Premda su odabrani časopisi pokrivali vrlo širok raspon društvenih tema, fokus ove izložbe je na jednom njihovom zajedničkom aspektu — temi seksualnosti. Putem izložaka te popratnih tekstova i dokumentacije izložba će prikazati kako je seksualna ikonografija ušla među omladin­sku i mainstream populaciju, kako se o njoj govorilo, kako su časopisi preuzeli funkciju spolnog obrazovanja publike, kako su se razbijali tabui, kako danas čitamo njihovu neizbježnu eksploatacijsku dimenziju i koliko su je sami kritički propiti­vali, koje su stereotipe podržavali ili razbijali te kakve su bile reakcije i otpori javnosti. Obrađeni su časopisi iz različitih razdoblja i društvenopolitičkih konteksta: njemački Twen s kraja 60-ih (uzet kao spominjani uzor dobrog oblikovanja koji je utjecao i na domaće dizajnere) te domaći časopisi Paradoks (humoristično-satirički mjesečnik s kraja 60-ih), legendarni Start (od sredine 70-ih do sredine 80-ih) te domaće izdanje Playboya (od kraja 90-ih do danas). Kao i izložba o Cieslewiczu, i ova je dijelom bazirana na Štimčevoj vlastitoj kolekciji, među njima i ukoričenim primjercima magazina Twen koji su se mogli slobodno prelistavati, jednako kao i primjerci časopisa Start i Paradoks. Pravo je čudo da nam ni na jednoj od tih izložbi nikad nitko nije otuđio nijednu od tih publikacija, unatoč njihovoj današnjoj vrijednosti i činjenici da do nekih od njih zaista nije lako doći. Najveći dio zidnih ploha galerije (kao i kod Cieslewicza) zauzimali su A3 printevi u kojima Štimac analizira svaki od četiri ča­sopisa, objašnjava njihov kontekst i povijest izlaženja, ističe bitne involvirane dizajnere, komentira njihova osnovna dizajnerska obilježja, ali i odnos prema temi seksualnosti. I za ovu izložbu snimljeni su videointervjui, ovog puta s art direktorima hrvatskog izdanja časopisa Playboy.

[Iz uvodnog teksta O dizajnerima kao pripovjedačima, o izložbama kao pripovijestima]

 

 

HDD galerija
12.– 28. 5. 2016.

Autor koncepcije izložbe: Goran Martin Štimac
Dizajn deplijana i vizualnih materijala: G. M. Štimac
Produkcija i organizacija: Marko Golub

Zahvale: Željko Koprolčec • Nikola Šiško • Davor Devčić • Igor Vranješ • Saša Perić • Marko Zubak

 

 

Dizajn i seksualnost

Goran Martin Štimac

 

[Napomena urednika: tekst u nastavku preuzet je i prilagođen izravno s kronologije koju je autor napravio specifično za postav u izložbenom prostoru. U tada tiskanom deplijanu bile su objavljene samo dodatno skraćene natuknice izvučene iz istog tog materijala.]

Paradoks
1966.– 1968.

Humoristično-satirički časopis “za ozbiljna pitanja” Paradoks, izdavao je Centar za kulturnu djelatnost omla­dine, isti centar koji kasnije izdaje i poznatiji Pop Express (1969.– 1970.). Kao i mnogi drugi omladinski časopisi tog vremena (Studentski list, Polet, Omla­dinski tjednik, Tlo, Prolog), zamišljen je da na dogmatski način odgaja buduće naraštaje lojalnih omladinaca, no otr­gnuo se nadzoru vlasti i počeo izvrga­vati ruglu službene politike Zagreba i Beograda i opće prilike u Jugoslaviji, te grubo ismijavati mnoge tadašnje političare i javne osobe — toliko da je povremeno bio zabranjivan, osnivač i glavni urednik Pajo (Pavao) Kanižaj [književnik, 1939.– 2015.] pritvoren je na tri mjeseca zatvora, dok suosnivač Lazo Goluža [urednik i prevoditelj, po­znat po kviz emisijama, 1936.] odlazi u Francusku. Mjesto glavnog urednika preuzima Milan Havliček i s uredničkim kolegijem (Alojz Majetić, Ivan Krtalić, Ivan Pahernik, Ante Zaninović, Jurica Malčić, Ivan Adum, Tomislav Kožarić, Dinko Žibrat i drugi) uređuje Paradoks do konačnog ukidanja 1968. godine. Izašlo je sveukupno 19 brojeva, naklada je znala biti i 40.000 primjeraka. Dva­desetak godina kasnije Pajo Kanižaj pokreće novi časopis Paradoksi koji je izlazio kratko, 1989.– 1990.

Dizajn
Dizajn Paradoksa potpisuju Zdravko Tišljar [dizajner, slikar-grafičar, 1938.], Zoran Pavlović–Zozo [dizajner, karika­turist, 1941.– 2011.], Alfred Pal [dizajner, slikar, 1920 .– 2010.] te Tomislav Pre­merl [arhitekt, povjesničar arhitektu­re, 1939.] i Tomislav Kožarić [arhitekt, 1940.– 2016.]. Prema likovnoj koncepciji Z. Tišljara časopis je trebao biti i art časopis, pa u prvim brojevima sura­đuju likovni umjetnici Miroslav Šutej, Nikola Koydl, Nives Kavurić-Kurtović, Ferdinand Kulmer, Eugen Feller i dr. Zbog nekvalitetnog tiska i kvalitete pa­pira dominiraju crno-bijele ilustracije u štrihu, upotreba cut&paste kolažne tehnike, dadaističko poigravanje slovi­ma, vinjetama, kompozicijom, itd. Na grafički izgled Paradoksa utjecale su ideje ranije osnovane (1960.) grupe Ci­stezija — grupe alternativnog, subku­lurnog, apsurdnog i nadasve modernog studenskog protivljenja dogmatizmu i snobizmu vladajuće građanske kul­ture. U izvorne cistezijance ubrajaju se Tomislav-Tomm Kožarić i Tomislav Premerl-Cic (graf. urednici Paradoksa), Hrvoje Devide, Predrag Jirsak, Mladen Kuzmanović, Nikica Petrak i dr. “Cistezije vuku svoje korijene od dadaizma, nadrealizma i poslijeratnog Fluxusa, istodobne su Gorgoni, bliske američ­kom pop artu i usmjerene na medijsku potrošnu ne-umjetnost; karikaturu crnog humora i apsurda, subverzivni mail-art, kao i ismijavanje kiča, ruganje sa seksom, i svakovrsno mladenačko raskrinkavanje licemjerja.” (B. Hlev­njak) Iz redova proširenih cistezija­naca, 1965. nastaje i druga značajna neformalna skupina, ona zagrebačkih karikaturista (izvorno Zlatko Bastašić, Milovan Kovačević-Koko, Ivan Paher nik, Zoran Pavlović-Zozo i Ratko Petrić, predvođenih Fedorom Kritovcem) koju Vladimir Maleković u Vjesniku imenuje Zagrebačkom školom karikature. Njihov pristup odlikuje karikatura bez riječi, često angažirana i egzistencijalistička. Radovi skupine česti su na stranicama Paradoksa.

Nastao u isto vrijeme, grafički izraz Paradoksa može se uspoređivati i s izvorno australskim (1963.), kasnije britanskim underground magazinom Oz (1967.– 1973., urednik Richard Ne­ville, dizajn Martin Sharp) i IT–Interna­tional Timesom (1966 .– 1973.)

Strip Mesalina
Tomislav–Tomm Kožarić, u više bro­jeva od 1967. crta izuzetno zanimlji­ve stripove (anti-stripove) Mesalinine pustolovine te istim stilom rješava par naslovnica. Mesalina (“Mesalina–naša sudbina”) je zapravo domaća verzija kultnog francuskog erotskog stripa Les Aventures de Jodelle (1966.), scenarista Pierrea Bartiera i belgijskog crtača Guya Peellaerta (1934.– 2008., radio omote Bowievog albuma Diamond Dogs i It’s only Rock&Roll Rolling Stonesa, filmske plakate za Taksista, Paris-Texas, Nebo nad Berlinom itd.). Jodelle je nastavak niza seksi heroina koje se bore za seksualnu revoluciju i emancipaciju započetih likom Barbarelle (1962), Crepaxovom Va­lentinom (1965), Vampirellom (1965), ka­snijom Pravdom (istog crtača) i drugim emancipiranim junakinjama. Jodelle je tajna agentica koja koristeći seks i zavođenje rješava špijunske zadatke u pop verziji imperijalnog Rima, pro­žetog vizualnim citatima iz tadašnje popularne kulture (Beatlesi, Papa, Isus, James Bond i dr.). Domaća pak Mesalina rješava “socijalističke probleme”: ka­drovske, turističko-urbanističke, vrši industrijsku špijunažu zapada, itd., a svaki strip obično završava pjevanjem We all live in a Yellow Submarine. Pe­allertov (i Kožarićev) stripovski stil odlikuje psihodelija, pop-artistička plošnost i intenzivne boje, groteskne i erotizirane figure.

Seks
Paradoks se nije se libio teme seksa, i često je i od samih čitatelja i od državnih struktura i konkurencije (beogradska Borba, časopis Front) bio napadan za širenje pornografije. Prikaz sekualno­sti i ženskog tijela često je bio prožet seksističkim tonovima (posebno u ka­rikaturama).

“Časopisi postaju i zagovornici sek­sualnih sloboda, ponekad shvaćenih kao sastavni dio političke emancipa­cije. Njihova seksualna revolucija, nalik svom američkom prototipu, bila je obojena muškim seksizmom i većinom ograničena na detabuizaciju seksualnog čina i žargona.”
— M. Zubak: Jugoslavenski omladin­ski tisak kao underground press: 1968.– 1972. (Zagreb, Beograd, Lju­bljana), izložba u Galerija Galže­nica, Velika Gorica, 2012.

Nakon članka o Kraljeviću Marku (br. 2/68), koji je ilustriran u homoseksu­alnom zagrljaju veliki protest diže i Srpska pravoslavna crkva.

Twen
1959.– 1971.

Njemački časopis Twen svojevremeno je, uz britansku Novu, smatran najbolje dizajniranim časopisom na svijetu i referentnom točkom za svako daljnje promišljanje dizajna časopisa. Zamišljen kao visokotiražni časopis za zapadnonje­mačke poslijeratne dvadesetogodišnjake (twen-ty), uvelike se bavio temama lju­bavi, seksa, kontracepcije, homoseksu­alnosti, promiskuiteta i sličnog, i to na visokoestetizirani način. Unisono slav­ljen i istican, jedino su mu zamjerali apo­litičnost, primjerice neangažiranost oko pitanja Berlinskog zida, Vijetnamskog rata, studentskih demonstracija itd. Pa ipak, samim profilom svojih suradnika, svrstavali su ga u APO (Lijevoliberalnu vanparlamentarnu opoziciju) te “šezde­setosmaše”. Po riječima pokretača časo­pisa Adolfa Theobalda i Stefana Wolfa, Twen se bavio idealima, a ne idolima. Intelektualiziranost časopisa ogleda se i u tome da su u suradnji s velikim mu­zičkim izdavačima pokrenuli vlastitu glazbenu ediciju te objavljivali ploče, većinom klasiku, jazz i blues. Mnoga izdanja postala su kolekcionarski pri­mjerci, zahvaljujući i dizajnu omota. Pokušaji ponovnog izdavanja Twena 1981., 1982. i 1983. nisu uspjeli.

Willy Fleckhaus [1925.– 1983.]
Twenov legendarni umjetnički direktor Willy Fleckhaus, autodidakt u dizajnu (novinar po struci), uporno polazeći od toga da dizajn treba diktirati sadržaj časopisa, nerijetko je bacao u očaj nadre­đene urednike. Twenov dizajn odlikuje beskompromisno tretiranje fotografije (Will McBride, Art Kane, Sam Haskins, Richard Avedon, Irving Penn i drugi), mnoštvo maštovitih ilustracija (He­inz Edelmann, kreator Žute podmornice The Beatlesa, Tomi Ungerer, Hans Hill­mann…) te minuciozan tretman tipogra­fije, bjelina i općeniti dojam “prostrano­sti”. Fleckhaus počinje dizajnirati Twen od početka, vrlo odlučan kako treba izgledati da najbolje reflektira vitalnost svojih čitatelja. Uspostavlja 12-stupčani grid koji mu omogućuje razne moguć­nosti slaganja layouta. Pritisnut pro­mjenom vlasnika, 1970. godine daje otkaz, no i sam časopis se ubrzo gasi. Za Suhrkamp Verlag u frenetičnom ritmu nastavlja dizajnirati naslovnice knjiga (naslovnicu dnevno!), o čemu izdavač Siegfried Unseld objavljuje knjigu Der Marienbader Korb. Predaje na fakulteti­ma u Essenu i Wuppertalu. 1980. kon­zervativni tabloid Franfurter Allgemaine Zeitung pokreće tjedni F.A.Z. Magazin gdje Fleckhaus preuzima funkciju art direktora, stvarajući iznova “najljepši magazin na svijetu”. Willy Fleckhaus je 1987. uvršten u Art Directors Hall of Fame. U domaćim pregledima dizajna autori poput Jasne Galjer i Feđe Vukića spominju Twen u kontekstu djelovanja Mihajla Arsovskog.

Will Mc Bride [1931.– 2015.]
Fotografska zvijezda tog vremena, uve­like je zaslužan za izgled časopisa Twen. Njegove fotografije, često ekstremnih perspektiva i makro prizora, prikazuju tadašnje djevojke i momke u sponta­nom druženju i ljubavnim odnosima. Amerikanac, ak. slikar po struci (uče­nik Normana Rockwella) unovačen je i kao zamjena poslan u poslijeratnu Njemačku u kojoj i ostaje, te postaje freelance fotograf. Proslavio se snim­kama sastanka predsjednika Konrada Adenauera i J.F. Kennedyja (“Ich bin ein Berliner!”). Pored Twena surađivao je s brojnim magazinima kao što su Quick, Brigitte, Geo, Stern, Life, Look, Paris Match i Playboy. U suradnji sa seksologinjom Helgom Fleischhauer-Hardt izdaje edu­kativnu knjigu seksološke tematike Zeig Mal! (Pokaži mi!), koja iako je isprva od struke bila mnogostruko nagrađiva­na (njemački i američki Art Directors Club), te prodana u više od milijun primjeraka, promjenom percepcije u društvu biva napadana i zabranjivana, toliko da fotografu uništava karijeru. McBride ostavlja fotoaparat i ostatak života posvećuje slikarstvu i kiparstvu.

Heinz Edelmann [1934.– 2009.]
Njemački ilustrator i dizajner koji je jako utjecao na međunarodnu grafičku scenu 60-ih i 70-ih. Najpoznatiji je kao art direktor animiranog filma The Yellow Submarine Beatlesa. Njegov psihodelič­ni, maštovit i bizaran stil crtanja bio je često kopiran, estetski je utjecao i na glasoviti Push-pin Studio (M. Glaser, S. Chwast), kao i na domaćeg autora Z. Boureka (animirani film Mačka). Na poziv Willija Fleckhausa započinje du­gogodišnju suradnju u Twenu, kasnije i u Playboyu i Frankfurter Allgemeine Magazinu. Predavao je na fakultetima u Dusseldorfu, Kelnu i Stuttgartu.

 

Start
1969.– 1991.

Najuspješniji časopis novinske kuće Vjesnik, Start je započeo 1969. godine, u početku koncipiran kao magazin za automobilizam. Prodaja je isprva bila slaba, no već od petog broja uvode gole duplerice, primjenjujući davno isproba­nu formulu sex sells. Ubrzo Start postaje visokotiražna tiskovina (200 tisuća pri­mjeraka, s procijenjenih oko 500 tisuća čitatelja) i najutjecajniji dvotjednik koji su mnoge druge jugoslavenske redakcije bezuspješno pokušavale kopirati. Zlatno doba Starta su sedamdesete i osamdese­te, pod urednikom Seadom Saračevićem (od 1973.) koji angažira suradnike poput Marka Grčića, Maria Bošnjaka, Željka Žutelije, Mladena Plešea, Ive i Maroja Mihovilovića, Veselka Tenžere, Kon­stantina Milesa, Fadila Hadžića, Ingrid Badurine, Jelene Lovrić, Sine Karli, Maje Miles, Vere Horvat Pintarić, Vladimira Malekovića, Želimira Koščevića, Petra Selema, Denisa Kuljiša, Nenada Polim­ca, Darka Zubčevića, Miljenka Smoje i mnogih drugih. Svatko–tko-je-netko, ili će to tek postati, bio je objavljen na njegovim stranicama. Startova duple­rica, upravo poput Playboyeve, uživala je kultni status te iznova predstavljala strane i domaće modele (npr. Slavica Radić buduća Ecclestone, manekenka Bernarda Marovt i druge). Za Start je dijapozitive nabavljao i bivši hrvatski premijer Ivo Sanader. Zanimljivo, u ranim je brojevima duplerice pratila i erotska poezija poznatih pjesnika.

Seksualne teme Start obrađuje kontinui­rano, bilo feljtonistički putem prijevoda i obrada iz stranog tiska ili putem origi­nalnih tekstova (npr. Slavenka Drakulić, često u tandemu s ilustracijama Mirka Ilića). Tu su i stalne seksološke rubrike Evin notes i Intimna ordinacija (uređivao ih je stalni stručni suradnik seksolog dr. Marijan Košiček) i Usamljena srca (traženje partnera).

Startove kratke priče začinjene seksom dolaze iz pera najutjecajnijih književ­nika (Pero Kvesić, Momo Kapor, Mar­ko Grčić, Dubravka Ugrešić, Zvonimir Majdak, Veljko Barbieri, Pavao Pavličić, Branislav Glumac, Ivan Kušan, Goran Tribuson, Hrvoje Hitrec i dr.), a prate ih efektne ilustracije Fadila Vejzovića, Eugena Kokota, Igora Kordeja i drugih autora. Startovu fotografiju potpisuju: Danilo Duić, Ivo Eterović, Jadran Lazić, Alojz Boršić, Ivan Posavec, Mio Vesović, Ivan Balić, Andrija Zelmanović, Dražen Bavoljak i dr. Često se Start počinjao či­tati od posljednje stranice — zbog seksi karikatura domaćih i stranih virtuoza (Reisinger, Štambuk, Grgić, Sempé, Mallet, Kassalvy, Hoviv, Jacovitti i dr.). U drugoj polovici 80-ih broj seksualnih članaka opada, a seks istiskuju ratovi i visoka politika.

Dizajn
Likovno, Start su grafički uređivali Zdravko Tunuković i Dinko Žibrat, prvi veći redizajn (od broja 129) radi Zoran Pavlović-Zozo, koji redizajnira prepo­znatljivu Startovu zvijezdu (blicfang), drugi redizajn (od broja 200) radi čuveni poljski dizajner Roman Cieślewicz, čije upute slijedi i unapređuje prvi maga­zinski art direktor na ovim prostorima Fadil Vejzović, treći redizajn je privre­men (od broja 300), dok četvrti redizajn ponovno radi Roman Cieślewicz (od broja 331, naslovnice od broja 333), čije suvremene ideje tada zbog nestašice i loše kvalitete papira zapravo ne dolaze do punog izražaja. Start su još oblikovali Ivan C. Kustić, Dejan Kršić, a posljed­nji redizajn početkom 90-ih radi Ivan Doroghy.

Zoran Pavlović–Zozo [1941.– 2011.]
Karikaturist i grafički dizajner, za gene­racije ljudi iz tiskovnih medija pojam grafičkoga oblikovanja novina i časopisa. Bio je član skupine Zagrebačke škole ka­rikature. S Mihajlom Arsovskim osniva dizajnerski studio P&D (Pop i dizajn). Grafički je uređivao Studentski list, Polet, Pop express, Telegram, Start, zatim je pri Centru za društvene djelatnosti vodio Studio za grafički dizajn (Studio CDD) gdje je vrsno oblikovao nekoliko bibli­oteka i knjiga. Od 1980. vodi odjel diza­jna u izdavačkoj djelatnosti Grafičkog zavoda Hrvatske a 90ih se pridružuje Borčićevom studiju Graffiti design.

Roman Cieślewicz [1930.– 1996.]
Poljsko – francuski grafičar i dizajner velike međunarodne reputacije. Nakon diplome na Krakovskoj akademiji, od 1955. do 1963. stvara više od 200 plakata i postaje međunarodno priznat. 1963. odlazi u Pariz i započinje intenzivnu suradnju s mnogim izdavačkim i galerij­skim kućama kao dizajner i umjetnički direktor (magazini Elle i Vogue, Opus International, Centar Georges Pompidou, reklamna agencija M.A.F.I.A. itd.). Nje­gove prestižne izložbe i nagrade teško je pobrojati. Kao rijetko koji autor “tog kalibra” Cieślewicz je često boravio u Hrvatskoj kojoj se iznova vraćao vezan poslom (izložba u Galeriji suvremene umjetnosti, Bijenala crteža u Rijeci, redizajn Starta u dva navrata, plakat za Univerzijadu ‘87, katalozi Galerije Dešković u Bolu na Braču, i prijatelj­stvima (Sead Saračević, Ivan Picelj, Vera Horvat-Pintarić i dr.) Prvi Cieślewiczev redizajn Starta (1976.) karakterizira sve­ukupno pročišćavanje, nova, vizualno jednostavnija i unificiranija zaglavlja glavnih rubrika te tretman fotografija koje postaju puno veće i dominiraju stranicom. Drugi redizajn (1981.) ka­rakterizira nova glava (logotip) časopisa (u Glaser Stencil tipografiji), Startovu zvijezdu zamjenjuje običnom, naslo­ve često ukošava te layout učvršćuje trakama (crnim i u primarnim bojama).

Djevojke s jadranske obale, Start br. 320, 1981.
U legendarnom i mnogo puta spominja­nom članku Djevojke s jadranske obale, kojeg Start preuzima iz Playboya, do­maće djevojke je fotografirao slavni Pompeo Posar (Hefnerova “desna ruka”, inače Tršćanin, odrastao u Zagrebu). Benigni članak koji zapravo opisuje tu­rističke ljepote Jadrana, izaziva razne reakcije, i pozitivne i negativne, o mo­ralu domaćih djevojaka te dvostrukim moralnim standardima društva.

 

Playboy
1953. do danas /
Hrvatsko izdanje 1997. do danas

Američki Playboy, iako nije bio prvi časopis koji je prikazao golo žensko tijelo, svakako predstavlja prototip ča­sopisa “za zabavu muškaraca”. Svojim duplericama, centerfoldima i playmate-djevojkama uvelike je zacrtao i pred­vodio svjetsku seksualnu revoluciju te doprinio seksualnoj emancipaciji i muškaraca i žena. Uz to, njegov osnivač Hugh Hefner (1926.) također se trudio da se u njemu ima što ozbiljno za pročitati. U 2016. američki Playboy, pritisnut pa­dom tiraže, konkurencijom istovrsnih časopisa i internetom, iz komercijalnih razloga čak odustaje od prikazivanja golotinje! Zanimljivo, u cjelokupnoj povijesti izlaženja, američki Playboy nikada nije na naslovnici prikazao žen­sku bradavicu.

Hrvatsko izdanje Playboya kod nas do­lazi 1997. godine, u vrijeme nakon pada socijalizma, kada prikazi ženske nagosti više nikoga previše ne iznenađuju ni ne uzbuđuju, još manje sablažnjavaju. Danas je to punokrvni glossy lifestyle ma­gazin kojemu, na neki način, golotinja više služi kao ukras oko konzumeristič­kih ponuda. Hrvatski Playboy uređuju: Vladimir Tomić, Nebojša Taraba, Željko Žutelija, Denis Kuljiš, Gordan Zečić, Željka Klemenčić, Tomislav Wruss, Mi­hovil Švigir, u njemu pišu Z. Pezo, D. Butković, I. Alborghetti, I. Starčević, R. Bakalović, I. Mirković, M. Jergović, B. Radaković, E. Popović, G. Nuhanović, R. Perišić, I. Cenić, D. Glavan, D. Vrdo­ljak, R. Bošković, P. Kiš, A. Kosanović, Ž. Senečić, S. P. Novak, N. Haznadar, I. Badurina, Ž. Kardum, G. Tribuson…; fotografiraju O. Drobnjak, A. Zelmano­vić, M. Vesović, I. Posavec, M. Kučera, L. Mataja, V. Spindler, S. Herceg…; stili­stica je I. Hörnlein; karikature crtaju O. Reisinger, S. Puntarić-Felix…, stripove D. Macan i Š. Bartolić; i mnogi drugi.

Dizajn
Specifično, u dvadesetak godina izla­ženja, domaći Playboy grafički su obli­kovala samo dvojica dizajnera, Davor Devčić (od 1997. do 2002.) i Igor Vranješ (od 2002. do danas). Svoja dizajnerska i redakcijska iskustva te kako u Playboyu funkcionira domaća tipografija imamo priliku vidjeti i u videointervjuu.

Domaće djevojke na naslovnicama i duplericama
Na naslovnici i u unutrašnjem prilogu premijernog broja je glumica Lucija Šerbedžija (snimila Lidija Mataja, 1997.). No Lucija ne krasi Playboyevu duplericu jer po zamisli Hugha Hefnera, to moraju biti isključivo “djevojke iz susjedstva”, dostižne muškarcima. I nakon pola stoljeća erotiziranog tiska, domaće modele još uvijek pomalo prati stigma “one koja se skinula”.

Oglasi
Komercijalni oglasi, medij­skim planovima plasirani u Playboy, često svojim sa­držajem prate DNK samog magazina. (Na hrvatski način, naravno!)

 

 

VIDEO: Davor Devčić & Igor Vranješ – Art direktori hrvatskog Playboya (1997.– 2016.)

Autor: Goran Martin Štimac
Snimatelj i montažer: Nikola Šiško

 

 

 

[d]razgovor i vodstvo kroz izložbu: Goran Martin Štimac — Dizajn i seksualnost

Organizator i moderator: Marko Golub
30.5.2016.