Kako je i sam Dan D te godine nosio isti naslov, tema dizajnerskog nasljeđa sugerirana je i mladim dizajnerima koji su željeli sudjelovati na natječajnoj izložbi festivala. Jedna od njih bila je i beogradska dizajnerica Ana Radovanović, koja je na izložbi mladih autora tada predstavila svoje istraživanje i knjigu (magistarski rad) Jugoslavenski neoavangardni umjetnički časopisi 1960. – 1990. za koju je na kraju dobila i nagradu. Već tijekom žiriranja upitao sam je misli li da se od materijala koji je sakupila može napraviti izložba. Iste godine taj je koncept prijavila na natječaj za izlaganje u HDD galeriji, a krajem 2016. izložbu smo i realizirali. Izložba je predstavila pregled umjetničkih časopisa nastalih na teritoriju bivše Jugoslavije u razdoblju od 60-ih do početka 90-ih godina, s analizom konteksta u kojem su nastajali, autora i grupa koje su stajali iza njih, kao i njihovih međusobnih veza na lokalnoj i međunarodnoj razini. Izložbom su obuhvaćeni časopisi Adresa, Akcent, Breza, Bit International, Galerija 212, Gorgona, Edicija A, Katalog 143, Kontaktor, L.H.O.O.Q., Maj 75, Mentalni prostor, Mixed Up Underground, Moment bilten, Ne­uroart, Novine Galerije SC, Pesmos, PN, Postgorgona, Prvi broj, P.S. Gorgona, Rok, Second Manifesto, Signal, Total, Underground Elevator, WestEast i Wow. Svaki od njih bio je predstavljen fotografijama naslovnica i karakterističnih stranica te os­novnim informacijama o njima, uključujući i one tehničke prirode: kratak opis, osnivači i suradnici, naklada, razdoblje i mjesta objavljivanja, formati, broj stranica, jezici, tehnika tiska, dizajn itd. Izradili smo i faksimile nekoliko časopisa koje su posjetitelji mogli listati, dok je desetak drugih, ko­lekcionarskih i muzejskih primjeraka, bilo izloženo u vitrini pod staklom. Osim zbog doista vrijednog i važnog materijala, važan razlog za ovu izložbu bila je i želja za povezivanjem dizajnerske i umjetničke publike — dizajnere smo htjeli zainteresirati za temu suvremene umjetnosti, a publiku koja inače posjećuje umjetnička događanja potaknuti da preispita vlastiti senzibilitet za grafički dizajn. U narednim godinama prikazana je i u Beogradu i Cetinju.

[Iz uvodnog teksta O dizajnerima kao pripovjedačima, o izložbama kao pripovijestima]

 

 

HDD Galerija
27. 10.– 15. 11. 2016.

5. međunarodna konferencija (Grafički) dizajner:
Autor ili univerzalni vojnik
Galerija Pro3or, Beograd
21. 03.– 01. 04. 2017.

Fluid Design Forum
Narodni muzej Crne Gore – Crnogorska galerija umjetnosti “Miodrag Dado Đurić”, Cetinje
26. 4.– 10. 6. 2018.

Autorica koncepcije izložbe: Ana Radovanović
Projekt je proizašao iz magisterija pri fakultetu ISIA Urbino, Italija, mentor prof. Leonardo Sonnoli
Vizualni identitet i dizajn postava izložbe: Maja Subotić
Organizacija izložbe: Hrvatsko dizajnersko društvo
Voditelj galerije / produkcija izložbe: Marko Golub
Zahvale: Darko Šimičić • Jasna Jakšić • Sanja Bachrach Krištofić • Muzej suvremene umjetnosti u Zagrebu • Narodna biblioteka Srbije • Vladimir Macura • Muzej Macura • Miroljub Todorović • Bálint Szombathy • Marko Hrastovec

 

 

O neoavangardnim časopisima s područja bivše Jugoslavije — Časopis kao galerija, forum i umjetnički objekt

Ana Radovanović

 

U posebnom izdanju Studenta – časopisa beogradskih studenata iz prosinca 1971. godine, Atelje DT 20 Bogdanke i Dejana Poznanovića u tekstu pod naslovom Časopis za eksperimente i istraživanja informira o fenomenu umjetničkih časopisa. Autori uz kratak uvod predlažu popis od dvjesto umjetničkih časopisa iz dvadesetak država iz cijelog svijeta, među kojima je nabrojeno i devet jugoslavenskih izdanja. U opisu zajedničkih karakteristika periodičkih publikacija, Poznanovići najviše pažnje posvećuju aspektu časopisa kao ‘samoupravnom’ artefaktu. Predstavljanje internacionalnog fenomena alternativnog tiska kroz prizmu samoupravljanja djeluje kao namjerno osvještavanje ove pojave ne kao kontaminirajuće uvozne ideje, već kao fenomena bliskom suvremenom, jugoslavenskom, socijalističkom modelu društvenog djelovanja.

Neoavangarda donosi pojave poput: dematerijalizacije umjetničkog objekta, kao zamjene materijalnog objekta konceptualnom propozicijom ili vremenski određenim događanjem; kao i uspostavljanja novih odnosa između umjetnika, institucije i društva, odnosno kanonskog trokuta akademija-galerija-muzej. Ove pojave u specifičnoj su poziciji unutar okvira jugoslavenske scene i stoje u vrlo zanimljivom odnosu sa socijalističkim fenomenima kolektivnog djelovanja i samoupravljanja. Neoavangardni umjetnički časopis je karakterističan periodički izdavački produkt konceptualnih umjetnika. Za razliku od mnogih zapadnih primjera, čiji su autori imali intencije široke proizvodnje, ovdašnji nisu bili vezani za tržište, a najčešće ni za službene umjetničke institucije. Oni predstavljaju nezavisnu, samizdat publikaciju, često male naklade, čija je publika uglavnom bila ograničena na simpatizere neoavangardne umjetnosti. Umjetnički časopis, u odnosu na knjigu umjetnika, najčešće podrazumijeva autorstvo skupine ljudi koji čine redakciju, odnosno urednika i njegove suradnike, te periodično objavljivanje. Jugoslavenski umjetnički časopis je tako najčešće proizvod rada formalnih ili neformalnih umjetničkih grupa, pokreta i alternativnih umjetničkih centara.

Jugoslavenski umjetnički časopis nastaje 60-ih godina, pojavom Antičasopisa Gorgona (1961.), kao protokoncepta umjetničkog časopisa, čija će se definicija službeno pojaviti tek 70-ih. Projekt je usredotočen na časopise koji su se pojavili na jugoslavenskom tlu od 1960. do 1990. Iako načelno neoavangarda obuhvaća period do 70-ih godina, pojedine publikacije neoavangardnih odlika pojavile su se i kasnije, te su dio istraživanja. Obuhvaćeni su sljedeći časopisi: Adresa, Akcent, Breza, Bit International, Galerija 212, Gorgona, Edicija A, Katalog 143, Kontaktor, L.H.O.O.Q., Maj 75, Mentalni prostor, Mixed Up Underground, Moment bilten, Neuroart, Novine Galerije SC, Pesmos, PN, Postgorgona, Prvi broj, P.S. Gorgona, Rok, Second Manifesto, Signal, Total, Underground Elevator, Westeast, Wow.

U kontekstu definiranja scene neoavangardnih časopisa bivše Jugoslavije, ocjena učinka i dometa ovih publikacija čini se vrlo važnom. Međusobno vrlo različiti po formi, nakladi i broju izdanja, časopisi su svakako imali drukčije sudbine i prijem kod umjetničke publike. Vojvođanske publikacije, poput Adrese, Mixed Up Undergrounda, Pesmosa, Neuroarta, predstavljaju grupu niskotiražnih underground izdanja, koje su autori – književnici i umjetnici, najčešće dijelili među sobom „iz ruke u ruku“ ili ih dostavljali putem pošte. Većina vojvođanskih publikacija najčešće nije izlazila izvan uskog kruga neoavangardnih književnika i umjetnika. Sa druge strane, pojedini časopisi, poput L.H.O.O.Q. Slavka Bogdanovića, beogradskog Signala i slovenskog Westeasta, financijsku i distribucijsku pomoć potražit će u časopisima Új symposion, Delo, Pitanja, Oko, Dialogi. Navedene publikacije imale su nakladu od nekoliko tisuća primjeraka. Stoga će ovakva vrsta „bratimljenja“ umjetničkim časopisima donijeti ne samo prostor na sceni, nego i mnogo veću vidljivost.

U skladu s anti-institucionalnim djelovanjem, vojvođanski autori stvarali su publikacije čiji krajnji cilj nije bilo historijsko dokumentiranje njihove umjetničke produkcije, nego privremeno izlaganje njihovih djela. Oni časopise međusobno stapaju, dajući svakom nastavku novo ime i sl. U koricama Underground Free Pressa danas možemo naći časopis Pesmos. Već naredni broj Pesmosa zvat će se Kontaktor. I tiražniji Maj 75 (100-200 kopija), kao i Westeast (oko 300 kopija) dijele koncept časopisa kao primarnog medija. Westest se deklarira kao časopis – galerija, dok je trodimenzionalna izložba produžetak te izdavačke djelatnosti. U uvodniku Maja 75 pak, čitamo deklaraciju o izložbi koja postaje akcija, te o časopisu-katalogu, kao dopuni usmenog informiranja.

Internacionalnost periodičnih umjetničkih publikacija određivala je njihov odjek na umjetničkoj sceni izvan granica bivše Jugoslavije, a svakako i današnje postojanje u okviru suvremenog zapadnog diskursa. Časopisi s izrazitim naglaskom na međunarodnoj suradnji bili su Bit International, Signal, Westeast, Total, Second Manifesto, WOW i Mixed Up Underground kao časopis mađarske nacionalne manjine.

U okviru jugoslavenske scene neoavangardnih časopisa, postojala je grupa onih koji su većinski bili namijenjeni jugoslavenskom području. Na njihovim stranama, umjetnici, povjesničari umjetnosti, kritičari i teoretičari borili su se za nov položaj suvremenog umjetnika u jugoslavenskom društvu, uz općenito propagiranje nove umjetničke prakse. Još jedna zajednička karakteristika koja ove publikacije smješta u istu kategoriju, jest njihovo mjesto nastanka. U okviru anti-institucionalnog djelovanja i samoupravnog državnog sistema, pored postojećih studentskih centara unutar kojih su bili aktivni, umjetnici osnivaju radne zajednice i privatne galerije. Ove inicijative po principu umjetnici umjetnicima, nisu bile ekvivalent zapadnih privatnih galerija, kao mjesto kupoprodaje umjetnina i stvaranja kapitala. One su predstavljale alternativna sastajališta, mjesta za debatu i izlaganje radova umjetnika nove prakse.

Među publikacijama koje su težile promjeni statusa umjetnosti i umjetnika u domaćim okvirima i propagirali novu društvenu svest, bili su i časopisi studentskih centara (Novine Galerije SC, Akcent, Moment, kao i Galerija 212*), a ponajviše Prvi Broj i Proširene Novine – PN koji su se eksplicitno bavili temom položaja umjetnika u društvu. I pored pojedinačnih uspjeha časopisa, koji su bili plod suradnje domaćih i međunarodnih predstavnika neoavangarde, u jugoslavenskim okvirima ovi časopisi često su pronalazili publiku u uskim krugovima simpatizera neoavangardne umjetnosti.

Generalna marginalizirana pozicija kao i česta autoreferencijalnost umjetnika, doprinijeli su još većoj nezapaženosti ovih publikacija izvan umjetničkih krugova. Stoga je i u današnjim okvirima neoavangardni jugoslavenski časopis kao fenomen mahom zapostavljen, odnosno nedovoljno dokumentiran od strane povjesničara umjetnosti. Nekoliko postojećih tekstova nisu obimni i većinom podrazumijevaju pojedinačne primjerke ili tek manju grupu časopisa, bez sveobuhvatnog pregleda kompleksne i bogate scene umjetničkih časopisa u bivšoj Jugoslaviji.

Ova situacija posljedica je s jedne strane političkog raskola unutar Jugoslavije koji je doveo do diskontinuiteta umjetničko-istraživačke prakse, gdje se svaka potonja država koncentrira isključivo na parcijalne interpretacije vlastitih nacionalnih povijesti, uz previđanje cjelokupne jugoslavenske slike. S druge strane, jugoslavenski neoavangardni umjetnički časopis, kao produkt nove prakse, predstavlja zapravo ravnopravnog člana bilo kojoj drugoj formi umjetničkog izraza toga doba. U ovom svjetlu umjetnički časopis promatramo kao ravnopravno umjetničko djelo. Jasna je onda važnost njegovog umetanja u kolektivnu svijest, kao neophodnog djelića slagalice koji će upotpuniti sliku jugoslavenske neoavangardne umjetničke scene.

Umjetnički časopis, kao i knjiga umjetnika, u suvremenim okvirima predstavljaju i dalje alternativu kako instituciji, tako i tržišnoj kapitalističkoj logici. Tržišna pravila nalažu naklonost priznatim imenima koja garantiraju profitabilnost. Tako današnje knjige umjetnika i časopisi i dalje igraju ulogu umjetničkih galerija, dok festivali ovih alternativnih publikacija važe za suvremeni sajam nezavisne umjetnosti. Upoznavanje s poviješću ovih publikacija nameće se kao neminovna i obavezna stavka.

 

 

 

[d]razgovor: Časopisi umjetnika kao samoupravni artefakti

Sudionici: Ana Radovanović • Vlado Martek • Darko Šimičić • Dejan Kršić • Jasna Jakšić
Organizator i moderator: Marko Golub
Snimatelj i montažer: Miran Krčadinac
15. 11. 2016.