Nagrada Hrvatskog dizajnerskog društva za životno djelo 2016: ŽELJKO BORČIĆ

borcic foto ne znam autora

Nagradu Hrvatskog dizajnerskog društva za životno djelo u 2016. godini Upravni odbor HDD-a dodjeljuje grafičkom dizajneru Željku Borčiću (1942.-2015). Nagrada će biti uručena obitelji dizajnera u sklopu otvorenja Izložbe hrvatskog dizajna 1516 u Muzeju za umjetnost i obrt 13.9.2016. u 20 sati. U nastavku pročitajte tekst Marka Goluba iz nedavno objavljene male monografije posvećene ovom autoru.

Autorski opus Željka Borčića karakterizira zavidno širok raspon aktivnosti kojima je tijekom više od četiri desetljeća dotaknuo ne samo neke od najvažnijih dizajnerskih, nego i umjetničkih tema svog vremena. Riječ je o profesionalnoj i ljudskoj otvorenosti kakva je mogla s lakoćom dotaknuti krajnosti – od iznimno osobnih, autoreferencijalnih radova do stroge impersonalne utilitarnosti velikih oglašivačkih kampanja, od konceptualne umjetnosti i hepeninga do zavodljivih ambalaža proizvoda masovne potrošnje, od spontanih istraživanja u fotografskom mediju do ikoničke jezgrovitosti znakova i identiteta komercijalnih tvrtki i institucija.

 

Prvi svjetski psihokibernetički superautoportret, plakat za samostalnu izložbu (fotografija: Enes Midžić), Galerija sc, Zagreb, 1973.

Prvi svjetski psihokibernetički superautoportret, plakat
za samostalnu izložbu (fotografija: Enes Midžić),
Galerija sc, Zagreb, 1973.

 

Željko Borčić stupa na scenu 1970. povratkom u Zagreb sa školovanja u Montrealu na Sir George Williams University, ali i stečenim iskustvom ne samo grafičkog dizajna i vizualnih komunikacija koje je studirao, nego i arhitekture (kroz suradnju s Vjenceslavom Richterom), i likovne umjetnosti na tragu geometrijske apstrakcije i op-arta. Kroz čitavu karijeru Željko Borčić je dosta putovao, upoznajući neke od najznačajnijih internacionalnih grafičkih dizajnera, te je strastveno nastojao biti upućen u aktualne tokove svjetske dizajnerske produkcije. Na početku karijere ta se njegova informiranost međunarodnom scenom sretno povezala s dinamičnom i propulzivnom atmosferom domaćeg dizajna i vizualne umjetnosti kraja 60-ih i početka 70-ih godina, koja je odnjegovala niz autora od Mihajla Arsovskog do nove generacije koju zastupaju, među ostalima Boris Bućan, Zoran Pavlović, Boris Ljubičić, Davor Tomičić i sam Borčić.

 

Lahor sapun i deodoranti, ambalaža, Saponia d.d., Osijek, 1970./73.

Lahor sapun i deodoranti, ambalaža, Saponia d.d.,
Osijek, 1970./73.

 

Zanimljiva je koincidencija da je i niz drugih ključnih autora konceptualističkih polazišta u njegovoj generaciji također samosvjesno vladalo jezikom dizajna vizualnih komunikacija, poput Sanje Iveković, Dalibora Martinisa, Jagode Kaloper, Gorana Trbuljaka, Gorkog Žuvele, no njihov konačni profesionalni izbor bio je drugačiji od Borčićeva. Te nove autorske osobnosti, ali i novo poimanje statusa i uloge profesionalnog dizajnera, odnjegovali su se u neposrednom doticaju s ondašnjom snažnom i progresivnom kulturnom scenom, a Željko Borčić približio joj se ne samo kao dizajner nego i kao njen aktivan protagonist, gotovo pa insajder.

 

Iz fundusa galerije Benko Horvat, izložbeni plakat (fotografija: Slobodan Tadić-Tec), Galerija primitivne umjetnosti, Zagreb 1981.

Iz fundusa galerije Benko Horvat, izložbeni plakat (fotografija: Slobodan Tadić-Tec), Galerija
primitivne umjetnosti, Zagreb 1981.

 

Sedamdesetih godina, naime, realizira nekoliko izložbi i akcija kojima ravnopravno participira u važnom fenomenu tzv. nove umjetničke prakse, među kojima je najvažnija Prvi svjetski psiho-kibernetički superautoportret. Ova izložbena instalacija, koja na jednom mjestu sublimira osobna iskustva, materijalne tragove, artefakte iz svakodnevnog života, forenzički iscrpnu dokumentaciju svake, pa i najbanalnije svakodnevne aktivnosti, zauzima važno mjesto u kontekstu konceptualnih umjetničkih praksi 70-ih godina. Iako puna revalorizacija Borčićevog rada u ovom području tek treba uslijediti (ponajprije zbog diskontinuiteta, jer se Borčić ubrzo koncentrira isključivo na grafički dizajn i fotografiju), ona je najavila autorov senzibilitet za prepoznavanje značaja anonimnih svakodnevnih predmeta, radnji i situacija, prije svega u fotografiji. Tijekom sedamdesetih intenzivno se posvetio dizajniranju plakata, pozivnica i publikacija za kulturnu scenu, ponajviše u domeni kazališta (Teatar &TD), likovnosti (Novine Galerije SC nakon Davora Tomičića, različiti plakati za izložbe i revijalne manifestacije) i omladinske kulture (Studentski list) iz kojih nerijetko progovara Borčićev humor, ironija, samosvjestan autorski rukopis, razigrana upotreba tipografije i svojevrsni pop-senzibilitet, a povremeno i drska autoreferencijalnost.

 

Bajadera praline, ambalaža (ilustracija: Mimi Hoffer; fotografija: Željko Koprolčec), Jadran Film – Promocija, Kraš d.d., Zagreb, 1980.

Bajadera praline, ambalaža (ilustracija: Mimi
Hoffer; fotografija: Željko Koprolčec), Jadran
Film – Promocija, Kraš d.d., Zagreb, 1980.

 

Sva ta mjesta imaju snažno nasljeđe koje je već u njegovo vrijeme stajalo na dobrim temeljima (prije svega Arsovski, Bućan), i čiji je odjek prisutan i danas s nizom autora mlađe i srednje generacije. Borčićev rad za velike tvrtke počinje praktički paralelno, već ranih sedamdesetih intenzivno surađuje s osječkom Saponijom za koju dizajnira oglase i ambalaže (primjerice Lahor, Zirodent), da bi se kroz osamdesete u potpunosti profilirao kao jedan od najzanimljivijih i najproduktivnijih autora upravo u tom području. Prelistavajući onodobne osvrte na dizajnersku produkciju, Borčićev se primjer često navodi kao ogledan za visoki standard oblikovanja ambalaže nasuprot moru beskrvnih rješenja koja su karakterizirala ondašnje tržište. O tome, međutim, još više govori njihova dugotrajna perzistenost, pa i činjenica da su se mnogi od proizvoda kojima je ovaj dizajner dao lice čvrsto usadili u kolektivnu memoriju – od već spomenutih Saponijinih linija, preko Kraševih delicija (Bajadera, Petit Beurre), do Leda (ukupni vizualni identitet, ambalaže sladoleda) i duhanskih proizvoda. Osamdesetih počinje i višedesetljetni rad za domaću duhansku industriju, za koju je Borčić, kroz identitete i pakiranja, postavio i danas itekako referentan standard.

 

borcic - ledo

 

Rastući angažmani u korporativnom oglašavanju neizbježno su od samostalnog dizajnerskog posla doveli do jednog od prvih lokalnih velikih dizajnerskih studija (Graffiti dizajn) koji je mogao nositi vrlo kompleksne oglašivačke kampanje. Za sve to vrijeme Borčić je zadovoljstvo nalazio i u malim, osobnim projektima, kao što su serije polaroid fotografija u kojima se poigrava sa samom kemijskom strukturom fotografske slike, ili čak umjetničke razrade grafičkih uzoraka kakve je upotrebljavao u dizajnu, re-aproprirajući ih natrag u osobni umjetnički izričaj. Željko Borčić je tijekom svoje karijere dizajnera vizualnih komunikacija aktivno sudjelovao i u samoorganizaciji unutar dizajnerske zajednice, te je jedan od suosnivača ZGRAF-a i pokretača Hrvatskog dizajnerskog društva, čiji je bio i predsjednik početkom 2000-ih godina.

 

Marko Golub

 

Plakati, Teatar &td

Plakati, Teatar &td

 

 

 

Biografija Željka Borčića (1942.-2015.)
Željko Borčić diplomirao je grafički dizajn i vizualne komunikacije na ‘Sir George Williams University’ 1969. godine u Montrealu. Profesionalnu karijeru grafičkog dizajnera započeo je povratkom u Zagreb 1970. Vizualni identiteti, trgovačke marke i ambalaže brojnih institucija i tvrtki na kojima je radio, od kojih su neki stari i preko trideset godina i nadalje odolijevaju modnim trendovima profesije. Za Saponiju je radio 15 godina, za Dukat 12 godina, za Ledo 11 godina, za Coca-Colu SEE 10 godina, a za TDR 27 godina. Od 1970. pa do danas intenzivno se bavio i drugim kreativnim područjima umjetnosti, kao što su arhitektura, kazališna, filmska i TV scenografija i kostimografija, umjetnička fotografija i Polaroid fotografija, umjetnički dokumentarni film, konceptualna umjetnost i slikarstvo. Dobitnik je niz domaćih i međunarodnih nagrada i priznanja, a radovi su mu objavljeni u nizu publikacija u Hrvatskoj i svijetu. Tijekom svoje 45 godišnje profesionalne karijere vodio je Studio Borčić, Synthesis, Grafiti Dizajn i Trans-ID, a bio je i voditelj poslova grafičkog dizajna i vizualnih komunikacija u agencijama: Vjesnik AM, Apel, Jadran film promocija i McCann Erickson. U mirovini se uglavnom bavio svojim osobnim istraživanjima na području grafike i fotografije, a povremeno i pokojim omiljenijim projektom iz područja grafičkog dizajna. Borčić je jedan od suosnivača ZGRAF-a i Hrvatskog dizajnerskog društva, te Art Directors Cluba Ljubljana i Zagreb. Član je HDLU-a, ULUPUH-a i HDD-a čiji je bio i predsjednik početkom dvijetisućitih godina, te Co-Design Worldwidea.

 

borcic portret

 

*

Hrvatsko dizajnersko društvo krajem 2015. godine objavilo je monografiju Željko Borčić – Dizajn, umjetnost, fotografija autora Gorana Martina Štimca i Marka Goluba. Povodom Nagrade HDD-a za životno djelo, u galeriji Hrvatskog dizajnerskog društva u prosincu 2016. održat će se i mini retrospektiva Željka Borčića.