Autori koji stoje iza Dućana metafora nikad nisu bili dio mainstreama hrvatskog dizajna, pa ni umjetnosti, ovisno o tome u koji ih se kontekst pokušavalo smjestiti. Na jednoj razini, razlog za to je možda ista grafička i konceptualna upečatljivost koja njihove radove odmah na površini čini prepoznatljivima –Žeželjev crtež, Habjanov dizajn i zajednički imaginarij. Na drugoj, malo dubljoj razini, riječ je o tome da su posrijedi izrazito jake autorske osobnosti, čiji su radovi produžetak njih samih do te mjere da ih je nemoguće razdvojiti, zbog čega djeluju distancirano od svakog kanona (dizajnerskog ili umjetničkog) i svake priče izuzev njihove vlastite. No oni taj svoj ekstrovertirani autorski identitet ne upisuju u artefakte (dizajnerske ili ne) koje proizvode iz taštine ili pretjerane samouvjerenosti, nego iz nekog čudnog oblika odgovornosti prema onome što ostavljaju iza sebe.

Njihov pristup, naime, nije partikularan i ne djeluje od projekta do projekta već se događa kao trajni proces transformacije vlastitog svakodnevnog okruženja, u što pripadaju ne samo stvari iz dnevnog boravka, nego i najdiskretnija komunikacijska gesta, poslovni ili prijateljski odnos i bilo koji oblik razmjene. Na razini odnosa klijent – dizajner, raditi s Habjanom i Žeželjem znači pristati na uzajamnost, povjerenje i ravnopravno presijecanje vaše i njihove priče, vašeg i njihovog svijeta. Serijski predmeti ponuđeni u Dućanu metafora, poput bilježnica iz biblioteke Rewritable Classics, nisu samo dosjetka u kojoj fiktivna naslovnica s imenom nekog književnog klasika kupljeni blok za pisanje čini drukčijim, otkačenijim i time poželjnijim od drugih. Oni su funkcionalni predmeti u kojima je sadržana zamisao “ponovnog ispisivanja klasika”, toliko nemoguća i apsurdna da tijek misli vlasnika predmeta na trenutak izmakne iz ležišta i možda stimulira neku novu ideju.

S druge strane, različiti nađeni objekti koje Petikat redizajnira, reinterpretira i ponekad im daje nove funkcije (brodovi-pjesme, paravan-kruna, nekolicina objekata pretvorenih u satove npr.), posljedica su afirmativnog, tankoćutnog i aktivnog odnosa prema životu i svakodnevici. Oni napola fikcionaliziraju stvarnost, zapravo je čineći intenzivnijom, stvarnijom i u nekim naizgled nevažnim segmentima – važnijom. Svaki dobar dizajn čini to isto. Prije nekoliko mjeseci u jednom intervjuu britanski kritičar dizajna Rick Poynor osvrnuo se na to kako je kapitalizam istisnuo senzibilitet za začudno, zagonetno i neobjašnjivo, odnosno za one kvalitete “koje nam daju spoznaje o izuzetnoj naravi naših života”. Potom je zaključio kako ga zanima “dizajn koji predstavlja kompleksniji, nijansiraniji te u konačnici stimulativniji pogled na svijet”. Za ovo nema formule, sigurne procedure ni standarda, ali Petikat otprilike odgovara opisu.

Petikat je prostor igre, oblikovanja i kreativne razmjene. Kao umjetnička radionica uknjižen je na Ministarstvu kulture RH g. 2001. Dosad ostvareno uključuje izložbe i akcije, performanse i grafite, knjige i grafičke mape, filmove i dizajnerske proizvode, korisne i nekorisne igračke i izume. Kao studio za grafički dizajn, Petikat oblikuje identitete kulturnih i umjetničkih događanja, obiteljskih i prijateljskih pothvata; plakate i znakove, knjige i kataloge, pisma i koverte, osobne bilježnice i osobite darove. Kao pekar iz filma Fibbonacijev kruh, Petikat slijedi spiralnu krivulju jednaku obliku peciva koje mijesi, peče i dostavlja. Uz Stanislava Habjana i Danijela Žeželja autorske projekte u okviru Petikata često ostvaruju i Boris Cvjetanović, Boris Greiner, Hrvoje Đukez, Sven Medvešek, Rene Medvešek, Klasja Habjan, Joško Jureškin…

Razgovor sa Stanislavom Habjanom izvorno je napravljen u formi e-mail prepiske za vrijeme pripremanja same izložbe, više kao razmjena misli o projektu nego kao njegovo dokumentiranje, a vodio ga je Marko Golub.

Vidiš li ovaj projekt, odnosno okruženje koje on stvara, i kao kontekst koji daje novi život radovima umjetničke radionice Petikat?

Čini se da je tako. Puno se krasnih ljudi pojavilo u kratkom vremenu. Kao da je stigla velika rodbina iz Australije za koju nismo ni znali da postoji i sad smo svi još malo ošamućeni i samo se smješkamo. A smišljanje pojedinačnih darova valjda je najljepši posao koji se može zamisliti. U svakom slučaju čini se da više ne živimo na svjetioniku, što je odličan osjećaj.

Otvara li Dućan metafora za tebe neke nove priče o izloženim predmetima, dizajnu, otisnutim knjigama itd? Čini li ih drugačijima, manje dovršenima, enigmatičnijima, puni li ih novim značenjima?

Sada je otvoreno više linija igre, a priče se uvijek rado vežu, prepliću i obogaćuju međusobno. Jer priče su ljudi, nema ih izvan nas. Treba sretno spojiti stvari kad je prilika. Nedavno sam otkrio da sam došao na svijet istoga dana kad je Lajka odaslana u svemir. Vjerujem da se u bljesku toga prolaza nešto bitno razmijenilo i da sam sada napokon u prilici to iskoristiti.

Je li dućan metafora ujedno i pokušaj da se, upravo kroz interakciju s posjetiteljima dućana, koreografiraju naši odnosi prema tim predmetima? Da li je on prilika u kojoj autor i “kupac”/gledatelj zajednički reinterpretiraju ponuđene predmete, bez obzira jesu li unikatni ili serijski proizvedeni? Ako je taj odnos uzajaman, što od toga dobiva autor, a što kupac?

Teško je tu biti pametan. Nastojim, i to samo ako me posjetitelj potakne, uputiti na bolje razumijevanje nekih detalja i veza među njima, bez da imalo, a osobito teoretski, dodatno solim. To mi nimalo nije teško jer sve je u tom našem prostoru povezano na toliko načina da i sam uživam otkrivati nove niti. Osobito je to zanimljivo u društvu i pozornosti neke nove srodne duše, naslućene u trenutku nekim tajnim znakom, posebnom reakcijom. Tu je meni ovaj Dućan neprocjenjiv jer biti u prilici svjedočiti prepoznavanju – i radosti ili čak divljenju koje ono prati – nekog rada za kojega si mislio da je ili blesav ili hermetičan ili samo tebi važan, to je ne samo zadovoljstvo nego i takav energetski impuls da nije lako ni zaspati, ponekad.

Vezano za tvoj zadnji odgovor, odnosno samokritičnu opservaciju da je možda riječ o predmetima koji su “hermetični” ili “samo tebi važni” – zapravo me baš i zanima koji je to impuls koji vas pokreće da stvarate nove predmete? Pogotovo ako se uzme da je Petikatova produkcija konceptualno čitavo vrijeme na rubovima između dizajnerske, umjetničke i životne prakse u smisli poetiziranja svakodnevice.

Postoji taj srh srećice u trenutku prepoznavanja moguće fore, a postoji i ta hoćeš-nećeš trajna glad da se od fore izmijesi metafora ili bilo što drugo jestivo. Ideja dođe ili iz nečega stvarnog što ima energiju ili nečega što podsjeti na nešto drugo što ima energiju ili iz jezika, možda i najčešće iz jezika. Čim se značenja malo dovedu u pitanje ili izmaknu iz ležišta, već su slobodna za okolne spojeve i samo je pitanje gdje će skočiti iskra. Tako nam se u slikovnici zamalo i zapalio dućan, na onoj stranici s Nikolom Iskrom. Spoj je bio toliko očit da smo prijatelju morali preskočiti prezime, pa se u priči pojavljuje kao Nikola Agrikola.

Koji je hijerarhijski i značenjski odnos između izloženih multipla i unikatnih i pronađenih predmeta u kolekciji Dućana metafora?

Postoji razlika između artikala napravljenih u nekom broju i tzv. neponovljivosti, ali je nedosljedna i još između tih kategorija stalno izranjaju prijelazni oblici. Istina je da dosta toga u ambijentu nije za razmjenu, ali to se izgleda osjeti, ta drugačija uloga detalja koji služe pojašnjenju veza između onih ostalih ili dodatno oslikavaju svjetonazor ili su ovdje samo zato da bi se tankoćutni autor osjećao sigurnijim. Ali i taj se odnos svakodnevno mijenja kao što se mijenjaju i naši odnosi sa stvarima koje smo doživjeli ili napravili jučer navečer, a sad je već novo jutro i kava miriši i ruke jedva čekaju nešto presložiti u bolji odnos. Imao sam priliku u Galeriji Zuccato pogledati ubrzanu snimku svog dnevnog kretanja u prostoru dućana, zgodan kadar iz gornjeg kuta odakle video nadzor hvata sve što se miče. Apsurdni nijemi film chaplinovskog tipa u kojem neki tip s visokom kapom u neprestanom vrzmanju izvrti kilometre unutar iste prostorije, stalno nešto raznoseći i dotjerujući, povremeno malo izgestikulira s ljudima, natoči čaše ili promjeni glazbu, ali čim se oni okrenu trka se nastavlja i mislim da ću posuditi od Joška Jureškina onaj trkački mjerač, živo me zanima o kojoj se ustvari kilometraži radi.

Sam dućan u dizajnu postava, bez obzira u koji se postojeći prostor infiltrira, nosi sa sobom još jednu metaforu. “Brod”, ako sam dobro razumio. Zašto brod?

Brod nam je najdraža prispodoba putujućeg ambijenta koji se rado usidri u nekoj luci i boravi na vezu nekoliko tjedana. Drugog časnika stroja na palubi se najčešće i vidi u mornarskoj majici s dugim rukavima. Prijatelj umjetnik Hrvoje Đukez, koji je autor osnovne instalacije oko koje se oblikuje Dućan, i koji je baš kao i ja zaljubljenik u Jadran u svakom pogledu, teško da je i mogao drugačije izvesti tu stvar nakon toliko brodića koje je u životu iz Vrapča otisnuo do obale. A tek smo počeli ozbiljno se igrat.

Koliku i kakvu ulogu imaju književnost i muzika u onome što Petikat radi? Dakako, ne mislim na knjige i muziku koju sami radite ili se događa kroz različite aktivnosti i projekte sudionika, nego baš na čitanje i slušanje glazbe.

Dućanu metafora glazba je srce. Prije od vizualnog i literarnog ona odredi prostor kao intimni, da mu boju i toplinu. U glazbu se ulazi kad se ulazi u Dućan, ili bolje reći u pjesmu jer se radi o riječima koliko i o glazbi, na taj je način i to literatura. A naravno da su to stvari koje se i inače vrte pod našim krovom ili na kotačima, samo je osobit izbor u pitanju. Postoje pjesme koje više od drugih otvaraju čula za riječ i sliku, kao što ima i krasne glazbe uz koju nemaš šanse nešto čitati. Meni osobno kod svakog rada glazba odgovara osim kod pisanja, ta vrsta koncentracije baš traži tišinu. A najvažnije je ustvari čitanje, ali ne novina naravno. Knjige su ključ za ostati pri sebi, a onda nešto i dati od sebe.

Jesu li Petikatovi produkti ujedno i artefakti jednog svjetonazora? I kako bi ga tada opisao?

To bi Danijel znao bolje odgovorit. Ako i jesu, a možda bi i mogli biti nakon toliko godina, mislim da nije na nama da ih kao takve čitamo i tumačimo. A kako bih opisao taj svjetonazor… ima u Dućanu metafora jedan dječji crtani roman pod naslovom Detektivska priča, autorice Klasje Habjan u dobi od svojih devet godina. To je mali album tvrdih crvenih korica, kojega sam stavio u poseban okvir, rastvorenog na prizoru u kojemu jednooki gusar s mačem prijeti dječaku govoreći mu: ‘Ti ćeš biti gusar ili ćeš biti hrana ribama!’. Na što taj dječak, vidljivo sretan, mirno odgovara: ‘Nikad neću biti gusar.’ Istina je da obožavam tu stranicu i da je rado vidim kao jedan od manifesta naše radionice.

Zašto šiljati šešir?

To je vilenjačka kapa iz naše slikovnice, molim lijepo. Zajedno s golubicom na sebi čini zaštitni znak Dućana metafora. To je inače vrlo topla kapa, osobito ljeti, ali djeluje poticajno na onoga tko je nosi, otvarajući mu širok izbor ponašanja na javnome mjestu. A i kod kuće, mogu reći.