Iako većinom jest bila riječ o web stranicama (gdje je na prvom mjestu istaknut Arkzinov web), ovaj pregled upotpunjavali su projekti drukčijeg konteksta i karaktera, od funkcionalnih online alata, preko interaktivnih instalacija u javnom prostoru, pa do primjera inovativnog korištenja softverskih alata u najrazličitije svrhe. Mitrovića pritom nije zanimao dizajn u digitalnim medijima u sferi mainstreama, nego prije svega projekti eksperimentalne naravi i koji su, u kontekstu svog vremena, afirmirali neke bitne inovacije, a najčešće su dolazili ili iz područja onoga što danas zovemo nezavisnom kulturom, ili su nastali kao samoinicirani radovi samih dizajnera.

Simultano s izložbom pokrenuto je i web sjedište http://dvk.com.hr/novimediji/ čijim sučeljem dominira timeline koji daje neku osnovnu orijentaciju u pregledavanju se­lektiranih projekata. Svaki od njih predstavljen je kratkim Mitrovićevim tekstom, online poveznicom (ako je aktivna) i nekoliko fotografija ili screenshotova koji ilustriraju njihove osnovne karakteristike. Izložba je, u osnovi, sadržavala to isto — glavnina najvažnijih tekstualnih i vizualnih infor­macija istaknutih na webu bila je prikazana na printevima u galeriji, a samo web sjedište moglo se pregledavati na tri tamo postavljena računala. Tada je izgledalo da je sljedeći logičan korak knjiga, koja je koncem 2012. doista i objavljena. U projektu je, kao suautor postava i weba, sudjelovao i (tada student DVK UMAS) Oleg Šuran, koji će kasnije intenzivno surađivati s Mitrovićem u nekim narednim projektima predstavljenim u HDD-u, ali i surađivati s nama samostalno na nekim drugim.

[Iz uvodnog teksta O dizajnerima kao pripovjedačima, o izložbama kao pripovijestima]

 

HDD galerija
28.4.– 15. 5. 2011.

Međunarodni festival dizajna Dan D 2015:
Arhiv dizajna
Stara vojna bolnica, Vlaška, Zagreb
3.– 5. 7. 2015.

Autor izložbe: Ivica Mitrović
Postav izložbe: Oleg Šuran • Ivica Mitrović
Dizajn weba: Oleg Šuran • Luka Vidoš • Ivica Mitrović
Organizacija i produkcija: Marko Golub / HDD

 

 

Dizajn u novim medijima: od radosti ‘novog’ preko prelijevanja u mainstream, do dizajna bez dizajna

Ivica Mitrović

 

Povod izložbi je istraživanje koje se proteklih nekoliko godina bavi novim medijima u kontekstu hrvatske diza­jnerske scene. Izložba, kroz 30 pred­stavljenih radova, predstavlja poticaj za sagledavanje hrvatske dizajnerske scene vezane za nove medije. Stoga je treba shvatiti kao temelj za daljnju raspravu, nadopunu i kritičku analizu ove specifične dinamične i kompleksne dizajnerske prakse. Razvoj dizajna u području novih medija u hrvatskom kontekstu promatran je kroz tri glavne faze koje nisu nužno u odnosu linearnog vremenskog slijeda već se isprepliću na rubovima, tj. ponekad se odvijaju simultano. Obuhvaćeni projekti koji su bili samoinicirani, koji su nastali kroz autorsko eksperimentiranje s novim medijima, koji su unijeli konceptual­ne, dizajnerske, medijske i tehnološke novosti, te su tako značajno utjecali na lokalnu scenu.

Dizajnerska praksa na području novih medija kroz svojih je 15 godina povi­jesti prošla put od početnog odušev­ljenja konceptualnim, dizajnerskim, medijskim i tehnološkim mogućno­stima novih medija do uspostavljanja produkcijskih i oblikovnih standarda mainstream medija. Značajno je da je kroz ovaj proces ostvareno legitimira­nje ovog područja dizajna koje je danas ravnopravan dio hrvatske dizajnerske scene. Očigledno je da će u idućem razdoblju razvoja biti prepoznati i za­nimljivi oni autori i autorice koji će dizajnirati komunikacijske i interak­cijske protokole koji će unutar medija stvarati nove vrijednosti i značenja, tj. neprestano stvarati nove “nove medi­je”. Radi se o autorima koji će svojim angažiranim, proaktivnim i eksperi­mentalnim pristupom, te propitivanjem odnosa tehnologije i korisnika (društva) konstantno “dizajnirati nove medije”.

Radost novog medija
Prva faza započinje pojavljivanjem internet mreže u Hrvatskoj, koja je u početku prisutna preko akademske CARNet mreže i neovisnih cybercaffe barova, a nastavlja se uspostavljanjem dizajnerske scene u ovom području. Radove ove faze odlikuje zaokupljenost autora radošću stvaranja, slobodom, demokratičnosti i nekontroliranosti, te tehnološkom demokratizacijom novih medija. Internet i ostali novi mediji za njih su novo “igralište”, gdje je nji­hov rad trenutačno vidljiv i dostupan.

Prvu internetsku fazu odlikuje malen broj angažiranih korisnika, koji prije svega dolaze iz akademske zajednice i s civilne scene. Projekti su samoinici­rani, autori su oni koji stvaraju sadržaj, oblikuju i programiraju (izvode) sjedišta. Osim radova izvedenih u prvoj i jedinoj dostupnoj HTML tehnologiji, ova faza uključuje i pionirske radove izvedene u Flash tehnologiji, one koji su tu teh­nologiju poslije razvili putem novih i inovativnih koncepata, te radove iz područja dizajna sučelja, generativnog dizajna i robotike.

Novi mediji kao mainstream medij
U drugoj fazi, od sredine 2000-ih godina, novi mediji postaju sve više mainstream mediji, čime pomalo završava prva ek­sperimentalna faza. Postavljaju se web standardi (npr. za layout i tipografiju), a upotrebljivost i pristupačnost postaju najznačajniji elementi medija. Razvojni proces odlikuje podjela poslova (sadržaj, oblikovanje i programiranje/izvedba) i profesionalna produkcija. Raste broj korisnika, raznolikih profila i potreba. Oblikovno je dominantna Web 2.0 este­tika koju odlikuje funkcionalna steril­nost, gdje sadržaj sve više dominira nad formom. Dizajn sjedišta postaje sve više uniforman, gubi se individualizacija i autorski rukopis, sjedišta sve više sliče jedno na drugo. Analogni trendovi u ovom kontekstu, visoke mainstream produkcije, odnose se i na izradu inte­raktivnih multimedijskih web aplikaci­ja, te posebno na aplikacije za mobilne platforme. Radi se o području djelovanja koje zbog jednostavnosti distribucije omogućuje globalnu prisutnost, te na taj način predstavlja velik potencijal za dizajnersko djelovanje.

“Dizajn bez dizajna”
Usporedo s prethodnom fazom javlja­ju se procesi ponovnog uspostavljanja razlikovnosti i eklektičnosti dizajna, koja se očituje kod web sjedišta gdje je korisnik/autor ujedno i dizajner (npr. MySpace). Pokušavaju se izbjeći po­srednici kod izrade sjedišta (npr. diza­jner i programer). Formiraju se nove platforme, koje se koriste postojećim kao produkcijskim elementima (Flickr, Vimeo, YouTube i slična sjedišta postaju novi elementi dizajna). Zapravo, dolazi do procesa koji se mogu nazvati “diza­jn bez dizajna”, gdje se nove vizualne forme i sučelja interakcije formiraju od već postojećih sjedišta i njihovih suče­lja. Obilježja radova su da izbjegavaju kompleksnost suvremene produkcije i poruke pokušavaju što izravnije ko­municirati, bez suvišne predizajnira­nosti. Također se u ovoj fazi javljaju kompleksni radovi koji izlaze izvan zaslona uređaja i koji često nastaju u interdisciplinarnim timovima, u koji­ma je autorstvo raspodijeljeno između protagonista različitih specijalizacija i područja djelovanja, gdje autorstvo više nije moguće zamisliti u liku jedne osobe, već se, zbog same prirode medija, traži suradnja većeg broja stručnjaka različitih profila. Dizajnerska praksa nije više nužno temeljena na vizual­nom ili taktilnom otjelovljenju, već se može ostvariti i na nematerijalnim razinama (primjerice, dizajniranjem interakcija).

 

 

 

Ivica Mitrović: Dizajn novih medija između osobnog eksperimenta i standardizacije

Marko Golub

 

Povodom izložbe Dizajniranje novih medija: Dizajn i novi mediji 1995.– 2010. — hrvatski kontekst, razgovarali smo s autorom izložbe Ivicom Mitrovićem, docentom na Odsjeku za dizajn vizu­alnih komunikacija pri Umjetničkoj akademiji u Splitu. Fokus Mitrovićevog profesionalnog i pedagoškog rada je di­zajn interakcija i dizajn u interaktivnim medijima, a izložba u HDD-u predstavlja jednu fazu u autorovom istraživanju specifične prakse dizajna novih medija u Hrvatskoj od sredine devedesetih do da­nas. Riječ je o panoramskom te dijelom neizbježno i subjektivnom pregledu ključnih radova u ovom području, koji su došli iz dizajnerskog konteksta, ili su na dizajnersku praksu imali značajniji utjecaj. Otvorenjem izložbe inaugurira se i web stranica http://dvk.com.hr/novimediji/ koja donosi kronologiju i dokumenta­ciju o trideset radova različitih autora, pretežno u mediju weba.

MG: Možeš li ukratko predstaviti okvir svog istraživanja?

IM: Budući da je početak istraživanja bio vezan za projekt Vizualna kultura i novi mediji Centra za vizualne studije, sam okvir bio je kronološki i fenomenološki definiran s tada 15 godina produkcije nečeg što zovemo novim medijima, a moj je zadatak bio sagledati tu novo­medijsku produkciju iz perspektive dizajnerske prakse. Naime, osnovni problem u dotadašnjem sagledavanju dizajnerskih radova u području novih medija bio je taj što su svi oni, manje ili više, bili promatrani u kontekstu umjetnosti. Htio sam da ih se konačno sagleda u kontekstu dizajna, koji je ipak bitno drukčiji od onog umjetničkog.

MG: Ako gledamo kontekst produkcije i karakter samih radova, lako je primijetiti da ih je većina samoinicirana, nema baš klasičnih klijenata, puno toga izraslo je iz nezavisne kulturne i civilne scene, dosta je upravo umjetničkih projekata, dok mainstream produkcija barem u smislu naručitelja uglavnom izostaje. Uostalom, kad govorimo o “dizajnerskoj perspektivi”, što je to što ih čini speci­fično dizajnerskim pitanjem?

IM: Pitanje kako razlučiti dizajn novih medija od umjetnosti novih medija je jako problematično, tako da ni moja po­zicija nije bila rigidna u smislu da sam strogo odvajao nešto kao umjetnost, a nešto drugo kao dizajn. Zanimali su me, međutim, oni radovi koje vidim kao relevantne upravo za razvoj diza­jnerske prakse i scene. Iako su neki od tih radova izrasli iz gotovo osobnih ek­sperimenata i istraživanja medija koji su možda bliži umjetničkoj praksi, po­kazali su se svakako važnima za uspo­stavljanje nekih novih metodologija u području samog dizajna. Za mnoge od njih sasvim je legitimno reći i da uop­će nisu dizajn, ili barem o tome može­mo raspravljati, ali mnogi kasniji diza­jnerski radovi upravo su od njih crpili inspiraciju ili su se na njih naslanjali. To je najviše vidljivo u prvoj fazi o ko­joj pišem, ali već u drugoj fazi većina primjera koje sam izabrao “punokrvni” su dizajn u produkcijskom, konceptu­alnom i metodološkom smislu. Samoi­niciranost je bila jedan od kriterija koje sam unaprijed postavio. Dakle, u istra­živanje su bili uključeni samoinicirani projekti, ili oni nastali putem autorskog eksperimentiranja s novim medijima, ili oni koji su unijeli bitne konceptu­alne dizajnerske, medijske i tehnološ­ke novosti i tako značajno utjecali na lokalnu scenu. Ima i nekoliko smjero­va koji se prate — oni koji se više bave medijem, i oni koji se više bave tehno­loškom produkcijom.

MG: Bitna stvar koja strukturira izložbu i buduću publikaciju je podjela na tri osnovne faze: Radost novog medija, Novi mediji kao mainstream medij i Dizajn bez dizajna. Naravno, svaku ovakvu podjelu u velikoj mjeri obilježava linearan kriterij u kojem se “događa” razlika. Što je taj kriterij u ovom slučaju?

IM: Nije moguće povući crtu i nijedna od spomenutih faza nije linearna u smislu da završetkom jedne počinje druga, već se ponegdje i prožimaju. Prvu fazu, koju sam nazvao Radost novog medija, obilje­žava početna eksperimentalnost, niska razina produkcije i situacija u kojoj je sam dizajner autor sadržaja. On sam dizajnira i izvodi sjedište te potpuno upravlja sadržajem, dizajnom i svim drugim elementima. U tom razdoblju bilo je puno eksperimenata, ali ipak jako malog broja autora za malu publiku. Bila je to mala, zatvorena zajednica, ali imala je svoje “igralište” — novi medij u kojem su pronašli novi prostor za izražavanje.

U drugoj fazi dolazi do profesionalizaci­je te dizajn u novim medijma dobiva svoj položaj unutar struke kao legitimna kategorija. Profesionalizacija je dovela do visoke produkcijske kvalitete radova, medij pomalo postaje mainstream, no to je dovelo i do uniformiranosti, ge­neričnosti, a onda konačno i do novih reakcija autora. Dakle, treća faza događa se paralelno, i u njoj autori na vrlo zanimljive načine pokušavaju vratiti onu svježinu karak­terističnu za ranije razdoblje. Autori u trećoj fazi u svojim radovima najviše problematiziraju sam medij. Tu se do­gađa pomicanje granica i postavljanje novih standarda.

MG: Kako su sama tehnologija, ali i načini na koje je koristimo, odredili te tri faze?

IM: Tehnološka okosnica glavni je dio cijele priče, od početka HTML-a, Flasha, Weba 2.0, mobilnih platformi, pa sve do onih izvan ekrana. Temelj je, kao što si rekao, i sama publika, odnosno korisnici. U prvoj fazi bilo ih je malo internetski pismenih te je i sama publi­ka bila drastično drukčija od ove sad. U drugoj fazi govorimo i o samom webu kao mainstreamu, a u trećoj je riječ o korisnicima kao autorima koji se bave novim komunikacijskim i interakcij­skim protokolima. Uvijek je riječ o inte­rakciji: tehnologija se razvija, korisnici je prihvaćaju i čine da se razvija dalje. Autori koje promatram u posljednjem dijelu kronologije poigravaju se s razvo­jem tehnologije, ali i njene percepcije i korištenja od strane samih korisnika.

MG: S Flashom je osobito zanimljiva si­tuacija, u smislu da su se upravo oko njega kontinuirano vodile rasprave o funkcionalnosti u smislu navigacije, kori­sničkog iskustva, indeksiranja itd. Koliko su ovakva iskustva s platformama utje­cala na samu produkciju i usmjeravala eksperimente?

IM: Flash je zanimljiva priča jer ima jako puno pobornika i kritizera, a u zadnje vrijeme sve više kritizera. Izdvajajući neke radove pokušao sam pokazati kako su upravo autori koji su radili s Flashom sredinom 2000-ih svojim eksperimenti­ranjem razbijali percepciju utilitarnosti tog vremena, od problema navigacije do samog korisničkog iskustva. Međutim, puno tih eksperimentalnih sučelja koja su u početku razvijana u okviru Flasha, i za koja se znalo čuti da su neupotre­bljiva, sada se pojavljuju integrirana u HTML5, CSS i JavaScript. Stoga, Flash još uvijek vidim kao eksperimentalnu platformu gdje će se pojavljivati radovi koji pomiču samu koncepciju interakci­je na webu. Ne mogu reći kojim smjerom će se on dalje razvijati, ali svakako ima svoje mjesto i važan je.

MG: Kako opravdavaš potrebu predstav­ljanja radova baziranih na webu u gale­rijskom prostoru, budući da je veliki dio radova, a i sama jezgra izložbe — stra­nica s kronologijom i dokumentacijom o dizajniranju novih medija — dostupna za pregledavanje bilo gdje. Kako biti dosljedan i ispoštovati “autentičnost” u tome?

IM: Nema univerzalne formule, a web je gotovo nemoguće na stopostotno do­sljedan i kvalitetan način predstaviti u galeriji. Okosnica izložbe je web stranica na kojoj je predstavljeno trideset oda­branih radova, i to na način da će se za svaki od njih moći pročitati sažeti tekst, podaci o autorima, nekoliko screenshot koje ga dobro reprezentiraju te kratak video koji pokazuje način korištenja. Tu je i link, funkcionalan barem za one radove koji su i dalje sa­čuvani na internetu.

Naravno, najprikladniji način bio bi po­gledati ih sve kod kuće u miru, jedan na jedan, jer su svi oni namijenjeni takvoj komunikaciji, no problem je u tome što je sam razvoj tehnologije, softvera i sučelja utjecao na funkcionalnost pa i izgled dijela starijih radova. Riječ je o problemu medijske arheologije, ali idealan način prezentacije je trenutno izvan okvira realnih mogućnosti izlož­be. Što se mene tiče, idealno bi ih bilo vidjeti na originalnom hardveru i sof­tveru vremena u kojem su dizajnirani i programirani. Mnogi od njih danas se vrte prebrzo, ili ih današnji preglednici i operativni sustav tretiraju na način koji nije bio predviđen, ili čak većina toga ne radi kako treba. Fokus izložbe je, dakle, web stranica, koja će radove prikazati dokumentaristički.

MG: Kakav je raspon sadržaja i namjene tih radova?

IM: Raspon je vrlo širok od samog po­četka. Kronološki počinjemo s webom Arkzina, čiji je autor Blaženko Karešin. Arkzinov web je bio zanimljiv samim tim što je sve što je tiskani časopis koncep­tualno obilježavalo Karešin uspio presli­kati i na samom webu — eksperimenti­ranje s tipografijom, dekonstruktivizam, dizajner kao ujedno i autor sadržaja, eksperimentiranje s tehnologijom i tako dalje. Vizualni identiteti tiskanog i online izdanja potpuno su se stopili, tako da više nije bilo moguće prepoznati koje su stvari izvorno rađene za web, a koje za offline produkciju.

U kasnijoj fazi standardizacije produk­cije, Marko Dugonjić proizvodi web aplikacije koje pomažu poštivanju web standarda, a Nikola Đurek s digitalnom slovolivnicom Typonine uvodi potpuno nove načine distibucije i uporabe web tipografija. U trećoj fazi posebno mi je zanimljiva osobna stranica Marcella Marsa, koja predstavlja njegov kanal komunika­cije sa svijetom, a u potpunosti kori­sti raznorazne besplatne servise koje kombinira i time dizajnira nove oblike interakcije bez klasičnih dizajnerskih alata. Tu su i radovi izvan ekrana, poput Raymonda — robota dizajnera autorice Line Kovačević, koja robotiku stavlja upravo u dizajnerski kontekst. Konačno, tu su i neki radovi u kojima sam sâm sudjelovao — dizajn interakcija koji ulazi u gradske prostore te pokušava sagledati odnose tehnologije, korisnika i društva u cjelini.

MG: Što je s dizajnom novih medija u kontekstu edukacije?

IM: Iako u izložbi nije spomenuto, jedno od poglavlja knjige sigurno će se baviti upravo edukacijom u području dizajna novih medija. Koordinacijom nekoliko visokoškolskih ustanova koje se bave edukacijom u dizajnu 2009. došlo je do nove kategorizacije dizajna u visokoš­kolskom sustavu, gdje dizajn kao novo polje kao jednu od svojih grana uključu­je i dizajn interakcija i dizajn vizualnih komunikacija. U svim visokoškolskim ustanovama uglavnom je uspostavljena razina edukacije koja odgovara krite­rijima dizajna kao mainstream prakse. Ipak, iz osobnog kontakta s mnogim au­torima znam da se govori o nedostatku kvalitetno obrazovanih kadrova koji bi unutar mainstream produkcije održavali i pomicali razinu te produkcije.

MG: Kako bi kategorizirao vlastitu web stranicu o povijesti dizajniranja novih medija u odnosu na dizajnersku produk­ciju koju ona sama predstavlja?

IM: Za dizajn stranice su primarno za­služni studenti Oleg Šuran i Luka Vidoš. Kroz oblikovni dio i navigaciju pokušali smo biti što manje nametljivi, u smi­slu da imamo jednostavno sučelje koje omogućava radovima da budu u prvom planu. Web stranica bi, dakle, trebala biti nevidljiva platforma za njihovo predstavljanje.