na onoj općoj, osnovnoj razini unutar širih pregleda razvoja domaćeg industrijskog dizajna — zabi­lježeno je nekoliko proizvoda, istaknuto je nekoliko dizajnera. U raznim izvori­ma sam nailazila na spomen pojedinih proizvoda ili dizajnera — primjerice, u par kataloga Zagrebačkih salona te ljubljanskog BIO. O gospodinu Robotiću izašao je kraći tekst u jednom od Pregle­da hrvatskog dizajna povodom Nagrade za životno djelo. Međutim dosad se nije pokušalo metodički obraditi opus tog Odjela, smjestiti ga u društveni i eko­nomski kontekst.

MG: Što sam status predmeta prikazanih na izložbi kao predmeta koji su se sto­pili sa svakodnevicom znači za njihovu današnju valorizaciju?

KV: Događa se slični proces koji se do­godio i s Jugokeramikom. Izvlačenje tih proizvoda iz uobičajenog konteksta stavlja ih u fokus, prisiljava na drugi pogled i revalorizaciju. Dakako da je povratna informacija obojana velikom dozom nostalgije, jer su mnogi imali Končarov kalorifer ili mlinac za kavu. Međutim, čini mi se da nas, trideset go­dina kasnije, ovi zaboravljeni proizvodi znaju itekako iznenaditi kvalitetom oblikovanja.

MG: Da li si kroz rad na izložbi osvijestila i neke razlike u poimanju industrijskog dizajna, njegove uloge i pozicije u društvu i ekonomiji — danas i nekad?

KV: Mislim da ova izložba dobro poka­zuje kompleksnost industrijskog obli­kovanja. Obzirom na širinu Končarovog asortimana, dizajneri su radili na jako raznolikim zadacima, u kojima su, ovi­sno o proizvodu, različite karakteristike dizajna dolazile u prvi plan. Pokušala sam te različite pristupe — od dizajna aparata za kuhanje jaja kojeg je sama di­zajnerica okarakterizirala kao proizvod koji se uglavnom kupuje kao zgodan poklon, do dizajna kućišta transfor­matora — prikazati i kroz kronologiju dizajna i kroz opsežne elaborate. Što se tiče uloge domaćeg industrijskog dizajna u ekonomiji i društvu, ta pozi­cija nikada nije bila sjajna. I u mnogo čemu je nepromijenjena, a obzirom na katastrofalno stanje naše industrije, ponekad i teža. Zanimljivo je pratiti i promjenu odnosa prema industrijskom dizajnu, kako u domaćoj javnosti tako i unutar samih tvrtki. Jedan od razloga zašto je naš industrijski dizajn ostao anoniman je i taj što su dizajneri pro­izvoda ostali anonimni. Tvrtke poput Jugokeramika, Končara i Prvomajske su svoj proizvod smatrale isključivo rezultatom kolektivnog truda, a di­zajner zaposlen u tvornici bio je samo jedan od jednako zaslužnih djelatnika. Mislim da su, primjerice, u tvorničkom listu Jugokeramike u tridesetak godina izlaženja, dizajnerice proizvoda unatoč svim izložbama i nagradama spomenute tek tri puta. Tu je, recimo, slovenska Iskra svjesno od samog početka napra­vila otklon od uobičajenog pristupa jugoslavenskih tvornica. Davorin Savnik kao art direktor formirao je vrlo foku­siranu strategiju dizajna poduzeća, a Iskra je već 1971. izdala kalendar kojim je predstavila svoje dizajnere.

MG: U kakvim je uvjetima formiran Odjel za dizajn Končara, te kakvo je mjesto on imao unutar šire infrastrukture tako velike tvrtke?

KV: Odjel je formiran 1971., dolaskom Vladimira Robotića u Končar, kada je postalo očito da je Končaru nužno po­treban zajednički centar dizajna koji bi opsluživao brojna poduzeća unutar SOUR-a. Unutar Končara, Odjel dizajna našao se na najboljem mogućem mje­stu — u Elektrotehničkom institutu, Končarovom centru za istraživanje i razvoj. Ovdje su dizajneri bili na izvoru informacija, a imali su i pristup nizu mo­gućnosti testiranja modela i prototipa. Međutim iako je “fizička pozicija” bila izvrsna, nerješiv problem bio je pozi­cioniranje uloge dizajna u planiranju proizvodnje. Unatoč nastojanjima diza­jnera, nikada nije došlo do uvrštavanja dizajna kao jednog od ključnih faktora u strateško planiranje proizvodnje.

MG: Zašto naziv Skriveni dizajn? S obzirom na tijekom dugo vremena raširenu pri­sutnost većine predstavljenih predmeta (barem što se tiče kućanskih aparata), teško je reći da su sami proizvodi bili nevidljivi. Da li je možda riječ o paradoksu činjenice da takve predmete često ne osvještavamo kao dizajn upravo zbog njihove sveprisutnosti?

KV: Da, mislim da su Končarovi proi­zvodi u našim domovima sedamdesetih i osamdesetih godina bili zaista omni­prezentni do te mjere da su postali ne­vidljivi. Naslov se međutim referira i na činjenicu da je veliki dio tih proizvoda namijenjen uskom krugu profesiona­laca (transformatori, elektromotori, upravljačnica lokomotive) te je ostao nepoznat široj javnosti. Naslovom sam dodatno htjela naglasiti onaj dio izlož­be u kojem je kroz elaborate prikazan razvoj proizvoda. Taj dio dizajnerskog procesa uglavnom je skriven od jav­nosti, a mislim da značajno pridonosi razumijevanju svih kvaliteta dizajna pojedinih proizvoda.

MG: Važan dio izložbe odnosi se na uvid u tadašnju metodologijiu i uopće vrlo slojevit i detaljan pristup dizajniranju. Što si u tom dijelu uočila kao važno i zanimljivo za današnje vrijeme?

KV: Mislim da je takav uvid važan za osvještavanje ne samo tadašnjeg pri­stupa dizajnu već i razumijevanja di­zajna općenito. Danas se dizajn u široj javnosti često poistovjećuje s luksu­zom, nepotrebnim gadgetima i tren­dovima. Ovakvi elaborati pokazuju svu kompleksnost dizajnerskog zadatka te podsjećaju da je dizajn izuzetno važan sastojak proizvoda koji nemaju nikakve veze s luksuzom i modom. Djelomično je ova izložba i podmetanje publici — na­mamimo posjetitelje nostalgijom za kaloriferom pa ih dočekamo iza ugla s hrpom elaborata.

MG: Dio dizajnera iz Končara svoja je isku­stva kasnije primijenio u edukaciji novih generacija produkt dizajnera. Što misliš da su od tih svojih iskustava donijeli u obrazovanje?

KV: Pa, sad kad sam vidjela kako izgleda­ju elaborati, puno mi je jasnije zašto je naša predaja programa na Projektiranju morala izgledati kako je izgledala…

 

 

[d]razgovor: Skriveni dizajn

Sudionici: Koraljka Vlajo • Vladimir Robotić • Božidar Lapaine • Damir Barešić • Zlatko Kapetanović
Moderator: Marko Golub
10.11. 2011.