Njihova imena su Modres, UNI87 i Ergoline, stolci koje je sjajno dizajnirao Mladen Orešić u suradnji s Marijanom Orešićem, a masovno ih je proizvodio TMN Jadran 80-ih godina. Izložba je bila i svojevrsni izvještaj o današ­njem stanju, kroz fotografski objektiv Bojana Mrđenovića koji je skupa s Ivanom Borovnjak obišao brojne, većinom zagrebačke, sportske, kulturne, ugostiteljske i druge objekte koji su 80-ih i kasnije opremani programima UNI87, Modres i Ergoline. Uključivala je i obilnu količinu dokumentacije, uključujući stare tvorničke časopise, medijske napise i ori­ginalne promotivne materijale, ali naravno, u izložbenom prostoru prikazali smo i same predmete u svoj njihovoj šaro­likosti. Naime, Modresi i UNI87 dizajnirani su specifično kao modularni sistemi koji su se proizvodili iz elemenata koje je bilo moguće varirati u smislu boje i dijelova anatomije (prije svega Modres i njegove raznobojne noge te varijante sa i bez rukonaslona) ili pak načina implementacije (naročito UNI87 koji postoji u varijanti samostalnog stolca, nizova sjedišta za dvorane i čekaonice, sjedišta za tribine itd.). Na izložbi je bio prikazivan i videointervju sa samim Mlade­nom Orešićem, u kojem on (u razgovoru s autorima izložbe i novinarkom Anom Marijom Habjan) govori o položaju indu­strijskog dizajnera nekad i danas, svojoj ulozi i zaposlenju u Tvornici Jadran te o glavnim obilježjima triju stolaca na koje je bila fokusirana ova izložba. Dio tog integralnog materijala korišten je, negdje u isto vrijeme, i u TV emisiji Trikultura posvećenoj istoj temi, koju je također uređivala A.M. Habjan.

[Iz uvodnog teksta O dizajnerima kao pripovjedačima, o izložbama kao pripovijestima]

 

 

HDD galerija
14.– 26. 11. 2013.

Međunarodni festival dizajna Dan D 2015: 
Arhiv dizajna
Stara vojna bolnica, Vlaška, Zagreb
3.– 5. 7. 2015.

Autorica koncepcije izložbe: Ivana Borovnjak
Kustosi izložbe i autori tekstova: Ivana Borovnjak • Marko Golub
Fotografije: Bojan Mrđenović
Dizajn: Tina Ivezić
Produkcija i organizacija: Marko Golub / HDD
Na velikoj pomoći pri realizaciji izložbe i istraživanju zahvaljujemo Mladenu Orešiću i Ani Mariji Habjan.
Zahvaljujemo i gospođi Ljiljani Gjergji iz SC-a i gospodinu Baću iz Kutije Šibica na razumijevanju pri snimanju prostora i posudbi stolica.

 

 

Stapanje sa svakodnevicom

Marko Golub

 

Iako izložba Sport, zdravlje, ugostiteljstvo, obrazovanje, kultura i rad — Stolci iz TMN Jadran 1980-ih u konačnici pripada seriji izložbi u kojima se bavimo poviješću dizajna, njen prvi i temeljni interes nije ni prošlost niti potreba za historizacijom dizajniranih predmeta, nego njihova sa­dašnjost. Ono što stolce Ergoline, Modres i Uni87 čini toliko intrigantnima danas je upravo njihova perzistentna prisut­nost u brojnim sferama svakodnevnog života od osamdesetih godina kada su nastale pa sve do danas. Paradoks takvog vida prisutnosti dizajnerskih objekata leži u činjenici da ih ona istodobno čini i izrazito ikoničkima za kontekste u kojima ih se može pronaći, i skriveni­ma za nesenzibiliziranog promatrača.

Prilikom izložbe o Odjelu dizajna tvrt­ke Končar, Koraljka Vlajo je sintagmu “skriveni dizajn” koristila dijelom i u ovom smislu, a ista je primjenjiva i na mnoge druge predmete koji umjesto aure ekskluziviteta, koja je u masovnim medijima pogrešno pripisivana dizaj­nu, nose upravo taj samozatajni pečat masovno proizvedenog, ‘običnog’ upo­rabnog predmeta. Sa sva tri programa koja ovom prilikom predstavljamo — a nastala su u okviru tvornice namještaja Jadran tijekom 80-ih godina prošlog stoljeća — slučaj je još radikalniji iz tri razloga. Prvi je taj što je riječ o stolcima, omiljenoj tipologiji svakog produkt i in­dustrijskog dizajnera i mnogih arhiteka­ta. Drugi je iznimno širok raspon javnih namjena koje ovi stolci, kad se postave jedan do drugog, pokrivaju: Ergoline je zaživio u poslovnim uredima; Modres je izvorno vezan uz ugostiteljstvo, a našao je mjesto i u visokoškolskim instituci­jama i kulturnim ustanovama; Uni87 sveprisutan je u sportskim dvoranama, zdravstvenim objektima i kolodvorima; treći razlog je pak kvantitavna dimenzija prva dva — goleme, danas nezamislive šesteroznamenkaste brojke u kojima su se, osobito Uniji i Modresi, proizvodili i distribuirali.

Današnju široku rasprostranjenost ovi stolci duguju i velikim javnim na­rudžbama. Stolci Uni87 i Modres u tom smislu predstavljaju i trag radikalne infrastrukturne transformacije Zagreba tijekom priprema za ljetnu Univezijadu 1987. godine, kada je izgrađeno ili ob­novljeno više od 20 sportskih objekata (uključujući sportske centre Jarun i Mladost, Ciboninu dvoranu i opremu Maksimirskog stadiona), značajno po­većani kapaciteti studentskih naselja, izgrađen novi Autobusni kolodvor, re­noviran veći broj fasada u centru, zna­čajno povećana ponuda ugostiteljskih i rekreativnih sadržaja i organizirana brojna kulturna događanja, uključujući i prvo izdanje Eurokaza. I to sve usred velike ekonomske krize u Jugoslaviji, u mnogočemu slične današnjoj, osim činjenice da su tvornice poput Jadrana uz sve organizacijske i financijske teš­koće imale pune ruke posla i izvozile neke od svojih proizvoda na nekoliko kontinenata, a uloga dizajna i dizajnera u razvoju, strateškom planiranju i ma­sovnoj proizvodnji shvaćala se daleko ozbiljnije i integralnije. Svega tri godine kasnije, 1990., stolice Uni87 čupane su s tribina na šokantnoj utakmici izme­đu rivalskih klubova dviju sada bivših jugoslavenskih republika, postajući tako dijelom slike koja je anticipirala užas rata koji je uslijedio.

Uni87 i danas je standardan dio većine reprezentativnih zagrebačkih sportskih objekata, bolnica i domova zdravlja, a tvornica Jadran, danas niti sjena neka­dašnjeg velikog proizvođača, i dalje ih isporučuje. Modularni stolci Modres obilježili su pak mladost čitave student­ske populacije koja je od osamdesetih do danas svraćala u SC ili bilo koju od studentskih menzi, a pratili su ih i na predavanjima, uključujući, sasvim pri­mjereno i ona na Studiju dizajna pri Arhitektonskom fakultetu. Viđamo ih i u kulturnim institucijama, poput atrija Muzeja za umjetnost i obrt u ko­jem se održavaju koncerti i predavanja, Zagrebačkog kazališta mladih, pa i na potpuno neočekivanim mjestima, što jednim dijelom dokumentira i ova izlož­ba. Prije nego o projektu s pretenzijama povijesnog istraživanja, riječ je o svo­jevrsnoj posveti predmetima s kojima živimo i čija se vrijednost čita ne samo u izvrsnom dizajnu Mladena Orešića u suradnji s Marijanom Orešićem, ne samo u primjeru važnosti investiranja u dizajn, ne samo u njihovoj implementaciji u sve sfere privatnog, društvenog i javnog života, nego i u tome kako su se stopili s našom vlastitom svakodnevicom.

 

“Iz života Jadrana“

Ivana Borovnjak

 

Industrijska proizvodnja 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća napajala je sve sfere života. U Jugoslaviji se proizvo­dila naša predmetna svakodnevica, a dizajn kao sastavni dio proizvodnog procesa prilagođavao se je društvenim i javnim potrebama. TMN Jadran, tada jedan od najaktivnijih regionalnih pro­izvođača namještaja, opremao je sport­ske, zdravstvene, ugostiteljske, školske, kulturne i radne prostore proizvodima dizajnera Mladena Orešića. Iako “ano­nimni”, stolci nastali u tom periodu već 30 godina predstavljaju opće mjesto u našoj vizualnoj kulturi. Istraživanje (kao reakcija na priču o dizajnu koji djeluje iz potrebe, a ne kao osnova za formalni eksces), je potaknula priča o nastanku stolca Modres. Naime, prema jednoj od lokalnih dizajnerskih urba­nih legendi, tadašnji ruski naručitelj navodno je isplatio TMN Jadran kom­penzacijom u tonama metalnih cijevi i pred dizajnera postavio zadatak njihove prenamjene. Ova anegdota pokazala se neistinitom (tim više što se radi o kontekstu planirane proizvodnje) ali je zato dala početni impuls istraživa­nju koje se osim užeg fokusa na slučaj Modres (1983.), koncentrira i na druga dva sveprisutna artikla industrijskog dizajna za javnu namjenu iz razdoblja socijalizma 80-ih godina u Jugoslavi­ji — stolce Ergoline (1981.) i Uni 87 (1987.). Jadran je nastao kao ekstenzija poslije­ratnih obrtničkih radionica, okupljajući na početku nekoliko desetaka radnika, da bi se 70-ih godina profilirao u vodeću jugoslavensku tvornicu za proizvodnju metalnog namještaja, prvo za potrebe ugostiteljstva u turizmu (po čemu je u konačnici dobio i ime), a zatim i za ostale sfere javnog života, precizno i prema petogodišnjim planovima rada.

Osamdesetih godina prošlog stoljeća TMN Jadran je zapošljavao više od ti­suću djelatnika u četiri tvornice, bio prisutan putem predstavništva u svim većim gradovima ondašnjih republika, proizvodio namještaj širokog spektra namjena za domaće i strano tržište, a proizvodi tvornice u to vrijeme su sastavni dio jugoslavenskih časopisa za promociju dizajna na inozemnim tržištima (primjerice Export Journal, Yu Design) i zastupljeni na značajnim

revijalnim i prodajnim regionalnim izložbama, kao što su BIO, Ambijenta, Zagrebački salon i sl. Katalozi proizvoda pokazuju jasnu direkciju, koja u razvo­ju proizvoda zapošljava dizajnera, a u promociji fotografa. Suradnja s dizaj­nerom Mladenom Orešićem započinje početkom 80-ih i rezultira s desetak proizvodnih programa. Neki specifični proizvodi za ono vrijeme poput modu­larnog namještaja za skloništa unatoč upornosti danas nisu pronađeni i do­kumentirani za potrebe izložbe, dok su više puta nagrađivani programi Ergoline (rad), Modres (ugostiteljstvo, obrazova­nje, kultura) i Uni 87 (zdravlje, sport) još uvijek u aktivnoj uporabi. 90-ih se napušta model samoupravljanja.

Svi pisani tragovi o poslovanju tvornice u ovom periodu su ili izgubljeni ili javno nedostupni. Jedina poznata činjenica je ta o rasprodaji i propasti tvornice koja je danas pod stečajem. Njezina ekstenzija Jadraninterijeri posluje u Dugoj Resi u jednom pogonu s nekoliko zaposlenih, živi od repliciranja talijan­skog dizajna i nekolicine proizvoda iz prošlog stoljeća, koji se proizvode po potrebi, a ne strateški. Ni nakon 20 go­dina, tako u Hrvatskoj ne postoji serija industrijski proizvedenog namještaja za javnu namjenu koja bi konkurirala tadašnjem TMN Jadranu, te je praktič­ki nemoguće nabrojati više od jednog ozbiljnog proizvođača veliko-serijskih proizvoda uopće. Izložba, zamišljena kao dokumentarističko istraživanje, bavi se dijelom faktografijom same tvor­nice, baziranoj na tvorničkim listovima, rekonstrukcijom priče o tvornici na osnovi intervjua s autorom, te prezen­tacijom proizvoda na osnovi kataloških tekstova i fotografija.

Ovom arhivskom segmentu izložbe, su­protstavljena je novonapravljena foto­grafska dokumentacija poznatih i manje poznatih prostora kojima dominiraju proizvodi Ergoline, Modres i Uni 87, naj­masovnije proizvedeni baš 1987. godine u vrijeme Univerzijade u Zagrebu. Osim formalnih pitanja vezanih za dizajn stolaca, izložbom se želi potaknuti kako javni dijalog o potrebi za industrijskom proizvodnjom u sadašnjem trenutku, tako i o potrebi uključivanja dizajnera u velike identitetske i proizvodne zahvate uoči Univerzijade 2016.

 

 

Iz kataloga TMN Jadran 80-ih: Osnovni podaci o stolcima i sistemima

 

Ergoline

“Program Ergoline je sistem stolica di­zajniranih za opremanje poslovnih prostora. Osnovu sistema čine školjke sjedala, koje se izrađuju u dvije visine i širine, a montiraju se na razne vrste postolja. Time se dobivaju stolice koje odgovaraju različitim funkcijama, kao na primjer radne stolice, stolice za sastanke i kon­ferencije te stolice za klub-prostore i holove. S obzirom na namjenu, posebna pažnja posvećena je konstrukciji koja omogućuje duže udobno i ergonomski zdravo sjedenje.”

 

Modres

“Primjenom sistema u kojem se osnovni elementi programa izvode u velikom broju kombinacija materijala omogu­ćuje se svakom korisniku da izabere namještaj prilagođen vlastitim potre­bama, ukusu i ambijentu. Program daje maksimalne mogućnosti za oprema­nje ugostiteljskih, radnih i stambenih prostora, a kombinacijom elemenata otpornih na vlagu moguće je opremiti i otvorene prostore. Karakteristike i prednosti proizvoda iz ovog programa također su čvrstoća, trajnost, složivost i demontažnost što omogućuje jedno­stavno održavanje i zamjenu dotrajalih dijelova.”

 

Uni 87

“Program Uni 87 je sistem stolica, klupa i sjedala dizajniranih za opremanje jav­nih objekata raznih namjena. Najširu primjenu ima kod opremanja sport­skih objekata, gdje se proizvodima iz programa mogu opremiti sve vrste tribina za gledaoce (fiksne, montažne ili pokretne) kao i ostali sadržaji, npr. holovi, garderobe, prostori press službe, ugostiteljski lokali. Također je pogodan za opremanje drugih javnih prostora, čekaonica, stanica, kino-terasa, te za individualnu upotrebu.”

 

 

Intervju: Mladen Orešić

Napomena urednika: tekst u nastavku je transkript intervjua koji su za potrebe izložbe, ali i snimanja televizijske emisije Trikultura o Mladenu Orešiću i tvornici Jadran realizirali Ivana Borovnjak, Marko Golub i Ana Marija Habjan

 

Početak suradnje s TMN Jadran
Suradnja je započela posve prirodno i vezana je uz tijek mog školovanja. Za­vršio sam Školu primijenjene umjet­nosti u Zagrebu, a zatim i Akademiju primijenjenih umjetnosti u Beču, nakon čega sam trebao pronaći i mjesto gdje ću se moći profesionalno baviti diza­jnom. Tvornica Jadran je u to vrijeme razumijevala potrebu za školovanim dizajnerskim kadrom pa mi je čak dala i stipendiju za školovanje, koja me je obvezivala da nakon fakulteta radim za njih. Tako započeta suradnja na kraju je dugo trajala i mislim da je bila plo­donosna.

Struktura proizvodnog procesa i pozicija dizajnera
Tvornica je tada zapošljavala između 800 i 1200 ljudi te su unutar nje postojali vrlo specifično definirani odjeli koji su se bavili razvojem, istraživanjem, proi­zvodnjom, opremanjem, komercijalom itd. Ja sam kao mladi dizajner ušao u odjel razvoja, gdje sam na početku bio suradnik, ali sam jako brzo postao i vo­ditelj odjela. Razvijali smo programe za tržište cijele tadašnje Jugoslavije, a imali smo i ambiciju i šire plasirati svoje proizvode. Strategija tvrtke predviđa­la je da budemo lideri na određenom tržištu, a to je svakako bilo tržište za ugostiteljstvo, opremanje javnih obje­kata, naročito sportskih, kao i tržište vezano za poslovne, uredske prostore. Iz toga je slijedio i plan razvoja, istraživali smo tržište, dobivali informacije i na taj smo način za određena tržišta planirali proizvode. Godišnje smo radili jedan do dva programa. Kad kažem “program”, ne mislim na jedan proizvod, nego na cijeli program koji se sastoji od desetaka raznih proizvoda koji pokrivaju potrebe određenog tržišta. Sam odjel za razvoj programa činilo je 20-ak ljudi, a osim dizajnera tu su bili i inženjeri, tehnolozi, tim iz prototipne radionice. Bila je to dobra organizacija sa stvarnim ciljevima i ozbiljnom strategijom kako se stvara proizvod i kako se on plasira na tržište.

Sport, zdravlja, ugostiteljstvo, obrazovanje, kultura i rad
Programi su se razvijali ovisno o tome kako se tržište otvaralo. Npr. kad su se radili neki kapitalni objekti, to nam je bio povod da se uključimo. Kad je bila Olimpijada u Sarajevu, za Zetru su se radili stolci za tu dvoranu. Kad se održavala Univerzijada u Zagrebu radili smo program kojim su se opremali svi stadioni, tribine i objekti koji su se u to vrijeme uređivali. Kad se gradila zgrada INA-e razvijali smo program kancelarijskog namještaja koji je u tom prostoru prvi put montiran te je daljnja proizvodnja krenula od tamo. Kad je izašao zakon koji je predviđao izgradnju i opremanje skloništa, na­pravili smo program koji je zamijenio jedan stari, već postojeći, ali je ovaj naš imao mogućnost jednostavne montaže i bio je puno efikasniji i prikladniji za korištenje u takvim okolnostima. Svaki put smo reagirali na potrebe koje su se pojavile u društvu i konkurirali smo s ostalim kompanijama za poslove koji su proizašli iz tih potreba.

Brojke u proizvodnji i distribuciji
Brojke su, za današnje pojmove, ogro­mne. Sam program Modres se u najbo­ljim vremenima proizvodio i prodavao u 12000 komada mjesečno. Nemam točne podatke, ali mislim da je ukupno proizvedeno između 700 i 800 tisuća stolaca. Program Uni 87 je samo za potre­be Univerzijade proizveden u 300 000 komada. To su brojke kojima današnja industrija, u stanju u kakvom jest, ne može konkurirati.

Razlozi današnje stagnacije
Prije svega, krivo su vođene strateške politike. Cijela zemlja se okrenula tr­govini, a zapostavila je proizvodnju i tako je naravno došlo do propadanja proizvodnih tvrtki koje se, uz dodatni problem smanjenja tržišta, nisu nika­ko mogle nositi sa svjetskim tržištem. Inače, za razliku od Jadrana, koji je za­ista stalno razvijao vlastite proizvode, mnoge druge firme su bile ovisne o tzv. lon (lohn) poslovima. Kad su te poslove izgubili, ostali su bez svog tržišta, kao i bez mogućnosti da nametnu svoje proizvode. Malo po malo došli smo do toga da velike industrije više nemamo, a mala se nije uspjela razviti, najčešće iz razloga političke naravi, vođenja gos­podarstva itd. Sad moramo čekati da se mali razviju ne bi li oni došli u situaciju da mogu investirati u razvoj i nametnuti se ne samo na domaćem tržištu, koje je premalo, nego na svjetskom ili barem europskom.

Dizajn i autorska prava
Jedno vrijeme bio sam zaposlenik tvor­nice i za proizvode koje sam tada dizaj­nirao nisam imao poseban ugovor jer je to bilo u okviru radnog zadatka. Kasnije, kad sam izašao iz stalnog radnog odno­sa i nastavio raditi za Jadran u statusu Samostalnog umjetnika, imao sam s njima ozbiljne profesionalne ugovore u kojima je sve bilo vrlo precizno de­finirano što se tiče autorskih prava. U tome mi je pripomogla i Jugoslavenska autorska agencija, koja je tada bila jako aktivna i imala veliki autoritet. Druga je stvar koliko su ti ugovori bili poštivani, znam da u to vrijeme zaista jesu, no onda su zemlju zahvatile društvene i političke promjene, a danas ništa od toga više ne funkcionira. Nije riječ samo o nerazumijevanju prava korištenja i financijske nadoknade, nego i nerazu­mijevanju moralnih aspekata takvog odnosa klijenta i dizajnera — često se događa da oni sami preuređuju rješenja i rade preinake koje nikako ne bi smjeli raditi bez odobrenja i suglasnosti autora.

Živjeti od dizajna
Od dizajna se moglo živjeti. Sve do prela­ska u sferu edukacije, odnosno na Studij dizajna pri Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, radio sam samo taj posao. Mislim da su i očekivanja bila drugačija, dizajneri nisu imali ambiciju da posta­nu zvijezde, to je bio jedan normalan profesionalan posao oko kojeg se nisu vrtjele neke astronomske zarade. Takav je bio način života. Da sam imao pravog menadžera u onom smislu u kojem oni postoje na Zapadu, vjerojatno bismo nas dvojica danas bili bogati. Ovako nismo bogati ni on ni ja, tako da imam razloga za zadovoljstvo. Ta vremena su zapravo bila jako dobra vremena.

Stolac kao arhetip
Stolac je zanimljiv svima koji se bave dizajnom. Kažem “svima” jer i mnogi su arhitekti dizajnirali stolce. Zašto je zanimljiv? Riječ je o predmetu koji je u kontaktu s tijelom možda i više od bilo kojeg drugog proizvoda. Primjerice, u krevetu samo spavamo, a za stolcem smo 10-ak sati dnevno čak i ako toga nismo posve svjesni. Upotrebljavamo ga u raznim situacijama — ne samo pri radu nego i u odmoru, koncentraciji ili opuštanju. Stolac je u svojoj osnovnoj strukturi jako nježan, krhak predmet i obično ima dvije povezane funkcije — da se tijelom na nešto oslonite, odnosno sjednete, i da se na njega naslonite le­đima. Sve drugo ostaje otvoreno, stolac može stajati, visjeti, biti u pokretu itd, a to otvara cijelu lepezu kreativnih mo­gućnosti za dizajnere. Tehnologija ga je kroz povijest definirala u smislu da je svaka inovacija u tehnologiji sa sobom donijela i neki stolac koji je postao arhe­tip za tu vrstu konstrukcije. Tako imamo plastične stolce Panton, imamo Thonet od savinutog drva, imamo Breuera i Mi­esa u metalu. Svako razdoblje stvorilo je neke nove mogućnosti na koje su se oslonili ljudi s istančanim afinitetom i osjećajem za uspostavljanje dobrog oblika, funkcije i konstrukcije. Ti su stolci danas klasici. Uz to ima i jako puno kopija, interpretacija i reinterpretacija postojećih stolaca, a samih modela je da­nas toliko puno da je razumljivo zapitati se ima li potrebe za još jednim stolcem. Taj smisao uvijek možemo pronaći u specifičnim željama, ukusima i potre­bama korisnika, a neke prepoznatljive karakteristike uvijek će proizaći i iz samog stvaraoca, tako da uvijek postoji mogućnost da se takav stolac istakne u masi već postojećih proizvoda.

Ergoline
Važna karakteristika stolca Ergoline je da je s tehnološkog aspekta vrlo jednosta­van. Moramo biti svjesni da u to vrijeme tehnološki nismo bili baš u svjetskom vrhu i morali smo biti dovoljno inte­ligentni da napravimo stvari koje bi mogle konkurirati i u svijetu gdje su se, npr. počele proizvoditi radne stolice koje sam ja tada nazivao “avionima”, jer su njihovi konstruktivni elementi omo­gućavali prilagodbu bilo kojem položaju. U tome se čak i pretjerivalo, nastojalo se u dizajn novih stolaca uklopiti sva nova saznanja o ergonomiji i čovjeku. Stolac Ergoline oblikovan je ergonomski, ali je i potpuno jednostavan, a njegov oblik vizualno jasno dočarava da podržava tijelo na pravim mjestima i na pravi način. Nakon što je stolac razvijen po­kazali smo ga na sajmu u Kopenhagenu i tamo su dva-tri dana dolazili ljudi iz Ikee razgledavati ga i interesirati se. Naravno, nismo oko toga napravili neki ogroman posao niti je proizvod završio u Ikeinim dućanima, ali mi je bilo drago vidjeti da su ljudi koji dolaze iz takve sredine shvatili o čemu je tu riječ.

UNI 87
Uni 87 je nastao za potrebe Univerzijade. U to vrijeme događalo se nešto stvar­no značajno za našu sredinu, osobito zagrebačku. Takvih proizvoda nije ni bilo na tržištu, nije postojala ni navika da se sve uvozi i u sve se pokušavala uklopiti naša proizvodnja. Dogovarali smo se s projektantima objekata koji su se uređivali ili izgrađivali za Univer­zijadu, mi smo radili skice i prijedloge, gledali smo koje sve potrebe postoje i u kakvim se sve varijacijama proizvod treba aplicirati. Radilo se o dvoranama, stadionima, javnim objektima poput čekaonica, čak je bilo potrebe i za indi­vidualnim stolcima jer je za to vrijeme na Trgu Republike (danas Trgu bana Jelačića) bilo postavljeno 100 stolaca da ljudi mogu sjesti dok čekaju tramvaj. Budući da je sistem projektiran za niz različitih namjena i mjesta, nastojali smo što više unificirati elemente — pla­stično sjedalo i naslon su projektirani i proizvedeni kao jedinstveni, dok su postolja bila različita, ovisno o namjeni i situaciji u kojoj su se stolci koristili.

Modres
Program Modres koncipiran je tako da su svi elementi standardizirani i da se mogu montirati u raznim kombina­cijama. Ima dvije vrste naslona, dvije vrste sjedala i dvije vrste nogu, neki su tapecirani, neki imaju rukonaslone, kod nekih su noge metalne, kod drugih drvene. Dodatno variranje, naravno, omogućava i boja. Tako projektiran si­stem omogućavao je da složite stolac koji odgovara određenom ambijentu. Princip proizvodnje je bio takav da se svaki element posebno proizvodio u određenim serijama. Bilo je predviđeno i da uvijek postoji minimalni lager ele­menata, da možemo brzo reagirati ako se pojavi neka nova tržišna potreba. Osim toga, budući da su elementi složivi, štedi se i prostor u samom skladištu, noge, nosači, sjedala i nasloni se svi zaseb­no skladište. Isto vrijedi i za transport, elementi zauzimaju manje mjesta od složenih stolaca, koji se ionako mogu sastaviti na destinaciji. Za te potrebe je napravljena i ambalaža. Kao danas u Ikei, kad odete u dućan, uzmete kutiju i doma sastavite namještaj. Tako je bilo i s tim stolcem, imao je kutiju koja je bila oko 8 cm visoka, duljina noge je određivala dužinu, a širinu je određivalo sjedište. Bilo je to prilično praktično.

Početak rada na stolcu Modres 1984.
Taj je program u plan razvoja tvrtke te godine ušao jer su dotadašnji programi već bili zastarjeli. Dalje je sve išlo plan­ski, istraživali smo tržište, gledali s čim raspolažemo, koje tehnologije su nam dostupne itd. Ovaj stolac je značajan i po tome što na njemu prvi put primijenje­na tehnologija integralnog poliuretana. To je gumirana smjesa koja je izvana jako čvrsta, vrlo otporna, a pritom je tehnološki jednostavna, izlazi iz kalupa i ne zahtijeva nikakav kompliciran ni dug proces. Dotad se taj materijal upo­trebljavao isključivo u automobilskoj industriji. Sami smo izradili modele, čak smo sami priručno izlili prve dijelove, i onda kad se ispostavilo da sve funkci­onira, naručeni su pravi kalupi za viso­koserijsku proizvodnju i s vremenom ih se proizvelo stotine tisuća komada.

Namjena stolca Modres
Modres je bio namijenjen općoj javnoj upotrebi. Prva namjena bila je ugosti­teljstvo. Tada su se tada gradili brojni hoteli na Jadranu, ali i studentski domo­vi, menze itd. Cijeli projekt je pokrenut upravo za potrebe tog dijela tržišta, ali tražili smo rješenja kako program učini­ti prilagodljivim različitim prostorima pa je Modres ipak dobio puno općenitiju, široku namjenu, tako da ga danas, osim u menzama, hotelskim restoranima, na fakultetima i studentskim domovima vidimo i u javnim i privatnim prostori­ma svih vrsta. Nakon što je proizveden, preplavio je tržište.

 

 

[d]razgovor: Sport, zdravlje, ugostiteljstvo, obrazovanje, kultura i rad

Sudionici: Mladen Orešić • Koraljka Vlajo • Mauro Bastijanić
Moderatori: Marko Golub • Ivana Borovnjak
26.11.2013.