U tom smislu, izložba je na jednom mjestu predstavila nekoliko međusobno prepletenih narativa. Kronološki prikaz u pro­storu donosi najvažnije podatke o strukturi uredništava i promjenama u uređivačkoj koncepciji časopisa od 1966. do danas, čineći svojevrsnu skicu portreta časopisa kroz vrijeme. Posebno su naznačeni i dizajneri i umjetnici koji su Život umjetnosti oblikovali tijekom pedeset godina, uključujući Mihajla Arsovskog, Antu Kuduza, Eugena Fellera, Juraja Dobrovića, Marcela Bačića, Roberta Rebernaka, Sanju Štok, Inju Kavurić, Igora Kuduza, Marija Aničića, Jele Dominis i Studio Bilić_Müller. Na izložbi su također naznačene i neke od najvažnijih tema koje je časopis otvarao kroz desetljeća, uključujući i sve dosadašnje temate i tematske brojeve, kao i isječke iz bitnih tekstova najrazličitijih značajnih autora koji su pisali za Život umjetnosti. Poseban “sloj” izložbe koji također pruža priliku za interpretaciju čini faktografija (histogrami i liste) prikupljena cjelovitom računalnom obradom jezičnog korpusa časopisa, koja rasvjetljava prisutnost i fluktuaciju određenih pojmova i referentnih imena (umjetnika ili auto­ra) tijekom pedeset godina postojanja časopisa. Razmjerno mali izložbeni prostor HDD galerije ujedno je ovom prilikom transformiran i u čitaonicu Života umjetnosti, u kojoj je publika osim izloženih i istaknutih važnijih izdanja imala dostupnu cjelovitu biblioteku Života umjetnosti, koja je nakon provedenog projekta digitalizacije odnedavno dostupna i kao digitalno izdanje na online stranicama časopisa zivotumjet­nosti.ipu.hr. Putem audio-intervjua i isječaka iz razgovora s nekadašnjim urednicima i članovima uredništava Života umjetnosti predstavljene su današnje refleksije o časopisu te njegovoj ulozi i važnosti iz rakursa ljudi koji su ga stvarali, pa tako o časopisu govore Zvonko Maković, Žarko Domljan, Tonko Maroević, Darja Radović Mahečić i Željka Čorak uz osvrte na rad sadašnje urednice Sandre Križić Roban i prvog urednika Života umjetnosti Božidara Gagre.

[Iz uvodnog teksta O dizajnerima kao pripovjedačima, o izložbama kao pripovijestima]

 

 

HDD galerija
22. 9.– 4. 10. 2016.

Kustoski tim: Marko Golub • Irena Šimić • Marija Borovičkić • Sanja Horvatinčić • Sandra Križić Roban
Organizacija izložbe: Hrvatsko dizajnersko društvo i Institut za povijest umjetnosti
Autor predgovora: Maroje Mrduljaš
Produkcija i organizacija: Marko Golub
Dizajn postava i grafički dizajn: Studio Bilić_Müller
Računalna obrada jezičnog korpusa časopisa: Artur Šilić
Razgovori s urednicima: Marija Borovičkić
Fotograf: Paolo Mofardin
Lektura: Dunja Aleraj Lončarić
Prijevod: Dunja Opatić

 

 

Život umjetnosti — Iskušavanja časopisnog formata

Maroje Mrduljaš

 

Pola stoljeća rada Života umjetnosti obi­lježeno je kontinuitetom žanrovskog profila razmjerno konvencionalnog časopisa za vizualnu kulturu, uz mije­ne koje uglavnom nisu bile radikalne, bez oštrih rezova i velikih potresa. Te mijene logično su reagirale i na revizije profila časopisa, uredničke interese, ali i na tendencije u dizajnu. Život umjetnosti afirmirao se kao jedno od središnjih mjesta kultiviranja kritičkog i teorij­skog diskursa u Hrvatskoj. Toj središnjoj poziciji pridonijela je izvorna urednička koncepcija otvorenosti za sva područja vizualne kulture: “konvencionalna” polja likovnih umjetnosti, nove me­dije, fotografiju, dizajn, arhitekturu i urbanizam i druge. Ta se koncepcija neposredno ne vezuje na jaku lokalnu tradiciju sinteze plastičkih umjetnosti, nego je u prvom redu naglašavala nagla­šeno kulturalni i kontekstualni pristup fenomenima likovnosti, što se u novije vrijeme razvija i prema još naglašenijem interdisciplinarnom pristupu. Uslijed niske frekvencije izlaženja, Život um­jetnosti nije mogao ažurno obrađivati sva važna događanja i tendencije u Hr­vatskoj i svijetu, no tu ulogu odrađuju druge publikacije, tiskane ili u novije vrijeme elektroničke. I dok su fokusi interesa časopisa, u većoj ili manjoj mjeri, korespondirali s lokalnim i in­ternacionalnim transformacijama dis­kursa o umjetnosti, format i karakter priloga — “supstance” za dizajn — nije se znatno mijenjao od početaka do danas. Glavni tekstovi srednje dužine dozvolja­vali su da autori razviju teme do razine koja nije moguća u “bržim” medijima poput tjednika, kataloga ili radijskih priloga, a neopterećenost znanstvenim recenzijama i strogim akademskim uzu­sima dozvoljavala je više teorijsko-kri­tičke opuštenosti, pa i kreativnosti. Uz glavne tekstove esejističkog karaktera, časopis u starijim inkarnacijama donosi i nešto kraće recenzije, prikaze i osvrte. Struktura sadržaja prilagođavala se temi broja, a grafička oprema zadovoljavala je minimum vizualnih informacija a da nije previše opterećivala produkcijski proces.

Na medijskoj sceni sredine 1960-ih ilustriranih časopisa za umjetnost u Hrvatskoj nema, no od 1964. izlazi od­lično dizajnirana i urednički precizno profilirana ljubljanska Sinteza, a od 1965. izlazi beogradska Umetnost – časopis za likovnu umetnost. U Zagrebu izlazi časo­pis Telegram, a omladinski tisak — Stu­dentski list i Polet — uz redovite rubrike dnevnih novina, također prate likovna zbivanja. Dio polemike o vizualnoj kul­turi odvijao se na stranicama časopisa Čovjek i prostor koji izlazi u novinskom formatu od prvog broja izdanog 1954. do 1966., kada prelazi na magazinski format, te u časopisu Arhitektura koji u dizajnu ostaje zapamćen po nizu “ap­straktnih” naslovnica u maniri grupe EXAT 51 u periodu od 1955. do 1960. Život umjetnosti pojavljuje se u trenut­ku kada je visokomodernistički jezik u grafičkom dizajnu već apsolviran, i to u dobroj mjeri kroz radove za naru­čitelje iz domene kulture. Dizajn koji karakteriziraju neserifna pisma, saže­tost izraza i oslanjanje na novu tradiciju apstraktnog slikarstva postali su jasan vizualni označitelj brojnih važnijih događanja u različitim domenama um­jetničkog života. Autoriteti su moder­nistički dizajneri prve generacije: Ivan Picelj, Aleksandar Srnec, Milan Vulpe i drugi, Mihajlo Arsovski i Zoran Zozo Pavlović upravo se afirmiraju, dok će se generacija tadašnjih “konceptuala­ca”: Boris Bućan, Boris Ljubičić, Željko Borčić, Davor Tomičić i drugi na sceni pojaviti tek početkom 1970-ih.

U takvom kontekstu pojavljuje se Život umjetnosti s dizajnom koji su postavili slikari dvaju različitih provenijencija: neokonstruktivist Juraj Dobrović i jedan od najradikalnijih pripadnika enformela Eugen Feller. Dizajnerski opus Dobrovića i Fellera slabije je poznat, no uklapa se u shemu djelovanja brojnih umjetnika na polju grafičkog dizajna u Hrvatskoj, i to ne samo onih koji dolaze i polja geometrijske apstrakcije, što je fenomen koji će trajati sve do početka rada Studija dizajna pri Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1989. Dobrović i Feller postavljaju osnovu koja će se održati do danas: skladan format, jednostavan i ekonomičan dvostupačni i trostupačni prijelom glavnog teksta, te suzdržana upotreba funkcionalnih bjelina za komponiranje stranica. Modernistički standardi očituju se u izboru neserifnog pisma te tretmanu naslova članaka u kojima su, u tradiciji bauhausovske tipografije, primijenjeni samo kurenti. Na naslovnici se našla skulptura Ivana Kožarića Stablo iz 1960., tretirana kao autonomni motiv na bijeloj podlozi. Upravo će naslovnice postati glavno područje istraživanja za buduće dizajnere, dok će prijelom mutirati unutar postavljenog standarda. Feller i Dobrović zajednički rade samo prvi broj, drugi broj Feller radi samostalno, a zatim časopis od broja 3/4 preuzima Mihajlo Arsovski, koji na Životu umjetnosti radi od 1967. do 1971., u vrijeme kada je na svojem kreativnom vrhuncu. Utoliko je odluka uredništva Života umjetnosti po pitaju odabira novog dizajnera odlična, pravovremena reakcija na tada aktualna kretanja u dizajnu u Hrvatskoj.

Arsovski je u to vrijeme već afirmiran kao autor plakata i drugih grafičkih materijala vezanih za tada propulzivan Studentski centar: Komornu pozornicu SC-a, Muzički salon SC-a, što će dovesti i serije izvanrednih plakata za Teatar &td s početka 1970-ih. Arsovski 1968. već ima tipografsko iskustvo dizajniranja biblioteke Razlog, Studentskog lista i drugih publikacija. Paralelno sa Životom umjetnosti Arsovski će raditi na kratkotrajnom, no za razvoj dizajna i izdavaštva u Hrvatskoj važnom projektu ilustriranog magazina Pop Express koji izlazi od 1969. do 1970. U svim tim projektima Arsovski povezuje pop-kulturni senzibilitet, sinkretičko kombiniranje modernističkih tehnika i postupaka poput kolaža i slobodnog komponiranja tipografskih elemenata, te postmodernističko posezanje za širokim, eklektičkim repertoarom pisama i vizualnih predložaka.

U to vrijeme medijski pejzaž u Zagrebu obogaćuju i Novine Galerije SC koje počinju izlaziti 1968. posluživši kao nadomjestak kataloga čija je produkcija ionako bila teško dostižna. Ta medijska invencija bila je višestruko korisna: povezivali su se tekstovi o različitim izložbama koji su tako međusobno komunicirali, dekonstruiran je „elitistički“ koncept individualnog kataloga u korist kolektivne akcije.[1] Te eksperimentalne estetske i medijske tendencije kraja 1960-ih i početka 1970-ih koje su pripadale onodobnom hibridu „omladinske“, „pop“ i „kontra“ kulture nisu imala jačeg utjecaja na Život umjetnosti i Arsovski je gotovo iznenađujuće suzdržan u pristupu dizajnu časopisa. No već se u broju 3/4 njegov istraživački pristup i autorski rukopis raspoznaju u tretmanu naslova članaka, gdje upotrebljava nešto ekspresivniju tipografiju i razdvajanje riječi bez hipenacijske crte. Također, Arsovski se iskazuje u zanatskim finesama sustavne organizacije grafičke plohe. Tako gornju marginu proširuje u funkcionalnu bjelinu u kojoj se uvijek pojavljuju opisi fotografija, bez obzira na njihovu vertikalnu poziciju na stranici. U tu zonu smješta i tipografski naglašeniju paginaciju. Već u idućem broju 5 naslovi tematskih cjelina „plakaterski“ su prošireni na čitavu stranicu, raspisani samo u verzalima, s lomljenjem riječi bez hipenacije, a problem dijakritičkih znakova riješen je prepoznatljivom horizontalnom crtom, tipičnim rješenjem Arsovskog. U pojedinim otvaranjima članaka naslovi su kombinirani s velikim fotografijama, a pojavljuju se i duplerice dinamično komponirane samo od ilustracija i funkcionalnih bjelina, bez samocenzure slaganja ilustracija u blokove. Život umjetnosti tako dobiva elegantno oblikovan prijelom u kojem se ritmički izmjenjuju ekspresivna otvaranja, „standardne“ stranice prelomljene u dva ili tri stupca te duplerice monografskog karaktera. U sljedećim brojevima Arsovski iskušava male promjene, uglavnom u mikrotipografiji naslova: u broju 6 u naslovima primjenjuje dva tipografska reza za razlikovanje imena autora od naslova teksta, što će ostati praksa i nakon njegova napuštanja Života umjetnosti, a u broju 7 u kompozicijama otvaranja koristi se okvirima i horizontalnim linijama. Ta će tipografska rješenja Arsovski varirati do zadnjeg broja 14. Važna se promjena događa u broju 6, kada uvodi serifno pismo za glavni tekst: „ton“ stranica postaje gušći, a tekst tečniji. Na naslovnicama će se Arsovski, u prepoznatljivoj maniri tog vremena, poigravati s redukcijama grafičkih predložaka na jednu ili dvije boje, kao da je riječ o tehnici sitotiska. U nekim rješenjima Arsovski izvodi jukstapozicije dvaju motiva, što je posebno efektno i značenjski logično provedeno u broju 5 s tematom Urbanizam na Jadranu, gdje je preko tlocrta povijesnog grada položena rozeta sačinjena od fragmenata fotografija.

Otprilike u to vrijeme, 1972. počinje izlaziti znanstveni časopis Radovi instituta za povijest umjetnosti. Idući će broj izaći tek 1982., ali Radovi će na sebe preuzeti objavljenje recenziranih znanstvenih članaka i time funkcionirati kao komplementarna publikacija Životu umjetnosti. Slikar, grafičar i dugogodišnji nastavnik na Akademiji likovne umjetnosti u Zagrebu Ante Kuduz dizajnira brojeve od 15 do 19/20 i u tom periodu u samom prijelomu ne dolazi do većih promjena. Kuduz pažnju usmjerava prema naslovnicama, a posebno je dojmljiva „zlatna“ iz broja 18, gdje se do tada standardna ortogonalna organizacija sadržaja napušta u korist slobodnije forme.

Slikar i kritičar Marcel Bačić preuzima dizajn s brojem 21 iz 1974. i dizajnirat će časopis sve do broja 50 iz 1991. Bačić nastavlja rad s naslijeđenim prijelomom, uz manje tipografske varijacije, i tek će u posljednjem broju napraviti iskorak od modernističke estetike i uvesti centralno pozicioniran naslov. Njegov rad na Životu umjetnosti obilježava niz uglavnom suzdržanih naslovnica, gdje u brojevima od 45/46 do 48/49 mijenja glavu naslovnice i uvodi serifno pismo. Svojevrsna digresija u prilično ujednačenom dizajnu naslovnica prvih 25 godina časopisa jest crno-bijela, gotovo ekspresionistički dramatična naslovnica broja 41/42 iz 1987., možda udaljeni odjek „narativnog“, stiliziranog i atmosferičnog postmodernističkog dizajna 1980-ih u Zagrebu koji zastupaju dolazeći autori različitih poetika kao što su Dejan Kršić, Studio Imitacija života i drugi. No postmodernistički i „retro-avangardni“ dizajn ostvaruje se u okviru alternativne kulture, u kazalištu ili u vidu samoiniciranih projekata, dok modernistički i „konceptualni“ dizajn ostaje prilično čvrsto ukorijenjen kod naručitelja iz domene vizualnih umjetnosti.

Brojeve od 51 do 56/57 kao „kućna dizajnerica“ rutinski odrađuje arhitektica Sanja Štok, tada zaposlenica Instituta za povijest umjetnosti. Dio broja 51, vezan za ratna zbivanja u Hrvatskoj, otisnut je u boji – do tada, a i kasnije luksuzu koji si Život umjetnosti nije mogao dozvoliti. Tehnički urednik broja 54/55 bio je Robert Rebrenak. Brojevi od 59 do 61/62, koje radi Inja Kavurić, prva educirana dizajnerica angažirana na Životu umjetnosti, neobičan su odmak od kanoniziranog formata stručnog časopisa i pokušaj da se odgovori na dekonstruktivističke tendencije druge polovice 1990-ih. U to vrijeme dolazi do radikalnih promjena u dizajnerskoj disciplini. Pojavljuju se prvi educirani dizajneri, nove digitalne tehnologije otvaraju neslućene mogućnosti i demokratiziraju dizajn, a jačaju novi internacionalni utjecaji koji su istovremeno i pop-kulturni i dizajnerski, poput američkog dizajnerskog magazina Emigre ili magazina novog profila „proširenog polja pop-kulture“ kao što su The Face, Ray Gun i Colors. Jedan od glavnih medija novih tendencija u dizajnu u Hrvatskoj upravo su magazini. Snažan trag na hrvatskoj izdavačkoj i dizajnerskoj sceni ostavlja Arkzin koji dizajniraju Dejan Kršić i Dejan Dragosavac Ruta sa suradnicima. Godine 1995. počinje izlaziti i Frakcija – časopis za izvedbene i scenske umjetnosti, a žanrovski vrlo pismeni dizajn postavlja Igor Masnjak. Toj magazinskoj sceni pridružit će se i Up&Undergound, Godine Nove i drugi, koji podižu ljestvicu publicističke i dizajnerske inovativnosti. Estetika „visoke gustoće“, napuštanje stroge organizacije sadržaja i ekscentrične tipografije prodiru i u mainstream publikacije. Godine 1991. počinje izlaziti i Kontura art magazin koji na sebe djelomice preuzima zadaću ažurnog praćenja likovnog života. Dizajn postaje možda i previše važan za tadašnje magazine i publikacije u Hrvatskoj, očekuje se formalna novina pod svaku cijenu, a regrutacija po mogućnosti nove mlade snage postaje i pitanje prestiža.

Inja Kavurić nastoji „osuvremeniti“ njegov format i reagirati na tada aktualna kretanja u dizajnu, u čemu sudjeluju i urednički zahvati. Časopis u broju 58 postaje grafički dinamičniji, ukidaju se standardna rješenja otvaranja tekstova i tretmana ilustracija. Da bi razvila složenije kompozicije i ostvarila dinamičniji ritam, Kavurić uvodi tipično magazinske ili novinske elemente kao što su uvećani izvadci iz tekstova te sive ili crne podloge za blokove teksta. Broj 58 donosi i sažetke na engleskom jeziku. U sljedećim se brojevima u prijelom infiltriraju piktogrami i drugi dekorativni elementi te trendovski odabir pisama. Konačno, kao dio pokušaja otvaranja časopisa prema više heterogenom tipu priloga, u broju 61/62 unutar tekstova standardnih formata interpoliraju se kratki individualni prilozi, „opažanje“ umjetnice Ivane Keser te manifest arhitekta Hrvoja Njirića. Iako su ti atipični brojevi Života umjetnosti koncepcijski lutali i bili često tipografski nespretni i dizajnerski nepovezani sa sadržajem, ipak su reagirali na vrijeme diskusije o „digitalnoj eri“, sve veću prisutnost računala u svakodnevnom životu i zoru interneta, te, svjesno ili ne, otvorili pitanje što suvremeni časopis kao medijski projekt može biti.

Na prijelazu 1990-ih na 2000-te dizajnerska je scena ponovno u kretanju. Redukcija grafičkog jezika i neomodernistička estetika, koju na hrvatskoj sceni inaugurira dizajnerska skupina Numen/ForUse, brzo postaje novi standard. Cavarpayer pak u nizu brojeva Frakcije radikalno dekonstruira format časopisa i od njega pravi grafičko-medijski eksperiment. Na drugom kraju medijskoj pejzaža, od 1999. izlazi i Oris, mainstream magazin za arhitekturu i kulturu koji visoko podiže ljestvicu produkcijskih standarda. S promjenom uredništva 2000. mijenja se i dizajn Života umjetnosti koji od broja 63 do broja 73 rade Igor Kuduz i Mario Aničić, u brojevima od 74/75 do 80 pridružuje im se Jele Dominis, dok broj 81 samostalno rade Aničić i Dominis. Važna je novina da časopis postaje dvojezičan. Dizajn je vraćen na svoja modernistička izvorišta, a Aničić i Kuduz nastoje reducirati broj dizajnerskih zahvata na minimum koji još uvijek funkcionira. Za sve primjene koriste se različitim rezovima prilično neizražajnih neserifnih pisama, jasno označujući pomak od šarolikih i često arbitrarnih izbora pisama koja su obilježavala 1990-ih, prema nastojanju da se kultivira pristup suvremenoj tipografiji.

U trostupačnoj podjeli vanjska je kolumna stranice funkcionalna i prima naslove, opise fotografija, fusnote i biografije. Lijeva kolumna glavnog teksta uvijek je hrvatska, a desna engleska, s tezom da čitatelj spontano prepoznaje svoj jezik i da nije potrebno posebno pismom naglašavati razliku. U podlozi prijeloma čvrsto je postavljena mreža koja koordinira raspored ilustracija. Oblikovno vrlo pismene, naslovnice su primjenjivale fotografiju, u izvornom obliku ili digitalno temeljito obrađenu, ili su pak bile osmišljene kao geometrijske strukture čije bi se mutacije pojavljivale i unutar časopisa, kao što je to slučaj s brojem 70. U broju 81, zadnjem u seriji neomodernističkog dizajna, Aničić i Dominis iskušavaju nešto složeniju mrežu i komponiraju stranice upotrebljavajući dvostupačni glavni tekst te dvostruko uže kolumne s fusnotama i drugim sekundarnim sadržajima, uklapajući se u trend raspoznavanja složenijih mreža prijeloma kao izražajnog sredstva.

Institut za suvremenu umjetnost i SCCA 2002. godine počinju izdavati kratkotrajni časopis Radionica koji dizajnira Igor Kuduz, u sličnoj estetici kao i Život umjetnosti. Dvije godine kasnije Institut za povijest umjetnosti počinje izdavati Kvartal, s idejom ažurnog praćenja likovnih zbivanja. Dizajn Kvartala potpisuje Petikat i pritom se koristi dopadljivim post-Greneir&Kropilak ilustracijama, a zatim Mario Aničić. Takozvana nezavisna scena također intenzivira svoju publicističku aktivnost. Galerija Nova koju vodi agilni i internacionalno priznati kolektiv WHW oživljavaju tradiciju Novina Galerije SC te izdaju Novine Galerije Nova koje dizajnira Dejan Kršić. Kustoski kolektiv Kontejner u sklopu aktivnosti redovnih održavanja svojih festivala Device_Art, Touch me i Ekstravagantna tijela producira sadržajno bogate publikacije u kojima se susreću umjetnička teorija i praske. Te publikacije dizajnira Dejan Dragosavac Ruta. Od broja 82 dizajn Života umjetnosti, preuzima studio bilić_müller, a njihov angažman prati i urednička praksa angažiranja gosta-urednika za svaki broj, koja je već iskušana u brojevima 70 i 71. Tako svaki novi broj Života umjetnosti donosi fokusirane, problemske tematske cjeline, što funkcionira u vidu fleksibilne platforme koja mahom mladim kritičarima, povjesničarima i teoretičarima pruža priliku za ovladavanje vještinama uređivanja publikacije. Kroz takvu izdavačku politiku institucionalna se publikacija snažno otvara prema takozvanom nezavisnom sektoru.

Dora Bilić i Tina Müller tada su mlađe, no već potvrđene dizajnerice koje objedinjuju iskustva produkt-dizajna, grafičkog dizajna i umjetnosti. U više radova iskušavale su križanje produkt-dizajna i grafičkog dizajna, uključivale interaktivnost te eksperimentirale s reinterpretacijama žanrova. Njihov vizualni jezik u svim medijima odlikuje rafiniranost, a neopterećenost tipografskim pravilima, koje sve više obilježavaju hrvatski grafički dizajn, omogućava im i da na originalan, nedogmatski način reagiraju na projektni zadatak. Već prvi njihov Život umjetnosti bio je pokušaj da se od časopisa kao objekta napravi nešto više. Korica je tretirana integralno: i naslovnica i zadnja stranica dio su cjeline pa je i glava dvostruka: na naslovnici je istaknuta riječ „život“, a na zadnjoj stranici „umjetnosti“. Ovitak, izveden u polovici visine formata časopisa, istovremeno je bio i letak za pretplatu i bookmark, kao što je i najavljivao strukturu prijeloma. Časopis je horizontalno podijeljen po sredini, na gornju zonu s hrvatskim te donju zonu s engleskim tekstom. Svi potpisi i dio manjih ilustracija koncentrirani su na središnju liniju stranice. I bogato ilustrirani „prošireni sadržaj“ organiziran je linearno uz taj horizont, kao vremenska lenta koja vizualizira slijed priloga. U broju 83 sadržaj je privremeno prebačen na naslovnicu i na ovitak. Idući su brojevi mutirali i prilagođavali se temama, a u časopis su ubacivani i inserti uvezenih sadržaja. Tako je broj 96, posvećen novom poimanju teritorija i načinu njegova prikazivanja, uključivao i niz zasebnih mapa umetnutih u prozirni ovitak. Usprkos različitim tematskim usmjerenjima svakog broja, grafika studija bilić_müller uvijek je uspijevala držati čitav paket na okupu. Prijelom koji su Bilić i Müller postavile dovoljno je fleksibilan za različite uredničke koncepcije, a koncepcijsko-grafički uspjeh svakog pojedinog broja ovisi o sinergiji i uzajamnom prepoznavanju dizajnerica i gosta-urednika.

Pedeset godina izlaženja respektabilna je godišnjica za jedan časopis za kulturu, pogotovo u Hrvatskoj. Kao i drugi slični izdavački projekti, među kojima je Čovjek i prostor najekstremniji slučaj, dizajn Života umjetnosti mijenjao se i varirao u kvaliteti. Nijedan dizajn, a ni pojedinačni broj, ne spada u antologiju hrvatskog dizajna, uz iznimku zadnje iteracije i rada studija bilić_müller koji je rubni slučaj, no i sam profil časopisa nije bio posebno zahvalan za radikalnije eksperimente. No kada se sagleda čitava produkcija Života umjetnosti: sistematična organizacija prijeloma i poneka atipična duplerica Arsovskog, poneka lijepa naslovnica Kuduza ili domišljata Bačića, suvisli prijelomi i tipografska mikrorješenja Ančića, Kuduza i Dominis, te konačno, projektno usmjeren pristup studija bilić_müller, sučeljeni smo s kvalitetnim reprezentima većine vodećih tendencija u novijem dizajnu u Hrvatskoj.

–

[1] Prijelomom Novina Galerije SC bavio se niz dizajnera i umjetnika koji su bili vezani za Galeriju SC: Goran Trbuljak, Dalibor Martinis, uz poseban doprinos Davora Tomičića koji je krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih grafički uredio dvanaest brojeva Novina, apostrofirajući magazinski proporcijski odnosa slike i teksta. Uz njih, Novine su radili i Dubravko Budić, Željko Borčić i Boris Ljubičić.

 

 

[d]razgovor: Kada, kako, s kim i za koga živi umjetnost?

Sudionici: Ješa Denegri • Ivana Hanaček • Damir Bralić  Moderatorica: Sandra Križić Roban
Organizatori: Sandra Križić Roban i Marko Golub
30.9.2016.