Priča počinje prije 15 godina književnim entuzijazmom koji se usmjerio u nešto više. Od svih književnosti i književnih vrsta, valjalo je baš kratkoj priči pridati pažnje. Nadati se pritom mnogočemu, a ponajviše da će potrajati duže od samog joj imena. Godinama poslije, kao jedan od najistaknutijih književnih događaja u zemlji, nanizao je podosta uspjeha za sobom, lijepih priča i zanimljivih događaja, a svemu tomu najvjernije svjedoče grafičke kronike koje ga godinama prate.

Započevši suradnju na Festivalu europske kratke priče 2007. godine pretpostavljam da Maja Bagić Barić i Danijel Srdarev nisu ni slutili kakvu nevjerojatnu priču stvaraju u zagradama književnosti. Svijet imaginacije koju nudi književnost trebalo je vješto ukrotiti i usmjeriti prema van. Izvući slike s margine teksta i približiti čitatelju vizualni naboj riječi. Zadatak nije bio lak, a parametara dosta. Svake godine stizala je nova zemlja, novi pisci, trebalo je odgojiti publiku, približiti ne tako velike jezike i književnosti, a pritom biti i ostati prepoznatljiv i jasan. Naravno, u domeni umjetničkog habitata valjalo je zadržati autorski potpis da pritom sve strane budu svoje – književna, grafička i ilustratorska.

Kao što rekoh, izazov je iznova stizao, no i rezultati su se nizali. Sinergija između Majinog grafičkog i Danijelovog ilustratorskog pristupa bila je zapažena. Svaki novi izazov nosio je jasan potpis njihove suradnje – zajedničkim promišljanjem kreativnog procesa grafičke kronike iz zagrada su izašle u središte. Stvoren je prepoznatljiv autorski vizualni jezik gdje su pojedini detalji nosili istu težinu kao i glavni motivi. Nastao je uz to i dodatni element, plod kreativne sinergije, nigdje vidljiv, ali svugdje prisutan – vrijednost koja se ne da materijalizirati. Kroz osam godina vizualni materijali iz kreativnog laboratorija Bagić Barić / Srdarev pomicali su granice međudisciplinarnih suradnji likovnih umjetnosti, dizajna i književnosti. Prepoznatljivost nastalih vizualnih materijala leži upravo u umjetničkoj ilustraciji, individualnosti pristupa pojedinom segmentu i skladu dizajna, ilustracije i sadržaja.

Metodologija rada zasnovana prvenstveno na pomnoj pripremi glavnog motiva pojedine godine izvučenog iz festivalske zemlje partnera pokazala se uspješnom. Izuzetak čini jedino prvo izdanje gdje je izostala zemlja partner te je motiv nositelja proizašao iz Majine razrade priče o priči, ideje jednakosti književnih jezika i autora medijatora.

Autorski pristupi Maje i Danijela obradi teme rezultiraju zasebnim djelima, čija zajednička implementacija tvori prepoznatljiv identitet. Majina razrada koncepta i pristupa materiji te grafička obrada materijala je čista, jasna i usustavljena, vidljivih smjernica i bez suvišnih sadržaja koji su sami sebi svrha. Danijelove su pak ilustracije vrtlog ekspresije prepoznatljiva rukopisa. Daleko od generičkih ilustracija, one su pune života i u najmanjem detalju, slikarski svijet u malom. Nisu mu strane tehnike i eksperimenti, njegovi crteži vuku iskustvo slikarstva i grafike; kolaži, minuciozni krokiji i debeli potezi grafičkom bojom; oni nose sve to, a često i više. Poseban naglasak i pažnja pridana je poigravanju autorskom tipografijom, ručno otisnutim i oslikanim slovima koja podsjećaju na ona iz vremena prvih tiskarskih strojeva. Velika, mala, odvažna i sama, upravo su ta naslovna slova prvi i zadnji redak ove festivalske priče.

Došavši do kraja, htjela bi nas još jednom podsjetiti na početak, na prvu godinu suradnje i uokviriti priču naslovom, završiti ju gdje je počela. Godinu bez zemlje partnera kao glavnog nositelja vizualne interpretacije, ispunili su unutarnji svjetovi vanjskih svjetova, skrivene priče između slike i riječi, natkrili su je u konačnici letači, letači nad sadržajem. Oni su tako postali i ostali, zadržavši se u svim nadolazećim izdanjima u vidu ilustracije književnikovog portreta, simboli književne slobode stvaralačkog leta.

Naglašavati koliko je suradnja i međusobna sinergija bitna i vidljiva čini mi se pomalo suvišno u ovakvoj priči gdje rezultati najviše govore. Cjelokupan proces i nadopunjavanje različitih izričaja, što Majinog i Danijelovog, što onog književnog i vizualnog, ono je što čini zakulisni rad zanimljivim i dio je koji bismo voljeli ovom izložbom predočiti te ukazati kako svaki rad zasebno nosi potencijal, međutim tek zaokruženi u cjelinu čine priču potpunom.