Unutar tog raspona pokušali smo prikazati sve od projekata, prijed­loga i koncepata vezanih za očuvanje okoliša, primjereno zbrinjavanje otpada, označavanje proizvoda prilagođeno potrošačima, pravo na informaciju i obnovljive izvore ener­gije, preko edukacijskog angažmana u području dizajna na Odsjeku za dizajn vizualnih komunikacija Umjetničke akademije u Splitu, do luminokinetičkih objekata koje je realizirao i izlagao od početka devedesetih godina. Veći njen dio baziran je na dokumentaciji putem koje smo nastojali dati uvide u procese i kontekst iza pojedinih projekata, a uključivala je fotografije, plakate, službene dokumente, novinske isječke, tekstove, video zapise, pregled nekoliko referentnih web sjedišta te videointervjue s Lerotićevim bliskim suradnicima i kolegama. U užem autorskom timu uključenom u realizaciju ove izložbe, osim mene, bila je i Lerotićeva supruga Dada Lerotić koja je detaljno poznavala sve njegove bitne projekte i vodila nas kroz njih, njihovi sinovi Jakov i Juraj Lerotić, dizajneri Damir Prizmić i Tina Ivezić koji su s Lerotićem prethodno surađivali, kao i njegovi kolege s DVK UMAS Ivica Mitrović i Dejan Kršić. Umjesto predgovora koristili smo prilagođeni tekst Dejana Kršića pisan povodom njegove smrti. Drugi tekst uključen u ovu knjigu je moj tekst, napisan početkom 2018. za neku drugu priliku, ali temeljen na bilješkama i istraživanju obavljenom za tu izložbu.

[Iz uvodnog teksta O dizajnerima kao pripovjedačima, o izložbama kao pripovijestima]

 

 

HDD galerija
28.2. – 21.3.2013.

Koncepcija izložbe: Marko Golub • Dada Lerotić
Tekstovi: Marko Golub • Dejan Kršić
Suradnici: Jakov Lerotić • Juraj Lerotić • Tina Ivezić • Ivica Mitrović
Posebne zahvale Igoru Čaljkušiću • Goranki Adam • Stanku Uršiću • Sanji Jonjić (Pan-papir)

 

 

Dizajner, edukator i aktivist Tomislav Lerotić

Dejan Kršić

 

Tomislav Lerotić rođen je 1951. godine u Splitu gdje je završio brodograđevnu školu. Pohađao je tečaj grafičkih tehni­ka na Istituto stataie d’Arte u Urbinu 1968.– 72. Diplomirao je slobodnu grafi­ku na Fachhochschule für Gestaltung u Kielu, u Njemačkoj, gdje je od 1984. do 1987. radio i kao gost predavač. Od 1997. nastavnik je na Odsjeku za dizajn vizu­alnih komunikacija Umjetničke akade­mije u Splitu. Još za vrijeme studiranja zainteresirao se za interdisciplinarne teme povezane s ekologijom, gospoda­renjem otpadom i obnovljivim izvorima energije, prvenstveno korištenjem so­larne energije. Tako je u svom radu često realizirao samoinicirane projekte koji su na različite načine povezivali dizajn, umjetnost, socijalne teme te zaštitu okoliša i korištenje obnovljivih izvora energije. Važan dio njegovih aktivnosti bila je suradnja s nevladinim udrugama koje su se bavile socijalnim i ekološkim problemima — među ostalima bio je suosnivač Građanske inicijative za ener­getsku djelotvornost i sustavnu primje­nu obnovljivih izvora, član Udruge za zaštitu okoliša SUNCE, Split, Udruge za demokratsko društvo, suradnik Zelene akcije Zagreb, itd. Kao dugogodišnji aktivist bio je i član Savjeta za ekolo­giju grada Splita te uredničkog kolegija časopisa Solarna tehnologija, Hrvatske stručne udruge za sunčevu energiju. Uz svoj pedagoški i dizajnerski rad te aktivi­stički angažman, objavio je i veliki broj stručnih radova iz područja ekologije i održivog razvoja. Za nevladine organiza­cije i građanske inicijative osmišljavao je kampanje, oblikovao plakate i ostale informativne materijale te objavljivao angažirane članke u tisku. Među mno­gim projektima zaštite okoliša i edu­kacije građana u kojima je sudjelovao možemo posebno istaknuti projekte Eko otok Krk (s cjelovitim sustavnim rješenjem selektiranog prikupljanja otpada i kompostiranja) te Savjetovalište za E-brojeve (http://e-brojevi.udd.hr) s edukativnom kampanjom i knjižicom Što se krije iza E-brojeva autorica Dade Lerotić i mr. sc. Ivane Vinković Vrček.

Jedna od njegovih brojnih (možemo reći i kontinuiranih) tema bila je i problem gospodarenja otpadom. Profesionalnim radom i aktivističkim inicijativama zalagao se protiv spalionica smeća a za odvojeno prikupljanje otpada (tj. sekundarnih sirovina), jasno označa­vanje proizvoda koji mogu biti štetni za zdravlje ili okoliš, kao i opasnog otpada poput azbesta i ambalaže motornih ulja, te poticanje građana i lokalnih zajednica na odgovorno gospodarenje otpadom. Tako, nakon trajnog povrat­ka iz Njemačke u Split, 2000. godine inicira kampanje Otpad — od nužnog do korisnog dobra te Kamo bacate opasni otpad?, koje će 2002. rezultirati primjenom široj javnosti vjerojatno najpoznatijeg njegovog projekta, ini­cijative, koncepta i dizajna kutije za odvojeno prikupljanje starog papira (www.lerotic.de/papir) koju je samoi­nicijativno oblikovao 2001. godine kao dio koncepcije i inicijative za rješenje procesa prikupljanja starog papira (sa suradnicom Dadom Lerotić). Taj sustav prikupljanja papira za recikliranje danas se koristi u nekoliko gradova (Zagreb, Split, Pula…) a trebalo bi ga proširiti na čitavu Hrvatsku, što je i bila Lerotićeva želja i vizija. Za taj rad dodijeljeno mu je priznanje HDD-a.

Iako je uporno ispravljao česte navode da je bio jedan od osnivača odsjeka Dizaj­na vizualnih komunikacija na UMAS-u, i zasluge rado prepuštao svojim kolegama, upravo je njegov angažman, kao nastav­nika, pročelnika i javne ličnosti bitno oblikovao duh koji i u svakodnevnoj komunikaciji i shvaćanju smisla i uloge dizajna vlada na odsjeku. Koncepci­ju “održivog dizajna” nije shvaćao kao neki posebni segment ili žanr, već kao temeljnu odrednicu svake dizajnerske aktivnosti. Lerotić je dizajn shvaćao kao izrazito društveno vidljivu i odgovornu djelatnost. Iako je na UMAS-u generacije studenata podučavao različitim aspek­tima dizajna, od kreativnog crtanja i ilustracije do koncipiranja složenih interdisciplinarnih projekata, često se u profesionalnom djelovanju i sam suoča­vao s mišljenjem koje u njegovom radu nije prepoznavalo upravo dizajnerski aspekt, koji se danas isuviše često svodi isključivo na pitanje forme, estetizacije predmeta i poticanje na kupovinu. Tako u aktivističkim kampanjama i inici­jativama njegova uloga dizajnera nije uključivala samo rješavanje vizualnih i komunikacijskih problema. U slučaju kutije za prikupljanje papira, njegov angažman je svakako uključivao i rad na dizajnu kartonske kutije, oznaka i piktograma te oglasa u tisku povezanih s tim, ali je najvažniji aspekt bio rad na samom konceptu i inicijativi, uoča­vanju problema i mogućnosti rješenja, zagovaranju i nagovaranju da projekt od lijepe ideje doista zaživi u nizu gradova u Hrvatskoj.

Uloga dizajna nije samo zadovoljavanje materijalnih, kognitivnih ili praktičnih potreba pojedinaca, već i širih druš­tvenih, emocionalnih i kulturoloških potreba, koje onda omogućuju bolji i zadovoljniji život pojedinca i zajed­nice. Upravo taj kvalitetniji, zdraviji i zadovoljniji život bio je uvijek primarni cilj njegovih aktivnosti. Od 1997. kada dolazi na tada novopokrenuti odsjek Umjetničke akademije u Splitu, gdje je niz godina obavljao i dužnost pročelni­ka, takvo shvaćanje društvene uloge i odgovornosti dizajna promovira među kolegama i studentima. Potiče ih na promišljanje svih vrsta društvenih problema i osobni angažman u kojem će svoja stručna znanja na široko shva­ćenom području dizajna (od vizualnih komunikacija preko novih medija do dizajna interakcija) upotrijebiti u uoča­vanju, analizi i inicijativi za rješavanje problema ili barem osvještavanju šire javnosti o postojanju problema i mo­gućnostima rješenja.

I u nastavi, kao i u svojim radovima, postavljao je pitanje u kojoj su mjeri dizajneri i dizajnerice odgovorni za prepuna odlagališta otpada, odbačene sekundarne sirovine i slično, odno­sno kako svojim angažmanom mogu pridonijeti rješavanju tih problema, između ostalog i poticanjem naruči­telja da preuzmu odgovornost za svoj proizvod nakon isteka vijeka njegove upotrebe. Tako se kontinuirano zalagao i za prikladno označavanje novina i drugih tiskanih materijala te ambalaže, kako bi se građanima olakšalo odvo­jeno prikupljanje otpada i time pota­knulo njegovo recikliranje. Uz važan svakodnevni pedagoški rad te utjecaj na razvoj programa prediplomskog i zatim diplomskog studija dizajna na Umjetničkoj akademiji bitno je utjecao i na unapređenje samog Odsjeka, u sadr­žajnom, institucionalnom ali i u važnom kadrovskom smislu, ne samo izborom suradnika nego i često iscrpljujućom i dugotrajnom borbom za otvaranje novih radnih mjesta. U tim naporima za institucionalni razvoj dizajna u aka­demskom svijetu vrijedi istaknuti da je od 2006. bio jedan od inicijatora nove kategorizacije Dizajna kao polja unutar novog prijedloga znanstvenih područja, polja i grana. Lerotić je 2011. izabran u zvanje redovitog profesora, u hrvatskoj akademskoj zajednici prvi u području dizajna vizualnih komunikacija.

Za svoj rad Tomislav Lerotić dobio je niz domaćih i međunarodnih prizna­nja. Između ostalih na izložbi HDD-a 0708 nagrađen je za najbolji koncept u profesionalnoj kategoriji za rad Operi me, koji govori o onečišćenju prašinom iz dimnjaka peći cementne industrije u Kaštelima. Tom se temom intenzivno bavio posljednjih godina, ukazujući na probleme onečišćenja koje izaziva­ju peći cementne industrije Cemex, a posebno se suprotstavljao najavama o njihovom korištenju za spaljivanje ot­pada. U okolici Splita se na udaljenosti od svega nekoliko kilometara nalaze tri tvornice cementa koje su građanima Kaštela i okolice ponudile posao, ali isto­dobno i ugrozile pravo na zdrav okoliš i čist zrak. Tvornice cementa država je jeftino prodala moćnom koncernu, koji je “prijelazni rok” za prilagodbu proizvodnje suvremenim ekološkim standardima iskoristio kao mogućnost gotovo neograničenog ispuštanja štet­nih tvari u okoliš. Istodobno, uprava tog koncerna koji zagađuje okoliš i narušava krajolik žalila se da je zbog ulaganja u moderniziranje sustava za zaštitu okoliša cijena njihova cementa nekonkurentna na svjetskom tržištu. Operi me pripada ciklusu radova koji do­kumentiraju rad tvrtke koja se raznim propagandnim akcijama pokušava pred­staviti kao “prijatelj” okoliša. Koliko u tome doista uspijeva upečatljivo su pokazali Lerotićevi radovi. U ciklusu izložbi nagrađenih autora s izložbe 0708, Lerotić je u galeriji HDD-a realizirao izložbu Označavanje proizvoda — pravo na informaciju.

Od 1997. godine koristio je svoje web stranice kao platformu aktivističkog djelovanja. Svi njegovi značajniji pro­jekti, poput kutija za odlaganje starog papira ili oznaka za odvojeno prikuplja­nje starih novina, najprije su bili prezen­tirani i promovirani na njegovom web sjedištu, a tek kasnije i realizirani. Nje­gov angažman predstavlja dizajnersku kritiku onih dijelova društva koji se na neodgovoran način odnose prema oko­lišu. Kako je u tekstu o povijesti novih medija napisao kolega Ivica Mitrović:

Web sjedište sadrži veliku količi­nu informacija o stanju u okolišu (smeće/otpad, energija, azbest, ce­mentare i dr.) koje Lerotić konti­nuirano kritički obrađuje. Zapravo od samog početka, iako nikada nije tako izvedeno, sjedište ima određena obilježja bloga. Internet se pokazuje kao idealan medij za njegovo djelova­nje. Lerotić vizualno komunicira na izravan način, koristeći čitljivu tipo­grafiju, velike realistične fotografije, piktograme, ilustracije, te posebno ‘spoof’ kritičke fotomontaže. Sjedište je izvedeno u jednostavnoj HTML strukturi uz korištenje jednostav­nih grafičkih elemenata poput JPEG slikovnih datoteka, GIF animacija i ‘roll-over’ slika. Specifičnosti njegova dizajnerskog pristupa vidljive su i u ovom sjedištu gdje se nastoji fokusi­rati na probleme i njihova rješenja bez suvišnog estetiziranja. U skladu sa svojim angažiranim dizajnerskim pristupom te mogućnostima koje nudi medij weba, Lerotić je u isto vrijeme urednik (i autor) sadržaja i dizajner (i producent).

Svoja promišljanja o budućnosti i potre­bama Akademije povezao je s interesom za održivu gradnju i obnovljive izvore energije kao jedan od pokretača inici­jative Nova_akademija 2008. godine. Temeljena na principima dizajna usmje­renog korisnicima i participativnog dizajna tj. onih koji stavljaju korisnike u središte razvojnog procesa, inicijativa je pozvala studente da analiziraju mo­gućnosti i osmisle prijedloge kako bi se tada tek planirana nova zgrada Umjet­ničke akademije mogla realizirati kao niskoenergetska kuća u skladu s prin­cipima održive gradnje. Korištenjem obnovljivih izvora energije, solarnih sustava i vjetrogeneratora, Akademija bi proizvodila električnu i toplinsku energiju za svoje potrebe, a eventualni višak slala u mrežu. Lerotić i suradnici vjerovali su da će neki od njihovih pri­jedloga kod gradnje biti usvojeni. To se nažalost još uvijek nije ostvarilo, ali izgradnja nove zgrade Akademije od onda nije niti započeta. Kako je jedan od proklamiranih projekata nove Vla­de RH upravo podizanje energetske učinkovitosti zgrada javnih instituci­ja, možda još nije kasno da se njihova vizija barem dijelom i ostvari. U nekoj drugoj zemlji, koja pridaje veću važnost civilnim inicijativama, Vlada bi odmah taj program energetske učinkovitosti nazvala Lerotićevim imenom. Pozna­vajući njegovu skromnost i aktivistički žar, puno više bi mu značilo da se u planiranju i izgradnji novih zgrada jav­nih institucija iskoriste neke od vizija i prijedloga inicijative Nova_akademija. Upravo to bi bio najbolji izraz našeg poštovanja prema njegovom djelova­nju i zahvalnosti za sve što je učinio za akademsku zajednicu, dizajnersku profesiju, grad Split i građane RH.

Privatno blag i nenametljiv, u stvarima koje je smatrao bitnim bio je odlučan. Stalno je promatrao i uočavao društve­ne probleme koji su ponekad naizgled tako sitni ili tako krupni da većina nas prolazi pored njih i ne osvrćući se, u samoskrivljenoj nemoći uvjereni da je “to tako” i da se “tu ništa ne može promijeniti”. Upravo na takav odnos Tomislav Lerotić nije pristajao. Kako je u Slobodnoj Dalmaciji napisao Jurica Pavičić, bio je aktivist u rječničkom smislu riječi, čovjek koji je smatrao da je dan izgubljen ako naopaki svijet i naopaki grad u kojem živi ne pokuša nečim poboljšati. … Tomislav Lerotić je, naime, bio Građanin s velikim G. Ali, kad kažem da je bio Građanin, ne mislim ni na kakvo prezime, podri­jetlo, kinderštube i slične mandrilske blezgarije. Ne mislim ni na to kako je rukovao perunom ili nosio kravatu. Tomislav Lerotić je bio Građanin jer je bio svjesni pripadnik jedne zajed­nice, mislio o dobrobiti te zajednice i tu dobrobit stavljao uvijek na prvo mjesto.

 

 

Društveno odgovoran dizajn —Bilješke o Tomislavu Lerotiću

Marko Golub

 

[Ovaj tekst je izvorno napisan za tiskano izdanje magazina Vizkultura u ožujku 2018.]

 

Jako me razveselila vijest da će Vizkultu­ra izaći u tiskanom, novinskom obliku, da će jedna od tema ovog izdanja biti ekologija, kao i da smo se odmah složili da napišem tekst o dizajneru, umjet­niku, edukatoru i aktivistu Tomislavu Lerotiću (1951.– 2012.). Kod pisanja o autoru kakav je bio Lero­tić važno je prije svega vidjeti na koje je načine moguće njegove ideje, na­stojanja, ono za što se borio i zalagao, reaktualizirati za sadašnji trenutak, pa za početak evo jedne zanimljive podu­darnosti. Prije točno 25 godina, jedan drugi tiskani medij, Slobodna Dalmaci­ja, raspisao se na svojim stranicama o jednoj bitnoj ekološkoj temi — o tome zašto se u Splitu ne skuplja stari papir. Lerotić je, kao angažirani čitatelj, brzo odgovorio pismom uredništvu, kon­statirajući kako je pitanje postavljeno baš na pravom mjestu te im je dao kon­kretan prijedlog kako da se riješi taj problem, s vrlo preciznom računicom i navođenjem jednog referentnog ino­zemnog primjera. Izračunao je da bi se, kada bi dioničari Slobodne prodavali svoj proizvod u povratnoj ambalaži, u Splitu dnevno moglo sakupiti i do 20 tona papira. Takvim poslovanjem, piše Lerotić, a Slobodna (30.3.1993.) prenosi:

“grad bi bio zdraviji i čistiji, mnoga stabla i dalje bi rasla, štedjeli bi se i voda i energija, čiji nedostatak i skupoću svakodnevno doživljavamo na najtužniji način”.

Ako bismo skupljali stari papir, zaklju­čio je Lerotić, na recikliranom papiru današnje naklade novina moglo bi se tiskati njihovo sutrašnje izdanje.

Lerotić već krajem osamdesetih realizi­ra prve plakate koji govore, upozoravaju i obavještavaju o važnosti i konkretnim prednostima recikliranja papira, a za­tim čitavo desetljeće u komunikaciji sa sugrađanima, političarima, gospo­darstvenicima i medijima zagovara više inicijativa na tu temu, od kojih su se dvije pokazale uspješnima. Nakon godi­na nagovaranja, uredništvo Slobodne Dal­macije počelo je objavljivati Lerotićev oglas / pasicu sa sloganom Stare novine, novi papir, koja čitatelje informira o odvojenom prikupljanju papira. Pasica je u SD objavljivana redovito od 2004. do 2006., a osim Slobodne, tiskana je po­vremeno i u Makarskoj kronici, Majstoru, Glasu Koncila te kontinuirano u Kani, časopisu Kršćanske sadašnjosti. Paralel­no, Lerotić samoinicijativno osmišljava koncept i dizajnira kutiju za odvojeno prikupljanje starog papira. Rješenje je 2001. implementirala tvrtka Pan Papir, da bi s vremenom sličan koncept počele provoditi i druge tvrtke. Sam autor za to nikad nije tražio financijsku naknadu, a prema njegovim podacima Pan-Papir je na ovaj način samo na području Splita 2003. godine prikupio 1.700 tona papira. U narednim godinama ta se količina povećavala, ali do novijih podataka nije uspijevao doći, pod izlikom poslovne tajne (vidi http://www.lerotic.de/tl/papir/).

Ova dva primjera, među brojnima koji ilustriraju njegovo djelovanje, dosta jasno govore o karakteru Lerotićevih javnih aktivnosti, ali i njemu kao osobi. Pasica je tiskana u stotinama tisuća pri­mjeraka. Koliko je pak kutija procirku­liralo stambenim zgradama i poslovnim uredima nemoguće je procijeniti, ali riječ je o predmetu s kojim su se svi sva­kodnevno susretali, bez obzira jesu li ga odlučili i koristiti. Riječ je o klasičnom slučaju “skrivenog dizajna”, maksimal­no prisutnog u prostoru svakodnevice, ali autorski anonimnog — to su autor­stvo javno vidljivim učinila naknadna strukovna i druga priznanja koja je do­bio. Ako govorimo o dizajnu, oba je pro­jekta grafički oblikovao, ali taj aspekt i nije ključan u ovom slučaju — dizajn se ovdje odnosi na cjelokupni projekt, na ideju, na projektiranje načina na koji će se ona provesti, na promišljanje njene učinkovitosti i održivosti. Značaj Tomislava Lerotića kao dizajnera, ako ga se uopće može promatrati iz jednog tako uskog rakursa, ne leži u njegovoj estetskoj, nego etičkoj dimenziji — iako se i na svjesno opredjeljenje za rudi­mentarnu estetiku može gledati kao na svjetonazorski iskaz. Nadalje, kada govorimo o dizajnu, većina će se složiti da je riječ o suštinski interdisciplinar­noj djelatnosti. Na tome je inzistirao i sam Lerotić, čije je djelovanje bilo u najmanju ruku informirano, a puno češće bazirano na direktnoj suradnji s ekolozima, fizičarima, kemičarima, sveučilišnim profesorima, aktivistima i građanskim inicijativama. S izuzet­kom ranih galerijskih izlaganja, većina koje je autorski realizirao je ili izravno adresirala probleme ekologije i održivosti, ili su na simbolički način doticale ta pitanja. Konačno, kao sveu­čilišni predavač (i pročelnik) na Odsje­ku za dizajn vizualnih komunikacija Umjetničke akademije u Splitu, bitno je utjecao na formiranje okruženja u kojem će se dizajn na tom studiju promatrati, prije svega, kao društveno odgovorna djelatnost.

Tomislav Lerotić diplomirao je slobod­nu grafiku na Visokoj stručnoj školi (Fachhochschule für Gestaltung) u Ki­elu u Njemačkoj 1983., gdje nastavlja raditi i kao gostujući predavač nared­ne četiri godine. Paralelno s tom peda­goškom djelatnošću bavi se likovnom umjetnošću i dizajnom, prije svega obli­kovanjem knjiga, ali i plakata i etiketa za vina. Njegov likovnoumjetnički rad iz tog vremena naizgled je prilično inti­mistički, introvertirani za nekog tko će od ranih devedesetih biti glasan aktivist i osoba koja inicira široke javne disku­sije o važnim društvenim i ekološkim problemima. Međutim, upravo Lero­tićevi senzibilni crteži, akvareli i gra­fike, mrtve prirode i pejzaži (ponekad otisnuti na ostacima novina, uredskog i milimetarskog papira) svjedoče nje­gova ekološka nagnuća i ljubav prema krhkim, osjetljivim manifestacijama prirode. U grafičkom dizajnu spome­nute kutije za odvojeno prikupljanje papira iz 2001. naći će se upravo njegove crtačke studije drveća.

U instalacijama i luminokinetičkim objektima koje izlaže od ranih deve­desetih, inspiriranim ličnošću isusovca, splitskog nadbiskupa, matematičara, fizičara i heretika iz 16. stoljeća Mar­kantuna De Dominisa, očitovat će se njegov interes za lokalnu tradiciju, za prirodne znanosti, za eksperimentalne i istraživačke prakse i za obnovljive izvore energije. Svjetlosni objekti izlagani su u Spli­tu (Galerija Protiron) 1992., a zatim u Zagrebu u Galeriji Miroslav Kraljević 1995. Godinu dana nakon zagrebačke izložbe, Lerotić pokreće dvije tematski bliske inicijative — jednu za osnivanje fonda Sunčeva lipa i drugu pod nazivom Negawattima do megawatta (obje 1996.). Ideja projekta Sunčeva lipa bila je da se za svaki potrošeni kWh električne energije u Hrvatskoj po jedna lipa od­vaja za ugradnju solarnih sustava za grijanje potrošne vode. Inicijativa je naišla na odobravanje i podršku struč­ne javnosti i udruga za zaštitu okoliša u zemlji i inozemstvu. Ideja je za to vrijeme bila vizionarska, očito previše, jer tadašnje Ministarstvo gospodarstva jednostavno nije bilo zainteresirano da potpomogne akcije poticanja korištenja sunčeve energije, kao i informiranja i motiviranja građana na štednju energije. Ironično, deset godina kasnije domaće je zakonodavstvo bilo primorano im­plementirati mjere slične onima koje je Lerotić zagovarao, i to zato što je EU na tome inzistirala. Ideje održivosti i korištenja obnovljivih izvora energije aktivno zastupa (između svega ostalog) i na Umjetničkoj akademiji u Splitu, gdje počinje predavati 1997., a 2008. u sklopu UMAS-a jedan je od pokretača inicijati­ve Nova_akademija. Tada se još uvijek razgovaralo o mogućnostima izgradnje nove zgrade Akademije, a inicijativom se željelo strateški utjecati na to da se zgrada visokoškolske institucije, koja bi trebala biti nositeljem inovacija i po­zitivnih promjena u društvu, koncipira kao niskoenergetska kuća izvedena u skladu s principima održive gradnje, opremljena solarnim sustavima i vje­trogeneratorima koji bi zadovoljavali energetske potrebe Akademije te čak slali eventualni višak dalje u mrežu.

Vrlo rano prepoznajući mogućnosti koje pruža novi medij, Lerotić je i jedan od in­ternetskih pionira na području Hrvatske, gdje još od 1995./96. uređuje, piše i diza­jnira vlastito web sjedište www.lerotic. de. Samo sjedište teško je jednoznačno klasificirati, ali je po strukturi, navi­gaciji i načinu komunikacije najbliže današnjim obilježjima bloga. Na njemu autor dokumentira svoje aktivnosti, kako umjetničke tako i aktivističke, prati i izvještava o različitim ekološkim problemima na lokalnoj i nacionalnoj razini, kompilira i komentira važne dokumente i medijske napise o tim temama. U oblikovnom smislu, lerotic. de pripada onome što Ivica Mitrović u svojoj knjizi Dizajniranje novih medija, Dizajn i novi mediji — hrvatski kontekst (1995 –2010) naziva dizajnom bez dizajna, aludirajući na njegovu komunikacijsku i vizualnu neposrednost, neispeglanost, produkcijsku jednostavnost. Doista, to se web sjedište razvijalo prilično organski tijekom vremena, a Lerotić se volio igrati s različitim kreativnim mogućnostima tada dostupnima ko­risniku, poput gif animacija, roll over slika itd., uvijek u funkciji što ilustra­tivnijeg (često urnebesno duhovitog) prenošenja poruka — kada danas gle­date taj sajt, on izgleda kao prava mala riznica potencijalnih memeova. Uz već spomenute projekte i aktivnosti, tamo se moglo (i još uvijek može) saznati sve vezano za probleme oko kaštelan­skih cementara, sve o licemjerju veli­kih zagađivača i lokalnih političara, o ozbiljnim prijetnjama izvorima pitke vode (Jadro) ili o tempiranoj ekološkoj mega-bombi — Karepovcu. Sve je to Lerotić uredno dokumentirao fotogra­fijama, novinskim isječcima, citatima nadležnih, statističkim i znanstvenim podacima, kontinuirano od sredine 90- ih do 2012. Upravo danas Splićani žive onaj spektakularni film katastrofe koji su Tomislav Lerotić i ljudi bliski njemu najavljivali, a čiji su dolazak lokalne i državne institucije sustavno ignorirale.

Iako je Lerotićev javni komunikacij­ski stil bio otvoreno optuživački te je cijelo vrijeme direktno upirao prst u odgovorne (a to smo, posredno, i svi mi, kako ironično sugerira naslov jedne od njegovih izložbi — Nije moje), uvijek je predlagao konkretne, argumentima potkrijepljene alternative. Zahvaljujući i njegovom angažmanu u ljeto 2005. na otoku Krku je uveden prvi funkcionalan ekološki temeljen sustav zbrinjavanja komunalnog otpada. Taj projekt, pod imenom Eko otok Krk jasno je u praksi demonstrirao kako funkcionira cjelovit model zbrinjavanja otpada. Na otoku Krku je, dakle, prije 13 godina na 1400 mjesta postavljeno 6500 spremnika za odvajanje otpada prema pet kate­gorija — biootpad, papir, PET, staklo, ostalo. Prema podacima iz 2013., kada sam u suradnji s Dadom Lerotić kurirao Lerotićevu posthumnu retrospektivnu izložbu, na Krku se odvojeno priku­pljalo oko 30% otpada — 19.500 tona komunalnog otpada godišnje, od toga 12.000 samo tijekom ljetnih mjeseci. Do 2015. postotak odvajanja otpada i priprema za ponovnu uporabu i re­cikliranje narastao je na 50%, čime je već ispunio cilj za razdoblje do 2020. iz Okvirne direktive o otpadu EU. Osim što je sa sveučilišnim profesorima Stan­kom Uršićem i Slavenom Dobrovićem (kasnijim ministrom u Vladi RH) su­djelovao u izradi studije, Lerotić je bio i autor vizualnog identiteta projekta, dizajnirao je čitavu kampanju, plakate, brošure i druge materijale. Godinu dana kasnije sa suprugom Dadom Lerotić osmišljava i edukativnu igru Ne dvoji — odvoji! (2006.) koja na zabavan način posvještava razliku između otpada i smeća, ukazuje na činjenicu da se mno­ge stvari mogu ponovno upotrijebiti i reciklirati, uči igrače kako prepoznati opasni otpad te ih (tekstom na poleđini kartica) upoznaje s nekim temeljnim zakonskim odredbama o zbrinjavanju otpada. Grad Zagreb je tek u siječnju 2018. donio odluku o odvojenom pri­kupljanju otpada u kućama i zgradama, s tim da ona još nije implementirana, a spremnici predviđeni za tu svrhu nisu podijeljeni. Prema podacima iz 2014., stopa recikliranog komunalnog otpada u Hrvatskoj je svega 17 posto. Lošije od nas su samo Rumunjska (16 posto), Malta i Slovačka (12 posto). Europski prosjek je 44 posto.

Posebnu pažnju Lerotić je pridavao i iznimno važnoj temi označavanja pro­izvoda, odnosno prava na informaciju. Godine 2004. Dada Lerotić i Ivana Vin­ković Vrček objavile su zanimljivu i utjecajnu knjigu Što se krije iza E-brojeva?, izdanje čiji bi sadržaj trebao biti od ži­votnog interesa za svakoga koga zanima što se nalazi u hrani koju konzumira. Knjiga daje temeljito istražen i znan­stveno utemeljen pregled problematike aditiva u prehrambenim proizvodima, a zatim i tumači značenje iza svake od kriptičkih oznaka tzv. “E-brojeva”, di­jeleći ih na one koji su dokazano štetni za zdravlje i treba ih izbjegavati, one koje se ne smije često konzumirati te one koji ne ugrožavaju ljudsko zdravlje. Na temelju te knjige razvijen je i širi projekt koji se sastojao od popratne web stranice (e-brojevi.udd.hr) i serije promotivnih materijala koje je sve dizaj­nirao Tomislav Lerotić. Od promotivnih materijala dizajnirane su i proizvedene platnene torbe (za špeceraj) na kojima su pregledno, numeričkim redom otisnuti svi “crveni” E-brojevi, oni najštetniji i najopasniji. Osim torbe tiskana je i mala kartica veličine vizitkarte (idealne za spremiti u novčanik) na kojoj je otisnut isti popis. Dizajn tih materijala, kao i samog weba i knjige, krajnje je jednosta­van i neestetiziran, usmjeren isključivo na uočljivo i kvalitetno informiranje, a pritom je i jezgrovito promišljen — in­formacija se nalazi na dva najlogičnija zamisliva mjesta, torbi u kojoj sprema­mo kupljene proizvode i u novčaniku kojim ih plaćamo. Kao i mnoge druge teme kojima se Lerotić bavio, i ova bi upravo dizajnerima morala biti od kritič­nog interesa — oni možda nisu krivci za štetne tvari koje proizvođači izbacuju na tržište prehrambenih proizvoda, ali su bitan akter u lancu njegove distribucije kao, između ostalog, oni koji dizajniraju ambalažu koja sve čini da potrošaču uskrati vitalno bitne informacije o sa­držaju onog što kupuje. A pritom i sama postaje ekološki problem jer je prečesto dizajnirana da bude veća nego što je to stvarno potrebno, samo zato da bi bila privlačnija i uočljivija na policama vaše omiljene trgovine.

Vjerujem da je Tomislav Lerotić ostavio neki trag, neki svjetonazorski utjecaj na generacije studenata kojima je predavao na Odsjeku za dizajn vizualnih komu­nikacija Umjetničke akademije u Splitu. Boraviti u njegovom okruženju, imati priliku čuti nekog tko je investirao toli­ko strasti u svoj aktivistički angažman, u nastojanje da mobilizira zajednicu oko bitnih društvenih i ekoloških pro­blema za mnoge od njih moglo je biti transformativno iskustvo. Dizajnerski svijet je prepun tzv. ekoloških projekata, krasnih u komunikaciji i estetskom dojmu, sigurno privlačnijih (i probi­tačnijih) od bilo čega što je Lerotić ikad radio, vjerojatno rađenih u najboljoj namjeri, ali u praksi duboko potonulih u greenwashing. Za nas ostale, ličnost i rad Tomislava Lerotića svjedoči o jednoj drugoj, univerzalnoj stvari — o tome da svaka naša aktivnost, sitne odluke koje donosimo putem, ponekad ni ne razmišljajući, imaju duboko etičku di­menziju. U tome nema iznimaka, nema profesionalnih izuzetaka “jer se to tako radi”, nema argumenta “nije moje”.

 

 

Video-intervjui o Tomislavu Lerotiću

Sudionici: Stanko Uršić • Ivica Mitrović • Igor Čaljkušić • Goranka Adam
Autor, snimatelj i montažer: Marko Golub

 

[d]razgovor i vodstvo po izložbi: Lerotic.de — Dizajnerski i aktivistički arhiv Tomislava Lerotića

Sudionici: Slaven Dobrović • Dejan Kršić • Marko Golub
Organizator i moderator: Marko Golub
12.3.2013.