MARKO GOLUB: Svaki dizajnirani predmet ujedno je ulaz u povijest i refleksiju o stvaranju

marko-golub-368x245@2x

“Nitko si više ne može priuštiti prosječnost. Meni ponekad nedostaje vidjeti neku ‘normalnu’ knjigu, ‘normalan’ plakat, ‘normalan’ web, normalnu reklamnu kampanju koja naizgled radi točno to što treba raditi i ništa više, pametno dizajniranu stvar iza koje stoji neki mudar, suzdržan autor” – RAZGOVARAO: BOJAN KRIŠTOFIĆ

Marko Golub (Split, 1978.) diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 2004. a kao likovni kritičar aktivan je od početka 2000–ih. Do 2010. radio je u Redakciji kulturnog programa Radija 101 kao kritičar i novinar, a kritičke tekstove objavljivao je na 1. i 3. programu Hrvatskog radija, stručnim časopisima Čovjek i prostorOrisŽivot umjetnosti, magazinu Kontura, kulturnom dvotjedniku Zarez, itd. Od 2013. scenarist je i voditelj emisije Trikultura s temom vizualne umjetnosti na HTV3, a od 2014. su–urednik emisije Transfer. Od 2011. voditelj je galerije Hrvatskog dizajnerskog društva. Kurirao je brojne izložbe o dizajnu i suvremenoj umjetnosti, uključujući i Zlatnom medaljom nagrađenu izložbu Neopipljivo / Intangible u okviru Praškog kvadrijenala 2015. (s N. Radeljkovićem i I. Ružićem). Autor je tri publikacije iz područja likovne umjetnosti i dizajna: Kritička kartografija – Tekstovi o suvremenoj umjetnosti i dizajnu (izd. Durieux i HS AICA, 2016.), Uvod u spekulativnu dizajnersku praksu (s I. Mitrovićem i O. Šuranom, izd. Hrvatsko dizajnersko društvo i Umjetnička akademija Sveučilišta u Splitu, 2015.) i Željko Borčić – Dizajn, umjetnost, fotografija (s G. M. Štimcem, izd. HDD, 2015.). Glavni je urednik dvogodišnjih reprezentativnih publikacija Pregled hrvatskog dizajna 1112, 1314 i 1516, član organizacijskog tima festivala dizajna Dan D od 2011. do 2015. i urednik svih popratnih publikacija tog festivala. Autor je niza predgovora skupnih i samostalnih izložbi. Bio je član redakcije arhitektonskog časopisa Čovjek i prostor i uredništva časopisa Oris te savjeta Galerije proširenih medija, član je Umjetničkog savjeta Galerije Forum, Studijske sekcije ULUPUH–a i HZSU–a. Od 2014. do 2016. član je Vijeća za inovativne kulturne i umjetničke prakse Ministarstva kulture RH. Dobitnik je Godišnje nagrade HS AICA-e za likovnu kritiku 2013. godine. Od 2016. predsjednik je Hrvatske sekcije međunarodnog udruženja likovnih kritičara AICA.

 

BK: U kontekstu bijenalnih Izložbi i Pregleda hrvatskog dizajna, logično je zapitati se jesu li dizajneri i dizajn u Hrvatskoj tijekom posljednje dvije godine napredovali ili nazadovali ili su pak ostali stajati u mjestu? Drugim riječima, što se unazad par godina značajno promijenilo (ako jest), bilo pozitivno ili negativno?

MG:
Vjerojatno nam treba malo veći odmak da bismo jasnije ocrtali stvarnu sliku stvari. Ako čitate tekstove pisane u kontekstu ranijih izložbi onda vidite da se i tamo, osim nekih bitnih događaja koji su obilježili interval između, stvarna ocjena stanja uvijek kristalizira s barem dvije godine zakašnjenja. To je zato što ponekad kasno uviđamo važnost i konzekvence nekih pomaka koji na prvi pogled mogu biti sasvim suptilni, a onda se pokažu prijelomnima i retrogradno oboje naš pogled na to razdoblje. Dakle, s ovako malim odmakom rekao bih da se u pogledu standarda kvalitete nije ništa dramatično dogodilo nego su određene ranije tendencije dobile još rafiniraniji oblik. Na primjer, visoka razina profinjenosti u području vizualnih komunikacija koja se i dalje najviše osjeća u tretmanu tipografije očito je dovela do međusobnog natjecanja među dizajnerima gdje se svi trude nadmašiti jedni druge koristeći se najistančanijim sredstvima jer se, realno, kreću u relativno ograničenom prostoru u kojem se nije uvijek lako istaknuti. To je vidljivo na svim područjima vizualnog komuniciranja te podjednako u sferi rada za kulturu i u tržišnom oglašavanju, nitko si više ne može priuštiti prosječnost. Onda se ovo obogaćuje sofisticiranim konceptima. Meni ponekad nedostaje vidjeti neku ‘normalnu’ knjigu, ‘normalan’ plakat, ‘normalan’ web, normalnu reklamnu kampanju koja radi točno to što treba raditi i ništa više, pametno dizajniranu stvar iza koje stoji neki mudar, suzdržan autor. Ali ima i bizarnih podudarnosti. Na primjer, ove godine su na izložbu stigli deseci i deseci knjiga i publikacija otvorenog hrpta. Čak smo u šali razmišljali da izdvojimo taj dio u posebnu cjelinu i nazovemo ga Hrbatska. Kako i inače mislim da izložbe dizajna nisu samo stvar nužne revijalne reprezentacije nego i prilika za samorefleksiju, ovo mi daje dodatni argument pa prognoziram da otvoreni hrbat neko vrijeme više nećemo vidjeti u takvoj mjeri. U uvodniku prethodnog Pregleda hrvatskog dizajna pisao sam da ćemo do nove bijenalne izložbe sigurno vidjeti proizvode financirane putem crowdfundinga, ima ih nekoliko i jedan od njih je imao vrlo ozbiljan i zaslužen hype u javnosti, niste ga mogli ne zapaziti. Naravno da nema uspješnog crowdfundinga bez hypea, ali i da iza svega toga prvenstveno govorimo o dobro, cjelovito dizajniranom proizvodu.

 

“Nije li malo naporno, nepraktično i ‘ne-ekološki’ svake godine imati npr. potpuno novi web za potpuno istu stvar?”

 

Ne možete ne primijetiti kontinuiranu prisutnost nekih kulturnih i umjetničkih manifestacija (najčešće manjih festivala, serija izložbi i sl.) koje se pojavljuju iz godine u godinu uvijek s novim uzbudljivim identitetom, bez obzira je li posrijedi radikalan redizajn ili presvlačenje dobro uhodanog koncepta. Tu dizajneri, posebno ako je riječ o višegodišnjim suradnjama, nalaze dosta prostora za eksperimente, za igru s medijem, a klijenti nalaze priliku da se iznova „izmisle“, što je jako lijepo, pogotovo za te manje manifestacije koje ionako stalno traže načine da snažnije istaknu svoju prisutnost. No, nije li malo naporno, nepraktično i ‘ne-ekološki’ svake godine imati npr. potpuno novi web za potpuno istu stvar? Upravo zato me više raduju redizajni nekih većih institucija, npr. Galerije Klovićevi dvori i HNK u Zagrebu za koje mislim da su jako važni. Prvi je nažalost prebrzo diskontinuiran ali je pokušao kultivirati, pročistiti i na jedan odmjeren način modernizirati zastarjeli imidž institucije, dok je drugi instituciju praktički uzeo za ruku i uveo je u novo stoljeće.

 

“U novim proizvodima vidi se i određena zrelost, što je sigurno posljedica međusobnog povjerenja i sad već uhodanih suradnji između određenih dizajnera i proizvođača. Međutim, ne smijemo zaboraviti da je prostor za djelovanje još uvijek itekako skučen, a to znači i da se na sceni presporo javljaju nova imena uz već formirane suradnje i otprije etablirane male dizajnerske brendove”

 

Situacija u produkt dizajnu je stabilna. Određene pozicije su učvršćene, s tim da su se višegodišnjim uzdanicama među proizvođačima, poput Prostorije i Artisana, pridružilo još par tvrtki, uključujući i Era grupu. U novim proizvodima vidi se i određena zrelost, što je sigurno posljedica međusobnog povjerenja i sad već uhodanih suradnji između određenih dizajnera i proizvođača. Međutim, ne smijemo zaboraviti da je prostor za djelovanje još uvijek itekako skučen, a to znači i da se na sceni presporo javljaju nova imena uz već formirane suradnje i otprije etablirane male dizajnerske brendove. Možda nije potpuna novost, ali čitav niz zanimljivih projekata oslanja se na svijest o dinamičnoj koegzistenciji virtualnog i fizičkog prostora. To se događa i u profesionalnoj i u studentskoj produkciji, i to u rasponu od komercijalnih projekata (ili onih koji imaju potencijal komercijalizacije) do onih eksperimentalnih i rađenih u sferi kulture. Bez obzira što ova praksa samo odražava našu svakodnevnu stvarnost življenja s obje strane ekrana, vrlo je zanimljivo vidjeti radove koji na duhovite i inspirativne načine brišu granice i preskaču barijere – iz digitalnog u analogno i natrag.

 

“Umjetnost me je naučila pažljivije gledati svijet oko sebe, a taj svijet je, velikim dijelom, sačinjen od dizajna. Iako su različiti, i jedno i drugo – i umjetnost i dizajn – imaju enorman transformativni potencijal”

 

BK: Što je za tebe bilo presudno formativno iskustvo u smislu promišljanja umjetnosti i dizajna te pisanja o njima? Je li ono bilo vezano uz akademsku ili drugu formalnu naobrazbu ili pak potpuno individualno? Je li ostvarivo izvorno oduševljenje umjetnošću pretočiti u svakodnevnu životnu praksu, ako govorimo o kritičko-spisateljskom pozivu?

MG: Sve navedeno igra neku ulogu, ali ne znam što je zaista presudno. Akademska naobrazba daje brz i relativno bezbolan opći uvid u ono što je pred tobom, daje neke bitne putokaze i osnovne instrumente, uranja te naglavce u diskurs o umjetnosti, uči te plivati. To je ogromna prednost i tvrditi suprotno je uvijek narcisoidno. Ne kažem da nije moguće čisto, nevino, neokaljano, naivno oduševljenje umjetnošću, ali ako je vaše oduševljenje stvarno, tu prestaje svaka naivnost jer je svaki predmet umjetnosti ili dizajna ujedno i ulaz u golemu povijest ljudskog stvaranja i refleksije o stvaranju, dakle i prakse i teorije u kojima i on ima svoje mjesto. Moja ljubav prema suvremenoj umjetnosti djelomično proizlazi iz toga što sam se toliko puta susretao s njenim osporavanjima jer je ona, kao, ljudima hermetična i nerazumljiva dok su im npr. mrtve prirode i mitološki prikazi bliski i razumljivi i za njih im ne treba ovoliko debeli „priručnik za upotrebu“. Taj stav me neopisivo iritira, mislim da je kriv i lažan jer ako znate išta o povijesti umetnosti onda znate i da ni u umjetnosti prošlih epoha ništa nije jednostavno i razumljivo na prvu. Suvremena umjetnost itekako je bliska životu i u izravnoj je relaciji s našim vremenom, društvom u kojem živimo, a naravno i sa svime što joj je prethodilo i te su relacije neraskidive.

 

Intangible / Neopipljivo, Muzej suvremene umjetnosti, Zagreb 2016.

Intangible / Neopipljivo, Muzej suvremene umjetnosti, Zagreb 2016.

 

Tu negdje leži i moj prvotni motiv za pisanje o dizajnu. Naime, u slučaju umjetnosti uvijek si postavljam taj nesretni niz pitanja o tome zašto je ona važna, zašto je relevantna u širem društvenom kontekstu, u kojoj mjeri ona stvarno participira u oblikovanju naše stvarnosti i našeg odnosa sa svijetom. Kod dizajna vidim istu bliskost sa životom, sa svakodnevicom, ali i jasniju integriranost u kontekst, u društvo. Svaki masovno proizvedeni predmet koji koristimo na dnevnoj bazi, sve novine, knjige, stolac na kojem sjedimo, odjeća koju nosimo, fascinantne slike koje prolaze našim putem jer nam netko želi nešto prodati ili nas obavijestiti o nečemu, sve je to netko dizajnirao. Ne uvijek dobro, ali nije li čudesna ta pomisao i uz nju svijest da uvijek može biti i bolje, i da te stvari, onda kad jesu dobre, čine naše živote podnošljivijima, zanimljivijima, da ponekad i spašavaju živote? Drugim riječima, umjetnost me je naučila pažljivije gledati svijet oko sebe, a taj svijet je, velikim dijelom, sačinjen od dizajna. Iako su različiti, i jedno i drugo – i umjetnost i dizajn – imaju enorman transformativni potencijal.

"Kritička kartografija - Tekstovi o suvremenoj umjetnosti i dizajnu", izd. HS AICA & Durieux

“Kritička kartografija – Tekstovi o suvremenoj umjetnosti i dizajnu”, izd. HS AICA & Durieux

 

BK: Standardna mantra među ljudima od struke jest da je puno manje onih koji pišu o umjetnosti i dizajnu, a puno više onih koji ih proizvode, mada rijetko tko barata podacima kojima bi potkrijepio tu tezu (ne govoreći o tome da se javni prostor za kvalitetnu i argumentiranu kritiku iz godine u godinu smanjuje). Imajući to u vidu, što tebe osobno goni da iz godine u godinu ustraješ u pisanju o likovnosti? Postaje li pisanje s godinama sve lakše ili teže?

MG: Meni je danas lakše pisati nego prije 15 godina, to valjda dolazi s iskustvom. Ali, kao što sam kažeš, sužava se prostor za pisanje pa se stalno trudiš da nađeš nove, smisliš neki novi povod, novu knjigu, novu publikaciju, novi razlog da se nešto zabilježi itd. U početku mi je bilo teže jer mi se stalno činilo da još nemam kapaciteta progovoriti o nekim stvarima, pa sam tražio načine da zaobiđem nesigurnost kroz neke specifične rakurse koji su mi u datom trenutku bili bliski, vezani za ono što sam tada čitao, vidio ili čuo. Onda sam polako shvatio da je moje pisanje dio učenja, da je artikuliranje svoje relacije prema onome što gledaš upravo proces razumijevanja i da svaki put postaješ malo bogatiji. Svaki susret s dobrom umjetnošću i dizajnom uz samo malo pažnje je nevjerojatno dragocjeno, ispunjujuće iskustvo. Bez imalo ironije moram reći da sam se gledajući radove prijavljene na Izložbu hrvatskog dizajna ove godine osjećao doista privilegiranim.

 

“Kako nisam dizajner, ne znam što bi bila formula za uspjeh, ali vjerujem da treba biti receptivan i učiti iz svega što te ispunjava, uvijek treba biti profesionalan, ali ne zaboraviti i na to da u životu nisi samo i jedino dizajner”

 

BK: Kao kustos HDD galerije i organizator tamnošnjih izložbi, ali i mnogih drugih događanja posvećenih dizajnu, pretpostavljam da imaš dobar pregled nad produkcijom svih generacija dizajnera/ica, pa da pokušam ― što po tebi nedostaje visokoškolskoj edukaciji dizajnera/ica u Hrvatskoj, jesu li neka od vrijednih iskustava prijašnjih generacija autodidakta u međuvremenu izgubljena i što je za dizajnere/ice neophodno da ne potonu na slobodnom tržištu rada?

MG: Sudjelovao sam u radu na nekoliko izložbi koje su predstavljale studentsku produkciju raznih visokoškolskih dizajnerskih studija u Hrvatskoj i moram iskreno reći da sam svaki put bio vrlo ugodno iznenađen načinom na koji ti mladi ljudi i njihovi mentori razmišljaju, njihova razina zrelosti, inteligencije, ali i nekarakteristične mudrosti. Susretao sam se uglavnom s projektima u kojima se kreiraju okruženja za njihov rad koja nekad simuliraju realistične uvjete, a nekad fikcijske, spekulativne. I jedno i drugo može biti inspirativno, oboje je jednako važno. Utjecaj dizajnerskih škola je jako vidljiv još otkad je prva generacija izašla sa Studija dizajna, nešto kasnije i s DVK UMAS, i one doista diktiraju neke trendove, zadnji epohalni pomak dogodio se u području tipografije i jasno je odakle to izvire. Sigurno da je bolje tako, nego da studenti uče s Behancea. Što se tiče generacija autodidakta, s tim pojmom treba biti oprezan.  Iako osnivanjem Studija dizajna kod nas počinje integralno obrazovanje dizajnera, to ne znači da su njihovi prethodnici bili samouki pojedinci koji su izranjali niotkud. Oni su ga, uostalom, i osnovali. To su temelji na kojima stojimo. Mnogi od njih studirali su u inozemstvu ili su kod nas završili srodne fakultete pa se uključili u inicijative poput CIO-a, razvijali se radeći za domaće tvrtke, asistirali starijim kolegama u časopisima, okupljali se oko važnih strukovnih izložbi, dakle postojao je kakav-takav institucionalni kontekst, postojala je industrija, postojao je smisao za zajednicu, postojala je čak i neka vrsta zajedničke strukovne ideologije.

 

"Dejan Kršić - Što, kako i za koga & tako dalje - Grafički dizajn za suvremenu umjetnost", Atelje Dado, Narodni muzej Crne Gore, Cetinje 2016.

“Dejan Kršić – Što, kako i za koga & tako dalje – Grafički dizajn za suvremenu umjetnost”, Atelje Dado, Narodni muzej Crne Gore, Cetinje 2016.

 

Istina, neki od grafičkih dizajnera osamdesetih koje Dejan Kršić s dobrim razlogom zove „posljednjom generacijom autodidakta“, njegovali su jedan vid sasvim autentične ekspresivnosti koja se napajala na neočekivanim izvorima često izvan usko shvaćene discipline dizajna. Njima je bilo strano i ono što su radili njihovi prethodnici i ono što će uslijediti. Ali ni oni uglavnom danas ne rade isto što su radili prije 30 godina. Kako nisam dizajner, ne znam što bi bila formula za uspjeh, ali vjerujem da treba biti receptivan i učiti iz svega što te ispunjava, uvijek treba biti profesionalan, ali ne zaboraviti i na to da u životu nisi samo i jedino dizajner.

 

“Načela, savjest, svijest o vašem poslanju kao dizajnera nikad ne smijete izbaciti iz glave, ona su to što vas čini dizajnerom. Drugim riječima, dobar dizajn je ono što čini tu razliku”

 

BK: Ako smatraš da je određeni dizajn “dobar”, što točno to podrazumijeva? Koji su tvoji osobni kriteriji vrednovanja dizajna i koje su najvažnije teme kojima se tebi zanimljiv dizajn bavi i na koje načine? Na koncu, koliko je takvog dizajna prisutno na današnjoj hrvatskoj i regionalnoj sceni?

MG: Najteže pitanje za kraj? Bilo bi jednostavno da je ‘dobar dizajn’ neki prazan pojam koji treba po potrebi napuniti sadržajem, no on se ne može svesti samo na pitanje osobne prosudbe i afiniteta, već podrazumijeva određena načela, štoviše bilo kakav pokušaj definiranja sadržaja tog pojma ima težinu načela, ili barem relacije prema nekim već uspostavljenim načelima. Modernizam je o tome što je dobar dizajn zapravo rekao najviše, bio je opsjednut tom idejom i oko te vrste autorefleksije praktički ‘izmislio’ dizajn u onom smislu u kojem o njemu i danas govorimo. Jedan od tih modernističkih heroja, Dieter Rams, je davno iznio onih „deset zapovijedi“ koje svi znaju i koje nam govore da dobar dizajn mora biti inovativan, mora činiti proizvod korisnim i razumljivim, mora biti estetski, nenametljiv, iskren, trajan, promišljen do zadnjeg detalja, mora uvažavati okoliš i, konačno, da je dobar dizajn što manje dizajna. Naravno, te zapovijedi su starije od mene, svijet se rapidno mijenja, sama dizajnerska struka i okruženje u kojem ona djeluje se mijenjaju, pa samim tim svako malo netko kaže da se onda i načela moraju mijenjati. Ja iskreno mislim da je svako od tih načela, uz pažljivo uvažavanje konteksta, jednako relevantno i danas za svako područje dizajnerskog djelovanja te da nam stres, malodušnost i osjećaj nesigurnosti ne smiju biti opravdanje. Ne možete reći da je vaš rad objektivno fantastičan, ali je klijent kriv što nije i bolji. To onda znači da je, kao što je nedavno u jednom predavanju istaknuo Borut Vild, klijent radio vaš posao. Naravno, većina ljudi će se kad-tad naći u takvoj situaciji i to je naša realnost, ali načela, savjest, svijest o vašem poslanju kao dizajnera nikad ne smijete izbaciti iz glave, ona su to što vas čini dizajnerom. Drugim riječima, dobar dizajn je ono što čini tu razliku.