Uz predstavljanje radova brojnih renomiranih autora, istraživanje povijesti dizajna, predstavljanje novih produkcija, stimuliranje eksperimentalnih radova i onih na sjecištima disciplina, HDD galerija nastoji promovirati i mlade autore, i to upravo one koji u svom mediju realiziraju ne samo izvrsne dizajnerske projekte prema narudžbi, nego i na zanimljive načine promišljaju neke od bitnih tema dizajna danas. Izložba Lane Grahek zamišljena je kao pregled njenih radova nastalih tijekom posljednjih 5 godina, uključujući i one realizirane još za vrijeme studiranja na zagrebačkom Studiju dizajna Arhitektonskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Glavnina ih je vezana za njenu višegodišnju suradnju s Kulturom promjene Studentskog centra, na programima Teatra &TD, MM centra SC-a, Francuskog paviljona te na pojedinačnim projektima KP-a poput Ganz novog festivala i Velesajma kulture. Manji dio radova odabranih za ovu izložbu pripada kontekstu klupske scene, u koju je autorica, osim kao dizajnerica, involvirana i na druge načine, slično kao i njeni kolege poput Darija Devića, This Town Needs Posters ili Ivana Antunovića.

 

 

Poseban segment predstavljaju publikacije, među njima i dva studentska časopisa ambiciozne uređivačke koncepcije – Diskrepancija i K – Časopis za književnu i kulturalnu teoriju – te poprilično bogata edicija nečeg što Lana Grahek zove Web faksimilima, a pripada vrlo zanimljivoj temi eksperimentalnog izdavaštva. Od 2013. ona je kao dizajnerica vrlo aktivno uključena i u djelovanje Hrvatskog dizajnerskog društva – kao autorica, koordinatorica pa i mentorica timova sudjelovala je u dizajniranju vizualnih identiteta tematskih godišnjih izdanja međunarodnog festivala dizajna Dan D (koji je prošle godine promijenio ime u Plan D), uključujući i oblikovanje njihovih popratnih publikacija, a dizajnirala je i niz izložbenih panoa i brošura HDD galerije, no glavnina tih radova nije u fokusu ove izložbe jer ih Lana smatra prvenstveno rezultatima timskog rada. Isto je i sa zasigurno najkompliciranijim projektom na kojem je radila – trotomnoj knjizi Kronotop hrvatskog performansa Suzane Marjanić, čija je složena struktura sadržaja (i opseg od oko 2000 stranica) upravo u Lani Grahek našla pažljivu, odgovornu, strpljivu, discipliniranu i okretnu dizajnericu kakvu je realizacija takvog izdanja nužno zahtijevala.

 

 

Angažman za Kulturu promjene, odnosno sve njene već spomenute sastavnice, Lana je neposredno naslijedila od Hrvoja Živčića i Darija Devića, čiji je rad za SC bio tematiziran izložbom Dizajniranje SC-a 2014. godine u ovoj istoj galeriji, a i sam se oslanjao na dizajnersko nasljeđe Savske 25, od Dore Budor i Maje Čule, sve unatrag nekoliko desetljeća do autora kao što su Mihajlo Arsovski, Željko Borčić, Boris Bućan i Davor Tomičić, da spomenemo samo neke čiji je rad duboko dizajnerski obilježio tu instituciju. Letimični pogled na veliku količinu vizualnih tiskanih i digitalnih materijala najrazličitijih formata otkriva nam nekoliko njihovih bitnih zajedničkih karakteristika. Većina tiskanih materijala – plakata, billboarda, pozivnica, letaka i programskih knjižica – otisnuta je u jednoj, maksimalno dvije boje čiji intenzitet odmah zaokuplja pažnju promatrača, a klijentu štedi uvijek oskudan programski budžet. Tu se Grahek nalazi na terenu koji je na lokalnoj sceni do savršenstva kultivirao Dejan Dragosavac Ruta, ali i već spomenuti Dević i Živčić.

 

“Osim efekta žamora i živosti zbivanja u krugu SC-a, tipografija ponekad i na suptilne načine interpretira sadržaj. Možda najbolji primjer je plakat predstave Jedan mrtav čovjek za Teatar &TD”

 

U rjeđim slučajevima gdje je korištena fotografija, boja je sadržana isključivo u njoj, dok je ostatak formata uglavnom desaturiran do sive ili bijele. Drugo obilježje, ne samo ovog dijela Lanine produkcije, je upotreba tipografije kao dominantnog, iako ne jedinog izražajnog sredstva. Premda njena estetika nema puno dodirnih točaka s plakatima Mihajla Arsovskog koji su se bazirali upravo na estetičkoj snazi slovnih oblika, može se reći da je tu riječ o simboličkom kontinuitetu. U Laninom slučaju, tekst i njegovo komponiranje i stilizacija je gotovo uvijek u prvom planu, a tekstualne informacije, bez obzira na njihovo mjesto u hijerarhiji važnosti, autorica koristi kao glavni resurs za oblikovanje plakata – informacija je nešto kao gorivo za Lanin dizajn. Budući da se za programe Kulture promjene ili neke njene sastavnice redovito tiskaju i materijali koji oglašavaju mjesečne ili festivalske programe, zasićenje tekstom nerijetko je neizbježno. Samim tim se autoričino snažno oslanjanje na tipografiju čini i logično opravdanim, jer na taj način produkcija programskih plakata i onih za individualna događanja djeluje konzistentno. Osim efekta žamora i živosti zbivanja u krugu SC-a, tipografija ponekad i na suptilne načine interpretira sadržaj. Možda najbolji primjer je plakat predstave Jedan mrtav čovjek za Teatar &TD. Tu se u potpuno bijelom kadru ističe tek naslov predstave s diskretno naznačenim imenom njenog autora i redatelja te nekoliko neizbježnih institucionalnih logotipa. Riječ „mrtav“ ispisana je drukčije od ostatka naslova, u inverznom kurzivu, doslovce kao „šuplja“ i „položena“ u odnosu na ostatak rečenice, koja tako djeluje poput neke pogrebne povorke.

 

 

Uz tekst, na mnogim plakatima, brošurama i programskim knjižicama pojavljuju se i ilustracije, ponekad ravnopravne s tipografskim slojem, ponekad sekundarne, u svojstvu repetitivnog uzorka. Dio njih je reciklaža već postojećeg, prisvojenog materijala, dok su drugi dio autoričine vlastite kreacije. Među prvima su npr. kadrovi iz stripova Željka Zorice Šiša, korišteni za plakat predstave rađene prema istima, no dva motiva koje dizajnerica sustavno reciklira u plakatima za Teatar &TD su muška i ženska figura koje su još od sedamdesetih najprepoznatljiviji znak ove kazališne kuće. Sam Arsovski ih je također odnekud prisvojio, pa njihova uzastopna (re)aproprijacija itekako ima smisla.

 

 

Primjerice, na plakatima za Siječanjske akcije (kada se ulaznice za predstave Teatra &TD prodaju po akcijskim cijenama), Grahek glavu brkate muške figure sa šeširom ugrađuje na kovanice i papirnate novčanice od 15 kuna kao da je riječ o profilu kraljevske osobe ili neke legendarne povijesne figure. Iako se drugdje rijetko oslanja na dizajnersko nasljeđe SC-a, sporadično se mogu pronaći neke suptilne reference – primjerice na eksplodirane plakate Ganz novog festivala koje su radili njeni prethodnici, Dario Dević i Hrvoje Živčić.

 

 

 

“Ako konzultiramo popularnu stranicu trendlist.org, koja bilježi vizualne trendove u suvremenom grafičkom dizajnu, od tridesetak izdvojenih, njih barem 25 se prominentno pojavljuje u dizajnu za Kulturu promjene”

 

Kao kućna dizajnerica Kulture promjene, Lana Grahek je s vremenom više pažnje počela posvećivati diferencijaciji različitih, manje ili više profiliranih dijelova tog kompleksa – osim Galerije SC, Teatra &TD i Kina SC, tu su još i nedavno obnovljeni Francuski paviljon, Sretna kuća i Galerija Kiosk. Budući da čak ni kod studentske populacije (koja tamo svakodnevno objeduje u menzi) ne postoji svijest o živom kulturnom programu koji se odvija iza centralnog dvorišta, Lana dizajnira svojevrsnu mapu cijelog prostora unutar koje je svaki od spomenutih aktera kulture SC-a reprezentiran apstrahiranim vektorskim crtežom pročelja objekta u kojem djeluje. Pojedinačni crteži zatim su korišteni na plakatima za programe, ovisno o tome gdje se koji odvija (primjerice, projekcije u MM Centru, predstave u &TD-u, izložbe u Galeriji SC). Za Francuski paviljon razvila je i posebnu tipografiju, temeljenu upravo na arhitektonskim specifičnostima zgrade, ali ona, kao svojevrsni identitet paviljona, nikad nije do kraja usvojena.

 

 

Konačno, budući da su kulturne aktivnosti u krugu Studentskog centra primarno usmjerene mladima te bi trebale predstavljati upravo one kulturne prakse koje su vitalne, svježe, suvremene i nove, Lanin dizajn za Kulturu promjene SC-a je izrazito, u nedostatku bolje riječi – trendovski. Ako konzultiramo popularnu stranicu trendlist.org, koja bilježi vizualne trendove u suvremenom grafičkom dizajnu, od tridesetak izdvojenih, njih barem 25 se prominentno pojavljuje u dizajnu za Kulturu promjene. Stilsko precrtavanje i podcrtavanje teksta, „stepeničasti“ tekst, dijagonalne kompozicije s dvije različite boje (slant), Yves Klein plava, ispisivanje teksta po rubovima plakata – gotovo sve je unutra, ali ipak sve ima smisla, kako kao načelno iskazivanje stava o (željenom) karakteru kulturne produkcije SC-a, tako i u pristupu prema specifičnom sadržaju.

 

 

 

Na ovoj izložbi predstavljamo i Lanin dizajn brojnih promotivnih vizuala namijenjenih webu i društvenim mrežama, koji se unatoč svojoj današnjoj dominaciji i najširem dosegu, obično previđaju i nikad ne promatraju kao jednako vrijedni u odnosu na tradicionalne medije poput plakata.

 

 

To je važno i zato što je Lana Grahek u svom dosadašnjem radu za kulturu u okviru SC-a pokušala uvesti sustavnost i red u reprezentaciji pojedinačnih identiteta kulturnih aktera koji djeluju na toj adresi, kao i u odnose između različitih formi njihove tiskane i digitalne promocije – od najmanjeg web bannera ili naslovnice (covera) Facebook eventa ili stranice, do najvećeg billboarda.

 

“U dizajnu publikacija i knjiga Lana Grahek veliku pažnju pridaje sadržaju, njegovoj organizaciji te navigaciji čitatelja kroz njega na angažiraniji način od onog koji se očekuje u tom mediju te sigurno dijelom inspiriran iskustvom weba”

 

Osim ovih radova izložba uključuje i izbor publikacija koje je Lana Grahek dizajnirala samostalno ili u suradnji s drugim autorima za različite izdavače, mahom u neprofitnom kulturnom ili obrazovnom sektoru, koji reflektiraju njen nesvakidašnji talent za oblikovanje knjiga i časopisa. Ti radovi otkrivaju nam dizajnericu koja veliku pažnju pridaje sadržaju, njegovoj organizaciji te navigaciji čitatelja kroz njega na angažiraniji način od onog koji se očekuje u tom mediju te sigurno dijelom inspiriran iskustvom weba. Posebno su zanimljiva dva od tih primjera – studentski časopis za književnu i kulturalnu teoriju K. i časopis Diskrepancija (oba su časopisi studenata Filozofskog fakulteta u Zagrebu).

 

 

Prvo što se uočava u oba slučaja je zanimljivo riješena navigacija. Blagim savijanjem knjižnog bloka otkrivamo gdje se nalaze počeci tekstova, a u slučaju K. boja nam otkriva i mjesta otvaranja poglavlja. Naslovnica časopisa K. oblikovana je kao „sadržaj“ s naznačenim svim poglavljima, tekstovima i njihovim paginacijama (što je opet jedan od „trendova“ spominjanih ranije u tekstu), dok su za otvaranja samih poglavlja unutar knjižnog bloka korišteni upravo „zoomovi“, odnosno elementi „raskadrirane“ naslovnice. Naslovnica je, dakle ovdje tretirana kao svojevrsna analogija Home Pagea kako ga najčešće nalazimo na webu.

 

“Na naslovnicama Web faksimila dominiraju datumi, koji označavaju vrijeme kada je određeni sadržaj kolekcioniran, jer je naše iskustvo sa sadržajima na webu u vrlo velikoj mjeri upravo kolekcionarsko, a tek onda čitateljsko”

 

I Lanin diplomski rad (točnije, dva tematski bliska diplomska projekta) uzima za temu upravo problem prevođenja tekstualnog i slikovnog sadržaja iz digitalne u tiskanu formu. Taj projekt, koji se može svrstati u žanr eksperimentalnog izdavaštva, suočava nas sa slabostima obiju domena da bi zatim kroz pažljivo projektiranu mogućnost „prevođenja“ iz jedne u drugu ponudio model koji predstavlja najbolje od oba svijeta. Materijalni produkt ovog projekta i za njega projektiranog algoritma su Web faksimili, kolekcija malih tiskanih izdanja s najrazličitijim sadržajem – od intervjua s omiljenim umjetnicima, preko prodajnih kataloga i zanimljivih članaka s Wikipedije, do njihovih kombinacija.

 

 

Na naslovnicama dominiraju datumi, koji označavaju vrijeme kada je određeni sadržaj kolekcioniran, jer je naše iskustvo sa sadržajima na webu u vrlo velikoj mjeri upravo kolekcionarsko, a tek onda čitateljsko. Prijelom publikacije kultivira njegov izvorni oblik namijenjen čitanju s ekrana i prilagođava ga formatu i žanrovskoj vrsti preuzetog sadržaja, ili ga pak ostavlja nedirnutim (ovisno o verziji projekta). Sam tisak je maksimalno ekonomičan, jeftin i nepretenciozan, osim ovitka koji nerijetko ima neki zanimljiv detalj poput zlatne ili srebrne boje ili poluprozirnog papira kako bi se simbolično ukazalo na vrijednost koja se unutra nalazi.

 

 

Na kraju, znam da Damir Bralić, nekadašnji Lanin mentor na Studiju dizajna s kojim i danas često surađuje, piše neki, kako je najavio „osobniji“ tekst o njoj kao osobi i dizajnerici. Često sam imao priliku surađivati s njom na nizu projekata i izložbi u HDD-u. Lana je sudjelovala u nekima od najzahtjevnijih i najstresnijih od njih. Kad je bilo najgore, ako je Lana bila involvirana, ja sam odmah znao da će sve biti ok. I nikad se nisam prevario. Jednom smo, dovršavajući neku veću publikaciju u tri u noći, umorni od gledanja i preslagivanja sadržaja, uzeli stolce, izašli iz ureda i sjeli na ulicu, tu u Boškovićevoj 18. Dok je ostatak uredništva i dizajnerskog tima spavao po kaučima, mi smo gledali prolaznike kako se vraćaju kući s provoda, ili tek sad idu u provod. I onda bi se vratili natrag unutra dovršiti posao koji je u tom trenutku bio najvažnija i najuzbudljivija stvar na svijetu. Takav žar ne vidim često, Lana je uvijek ostajala zadnja – Last Woman Standing.