Branka Donassy veliko je i dobro poznato ime hrvatskog modnog dizajna, čiji pristup oblikovanju nadilazi tradicionalne granice discipline. Profesionalni razvoj i uvjerenje da je ključno ostati slobodan u vlastitom izrazu pridonijeli su visokom vrednovanju njezina stvaralaštva, obilježenog komunikacijom koju postiže kreacijama. A svaka od tih kreacija tijekom karijere započete sredinom 1980-ih godina svjedoči da unatoč brzini, konzumerizmu i potrošivosti kojima smo okruženi, uvijek ima prostora i vremena za promišljeno stvaralaštvo uronjeno u složen svijet slika i informacija koje dizajnericu okružuju. Stoga nagrada opravdano dolazi u ruke osobe čiji cilj nije stvarati sezonske kolekcije, nego koja svakim svojim istupom svjedoči o kulturi iz koje je potekla, obrazovanju u području povijesti umjetnosti i etnologije, poznavanju tehnologije izrade materijala, ali i arhitekture krojeva koji proizlaze iz razumijevanja i osjećaja za kontekst u kojem stvara. Njezin je umjetnički pristup usidren u poznavanju povijesti te istodobno suvremen, etičan prema svijetu i pojedincima koji je na njezinom putu prate; njime uspostavlja kreativnu mrežu u kojoj koegzistira s umjetnicima čija su je djela inspirirala – ne na formalan način, nego prvenstveno složenim misaonim postupcima kao temeljem svakog istinski kreativnog čina.

Geometry Organdy, 1986. Fotografija: Ivančica Privora
Rođena 1952. godine u Zagrebu, Branka Donassy početak svoje karijere veže uz Sekciju za oblikovanje odijevanja ULUPUH-a, kojoj pristupa 1985. godine i priređuje svoju prvu reviju. Upravo ova revija ubrzo joj donosi prvu nagradu na Tjednu mode, novopokrenutoj godišnjoj manifestaciji koja se održavala na Zagrebačkom velesajmu. I dok je Tjedan mode u to doba bio integriran s Intertekstilom, međunarodnom velesajamskom priredbom koja je pokazivala snagu domaće tekstilne industrije, Donassy za svoj prvi nastup stvara od ručno tkane vune, izrađene prema vlastitom dizajnu.

Kolekcija proljeće-ljeto 1988. Fotografija: Zvonimir Ferina
Odluke koje je o materijalima donosila tijekom karijere nikad nisu bile samo pitanje ukusa ili odabira zbog nekog od njihovih svojstava, nego se temelje na poznavanju tehnologije proizvodnje i mogućnostima proizašlima iz specifičnog tkanja, organskog porijekla niti, načina bojanja, sve do transfera motiva i detalja iz medija kao što je, na primjer, fotografija, u modni dizajn i korištenja nestandardnih, anorganskih materijala. Doista, trebalo se usuditi, kako je svojedobno ustvrdila Magda Weltrusky, urednica mode u znamenitom časopisu Svijet, koji je mnogo puta pratio Branku na njezinom osobitom modnom putu.

Kolekcija proljeće-ljeto 1988. Fotografija iz arhiva dizajnerice
Branka Donassy kreira odjeću za sebe, za druge i za prostor koji nastanjujemo i u kojem boravimo. Moda u njezinoj izvedbi nije samo odjevni predmet koji će nam se iz nekog razloga svidjeti, nego sustav mišljenja u kojem koegzistira okruženje u kojem je stasala uz roditelje – likovne umjetnike, baku uz koju je stekla prva znanja o šivanju, odabir studija i način života u kojem je prvenstveno važno kreativno se izraziti i pritom zadržati slobodu odluke o tome kako izgleda predmet koji kreira, od kojeg je materijala izrađen i koje je znanje potrebno da bi se ostvarila jedinstvena sinergija navedenih čimbenika, svojstvena njezinu stvaralaštvu.
Već u odjevnim predmetima koje kreira u drugoj polovici 1980-ih vidi se otklon od trendova i potreba da vlastoručno intervenira, ponekad tkanjem, a ponekad bojanjem tkanine. Na ovaj način nastaju kompleksne, istodobno nosive i vizualne kompozicije koje obuhvaćaju tijelo te komuniciraju s okolinom. Ovi postupci vode prema promišljanju predmeta koje se nerijetko naziva odjevnim skulpturama. Riječ je o asimetričnim, pokretljivim, nesvakidašnjim volumenima koji ovise o kretnjama te još više o osobnosti osobe koja ih nosi. Pritom je njezin kreativni proces istodobno istraživački; isprva nastaju svojevrsne nosive makete od papira, tek potom prototip koji će dokazati može li se stvaralačko htijenje ostvariti u odabranom materijalu i opstati na zadovoljavajući način nakon svih intervencija kojima ga je podvrgnula. Paralelno sa spomenutim, primarno umjetničkim modnim dizajnom, Branka Donassy od 2004. godine kontinuirano predstavlja prêt-à-porter kolekcije na međunarodnoj sceni, plasirajući više desetaka kolekcija na europsko i američko tržište.

Kolekcija Blow Up, jesen-zima 2018/2019. Fotografija: Zvonimir Ferina
Iskustva oblikovanja bez postojećih standardnih krojeva, bojenje i ručno oslikavanje te drugi načini intervencije karakteriziraju njezin pristup koji je krajem 1980-ih, na zajedničkom istupu grupe Modagram u sklopu Fashion Starta u Münchenu (1988.), izazvao oduševljenje i međunarodni interes. Nemoguće je pritom ne pomisliti na početke Antwerpenske šestorke i njihov zajednički istup u Londonu te nastavak njihovih sjajnih pojedinačnih, istodobno i turbulentnih karijera koje traju do danas, dok svjedočimo postupnom zaboravu Modagramovaca, o kojima se isuviše malo zna. Kasnih osamdesetih, naime, nije se očekivalo da iz jedne socijalističke zemlje pred javnost stigne avangardni modni dizajn; prevladavale su predrasude kako o političkom, tako i o modnom kontekstu. Tijekom vremena se u pokretljivosti pojedinih iskrojenih oblika prepoznaje interes Branke Donassy za kazalište i suvremeni ples, svih onih krajnosti koje očekujemo od pokreta plesačkog tijela, a što je višekratno istraživala u kostimografijama za pojedine predstave kazališta u Zagrebu, Dubrovniku i Mariboru u razdoblju između 1992. i 2013. godine.

Stakleni grudnjak-akvarij, 1994. Fotografija: Stephan Lupino
Iskliznuća modnog dizajna u netradicionalno područje u kojem se prožimaju prakse mode, arhitekture, umjetnosti, dizajna, kazališta i oblikovanja tekstila, pridonijela su i Nagradi za primijenjenu umjetnost na 29. Zagrebačkom salonu, koju dobiva za fotogenični „grudnjak-akvarij“ izrađen od stakla i punjen vodom u kojem su plivale zlatne ribice (1994.). Ovim je predmetom za tijelo i prostor Branka Donassy otvorila razna pitanja, od simbolike materijala vode i stakla, značenja koja povezujemo s ribama, nagih ženskih grudi, sve do ekologije i suživota s drugim živim bićima. Na izvjestan način riječ je o nosivoj intervenciji, staklopuhačkom djelu koje je istodobno i krhko i moćno, dijelova pričvršćenih metalnim lancima. I dok razmišljamo o nelagodi kojoj su vjerojatno bile izložene ribice, s druge strane impresionirani smo smionom jednostavnošću svakodnevnog predmeta, koji promjenom materijala postaje temom o kojoj svi imaju svoje mišljenje i čije je značenje višeznačno.

Godinu dana nakon grudnjaka nastaje haljina nazvana Tisuću otoka, koja je u sklopu natjecanja za Miss svijeta održanog u Sun Cityju bila proglašena najljepšom dizajnerskom haljinom na svijetu (1995.). Raskošna višedijelna kreacija izrađena je od nekoliko slojeva materijala različitih tekstura, dok su glavni ukras činile školjke, od kojih je pojedine primjerke izronio njezin suprug nedaleko od Lošinja. Užitak u morskom krajoliku, u kojem su zajednički uživali i ploveći barkom, iskorišten je da ovaj univerzalni simbol postane više od ukrasa. Kreacija koja je pri kretanju proizvodila nježan šušanj, uz ostalo je upoznavala gledatelje s Hrvatskom – zemljom inače poznatom po tisuću otoka, a koja je u to doba u medijima bila spominjana isključivo zbog rata.

Projekt Donna – Virtualna insekt kolekcija, 1997. Fotografija iz arhiva dizajnerice
Svijet prirode višestruko je utjecao na njezino stvaralaštvo. Poruke koje je prenosila odjećom bile su različito motivirane, ponekad ekološki, a ponekad je inspiracija došla kroz povezivanje ljudi i institucija različitih profila. Tako je uz pomoć digitalnih medija stvorila prvu virtualnu modnu kolekciju na svijetu, od koje je osebujni dizajn za tisak na tekstilu, inspiriran entomološkom kolekcijom Kraljevskog muzeja Središnje Afrike u Tervurenu na periferiji Bruxellesa (1997.), poslužio kao ogledni primjer mogućeg prijelaza iz virtualne u stvarnu dimenziju. Kolonijalnom politikom obilježena ustanova ovakvom je suradnjom dobila novu šansu, a iako je veći dio kolekcije ostao virtualan, uzorak krila s jednog odavno izumrlog leptira otisnut je na tkaninu digitalnim tiskom, te je potom iz nje izrađena haljina.

Quo Vadis, 2013. Fotografija iz arhiva dizajnerice
Specifičnost njezina stvaralaštva je da se odabir materijala ne temelji na poetskoj dimenziji, već iza kreacije djeluje analitički aparat koji Branka Donassy kontinuirano primjenjuje. Na takav način, na primjer, nastaju kreacije izrađene od pucketave folije u sklopu kolekcije Quo vadis (2013.), koje su se kaskadno spuštale niz tijelo modela, ili su ga obavijale naizgled jednostavnim zamatanjem, koje u svojoj geometriji može podsjetiti na pojedine vaneuropske kulture. Njezina istraživanja materijala poslužila su i u specifičnom projektu „odijevanja interijera“ dućana/ateliera, koji je 2012. godine kraće vrijeme djelovao u središtu Zagreba.

Atelier Donassy, dizajn interijera: Vanja Ilić. Fotografija: Miljenko Bernfest
Projekt njezine kćeri Vanje Ilić odgovorio je na premise kojima se vodi kreatorica – kako kreativnim rješenjem ne zadirati u postojeću strukturu tijela, odnosno prostora. Bijela elastična tkanina zaodjenula je interijer koji je postao idealna neutralna, pametno promišljena ovojnica u kojoj je sva pozornost usmjerena na odjevne predmete. Rješenje interijera podsjeća i na haljinu Touch Me Change Me (2001.), nastalu naizgled jednostavnim postupkom nabiranja prozračnog organdija magnetima, pomoću kojih je stvoren promjenjiv volumen kao ultimativni primjer interakcije odjeće i poštovanja prema tijelu koje gotovo posve slobodno „živi“ unutar kreirane tekstilne opne.

Pozornica koncertne dvorane u Kneževoj palači u Zadru, 2017. Fotografija: Jasenko Rasol
S druge strane, svijest i interes za izgrađeni prostor koji je okružuje rezultirali su ne samo specifičnim korištenjem graditeljskih predložaka, iskorištenih u krojenju, nego i profinjenim rječnikom detalja koje je uz ručni rad i tehnikom modnog métiera izvela u vlastitom atelijeru. Riječ je o tekstilnim prostornim instalacijama za koncertnu dvoranu u Kneževoj palači u Zadru (2017.), u kojima se teksturom, bojom i materijalom referira na motive tlocrta Sv. Donata, kamene rozete katedrale Sv. Stošije, koristeći i druge povijesne tragove – od renesansnih bunara sve do klasicističkih štukatura spomenute dvorane.

ISIS – modni performans, 2008. Fotografija: Danko Vučinović
Za modni dizajn Branke Donassy mnogo puta je istaknuto da nastaje u spoju čistih linija i skulpturalnih oblika. Uz vrhunsko znanje o materijalima, u koje je intervenirala na razne načine, dizajnerica je vješto uravnotežila vlastite kreativne težnje s integritetom osobe koju odijeva, dok se komunikacija odvija na više razina. Individualne značajke svakog kreiranog predmeta postaju dio složenog režima odluka koje su prethodile; odluka među kojima nikad nije samo puka dekoracija. Jer, Branka Donassy pušta materijale i boje da zadrže svoja svojstva, jednako kao i žene koje gotovo intuitivno odgovaraju na njezine modne izazove, sudjelujući u jedinstvenom kreativnom modnom izrazu koji je zahvaljujući njoj pretvoren u esenciju čovjekova postojanja.