Uz još nekoliko drugih u sezoni 2016. izložba je općenito adresirala i problem pozicije i statusa magazina i časopisa, te općenito tiskane produkcije danas, želeći ukazati na važnost medija tiskanih publikacija, za koji se čini da u formama u kojima je do danas egzistirao nepovratno odumire. Manje ili više cijeli sadržaj izložbe godinu je dana ranije prikazan kao jedno od “poglavlja” Dragosavčeve izložbe Studije slučajeva u Multi­medijalnom kulturnom centru u Splitu, te je u tom smislu jedna od rijetkih koje smo u naš galerijski program preselili iz nekog drugog prostora. S druge strane, i spomenuta izložba Studije slučajeva sastojala se uglavnom od manjih “modula / poglavlja” koja obrađuju specifične dijelove opusa ovog dizajnera, a prethodno su prikazani u formi manjih izložbi u raznim drugim prostorima, uključujući i HDD gdje je 2009. predstavljen Rutin dizajn za Biro suvremene umjetničke prakse Kontejner. Slično kao i u splitskom MKC-u, postav je bio jednostavan — magazine i časopise vješali smo na zidne plohe u svojevrsnoj mreži, dok su dodatni primjerci časopisa bili izloženi na policama ispod i dostupni za čitanje i prelistavanje. Središnji dio prostora tretirali smo kao “dnevni boravak”, tako da su posjetitelji mogli uzeti časopis, sjesti i čitati. Kako bismo im dali dovoljno informacija o onome što gledaju, u postavu smo koristili i ulomke iz teksta Maroja Mrduljaša koji je u cijelosti uvršten i u ovu knjigu.

[Iz uvodnog teksta O dizajnerima kao pripovjedačima, o izložbama kao pripovijestima]

 

 

HDD galerija
25. 2.– 11. 3. 2016.

Postav izložbe: Dejan Dragosavac Ruta • Marko Golub
Grafički dizajn: D. D. Ruta
Tekstovi: Maroje Mrduljaš • Marko Golub
Posebna zahvala: Oleg Šuran • Miranda Veljačić
• Mario Mrnjec
Produkcija i organizacija: Marko Golub / HDD

 

 

Anatomija Rutinih magazina i časopisa

Maroje Mrduljaš

 

[Izvorno objavljeno u publikaciji Studi­je slučajeva (Split 2015, izd. Platforma 9,81 & MKC & Ruta). U tekstu su korišteni i dijelovi ranijeg eseja istog autora, objavljenog u knjizi Dizajn i nezavisna kultura (Zagreb, 2010, ure­dili Dea Vidović i Maroje Mrduljaš, izd. Savez udruga Klubtura i Kurziv — Platforma za pitanja kulture, medija i društva u partnerstvu s izdavačkom kućom UPI2M BOOKS). Ti dijelovi u ovoj verziji uredničkom odlukom nisu posebno označeni zbog kontinuiteta i jasnoće čitanja. Također objavljeno u publikaciji po­vodom izložbe u HDD galeriji, Dejan Dragosavac Ruta — Čitaj dizajn!, tekstovi Marko Golub, Maroje Mrduljaš, HDD i Ruta, Zagreb 2016.]

Dejan Dragosavac Ruta svoj profesionalni život započinje 1994. u magazinu Arkzin. Tijekom narednih dvadeset godina radi na brojnim magazinima i časopisima u Hrvatskoj vezanima za njegovi prirodni radni, ali i svjetonazorski milje takozvane “nezavisne”, “izvaninstitucionalne” i “alternativne” kulture. (Niti jedan od tih pojmova nije dovoljno precizan, ali oni barem približno obilježavaju koordinate onog segmenta kulturnog pejzaža u Hrvatskoj na kojem Ruta djeluje.) Većina tih projekata dio je lokalne “tradicije” u kojoj su časopisi i magazini za kulturu proizvod entuzijazma i posvećenog rada urednika, suradnika, pa i dizajnera, no često su kratkog trajanja, niskog ili diskontinuiranog ritma izlaženja, razmjerno malih budžeta i “neprofesionalnih” radnih uvjeta, što sve, dakako, ima utjecaja i na metode rada, pa i na dizajn. Ti projekti su uglavnom subvencionirani i tek u manjoj mjeri ovise o tržištu, što im otvara prostor i za uredničke i za dizajnerske eksperimente. U vrijeme kada Ruta započinje svoj rad još ne postoji nikakav sustavni pregled hrvatskog grafičkog dizajna (pa niti magazina i časopisa), no više izdavačkih projekata (Pop-Express, Teka, Prolog, Novine Galerije SC, Polet…) ostavilo je znatnog traga na evoluciju izdavaštva, pa i dizajna u Hrvatskoj. Svijest o vrijednosti i ulozi tih projekata razvijat će se s vremenom, no časopise i magazine na kojima Ruta radi 1990-ih i kasnije treba promatrati i unutar konteksta te lokalne tradicije.

U rujnu 1991. pojavljuje se Arkzin kao fanzin Antriratne kampanje Hrvatske koja povezuje niz nevladinih i neprofitnih grupa i udruga okupljenih oko različitih inicijativa za promicanje vrijednosti civilnog društva.[i] Arkzin 1993. prerasta u magazin s mjesečnim ritmom, a od 1994. izlazi kao dvotjednik novinskog formata. Od 1997. Arkzin ponovno postaje mjesečnik s magazinskom opremom.[ii] Vesna Janković, pokretačica i glavna urednica Arkzina do 1997. ocjenjuje da je magazin “po prvi put na ovim prostorima sustavno pokrivao cijeli dijapazon tema – od feminizma, ljudskih prava, LGTB-a do alternativne urbane kulturne scene. Uvelike zahvaljujući dizajnu ta se politička poruka nije smještala unutar tradicionalne medijsko-političke paradigme, nego je postala izraz diskursa jedne nove generacije.

Odnosno, Arkzin nije bio samo opozicijski medij, nego i generator nove medijske kulture.”[iii] Atmosfera unutar Arkzina je otvorena i kroz njega prolaze brojni suradnici. Nakon prve, fanzinske faze, dizajn Arkzina preuzima Dejan Kršić s iskustvom rada u ključnim hrvatskim magazinima Start i Danas. Kršiću se ubrzo pridružuje i Dejan Dragosavac Ruta i taj tandem je radio, kao što i sami autori običavaju reći, “četveroručno”. Svoju dizajnersku karijeru u Arkzinu započinje i Nedjeljko Špoljar, a ilustracijama i webom bavio se Blaženko Karešin Karo (Arkzin je bio prva periodička publikacija u Hrvatskoj s elektronskim izdanjem). Kao i svojevremeno Polet, i Arkzin afirmira generaciju mladih fotografa i fotografkinja koji su surađivali s magazinom među kojima su Ivana Vučić (koja kasnije postaje jedna od istaknutih dizajnerica na sceni u sklopu studija Laboraturium), Mare Milin, Barbara Blasin i drugi.

“Alternativni” i opozicijski sadržaj tražio je i “alternativni” dizajn. Radikalna dekonstruktivistička estetika Arkzina i snažno naglašena “vizualnost” magazina utemeljeni su na istraživanju tipografije i taloženju grafičkih i sadržajnih slojeva, a originalni pristup koji su autori kontinuirano razvijali izvirala je i iz iskustva, mainstream medija i popularne kulture i “ezoteričnijih” izvora: od radova britanskog dizajnera Nevillea Brodyja koji je oblikovao ključne glazbeno-trendovske magazine 1980-ih The Face i Arena, preko inovativnog američkog dizajnera Davida Carsona, jednog od “krivca” za “nečitki” dizajn 1990-ih, do utjecajnog eksperimentalnog američkog časopisa za dizajn Emigre.

Prijelom Arkzina se mijenjao, iskušavala su se nova rješenja pa je magazin bio u kontinuiranom procesu samo-reformiranja. U 11. izdanju serije tekstova Was ist Arkzin pod naslovom Typo-grafia u Arkzinu 74 argumentira se i eksperimentalni prijelom Arkzina kao pitanje uredničkog stava: “Novine se ne čitaju linearno – u njih se uranja i pliva u strujama teksta, slova, rečenica, grafičkih elemenata, simbola. Uvođenje tipografske raznolikosti, različitih fontova, veličina pisma, podebljanih i kurziviranih i podcrtanih riječi, unosi bogatstvo govora, dijaloški efekt, višestrukost različitih glasova.” Tipografske interpretacije i stvaranje neočekivanih veza između različitih sadržaja, rad s informacijskim strukturama timeline-ima ukazuju na istraživački pristup strukturi i magazina kao cjeline i teksta, preispitujući sam čin čitanja. Timelinei su često vizualno jako saturirani, i upravo na njima Ruta razvija afinitet za kolažiranje različitog materijala, što će se kasnije razviti u različite tehnike i pristupe izradi ilustracija.

Dizajneri Arkzina smatrali su da su medij i sadržaj neraskidivo povezani. Boris Buden kaže: “Arkzinov grafički dizajn i sam je kombinacija suvremene umjetnosti, suvremene filozofije i kulturne kritike.”[iv] Magazinska scena doživljava svoj kratkotrajni uzlet u drugoj polovici devedesetih kada izlaze Godine Nove (1997. – 2002.) i Nomad (1998. – 2002.)[v]. Riječ je o izdanjima usmjerenima prema “urbanoj kulturi”, “kulturi mladih” ili “pop-kulturi”. Svi ti projekti bili su inicijative koje nisu pripadale pod ingerencije kulturnih institucija ili velikih izdavača i nastojali su naći svoje mjesto na slobodnom tržištu, ali su bili i subvencionirani kroz fondove za razvoj civilnog društva. Riječ je o urednički zanimljivim izdavačkim projektima oko kojih se okupljaju mlađi autori usmjereni prema suvremenom kulturnom trenutku, a dizajn igra važnu ulogu u profiliranju magazina. Izlaženje tih magazina označuje i pojavu i jačanje malih privatnih izdavača koji obogaćuju hrvatsku publicističku scenu. Ekspresivni grafički jezik hrvatskih časopisa 1990-ih bio je važniji od tipografske dotjeranosti, a komplicirana rješenja su često iziskivala i podosta rada i znatno posvećenje i entuzijazam dizajnera. Dizajneri između sadržaja upisuju svoju vlastitu naraciju i ostavljaju razne intertekstualne “tragove”. Također, ti časopisi su kroz simbiozu dizajna i uredničke politike doprinijeli približavanju alternative i mainstreama, elitne i pop-kulture, a dizajn je za identifikaciju i profiliranje pojedinog projekta bio itekako važan. Arkzin, Godine Nove i Nomad, a donekle i Frakcija u prvoj fazi, obraćali su se široj publici i bili su razmjerno dobro prihvaćeni, pogotovo među mlađim čitateljstvom.

Urednički ali i dizajnerski posebno ambiciozne bile su Godine Nove koje su nastale odvajanjem od književnog časopisa Godine koji izlazi od 1992. u sklopu Studentskog centra. Ukupno 15 brojeva Godina Novih izlazi u razmjerno neredovitom ritmu kao tematski šarolik i dopadljiv magazin, prvo u izdanju malog privatnog nakladnika Konzor, a zatim Jesenskog i Turka. Časopis[vi] nailazi i na dobru recepciju čitateljstva, prisutan je na kioscima i dostiže nakladu od 4000 primjeraka. Dizajn časopisa nije standardiziran, a na njemu se izmjenjuju Nedjeljko Špoljar, Dejan Dragosavac Ruta, Gabrijela Farčić i Božesačuvaj. Dok se prijelom Arkzina mijenjao kroz kontinuirani rad grupe autora sa čvrstom jezgrom, uredništvo Godina Novih dizajn povjerava različitim autorima koji pripadaju istoj generaciji i dijele slične interese. Na taj se način magazin vizualno mijenja i postaje poligon za pojedinačne eksperimente. Svi dizajneri Godina Novih dizajniraju magazin obilato koristeći “nađeni” materijal, skenirajući vrlo različite vizuale kojima ilustriraju i interpretiraju sadržaj.

Godine 2000. Ruta preuzima dizajn Godina Novih i Nomada, prve obimnije projekte koje radi samostalno, van okvira publicističkih projekata Arkzina, i uz aktivno sudjelovanje Dejana Kršića samo na prvim brojevima Nomada. Godine Nove preuzima od Špoljara koji je već izgradio vizualnu prepoznatljivost magazina, a Nomad od Greinera & Kropilaka koji su operativno imali poziciju art-direktora, dok je prijelom odrađivao Valerije Jurišić. Iako prethodni dizajni nisu bilo posebno obvezujući, Ruta nastoji održati kontinuitet glavnih elemenata vizualnog identiteta: formatu i logotipu. Oslanja se na iskustva magazinske faze Arkzina, ali postepeno napušta dekonstruktivističku estetiku i okreće se prema uređenijim formama. Za razliku od metode dizajniranja svake duplerice magazina kao zasebne teme, koja je na hrvatskoj sceni u drugoj polovici 1990-ih bila uvriježena kod ambicioznijih autora, Rutin dizajn Godina Novih i Nomada nastoji postaviti preciznija žanrovska pravila. I reference se mijenjaju. On veću pozornost posvećuje novijem nizozemskom dizajnu i časopisima poput kultnog Dot Dot Dota Stuarta Baileya i Petera Bilaka, ali i uglednog, no manje eksponiranog arhitektonskog časopisa Oase kojeg dizajnira Karel Martens. Te interese Ruta ne asimilira kao estetske obrasce, već preuzima projektantske principe poput sistematične razrade odnosa makro i mikro tipografije i kompozicija koje barataju s “bojama” i odnosima kolumni.

Ruta 2000. – 2001. dizajnira tri broja Godina Novih: 8-9, 10-11 i 12. Uredništva Godina Novih se mijenjaju, a s njima i sadržaj i “rubrike” koje se iz broja u broj pojavljuju i nestaju. Dizajn simulira dojam konzistentno uređene publikacije, iako ona sadržajno mutira. Broj 8-9 još uvijek je grafički ekspresivan: koriste se “arkzinovske” tipografije, blokovi teksta se tretiraju kao autonomna grafička forma bez obzira na dužinu linija i čitljivost, a naslovi i leadovi su tipografski dekomponirani. U broju 10-11, a naročito 12 grid ima naglašeniju ulogu, a kolumne različitih širina se sustavno ponavljaju kroz prijelom. Dok su se mnogi dizajneri na hrvatskoj sceni tog vremena bavili formalnim reinterpretacijama modernističke estetike, Rutu zanima grid kao funkcionalno sredstvo uređivanja sadržaja a pri tome ostaje otvoren za različite grafičke jezike. Također, Ruta istražuje što se sve može učiniti s grafičkim elementima magazina, pa se primjerice hipertrofirana paginacija vezuje sa sadržajem i mijenja poziciju na stranicama. Godine Nove imale su imale određene komercijalne ambicije, bile su prisutne na kioscima, no nikada nisu postale iole profesionalan magazin s pravilnim ritmom izlaženja. Iskorak u pravcu profesionalnosti i kontinuiteta izlaženja predstavljao je Nomad koji preuzima medijski prostor ispražnjen gašenjem Heroine Nove.

Nomad izrasta iz podliska Vijenca Homo Volans[vii] i počinje izlaziti 1998. a Ruta ga preuzima 2000. i radi do zadnjeg broja koji izlazi u zimu 2002/2003. Magazin se od početnog tvrđeg usmjerenja prema, rečeno jezikom kraja 1990-ih, indie-sceni i “alternativnoj” poziciji naglašenije otvara prema različitim oblicima pop-a. No, produkcijski uvjeti su ograničeni, a naročito nedostaje kvalitetnijih fotografija, pa preostaje dizajn kao sredstvo kojim se nastoji graditi vizualna atraktivnost časopisa. Četverobojni tisak, koji je uveden između ostaloga i iz komercijalnih razloga (tisak reklama), otvara nove mogućnosti ali i razotkriva nedostatke. Ruta pribjegava raznim taktikama izrade ilustracija koje se nadovezuju na početna iskustva iz Arkzina: photoshopira fotografije, izrađuje jednostavne vektorske ilustracije (plošni kompjutorski crteži) na bazi fotografija-predložaka ili pak radi kolaže trivijalnih motiva i stvara začudne vizualne sadržaje u tipično post-modernističkoj maniri koja je donekle na tragu Studija imitacija života.

Sve su to postupci koje Ruta u sličnim radnim uvjetima iskušava i u plakatima i deplijanima za Mamu, Kontejner, Galeriju VN i druge naručitelje, a neiskorištene skice i materijali se čuvaju za moguću kasniju primjenu ili se pak ilustracije redizajniraju i ponovo koriste u drugom kontekstu. Kako bi osigurao magazinsku dinamičnost, Ruta pojedine duplerice, naročito uvode u duže tekstove, dizajnira kao “posebne” slučajeve, a heterogenost prijeloma je ujedno i reakcija na različitost priloga. Zanimljiva zamisao je duplerica sa sadržajem koja je svojevrsna skica špigla i funkcionira kao brzi pregled broja. Ruta za potrebe magazina oblikuje i pismo Nomad. Nakon Masnjakovog pisma za Frakciju, Dragosavčev jednostavan Nomad izveden u tri reza i eksperimenti Damira Gamulina Gambe s početka 2000. pionirski su pokušaji u oblikovanju pisama u Hrvatskoj. Konačni dojam koji je Nomad ostavljao je hibrid magazinske uređenosti i ponešto fanzinske atmosfere s improviziranim rješenjima. I Godine Nove i Nomad treba promatrati kao Rutino traženje vlastitog grafičkog jezika u situ­acijama u kojima je trebalo ovladati tipično magazinski složenim i gustim odnosima ilustracija i tekstova. Paralelno s njima, Ruta započinje raditi i časopis Libra Libera koji mu je pružio priliku za postepeno usavršavanje različitih, naročito tipografskih interesa i eksperimente s tiskarskim tehnikama.

Libra Libera – časopis za književnost i ostalo započinje s radom 1995. kao studentski časopis da bi ga od broja 6 iz 1998. počela izdavati Autonomna tvornica kulture, a sve brojeve od 2000. dizajnira Dejan Dragosavac Ruta. Prvi brojevi potpisani s još uvijek kao Arkzin, koji je i impressumu naveden i kao član uredništva. Produkcijski ritam Libre je sporiji, a ne postoji niti pritisak obaveznog korištenja ilustracija, pa je Ruta u poziciji grafičkog urednika koji u potpunosti kontrolira vizualne elemente.

Časopis je usmjeren prema teorijskim i književnim temama, a Dragosavac i u taj žanr uvodi slobodniju likovnu formu na tragu hibridnog žanra boogazinea. Naročito je duhovit i dopadljiv u kolažima pisma, jednostavnih vektorskih crteža i scanova, a njegove kompozicije postaju sve preciznije i pročišćene od viška grafičkih elemenata. Dragosavac kultivira tipografski jezik i iskazuje interes za pismo kao cjeloviti i razrađeni grafički sustav te primjenjuje različite rezove, ligature i finese poput old figures (brojke čija x-visina i pozicija variraju) ili small caps (kapitelna slova x-visine verzala).

Ruta časopisni format kontaminira s žanrovskim oblicima preuzetim iz magazina, pa i s plakata, deplijana i drugog grafičkog materijala. On slobodno barata prostorom časopisa u kojeg ubacuje ilustracije, tipografske duplerice i druge elemente koji se referiraju na sadržaj broja. Vještinu i eleganciju tipografskih kompozicija mogu se usporediti s radovima Arsovskog, primjerice one za časopis Teka. Uvodni arak Ruta često koristi kao svojevrsni “vizualni uvodnik” koji se referira na temat broja. Upravo u tim vizualnim uvodnicima najdalje odlazi u ilustratorskim eksperimentima i razvoju specifičnih grafičkih narativa. U broju 11 koji se bavio autorskim pravima u digitalnim medijima i dizajnom, Ruta kolažira psihodelični repertoar motiva: piktograme, elektroničke sheme, jednu procesuiranu ilustraciju iz Nomada, outline ikoničnih strip-junaka, grafički rudimentarnu kompjutorsku igru i među njih upisuje citate vezane za problematiku broja. Nastavak tog dizajnerskog eseja nastavit će se i kroz broj, “izbijajući” na površinu između stranica teksta. Rutini uvodni vizualni eseji i ilustracije u Libri Liberi ali i drugdje dobro funkcioniraju jer nisu doslovni niti pretenciozni, zadržavaju vizualnu autonomiju, ali se na različite načine, ponekad i uz određenu dozu humora, referiraju na sam sadržaj. U izradi ilustracija Ruta uz digitalne alate, koristi i manualne tehnike letraseta, preslikača ili ručnog izrezivanja i lijepljenja. Tako se na naslovnici Libere Libere #29 u kojem je publiciran grafički roman Maxa Ernsta Tjedan prijaznosti pojavljuju pticolike figure preuzete iz romana, smještene ispred također bizarne scene astečkih hramova napučenih nogometašima. Po potrebi, Ruta koristi i ilustracije drugih autora koje se ne naručuju posebno za broj nego uglavnom odabiru iz već gotovih radova. I layout i odabir pisma se tokom godina mijenjao, a u broju 13 iz 2003. čiji je temat SF serijal Zvjezdane staze, Ruta duhovito i kolegijalno ubacuje duplericu koja predstavlja tipografiju Picard tada još razmjerno nepoznatog Nikole Đureka.

Dragosavac u Libri Liberi, slično kao i u drugim radovima, unutar ograničenog budžeta optimizira odnos između različitih tehničko-tiskarskih mogućnosti i grafičke ekspresivnosti. Tako koristi dvostruku klapnu-ovitak koja se preklapa na desnoj (a ne uobičajenoj lijevoj strani) pa se naslovnica razmata i postepeno otkriva sadržajne slojeve. U pojedinim brojevima Libra Libere otisnutim u jednobojnom tisku, Dragosavac crnu zamjenjuje s tonom crvene ili plave a i hrbat i nasuprotnu stranu (uzdužni presjek knjižnog bloka) koristi za tekst, pri čemu Dragosavac koristi uvez na kojem nema klasičnog hrpta nego su arci samo međusobno slijepljeni. Na presjeku knjižnog bloka se, dakako, ne može tiskati, ali se tekst na toj inače “slijepoj površini” može formirati tako da se na svakoj pojedinačnoj stranici tiska do ruba, a da se kroz slijed promjena u tim horizontalnim slojevima formira tekst.

Tom tehnikom u broju Libre Libere posvećenoj digitalnim igrama (2005.) se na vanjskoj strani knjižnog bloka (suprotni hrbat) u jednom pogledu čita insert coin, a s druge strane game over. Libra Libera je platforma za eksperimente koji se kasnije primjenjuju u drugim časopisima, pa aktivna vanjska strana knjižnog bloka postaje standardni dio vizualnog identiteta Frakcije. Libra Libera #22 (2008.) je uvezana u plakat sa stillovima iz videa Sane Perić predstavljene u broju, a isto tehničko rješenje se pojavljuje i u Up&Undergroundu iz iste godine posvećenoj 1968., gdje Ruta ovitak ispunjava aktivističkim plakatima i uličnim novinama s kojima je Atelier Populaire sudjelovao u revolucionarnim kretanjima u Parizu.

Uz rad na Libri Liberi, Dragosavac dizajnira i drugu inkarnaciju časopisa Gordogan koji započinje izlaziti 2002. pod postojanim uredničkim vodstvom Branimira Matana. U usporedbi s drugim časopisnim projektima koje je Ruta radio, Gordogan je žanrovski više konvencionalan iako sadržajno kritičan, angažiran i relevantan. Ruta nasljeđuje skicu dizajna od Željka Serdarevića i drži se zadanih okvira. Centralno poravnati naslovi, te mirni dvostupačni i trostupačni prijelom teksta korespondiraju s profilom magazina. Uvodi u rubrike su prilike za promjene ritma, a dizajnerski najzanimljivi dio časopisa su naslovnice, uglavnom kolaži sačinjeni od vizuala izvučenih iz sadržaja.

Sredinom 1990-ih Arkzinu, koji se obraćao široj publici, pridružuje se dizajnerski i urednički ambiciozna Frakcija – časopis za izvedbene i scenske umjetnosti u izdanju Centra za dramsku umjetnost (CDU). Frakcija počinje izlaziti 1995., brojevi su tematski precizno određeni, a urednici se izmjenjuju od broja do broja. Dizajn prvo radi Igor Masnjak (do broja 19, osim broja 16), zatim cavarpayer (brojevi 16, 19, 20-21, 22-23) te Laboratorium (od broja 24 nadalje). Dok je Masnjakova Frakcija bila žanrovski “dobro ugođena” i oslanjala se na kontrolirani dizajnerski pomak od magazinskog mainstreama, cavarpayer su eksperimentirajući s Frakcijom projekt dovele do ekscesa što je časopisu priskrbilo gotovo ezoteričnu auru. No, eksperimenti cavarpayer su teško bili održivi na duži rok pa će dizajn časopisa preuzeti Laboratorium.

Ruta se od broja 53-54 2009. pridružuje slijedu prema eksperimentu orijentiranih, no također i već provjerenih dizajnera Frakcije. Časopis se sve više okreće prema internacionalnoj sceni i postao je svojevrsna “institucija” za sebe. Ruta nastoji održati kontinuitet vizualnog identiteta, no i odgovoriti na izgrađenu reputaciju i urednički profil magazina. Od Laboratoriuma nasljeđuje “minimalističku/neo-modernističku” estetiku bezserifnog pisma i velikih funkcionalnih bjelina. Kako bi anticipirao i uredio već uobičajene sadržajne promjene od broja do broja, Ruta postavlja precizan, no dovoljno fleksibilan layout koji može prihvatiti različite odnose teksta i slike. Za razliku od Frakcija cavarpayer i donekle Laboratoriuma čiji se layout mijenjao od broja do broja, pa i od priloga do priloga, u Rutinoj obradi časopis postaje precizno postavljeni i dorađeni sistem. Iako je riječ u udaljenoj vezi, Frakcija ima dodirnih točaka s Rutinim iskustvom dizajna grafičkog materijala za Galeriju VN i Kontejner gdje su također postavljeni osnovni elementi organizacije grafičke plohe koji na sebe lako prihvaća sadržaj čiji karakter nije moguće anticipirati.

Up&Underground započinje izlaziti kao sadržajno ležerno glasilo-fanzin kultnog zagrebačkog kluba Gjuro 2 te uz veliki angažman izdavača Nikole Miše Devčića prolazi kroz nekoliko konceptualnih i dizajnerskih transformacija. Između ostalih, časopis dizajniraju Bruketa & Žinić (br. 4), Damir Bralić (br. 7-8 – 11-12) i Dejan Dragosavac Ruta (od br. 13-14). Od broja 6 iz 2003., magazinska koncepcija Up&Undergrounda mijenja se u sadržajno ambiciozni zbornik koji nastoji promovirati lokalne aktere intelektualnog i umjetničkog života paralelno s tekstovima ključnih internacionalnih teoretičara. Od 2008. Up&Underground postaje tematski vezan za Subversive festival. I u slučaju Up&Undergrounda koji prvo nosi podnaslov art dossier, a zatim critical theory dossier, Ruta razrađuje već postavljeni sustav u kojem je sadržaj organiziran po abecednom redu autora, a prilozi se statično otvaraju portretima i monumentalnim tretmanom imena tekstopisaca. Promjene u odnosu na prethodni dizajn su u vizualnom smislu možda i najmanje od svih dotadašnjih redizajna u kojima je Ruta sudjelovao, no riječ je o duhovitim i funkcionalnim intervencijama. Donja margina na sebe prima različite sadržaje: postaje timeline koji se provlači kroz čitav broj posvećen 1968. Odabir atipičnih pisama za imena autora i naslove (stencil pismo koje daje “akcionistički”, “grublji” štih) korespondiraju sa “subverzivnim”, kritičkom uredničkom pozicijom. Projekt Up&Undergrounda se širi i na organizaciju Subversive festivala čiji vizualni identitet također dizajnira Ruta.

Ruta prva dizajnerska iskustva ali i profesionalna afirmaciju ostvaruje u naelektriziranoj i dinamičnoj atmosferi eksponiranog i radikalnog Arkzina. Opušteniji projekti Nomada i Godina Novih poslužili su kao prilika za postupni razvoj vlastitog grafičkog jezika. Gordogan i Up&Underground su osjetljivi zadaci redizajna ili izvedbe naslijeđenih dizajna, dok je Frakcija projekt grafičkog uređenja uhodanog časopisa. U tom slijedu vrijednih kulturnih projekata, Libra Libera je dizajnerski najzanimljivija jer Ruta ima priliku za simultana tipografska, ilustratorska i tehnička istraživanja koja pronalaze i kasniju primjenu u drugim projektima, a pritom je ostvaren i žanrovski pomak u tretmanu književno-teorijskog časopisa. Časopisi i magazini su dobra prilika za povezivanje pojedinačnih dizajnerskih znanja i tehnika. Tipografska sistematičnost, te disciplina i koncentracija potrebni za rad u periodičkim publikacijama imali su utjecaja i na Rutin pristup drugim zadacima. S druge strane, iskustvo eksperimenata s plakatima i deplijanima raspoznaje se u ilustracijama i na naslovnicama časopisa i magazina. Ti transferi mogući su i zbog usporedivosti sadržaja i publike. Časopisi i magazini koje je Ruta dizajnirao obraćaju se istoj publici kao i većina njegovih ostalih radova za naručitelje iz domena vizualnih umjetnosti, civilnog društva i nezavisne kulture. No, to znači da je za slične profile projekata i naručitelja bilo potrebno osmisliti i dovoljno različit i prepoznatljiv dizajn i to u visokom ritmu produkcije. Možda je upravo taj napor da se održi ravnoteža između kontinuiranog kolanja i mutacija dizajnerskih ideja s jedne strane, te imperativ izvornosti, pa i odgovornosti prema naručitelju s druge, Ruti osiguralo vitalnost i jednu logičnu i kontinuiranu evoluciju vlastitog prepoznatljivog rukopisa.

[i] Nulti, fotokopirani broj Arkzina prelama Miroslav Amruš Kiš koristeći resurse političkog tjednika Globus, a zatim mu se pridružuje i Veljko Danilović.
[ii] Kao podlist Arkzina izlazi i Bastard, posvećen kritičkoj teoriji, a povremeno se publicira i podlist Fractal koji pokriva nove informatičke tehnologije i techno kulturu.[iii] Vesna Janković, „Džepovi otpora: intervju s Vesnom Janković“, razgovarala Dea Vidović, Kulturpunkt.hr (2010). Preuzeto s: http://stari.kulturpunkt.hr/i.php/kulturoskop/366/ (pristupljeno 17. 2. 2016.)
[iv] Boris Buden, „Tragovi nestalog društva: intervju s Borisom Budenom“, razgovarala Antonija Letinić, Kulturpunkt.hr, 2010. http://www.kulturpunkt.hr/content/tragovi-nestalog-dru%C5%A1tva (pristupljeno 17. 2. 2016.)
[v] U prvoj polovici devedesetih izlazi magazin Heroina koji se bavio pop kulturom, a dizajnira ju Boris Malešević / Designsystem. Sljednik Heroine je popularna Heroina Nova koja od 1994. do 1998. izlazi u formatu nezanimljivo oblikovanih novina.
[vi] Časopis uređuje grupa čiju su jezgru sačinjavali Robert Perišić, Predrag Madžarević i Kruno Lokotar.
[vii] Podlistak je uređivao Valerij Jurišić.

 

 

[d]razgovor: Uspon i pad magazina i časopisa

HDD galerija
11.3.2016.
Sudionici: Marko Golub • Dejan Dragosavac Ruta