Maša Milovac (1988.) bavi se dizajnom proizvoda, prostora te vizualnih komunikacija, te osmišljava i upravlja projektima u kulturi koji uključuju blisku suradnju s umjetnicima u različitim disciplinama. Završila je industrijski dizajn (MA) na zagrebačkom Studiju dizajna pri Arhitektonskom fakultetu 2011. godine, gdje se još za vrijeme studija posvećuje kolektivnom i kolaborativnom radu u produkt dizajnu, a samoinicirani projekti koje razvija kao dio studija Manufakturist (2011-2016) izlagani su na brojnim međunarodnim sajmovima i izložbama dizajna. Interes za dizajnom prostora i interijera usavršava kao članica 3LHD tima tijekom 2014. i 2015. godine, nakon čega svoj profesionalni razvoj nastavlja kao kustosica hrvatskog predstavljanja na premijernom Londonskom bijenalu dizajna (2016). Koautorica je projekta koji je predstavio hrvatsku na Praškom kvadrijenalu scenskog dizajna (2019.). Dobitnica je nagrada te priznanja u dizajnu. Suosnivačica je udruge Avanti! Centar avangardi čije je djelovanje fokusirano na otkrivanje novih prostora i modaliteta za ostvarenje participativnih umjetničkih projekata u zajednici. U 2024. godini pripremila je izložbu o korisničkom iskustvu i dizajnu digitalnih proizvoda u Hrvatskoj.

Maša je i članica žirija Izložbe hrvatskog dizajna 23/24, povodom koje je nastao intervju koji možete pročitati u nastavku.

Klizanje u nepoznato Ivana Marušića Klifa, Praško kvadrijenale scenografije i scenskog prostora, 2019., kustosi: Marko Golub, Maša Milovac, autor fotografije: Nemanja Knežević

OM: Dugo godina bili ste predsjednica Upravnog odbora Hrvatskog dizajnerskog društva, neizostavna članica i koautorica izložbi u organizaciji društva koje su predstavile hrvatski dizajn u inozemstvu. U ovom ćemo se razgovoru vjerojatno dotaknuti samo nekolicine vašeg djelovanja u području dizajna i menadžmenta u kulturi. Možete li uopće odvojiti svoju najdražu ulogu? U čemu se osjećate najsigurniji, što vas najviše inspirira?

MM: Te uloge koje spominjete kroz profesionalno sazrijevanje doživljavala sam zapravo više kao svoje različite kvalitete ili snage koje su prevladavale ovisno o vrsti projekta, suradnje ili općenito o interesu za temu. Neki će pomisliti da je uloga predsjednice HDD-a bila svojevrsna kulminacija, no meni se čini da se tu više radilo o spoznaji vlastite odgovornosti prema struci zbog koje su poneki osobni interesi i pravci privremeno ostali u pozadini. Kroz godine sam shvatila da mi suradnički projekti leže i da se u kolektivnim procesima zaista osjećam korisno i sigurno, vjerojatno zato što ideje volim razvijati ne samo kroz crtež, već i kroz dijalog. U svemu što radim trudim se biti metodična, posvetiti se problemu, odnosno zadatku, ali i kroz proces rada prepoznati dodatnu vrijednost zbog koje mi se svaki projekt čini iznova uzbudljivim. Kada pogledam unazad, na neka prijašnja rješenja ili projekte koje sam inicirala, ono što prepoznajem kao zajedničko u njima je neopterećenost trendovima i očekivanjima, što se trudim njegovati i dalje.

Izložba: UX dizajn korištenja, HDD galerija, 2024., kustosice: Maša Milovac i Sarah Baron Brljević

OM: Na ovogodišnje izdanje Izložbe hrvatskog dizajna 23/24 pristigao je rekordan broj prijavljenih radova u 9 studentskih i profesionalnih kategorija. Ovakav interes za predstavljanje autora i autorica i njihovih radova, potvrđuje status i prepoznatljivost same izložbe. Usporedite li prijave unazad nekoliko godina s ovim izdanjem izložbe, možete li vidjeti neke promjene u kvaliteti radova, drugačijem načinu rada i utjecajima? Pokazuje li Izložba 23/24 neke nove trendove u hrvatskom dizajnu?

MM: Kao dizajnericu i članicu Upravnog odbora HDD-a, iskreno me veseli činjenica da je broj prijava sa svakim izdanjem izložbe sve veći, posebno jer sam svjesna da je to zapravo rezultat posvećenog rada svih u HDD-u. Sigurna sam da je ovoliki broj pristiglih radova i rezultat zadovoljstva članova radom ove organizacije, što čitam kao neformalnu zahvalu. No, bez obzira na to, mislim da je podjednako važno zadržati kvalitetu te izložbe, kao i promišljati nove načine prezentacije dizajna, što znam da je još uvijek veoma izazovno obzirom na dostupne resurse. Formati poput revijalne izložbe nama iz struke znaju biti kao ponavljanje gradiva koje smo već svladali, no za širu publiku koju čine i naši potencijalni budući klijenti, bijenalna izložba je zanimljiva, edukativna i potrebna. Ne smijemo zaboraviti da strukovnu potvrdu ovim putem, osim dizajnera na izložbi, dobivaju i naručitelji dizajna. Što se tiče trendova, ove godine primjećujem nešto manji broj prijavljenih radova u kategoriji industrijskog dizajna, ali tu smatram da sa zaključivanjem trebamo biti zaista oprezni.

Fotografija s otvorenja izložbe UX – dizajn korištenja, autorica: Magdalena Ećimović, HDD

Često se pitamo je li sam format ove izložbe zastario, odnosno što je uopće adekvatan način prezentacije industrijskog dizajna. Pritom znamo da većina industrijskih dizajnera tijekom godine, zajedno s proizvođačima, na aktualnim sajmovima diljem svijeta predstavlja nove proizvode i za to izdvaja već znatne resurse. U procesu ocjenjivanja iznenadila sam se količinom dobrih radova, nije bilo mnogo zalutalih prijava, nejasnih ili slabije artikuliranih i zaista je u većini kategorija bilo pregršt projekata koji su zadovoljili kriterije. U industrijskom dizajnu u profesionalnoj kategoriji ove godine to možda nije bio slučaj, ali je zato studentska kategorija zaista ugodno iznenadila. Studentski radovi koji pristižu s jedinog fakulteta u Hrvatskoj za industrijske dizajnere, Studija dizajna pri Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, dokazuju da ti mladi ljudi u svojim radovima pokušavaju integrirati svoje stavove o novim tipologijama predmeta,  stvarnim potrebama korisnika i drugačijim načinima prezentiranja proizvoda, a uz to razmišljaju o održivim i ekološkim rješenjima.

Jedva čekam vidjeti na koje će načine ova generacija doprinijeti razvoju industrijskog dizajna u vremenu koje nam dolazi. Što se tiče kategorija općenito, iako postoje različiti pristupi, prvenstveno određeni karakterom projekata i autorima koji iza njih stoje, inspirativno je promatrati kako se pojedinci ili timovi snalaze unutar tih okvira te odvažuju predložiti drugačija rješenja. Prilikom ocjenjivanja, pokušali smo zaista uzeti sve te faktore u obzir, bilo da se radi o komercijalnom proizvodu, samoiniciranom ili naručenom projektu.

Fotografija s otvorenja izložbe UX – dizajn korištenja, autorica: Magdalena Ećimović, HDD

OM: Zajedno sa Sarah Baron Brljević i Marinom Jukić, autorica ste izložbe UX – dizajn korištenja, nedavno predstavljene u HDD galeriji. Riječ je o najmlađoj i vrlo kompleksnoj grani dizajna čija popularnost u Hrvatskoj u zadnje vrijeme raste. Nakon postavljene izložbe, zanima me kakva je percepcija publike, svakodnevnih korisnika različitih produkata na kojima rade ux dizajneri? Koja su najčešća pitanja s kojima ste se susreli, što je publici bilo najzanimljivije, s čime su se mogli najviše povezati?

MM: Izložbu smo osmislile upravo s ciljem da se ta grana dizajna približi strukovnoj, ali i široj publici. Iako sama tema jest prilično stručna, način na koji smo je predstavile i nije toliko, jer se metoda kojom smo na izložbi prikazale 5 proizvoda i inače koristi u razvoju digitalnih proizvoda. Njome se, naime, ispituju korisnici i njihovo neposredno iskustvo korištenja određenog proizvoda. Na izložbi smo predstavile proizvode koje svi barem jednom tjedno koristimo, čime smo htjele osvjestiti koliko vremena provodimo na digitalnim proizvodima, odnosno koliko je važna upravo kvaliteta korisničkog iskustva. U tom smislu, čini mi se da smo postigle cilj i samo ako smo uspjele publici približiti ulogu UX dizajnera i dočarati kompleksnost i zahtjevnost tog posla. Nadam se da smo istovremeno kod dizajnera osvijestile koju razinu odgovornosti trebaju imati dok dizajniraju te svakodnevne i sve prisutnije proizvode.

“Bilo bi zanimljivo na razini nacionalne strategije vidjeti kako bi se mogli promisliti pojedini tradicijski obrti ili proizvođači novih, ekološki prihvatljivih materijala. Bilo bi važno educirati korisnike o svim tim faktorima – u  konačnici, oni su ti koji definiraju dinamiku potrošnje. Vrhunski dizajn danas bi morao imati odlike takvog proizvoda.”

Izložba: UX – dizajn korištenja, HDD galerija, 2024.

OM: Preplavljeni smo dizajnom u digitalnim medijima na koji struka još uvijek često gleda kao na manje zanimljivu granu dizajna za proučavanje i predstavljanje publici. S obzirom na nepreglednu količinu digitalnog sadržaja, možemo li uoće popratiti sva kvalitetna rješenja koja su nam ustvari svakodnevno dostupna? Kako bi se trebao prezentirati dizajn u digitalnim medijima i na koji način bismo ga trebali proučavati? 

MM: Kada govorimo o profesiji dizajna, odnosno o valorizaciji dizajna i standardizaciji struke, što su sve realni zahtjevi koji se postavljaju pred HDD, onda smatram da kao krovno strukovno tijelo imamo tu odgovornost i zadatak pratiti razvoj novih disciplina poput dizajna u digitalnim medijima i baviti se prezentacijom i valorizacijom kako bi se u konačnici razvilo kritičko mišljenje. Budući da to činimo s grafičkim i produkt dizajnom, ne vidim razloga da to ne radimo i s UX dizajnom. Možda nam se to čini posebno izazovno jer se radi o dizajnu za medij čija se tehnologija mijenja na dnevnoj razini, no u tom području imamo zaista sve veći broj odličnih studija i agencija koji to prate, a njihova digitalna rješenja dostupna su nam na dlanu. Kada razmišljamo o načinu prezentacije i proučavanja, treba osvjestiti da se tu radi o digitalnim proizvodima namjenjenim korištenju. Mislim da se upravo izlaganjem na Izložbi hrvatskog dizajna jača vidljivost digitalnog dizajna što neminovno doprinosi vrednovanju i razvoju te discipline.

Šejla Kamerić: Place To Stay, trajna instalacija u sklopu projekta Nevidljiva Savičenta, 2020., produkcija AVANTI! Centar avangardi i Apoteka, fotografija: Andi Bančić

OM: Djelovanjem udruge AVANTI! istarski Svetvinčenat postao je pozornicom raznovrsnih kulturnih zbivanja. Čini mi se da preko aktivnosti koje udruga provodi možemo dobiti u vaše osobne interese koji nadilaze isključivo rad dizajnera. Koji su ciljevi aktivnosti koje udruga provodi i programa koje podupire? Na koji način se stvara veza između lokalne zajednice i gostujućih umjetnika? 

MM: Od 2000. godine, od kad sam tamo počela ljetovati, u početku zajedno s roditeljima, pa s prijateljima, nakon toga i sa svojom obitelji, Svetvinčenat mi je postajalo sve važnije mjesto koje nudi drugačiji način života od ovog u Zagrebu. Rezidencijalnim programom Naprijed Avanti! koji godišnje provodimo od 2019., pokušali smo te kvalitete ponuditi umjetnicima i otvoriti prostor za umjetničko djelovanje u dosluhu s potrebama lokalne zajednice. Svetvinčenat, kao i mnoga mala mjesta u unutrašnjosti Istre, prolazi svojevrsnu transformaciju u turističku destinaciju i postaje još jedna u nizu (pre)fabriciranih atrakcija. Zato svaka od rezidencija koje provodimo nastaje u nekom obliku koprodukcije s lokalnom zajednicom, naravno ovisno o senzibilitetu i temi koju umjetnik obrađuje. Cilj tog programa je i decentralizacija umjetničke produkcije te širenje umjetničkog djelovanja na manje sredine u kojima nedostaje novomedijske prakse. Do sada smo kroz program ugostili Ninu Kurtela, Boženu Končić Badurina, Zlatka Kopljara, Vladimira Novaka, Šejlu Kamerić te Marka Lulića. Inicirali smo i dvogodišnji projekt dosta većeg mjerila, Nevidljiva Savičenta — prevođenje tradicije u suvremenu kulturu, koji je bio financiran sredstvima iz Europskog socijalnog fonda, s partnerskim udrugama te Općinom Svetvinčenat. Provodeći koncept inkluzivnosti, odnosno bliske suradnje s lokalnom zajednicom, u tom relativno kratkom periodu uspjeli smo demonstrirati koliko mnogo za kulturu jedne zajednice znači ulaganje u umjetnost, umjetnike i na kraju, u publiku.

Klizanje u nepoznato Ivana Marušića Klifa, Praško kvadrijenale scenografije i scenskog prostora, 2019., kustosi: Marko Golub, Maša Milovac, autor fotografije: Nemanja Knežević

OM: Zajedno s Markom Golubom kurirali ste izložbe Klizanje u nepoznato autora Ivana Marušića Klifa i producirali But I Am Alive Matije i Mauricia Ferlina koje su predstavile Hrvatsku na Praškom kvadrijenalu scenografije i scenskog prostora 2019. i 2023. godine. Kako se scenografija dizajnirana za kazalište “prebacuje” u izložbeni prostor? Kako se na jasan način može dočarati magija kazališta unutar drugačijeg prostora i u potpuno različitim okolnostima?

MM: Upravo to pitanje smo Marko Golub i ja postavili Ivanu Marušiću Klifu, nakon čega smo zajednički osmislili predstavljanje njegovog rada u Pragu. Negdje u procesu zaključili smo da je taj iskustveni doživljaj scenografije ključan. Razmišljali smo kako možemo prenijeti iskustvo gledanja predstave, a da to ne uključuje ponovno izvođenje predstave, ponovnu izgradnju scenografije u Pragu ili puko reproduciranje dokumentacije. U stvari, moć scenografije je u formiranju i transformaciji prostora za izvedbu, pa smo tako pristupili i koncipiranju paviljona — stvorili smo prostor čija unutrašnjost podržava reprodukciju Klifovih projekcija, kao neki  njegov introspektivni svijet, dok su njegove vanjske stranice kroz video intervjue sa suradnicima zapravo otkrivale Klifov specifičan kolaborativni karakter pristupa scenografiji. Odgovarajući na ovo pitanje shvaćam da su mi izložbe i predstave oduvijek povezani mediji izražavanja, što mogu zahvaliti odrastanju uz oca čije je profesionalno djelovanje obilježeno dvjema paralelnim ulogama, kustosa u Muzeju suvremene umjetnosti i kazališnog scenografa. I zaista, oba medija posjeduju sličnosti poput elementa naracije, oblikovanja prostora i publike, ali upravo zbog sadržaja i načina njegove interpretacije, promatramo ih i doživljavamo na potpuno drugačiji način.

Marko Lulić: Portali Savičenta, multimedijalna instalacija u sklopu projekta Nevidljiva Savičenta, produkcija AVANTI! Centar avangardi i Apoteka, 2019., fotografija: Andi Bančić

OM: S obzirom da ste diplomirali industrijski dizajn na Studiju dizajna u Zagrebu, zanima me vaša analiza stanja industrijskog dizajna u Hrvatskoj. Uvijek se nekako vraćamo u prošlost i spominjemo imena nekad velikih tvornica čiji su se proizvodi mogli naći u svakom domu i u javnom prostoru. Danas se industrijski dizajn isprepliće s produkt dizajnom, velikih tvornica gotovo da i nema, a dizajn fizičkih proizvoda prepušten je uglavnom pojedincima i manjim dizajnerskim kolektivima. Postoji li ipak neka strategija za njegov razvoj? Jesmo li u protekle dvije godine, od posljednje Izložbe hrvatskog dizajna, napravili korak naprijed u razvoju industrijskog dizajna?

MM: Rekla bih da dizajnerima doista nedostaje podrške i, ponovit ću ne znam više koji put u ovom intervjuu, resursa za razvoj proizvoda. To bi u prijevodu značilo da bi bilo idealno kada bi put diplomiranog industrijskog dizajnera započeo stažiranjem u nekoj tvornici namještaja ili nekom dizajn studiju, ili kada bi pak dobio financijsku višegodišnju podršku koja osigurava nesmetani kreativan, istraživački rad. Osim te podrške za razvoj novih proizvoda, materijala ili projekata, možda još važnije, nedostaje inicijative za povezivanje u strukovne interdisciplinarne institucije poput Instituta za dizajn ili Muzeja dizajna koje bi na akademskoj razini mogli unaprijediti samu struku. To prošlo vrijeme koje spominjete u pitanju zaista je bilo drugačije jer proizvodi koji su se nalazili u našim domovima bili su proizvedeni u našem bliskom okruženju ili barem u regiji. Danas je sve gotovo dijametralno suprotno budući da su nam u životnim i javnim prostorima dostupni većinom uvozni proizvodi, uključujući i hranu. Obzirom da je čitav opstanak ljudske vrste ugrožen tom prekomjernom konzumacijom i sveopćom dostupnošću, pitanje je što kao produkt dizajneri uopće možemo napraviti, da pridonesemo oporavku, a ne daljnjem propadanju planeta? Zapravo, mogu razumjeti potrebu za ne djelovanjem i ne dizajniranjem još jedne stolice. S druge strane, optimistična sam jer je dizajn u svakom smislu prilagodljiva struka.

Na tragu nedavnog interdisciplinarnog projekta dizajn studija Oaza, bilo bi zanimljivo na razini nacionalne strategije vidjeti kako bi se mogli promisliti pojedini tradicijski obrti ili proizvođači novih, ekološki prihvatljivih materijala. Bilo bi važno educirati korisnike o svim tim faktorima, odgojiti pametne potrošače koji će moći prepoznati vrijednost maloserijskih proizvoda, organskih materijala, low carbon footprinta u proizvodnji i distribuciji proizvoda. U konačnici, potrošači su ti koji definiraju dinamiku potrošnje. Vrhunski dizajn danas bi morao imati odlike takvog proizvoda.

Izložba Utopijski kolektiv, autori: Maja Čule, Hrvoje Hiršl, Maja Kolar, Maša Poljanec, Oleg Šuran, Mauro Massarotto, Mauricio Ferlin i Hrvoje Živčić, kustosica: Maša Milovac, Londonski bijenale dizajna, 2016.

OM: Nažalost još smo uvijek često svjedoci manjkavih i nepotpuno provedenih natječaja novih vizualnih identiteta za različite kampanje domaćih firmi i institucija. Struku se i dalje u velikoj mjeri ignorira u toj mjeri da se stručno mišljenje doživljava preprekom i smetnjom, a ne velikom prilikom za dobivanje kvalitetnih rješenja. Na koje načine možemo educirati naručitelje o prednostima provedbi kvalitetnih javnih natječaja? Postoje li pozitvni, ogledni primjeri koji mogu poslužiti i kao poticaj budućim klijentima?

MM: Ne bih se u potpunosti složila. Iako, da, kada je riječ o natječajima, odmah se prisjećamo ekscesnih primjera od kojih nam se i dalje diže kosa na glavi poput natječaja za euro kovanicu, ali unazad nekoliko godina mojeg mandata, i sada Svenovog, i to uvelike zahvaljujući tajnici HDD-a Mirjani Jakušić te voditelju natječaja Damiru Gamulinu, postoje primjeri pozitivne prakse poput natječaja za vizualni identitet Sveučilišta u Splitu ili vizualni identitet Turističke zajednice Srednje Dalmacije, ali težimo tome da to ne budu samo izuzeci. U procesu smo izrade proširene verzije pravilnika za natječaje koji će obuhvaćati javnu nabavnu, odnosno ponuditi za našu struku prihvatljive oblike nabave koji, ako se provode prema predloženim smjernicama, mogu iznijedriti kvalitetna rješenja.

Rekla bih da ta promjena paradigme i pomak prema društvu u kojemu se uvažava mišljenje struke uvelike ovisi o načinu na koji se državna tijela i institucije svakodnevno odnose prema društvu i javnosti. Također, moramo biti svjesni i da javne institucije ponekad imaju kompleksne zadatke gdje dizajn, primjerice vizualnog identiteta, zadovoljava samo jedan segment njihove potrebe unapređenja komunikacije s građanima, i u tom smislu javni natječaj nije nužnost, ali i u toj situaciji HDD treba biti na raspolaganju ukoliko je cilj zadržati najvišu razinu profesionalnosti u postupku. I na kraju, uvelike ovisi o volji institucija i upravnih tijela da se natječaji provode u suradnji sa strukom, pa tako upravo svjedočimo natječaju za vizualni identitet Grada Zagreba koji provodi HDD za Grad Zagreb, koji već sada neovisno o natječajnim rješenjima, služi kao ogledni primjer kako se lokalne samouprave mogu služiti dizajnom kao alatom promjene.

Božena Končić Badurina: Od kontrade do kontrade, dizajn mape: Jan Pavlović, projekt Naprijed Avanti! 2021.

OM: Ove godine pregledali ste veliku količinu radova i među njima izabrali najbolje koji će se predstaviti publici u digitalnom i fizičkom izdanju u siječnju 2025. godine. Sada kad je selekcijski proces žirija gotov, možete li predvidjeti ili pretpostaviti što nas očekuje na sljedećoj bijenalnoj izložbi? Koje promjene su nam eventualno nužne u edukaciji dizajnera, organizaciji freelancinga i osiguravanju rada dizajnera u Hrvatskoj?

MM: Za očekivati je da će do idućeg izdanja napredovati područje digitalnog dizajna, odnosno da će radovi koji će pristizati najvjerojatnije biti van zadanih okvira kategorije. Naime, prilikom žiriranja primjetili smo da ovako široko postavljena kategorija obuhvaća istovremeno previše područja koja je teško uspoređivati. Nadam se da ćemo na idućoj izložbi u toj kategoriji moći vidjeti puno veći broj digitalnih proizvoda (aplikacije, programi, alati), a da će se za digitalne ekstenzije projekata pronaći mjesta u kategoriji vizualnih komunikacija. Za obrazovne institucije važno je da što prije svoje kurikulume prilagode realnom stanju na tržištu, koje se posebice brzo mijenja u području digitalnog, točnije UX dizajna. Svjesni činjenice da je to izuzetno zahtjevno i sporo na sveučilišnoj razini, drago mi je da se u ovogodišnjoj selekciji nalaze hvalevrijedni, inspirativni projekti suradničkog karaktera koji dolaze sa Sveučilišta Sjever i UMAS-a. Ovi projekti kao da su “hakirali sustav” i omogućili studentima da u suradnji s profesionalcima, radeći za stvarne klijente, svladaju vještine potrebne za preživljavanje u stvarnom svijetu dizajna, i toga bi moglo biti sve više.