Autorski opus Željka Borčića karakterizira zavidno širok raspon aktivnosti kojima je tijekom više od četiri desetljeća dotaknuo ne samo neke od najvažnijih dizajnerskih, nego i umjetničkih tema svog vremena. Riječ je o profesionalnoj i ljudskoj otvorenosti kakva je mogla s lakoćom dotaknuti krajnosti – od iznimno osobnih, autoreferencijalnih radova do stroge impersonalne utilitarnosti velikih oglašivačkih kampanja, od konceptualne umjetnosti i hepeninga do zavodljivih ambalaža proizvoda masovne potrošnje, od spontanih istraživanja u fotografskom mediju do ikoničke jezgrovitosti znakova i identiteta komercijalnih tvrtki i institucija.
Željko Borčić stupa na scenu 1970. povratkom u Zagreb sa školovanja u Montrealu na Sir George Williams University, ali i stečenim iskustvom ne samo grafičkog dizajna i vizualnih komunikacija koje je studirao, nego i arhitekture (kroz suradnju s Vjenceslavom Richterom), i likovne umjetnosti na tragu geometrijske apstrakcije i op-arta. Kroz čitavu karijeru Željko Borčić je dosta putovao, upoznajući neke od najznačajnijih internacionalnih grafičkih dizajnera, te je strastveno nastojao biti upućen u aktualne tokove svjetske dizajnerske produkcije. Na početku karijere ta se njegova informiranost međunarodnom scenom sretno povezala s dinamičnom i propulzivnom atmosferom domaćeg dizajna i vizualne umjetnosti kraja 60-ih i početka 70-ih godina, koja je odnjegovala niz autora od Mihajla Arsovskog i Borisa Bućana do nove generacije koju zastupaju, među ostalima Zoran Pavlović, Boris Ljubičić, Davor Tomičić i samBorčić. Te nove autorske osobnosti, ali i novo poimanje statusa i uloge profesionalnog dizajnera, odnjegovali su se u neposrednom doticaju sa ondašnjom snažnom i progresivnom kulturnom scenom, a Željko Borčić približio joj se ne samo kao dizajner nego i kao njen aktivan protagonist, gotovo pa insajder.
Prvi svjetski psihokibernetički superautoportret, plakat za samostalnu izložbu, sitotisak, 70 x 100 cm, fotografija: Enes Midžić, Galerija SC, Zagreb 1973.
Sedamdesetih godina, naime, realizira nekoliko izložbi i akcija kojima ravnopravno participira u važnom fenomenu tzv. nove umjetničke prakse, među kojima je najvažnija „Prvi svjetski psiho-kibernetički superautoportret“. Ova izložbena instalacija, koja na jednom mjestu sublimira osobna iskustva, materijalne tragove, artefakte iz svakodnevnog života, forenzički iscrpnu dokumentaciju svake, pa i najbanalnije svakodnevne aktivnosti, zauzima važno mjesto u kontekstu konceptualnih umjetničkih praksi 70-ih godina. Iako puna revalorizacija Borčićevog rada u ovom području tek treba uslijediti (ponajprije zbog diskontinuiteta, jer se Borčić ubrzo koncentrira isključivo na grafički dizajn i fotografiju), ona je najavila autorov senzibilitet za prepoznavanje značaja anonimnih svakodnevnih predmeta, radnji i situacija, prije svega u fotografiji. Tijekom sedamdesetih intenzivno se posvetio dizajniranju plakata, pozivnica i publikacija za kulturnu scenu, ponajviše u domeni kazališta (Teatar &TD), likovnosti (Novine Galerije SC, različiti plakati za izložbe i revijalne manifestacije) i omladinske kulture (Studentski list) iz kojih nerijetko progovara Borčićev humor, ironija, samosvjestan autorski rukopis, razigrana upotreba tipografije i svojevrsni pop-senzibilitet, a povremeno i drska autoreferencijalnost (npr. plakat „Iz fundusa Galerije Benko Horvat“, Galerija primitivne umjetnosti 1981.).
Iz fundusa galerije Benko Horvat plakat izložbe sitotisak, 70 x 100 cm, fotografija: Slobodan Tadić-Tec, Galerija primitivne umjetnosti, Zagreb 1981.
Promo materijal za &TD,Teatar &TD., Zagreb
Borčićev rad za velike tvrtke počinje praktički paralelno, već ranih sedamdesetih intenzivno surađuje s osječkom Saponijom za koje dizajnira oglase i ambalaže (primjerice Lahor, Zirodent), da bi se kroz osamdesete u potpunosti profilirao kao jedan od najzanimljivijih i najproduktivnijih autora upravo u tom području. Prelistavajući onodobne osvrte na dizajnersku produkciju, Borčićev se primjer često navodi kao ogledan za visoki standard oblikovanja ambalaže nasuprot moru beskrvnih rješenja koja su karakterizirala ondašnje tržište. O tome, međutim, još više govori njihova dugotrajna perzistenost, pa i činjenica da su se mnogi od proizvoda kojima je ovaj dizajner dao lice čvrsto usadili u kolektivnu memoriju – od već spomenutih Saponijinih linija, preko Kraševih delicija (Bajadera, Petit Beurre), do Leda (ukupni vizualni identitet, ambalaže sladoleda).
Lahor sapun i deodoranti, ambalaža, Saponia d.d., Osijek 1970./73.
Ledo znak i logotip, suradnik: Vjekoslav Ivezić, Apel agencija, Zagreb 1980.
Osamdesetih počinje i višedesetljetni rad za domaću duhansku industriju, za koju je Borčić, kroz identitete i pakiranja, postavio i danas itekako referentan standard. Rastući angažmani u korporativnom oglašavanju neizbježno su od samostalnog dizajnerskog posla doveli do jednog od prvih lokalnih velikih dizajnerskih studija (Graffiti dizajn) koji je mogao nositi vrlo kompleksne oglašivačke kampanje. Za sve to vrijeme Borčić je zadovoljstvo nalazio i u malim, osobnim projektima, kao što su serije polaroid fotografija u kojima se poigrava sa samom kemijskom strukturom fotografske slike, ili čak umjetničke razrade grafičkih uzoraka kakve je upotrebljavao u dizajnu, re-aproprirajući ih natrag u osobni umjetnički izričaj. Željko Borčić je tijekom svoje karijere dizajnera vizualnih komunikacija aktivno sudjelovao i u samoorganizaciji unutar dizajnerske zajednice, te je jedan od suosnivača ZGRAF-a i pokretača Hrvatskog dizajnerskog društva, čiji je bio i predsjednik početkom 2000-ih godina.
Bajadera praline, ambalaža, ilustracija: Mimi Hoffer, Jadran Film Promocija, Zagreb Kraš d.d., Zagreb, 1980.