DARIO DEVIĆ & HRVOJE ŽIVČIĆ: Simfonija neusklađenih vizuala

“Unatoč tome što možda osobno blago naginjemo više na jednu ili drugu stranu, zapravo obojica imamo tendenciju nekad raditi decentna i tipografski elegantna rješenja, a ponekad pretjerana, neuredna, pomodna, kičasta i “ružna”, svatko u svom stilu. Najviše ovisi o kakvom se projektu radi, te nam nije teško stišati vlastiti autorski izraz u nekim situacijama, a u drugima ga pretjerati do apsurda. Nekada to ide do razine gdje sama estetika prestaje biti autorski izraz, već je ključ u svjesnom pristupu i inzistiranju da stvari budu pretjerane, različite, nedosljedne i kratkotrajne” – RAZGOVARAO: MARKO GOLUB

Notorna je činjenica da novije generacije mladih domaćih dizajnera zapanjujuće brzo autorski sazrijevaju. Hrvoje Živčić i Dario Dević su odličan primjer za ovo – već su niz godina jedna od centralnih imena na suvremenoj sceni grafičkog dizajna u Hrvatskoj s portfoliom koji zaslužuje i ozbiljniju retrospektivu od ove, dobrano formirane mlađe generacije od njih su im već za petama, a nijedan nije navršio 30 godina. Drugim riječima, po autorskoj zrelosti Živčić i Dević već pripadaju struji koja gotovo da diktira dizajnerski mainstream u području kulture, a prekjučer su izašli sa studija, štoviše rad za klijenta koji nam je pružio tematski okvir za ovu izložbu započeo je prije pet godina, dok su i sami još bili studenti na zagrebačkom Studiju dizajna. Teško je u njihovom slučaju govoriti o nekom konzistentnom autorskom jeziku, ali moguće je govoriti o dva naizgled sasvim suprotstavljena senzibiliteta koji se međusobno susreću i razilaze i prepliću kroz gotovo sve što su dosad radili – s jedne strane to je duboka uronjenost u sve niše tekuće digitalne i ‘digitalizirane’ pop, camp i trash kulture, koja se manifestira i u njihovom zajedničkom dizajnerskom radu i u eksperimentalnim, mahom arhivističkim projektima Darija Devića (s Ivom Marijom Jurić). S druge strane, to je vrlo visoka razina grafičke i tipografske kompetencije (ovdje vrijedi spomenuti i da je Hrvoje Živčić trenutno jedan od profiliranijih dizajnera tipografskih pisama u Hrvatskoj) koja stabilizira prividnu lakoću razigranijih projekata, dok istovremeno daje određenu profinjenost onim nužno distanciranijima.

1656_1
U stvarnosti, ova dva ekstrema su izravno međusobno uvjetovana – pop senzibilitet i agilnost u praćenju (dizajnerskih) trendova konstantno osvježava Živčićev i Devićev vizualni vokabular, dok im virtuoznost u baratanju medijem daje razumljivu sintaksu i samopouzdanje. Čak i kad crpe inspiraciju iz DIY kulture (primjerice, različiti klupski plakati, ali i ručno izrađivani ili dorađivani materijali za SC i &TD), ovaj dvojac to ne čini baš posve iz nužnosti – jer za nju karakteristični analogni postupci u današnje vrijeme realno više nisu ekonomičniji od svojih alternativa – nego zato što mogu, zato što je legitimno i zato što se određene stvari u grafičkom dizajnu ni danas ne mogu bolje napraviti drugačije. Materijali predstavljeni ovom izložbom nastali su za različita događanja i manifestacije u okviru zagrebačkog SC-a. Oni su samo jedan dio od šarolikog opusa ovog dizajnerskog dvojca, ali unutar njega kao cjelina iznimno heterogen, vjerojatno najbrojniji, te stoga i više nego dovoljno reprezentativan za sav raspon načina, procedura, uzoraka i komunikacijskih doskočica koje su se sjetili primijeniti – od spontanih ilustracija do pažljive art direkcije, od najmanjih letaka do najeksplodiranijih plakata, od infantilnog campa (Studenti u svemiru) do recikliranja lokalno-specifične dizajnerske povijesti, itd.

(iz teksta „Mladi dizajneri ovo ono“ Marka Goluba, objavljenom u katalogu izložbe Dizajniranje SC-a, koja je i povod za ovaj razgovor).

Kako je točno počela suradnja s SC-om, odnosno Kulturom promjene? Što su bila njihova očekivanja spram vas, a što vaša očekivanja spram tog angažmana koji se, igrom lijepih okolnosti, protegao do danas?

Ta je suradnja zapravo počela iz više smjerova odjednom. Tada kolege s fakulteta, Šesnić i Turković su nas spojili s Davorkom Begović iz Kulture promjene ne bismo li pomogli oko vizuala za Muzički salon. U isto vrijeme, početkom 2009., Dora Budor i Maja Čule su nam prepustile posao dizajniranja mjesečnih programa za Teatar &TD. Treća, najvažnija okolnost bila je da smo u okviru studentskog zadatka “dizajn u realnom okruženju” za temu odabrali SC i Kulturu promjene, te uvjerili mentore da tu ima dovoljno posla da ga rade dva studenta, čime je to možda postao i naš prvi zajednički projekt. Kad je stvar postala prezentabilna, javili smo se u Kulturu promjene i dogovorili sastanak. Iako smo se ambiciozno nadali da bi prijedlog mogle odmah prihvatiti kao svoj vizualni identitet, već na prvom susretu SC-ovke su nam rekle da vizualni identitet u tom obliku — obliku vizualnog usustavljivanja i sređivanja grafičkih materijala za sve programe — zapravo ne žele, jer usprkos nekim pozitivnim stranama, takav pristup vizualnom oblikovanju nosi i jednu negativnu, a to je zalaženje u teritorij potpune kreativne slobode dizajnera kojih ondje u svakom trenutku operira veći broj. Pomalo zbunjeni, obratili smo se jednom od predavača naStudiju dizajna, koji nam je pak odvratio: “kakva ustanova, takav dizajn i zaslužuje”. Ni dandanas ne znamo procijeniti količinu ironije u njegovoj izjavi, no mi smo je odlučili tumačiti pozitivno: ustanova koja objedinjuje mnoštvo redatelja, dramaturga, koreografa, plesača, koncertnih organizatora i glazbenika očito zaslužuje da je predstavlja simfonija neusklađenih vizuala. Ta filozofija je postala temelj našeg pristupa dizajnu za Kulturu promjene.

Teško je tada bilo reći koja su točno očekivanja organizatorice u SC-u imale od suradnje s dvojicom studenata čiji rad dotad praktički nisu ni vidjele, ali iz današnje perspektive jasnije je da su bila u popriličnom skladu s našima. Nakon tri godine studijskih zadataka, bili smo nestrpljivi početi raditi na pravim projektima, no i dalje pomalo strepili od odgovornosti “ozbiljnog rada”. Neformalna atmosfera u kojoj nam je bilo dopušteno isprobavati različite stilove, dosjetke i koncepte, a pritom i raditi greške te ih popravljati u hodu pokazala se za nas kao dobra prva vožnja bez pomoćnih kotača. Teško je procijeniti tko je bio entuzijastičniji oko naših ideja oko prvih sitnih tiskanih materijala, pa smo neko vrijeme dizajn mjesečnog programa mijenjali svaka tri mjeseca samo zato što smo bili nestrpljivi da ispucamo sve ideje koje bi nam pale na pamet, od nenormalnih savijanja, preko ručnog ispisivanja, pa do sprdnje iz koncepta autoironičnog copywritinga. Takvu uzajamnu nabrijanost vjerojatno nitko nije očekivao, ali kad je krenula, pokazala se iznimno zabavnom i plodnom.
1656_2
Jeste li od samog početka angažmana u SC-u bili svjesni dizajnerskog nasljeđa istog tog prostora iz šezdesetih i sedamdesetih godina? Ako da, je li vam ono nešto značilo, i što točno?

U vrijeme kada počinjemo studirati, a onda i raditi za SC, prvo Boris Bućan (2006.), a zatim i Mihajlo Arsovski (2008.) dobivaju Nagradu za životno djelo Hrvatskog dizajnerskog društva. Osim toga, kao čestim posjetiteljima (primarno) koncerata organiziranih u SC-u tih godina, bilo je teško ne primijetiti i zapamtiti plakate i grafike u predvorju Teatra &TD, tako da nam je neki dizajnersko-povijesni kontekst tog prostora bio usađen već i prije početka suradnje. Ipak, ni danas se ne smatramo se stručnjacima za dizajnersko naslijeđe SC-a, jednostavno smo kroz godine upili neki dio tog znanja, manje kroz aktivan proces istraživanja povijesti i određenih autora, a više kroz rad s postojećim, nataloženim identitetom prostora, koji nam se, eto, i svidio. Tako korištenje lika muškarca s šeširom i brkovima ili publike s 3D naočalama nije bilo proizvod želje da citiramo Arsa, već zato što su nam se te slike kroz godine posjećivanja urezale kao najsnažniji vizuali tog prostora. Tek se u kasnijim godinama suradnje pojavljuju neki radovi koji bi se dali tumačiti kao svjesnije istraživanje grafičke povijesti Studentskog centra: u slučaju Ganz novog festivala 2013. godine se tako kao interpretacija slogana “Dobro staro je uvijek ganz novo” dogodilo eksplicitno tipografsko citiranje Arsovskog, a pri rekonceptualizaciji mjesečnog programa imitiranje formata i preuzimanje zaglavlja Novina Galerije SC Željka Borčića. No oba ta rada nisu citati radi citata samih, već pokušaj da se evociranjem prošlosti istaknu prednosti i slabosti sadašnjeg stanja: plakat za Ganz na neki je način htio istaknuti više-manje kontinuiranu liniju pažnje koju prema grafičkom dizajnu SC gaji od šezdesetih, a usporedba debelih “Novina” iz sedamdesetih i jednog presavijenog lista iz 2012. diskretno (ali nikako i zlobno!) naglašava razliku između mogućnosti kulturne scene tada i danas.

Nikako niste jedini mladi dizajneri koji su u posljednjih desetak godina radili za SC, ali ste se, od svoje generacije, najdulje (i najkonzistentnije) tamo zadržali. Je li to zato što je Kultura promjene kao klijent jako zadovoljna s vama i znatiželjno očekuje što ćete iduće napraviti, ili se radi i o vama i vašoj želji da jednom započetu priču nastavite produbljivati i dalje?

Teško je u okviru zadnjih desetak godina govoriti o duljini i konzistentnosti našeg zadržavanja oko SC-a u usporedbi s drugim dizajnerima koji su ondje “boravili” jer smo u tom periodu takve duge suradnje gajili samo mi i Budor/Čule (te u manjoj mjeri možda Mate Škugor, koji je pak djelovao “iznutra”, radeći plakate za koncerte koje je sam i producirao), dok su se ostali dizajneri poput Laboratoriuma, Tine Ivezić, Martine Granić, Timyja Šareca i drugih pojavljivali u mnogo povremenijem svojstvu, i to češće u suradnji s pojedinačnim redateljima, producentima ili organizatorima. Iako, kao što smo već napomenuli, o Kulturi promjene ne razmišljamo kao o jasno vizualno brendiranom subjektu, kroz kontinuirani rad ipak se gradi svojevrstan “identitet bez identiteta”. Mada ne postoje jasne odrednice koje unificiraju naš rad za SC, određeni senzibilitet se s odmakom ipak vidi. Sigurni smo da su se SC-ovke s vremenom “uštimale” u naš vizualni đir, te je on u njihovim očima postao nešto prikladno i harmonično s njihovim programom, pa im je pozvati nas da godinu za godinom i dalje radimo s njima imalo smisla.

Kroz zadnju godinu-dvije, nekako smo polako i organski prorijedili suradnju s Kulturom promjene (dizajn mjesečnih letaka prepustili smo mlađoj kolegici Lani Grahek koja se unutar svoje generacije talentom nametnula kao logičan izbor, neki događaji za koje smo redovno radili više se ne održavaju, a i mi smo sami proširili krug klijenata na koje moramo razdijeliti radno vrijeme), no u dizajnerskim i kulturnim krugovima i dalje nas se snažno povezuje s SC-om, vjerojatno jer su projekti koje sada radimo za njih puno veći i isprepleteniji sa samim prostorom u kojem se odvijaju. Vizualni identitet ovogodišnjeg Ganzadobar je primjer — plakati na razne načine, neke slatko duhovite, a neke gorko realistične, pokušavaju predvidjeti kako će Savska 25 pod utjecajem različitih interesa koji se nad njom nadvijaju izgledati za jednu, deset, sto, tisuću, milijun godina… Prije tog projekta za Kulturu promjene nismo radili godinu dana, ali on je u tolikoj mjeri vizualno i konceptualno “naslonjen” na prostor SC-a da će nas u očima publike zacijelo s njime povezati barem do sljedećeg sličnog rada.
1656_3
Vjerojatno je važno reći da rad za SC u stvarnosti nije rad za klijenta s jednim stabilnim identitetom nego je riječ o kontekstu unutar kojeg se nalazi poprilično širok spektar vrlo različitih aktivnosti, događanja i manifestacija, među njima i par suradničkih i koprodukcijskih. Kako reagirate na tu činjenicu dok dizajnirate i o čemu mislite da posebno treba voditi računa u takvoj situaciji?

Iako se isprve može doimati šizofreno, kroz malo prakse, dizajner se relativno brzo nauči i privikne na unutarnju podjelu kulturnih grana unutar SC-a, tako da je ni ne primjećujemo kao nešto negativno — osim što katkad zna biti frustrirajuća s čisto administrativno-birokratske strane, što je valjda neizbježno u subjektu te veličine. Projekti na kojima radimo podjednako su često produkcija samo jednog SC-ovog okvira (npr. predstave u &TD-u), unutarnje suradnje (festivali na kojima zajedno djeluju i Teatar i Galerijai Muzički salon i ostali), ili pak vanjske suradnje (koprodukcije poput Dana hrvatskog filma), tako da smo već odavna zaključili da je najbolje svakom projektu pristupiti potpuno zasebno i bez razmišljanja o kakvoj internoj konzistentnosti unutar primjerice kazališnih, glazbenih ili filmskih vizuala. S druge strane, to mnoštvo drugih i drugačijih aktivnosti zna se pokazati i inspirativnim: festival Device Art u organizacijiKontejnera održao se 2012. u prostorima Studentskog centra, a na njemu su bili predstavljeni i I’MM Media Lab (danas Radiona) koji su i inače koristili prostor SC-a za rad. Kad je došlo vrijeme da dizajniramo vizuale za 9. Velesajam kulture, sjetili smo se da u vlastitom dvorištu imamo sve te DIY mašine i ljude koji njima rukuju, pa smo na koncu u suradnji s njima plakate iscrtavali polargrafom —ručno izrađenim ploterom koji trčkara po papiru i za sobom vuče flomaster.
1656_4
Je li upravo taj široki spektar aktivnosti za koje dizajnirate nešto što u ovom slučaju vidite kao otvoreni teren za eksperimentiranje s različitim polazištima, pristupima, procedurama, stilskim obrascima, pa i s konkretnom primjenom vlastitih pisama ili angažmanom vaših kolega kao suradnika na određenim projektima?

Definitivno. Neinzistiranje na vizualnoj ili dosljednosti pristupa u kombinaciji s relativno odriješenim rukama često rezultira playground pristupom dizajnu u kojem svaki novi projekt vidimo kao priliku za isprobavanje nekog tiskarskog ili izvedbenog trika, okušavanje u stilovima i tehnikama kojima inače nismo vični, uključivanje drugih ljudi (što kolega, što neznanaca) u projekte, ili pak interne eksperimente — primjerice, &TD-ovi mjesečni letci u sezoni 2010/11. nastali su namjernom zamjenom standardnih uloga, pa je odjednom Hrvoje koji je skloniji tipografiji crtao ilustracije, a Dario birao format i prelamao tekst. Opuštenost u pristupu omogućila nam je da si nekad dozvolimo biti promišljeni, nekad više konceptualni, nekad pomodni i formalisti. Nalazimo stanovito zadovoljstvo u isprobavanju raznih stilova koji su nam u danom trenutku privlačni. Naravno da ne namećemo vlastite hirove nasilno na projekte koje trenutno radimo, ali ako se poklopi da neke osobne tendencije u grafičkom dizajnu možemo ispoljiti na projektu koji u tom trenutku radimo — izvrsno.

Gotovo svaki rad, bilo da je riječ o identitetu ili o plakatu, ili letku, sadrži određenu formalnu ili sadržajnu dosjetku (leci u polovicama, perforirani plakati, najmanji letci, moleskine letci). S druge strane, unutrašnjost svih programskih knjižica, kataloga i publikacija za i u uokolo SC-a je vrlo uredno, jednostavno i pregledno prelomljena, bez ikakvih posebnih intervencija, ili je barem tako na prvi pogled. Pa, kako to?

Tu se opet vraćamo na budžetska ograničenja Kulture promjene — za razliku od drugih ustanova, gdje se katkad pojavljuju raskošne monografije i debeli katalozi, u SC-u su nositelji vizualnih identiteta najčešće letci i plakati (pa su onda oni šareni, eksperimentalni, glasni i uočljivi), a kataloški dio uglavnom se svodi na A5 klamane knjižice s crnobijelim stranicama i omotom u boji. Čim se pojavi kakva koprodukcija i osvane kakav (malo) veći budžet, stvari se mijenjaju, pa je tako katalog 20. Dana hrvatskog filma definitivno najzanimljivija ekstenzija vizualnog identiteta koji smo za tu manifestaciju radili.
1656_5
Čini mi se da kao duo i u drugim projektima posjedujete sličnu vrstu fleksibilnosti i autorske širine interesa – od potpuno razbarušene afirmacije estetike campa, preko recimo neke “kitnjastosti” u ilustracijama, hipertrofirane citatnosti, pa do potpune trezvenosti i neke dostojanstvene čistoće. Sve to ponekad čak i unutar istog projekta. Progovaraju li tu vaše osobnosti, ili eklekticistički senzibilitet?

Unatoč tome što možda osobno blago naginjemo više na jednu ili drugu stranu, zapravo obojica imamo tendenciju nekad raditi decentna i tipografski elegantna rješenja, a ponekad pretjerana, neuredna, pomodna, kičasta i “ružna”, svatko u svom stilu. Najviše ovisi o kakvom se projektu radi, te nam nije teško stišati vlastiti autorski izraz u nekim situacijama, a u drugima ga pretjerati do apsurda. Nekada to ide do razine gdje sama estetika prestaje biti autorski izraz, već je ključ u svjesnom pristupu i inzistiranju da stvari budu pretjerane, različite, nedosljedne i kratkotrajne, kao što je bio slučaj sa plakatima za koncertMolly Nilsson u organizaciji Žive muzike. Tu je sigurno značajna i činjenica da smo od samog početka svog profesionalnog rada radili za SC: umjesto da se u prvim godinama karijere stilski “specijaliziramo” i pronađemo svoj izričaj, ondje smo kroz prilagođavanje nizu različitih organizatora, redatelja i producenata kojima je uvijek imperativ bio “Samo da ne bude dosadno!”, naučili cijeniti raznolikost i u svim daljnjim projektima.

Što, od svih kompetencija koje danas mora imati grafički dizajner, smatrate ključnima? Barem u vašem slučaju, budući da se tu vjerojatno ne može previše generalizirati.

Bavio se dizajner primarno printom, tipografijom, ilustracijom, copywritingom, digitalijama ili bilo kojim drugim specifičnim smjerom unutar svoje profesije, držimo da je najvažnije da ima svijest o kontekstu, prostoru i vremenu u kojem stvara. Hrvatski dizajn danas obiluje značajnom količinom radova koji su odlično izvedeni, no mogli su nastati u Japanu prije trideset godina ili Americi za trideset — ali tek vizuali i koncepti koji su svjesni svojeg okruženja i na neki način odražavaju trenutni zeitgeist postaju pamtljivi i unapređuju vizualnu kulturu sada i ovdje. U svom se radu, bili to nabrijano konceptualni ili prvenstveno vizualni radovi, uvijek pokušavamo osvrnuti na trenutno stanje u kulturi i dizajnu. Čak i ako se ta namjera nekad jasno i ne vidi, smatramo da uvijek poboljšava finalni proizvod.
1656_6
Tko vam je još bio inspirativan na domaćoj sceni, čiji vas je rad još posebno dotaknuo?

DARIO: U ranijim godinama studiranja, po faksu su svojim specifičnim tonom pop-dizajna žarile i palile već spomenute Dora i Maja, čijoj sam se sposobnosti za za mash-upanje masovne i lowbrow kulture s inteligentnim i značajnim konceptima divio još kao brucoš. Danas se obje uspješno bave umjetnošću, no njihov dizajnerski period i dalje pamtim kao jedan od najvećih utjecaja na razvoj svog izričaja.
HRVOJE: Početkom diplomskog studija u Zagrebu, otprilike kad i počinjemo raditi za SC, i dalje sam se tek upoznavao s raznim aspektima tipografije tako da sam očekivano bio pod dojmom i utjecajem Nikole Đureka, Damira Bralića i Dejana Dragosavca Rute. Također, kad bih na plakatima prepoznao neka nizozemska pisma za koja nisam očekivao da ih ljudi ovdje znaju, a sve uklopljeno u neki dosta tipografski sofisticiran, a ne nužno i “elegantan” pristup, pokušao bih saznati tko je autor dotičnog rada. Najčešće bi se ispostavilo da, ako nije netko od već navedene trojice, onda mora biti ili Igor Kuduz ili Mario Aničić i Jele Dominis.

Dio vaših radova inspiriran je načelima i procedurama ‘uradi sam’ kulture, pa me zanima u kojoj mjeri iza toga stoji autentični nagon i autentična potreba, koliko je to jedna vrsta vašeg naklona nasljeđu iste te kulture, a koliko ljubav prema specifičnoj estetici koju ona sa sobom nosi?

Teško da je riječ o estetskom izboru, jer radovi na kojima smo tako uprljali ruke vizualno variraju od panka Prljavih malih gaćica, fanzinskog stila Najmanjeg letka, pa do pop-minimalizma prvog Ganza i potpunog funkcionalizma plakata za predstavu Themselves Already Hop. Osim prisustva ručnog rada, sve navedene radove povezuje i činjenica da su nastali tijekom ranijeg dijela naše profesionalne karijere (u periodu od 2009. – 2011.), pa bi se moglo zaključiti da je riječ o mladenačkom, tj. mladenačkijem, entuzijazmu. Kad bi nam tiskar ili naručitelj tada rekli da je nešto preskupo ili neizvedivo, u nama bi nabujao inat — e, pa baš je izvedivo! — pa makar morali savijati, rezati ili lijepiti cijeli dan i noć. Danas, osim u iznimnim slučajevima poput knjižice za ovu izložbu, ipak radije nađemo neku praktičniju alternativu.

Smijem li pitati kako izgleda vaš radni proces? Kako nastaju određene ideje i kako se razvijaju, postoje li stvari koje Živčić radi bolje od Devića ili Dević bolje od Živčića?

Što se metodologije tiče, tu se krećemo u ekstremima: neke projekte analiziramo i konceptualiziramo do besvijesti u želji da se kroz smislene i logične koncepte iskristaliziraju vizuali koji “nešto znače” umjesto da “nekako izgledaju”, a manji projekti s ograničenim rokovima dođu kao dobrodošao odmor pa samo upalimo kompjutere i počnemo dizajnirati dok stvar ne izgleda dobro i spremno za tisak. I konceptualni i čisto estetski pristup podjednako su nam dragi i dosad najdraži projekti podjednako su proizašli iz oba načina rada. Nekoć smo inzistirali na unutarnjoj podjeli na tipografa i ilustratora, no s vremenom smo shvatili besmisao takvog rada, pa da danas jednostavno smislimo što će se raditi i krenemo na posao u kojem svatko radi sve. Hrvoje možda više voli prčkati po krivuljama, dok je Dario strastven unaslagivanju lejera, ali tu bismo rekli da je riječ prije o osobnim preferencijama nego nekim značajno različitim talentima i sposobnostima.

Hoćete li kroz koju godinu početi raditi korporativne identitete, etikete za vinske boce i maslinovo ulje, ili mislite da će vam prostor u nezavisnoj kulturi i na klupskoj sceni koje toliko volite ostati otvoren i kad uđete u četrdesete?

Iako smo vjerojatno poznatiji po radu za Studentski centar i živopisne predstavnike klupske i nezavisne scene poput Žive muzike, Kinokluba ili Galerije Močvara, kao i svi freelanceri paralelno radimo i niz drugih projekata koji su sadržajem možda i vezani uz kulturu, ali tonom mnogo ozbiljniji — od prelamanja godišnjih izvješća i strateških planova za Zakladu Kultura nova, suradnji s Damirom Bralićem i Milanom Sivačkim na idejnim projektima vizualnih identiteta različitih gradova i regija, pa do Darijevih prostornih ilustracija za Hostel Biro ili Hrvojevih pisama za Typonine. No, što se “zabavnog” dijela našeg posla tiče, naravno da ne planiramo biti starci koji plešu među tinejdžerima i prave se da su zauvijek mladi. Kad dođu četrdesete, vjerojatno će nas zabavljati neke druge stvari, pa će nam se time i proširiti ili promijeniti fokus. Zasad o tome ne razmišljamo previše..