To su, ukratko, “retrospektivne izložbe” u 40-ak kvadratnih metara u kojima HDD galerija glumi veliki muzejski prostor, jer smo uvjereni da upravo u takvom prostoru svi ti autori zavređuju biti izlagani. Čak su i tekstovi koji su ih pratili bili takvi, ambiciozni, pisani s idejom kao da će izaći u ozbiljnom katalogu ili monografiji, a ne na malom deplijanu formata A3. U nekim slučajevima, tekstovima koji su prvotno objavljeni kao predgovori ovdje su pridodani interpretacijski tekstovi izvorno pisani za proširene legende koje su stajale uz radove u postavu izložbi. Naime, bilo nam je važno da, gdje god je to moguće, ne prikazujemo samo predmete nego ih putem i tumačimo onome tko ih promatra, objašnjavamo što je ono što gleda, zašto izgleda tako kako izgleda, kakvo razmišljanje i koje dizajnerske odluke stoje iza njega, koja je njegova važnost, u kakvom je kontekstu nastalo i što nam to znači danas itd. U pojedinim postavima (npr. Gamulin, Bilić_Müller) trudili smo se i samim načinom na koji su eksponati tretirani u postavu izložbe istaknuti neke njihove dominantne karakteristike, ponekad u tolikoj mjeri da smo autentičnost njihova predstavljanja posve podredili komunikaciji onog što oni za nas predstavljaju. Također, u ovom poglavlju u najvećoj se mjeri približavamo dizajnu sadašnjeg trenutka, neki od radova koji se u tekstovima spominju nastali su u posljednjih godinu-dvije.
[Iz uvodnog teksta O dizajnerima kao pripovjedačima, o izložbama kao pripovijestima]