Iz teksta Marka Goluba:
“Pet godina nakon prvog Ilustratorskog dijaloga, od svih razloga zbog kojih je serija nastala — iskustva lockdowna, pojave AI generatora slika, promišljanja prirode ilustracije — danas mi se najopipljivijim čini jedan sasvim jednostavan: zaželjeli smo se ljudi. Prvi dijalog smo pokrenuli 2021. kao vremensku kapsulu, 12 mjeseci odgođen susret između dvoje ljudi iz dvije zemlje čiji su stilovi različiti, ali senzibiliteti bliski, da vidimo kakav svijet mogu zajednički kreirati prije nego što ga donesu k nama u Zagreb i prije nego što se pritom napokon i upoznaju. U kontekstu umjetne inteligencije, sama serija bila je svojevrsni iskaz o tome da ilustracija nije tek kompetentno predočavanje tuđih ideja, nego je riječ o autentičnoj sposobnosti da se uđe u dijalog s tekstom, konceptom ili informacijom – vizualnim sredstvima. Izlagati ilustraciju u galerijskom prostoru, izdvojenu iz njene izvorne funkcije, uvijek je djelovalo pomalo nedostatno. Odcijepljena od teksta, tipografije, art direkcije ili konteksta stranice i plakata, ilustracija lako ostaje bez odnosa koji ju je inicijalno oblikovao. Ideja dijaloga bila je na mjesto tog odnosa postaviti drugi.

Premda je početna postavka uvijek ista, sam kreativni proces svaki put je bio posve drukčiji. U četvrtom dijalogu, naslovljenom Spačkolom, Ena Jurov i Sofija Pašalić istraživale su što se može dogoditi ako se njihovi specifični svjetovi koje su izgradile u ilustraciji i stripovima, likovi i krajolici koje nastanjuju, njihovi crtački stilovi i pristupi pripovijedanju, presijeku.

Stil Ene Jurov izbrušen je do prividno krajnje jednostavnosti i lakoće, no iza te lakoće krije se nesvakidašnja ozbiljnost i odlučnost njenih crteža, gdje se svaka linija računa, nijedna nije suvišna i ništa se ne skriva. Enine ilustracije tako u isti mah mogu biti slatke i simpatične, melankolične i sanjive, i pijane i odbojne. Takvi su i njeni likovi, mali pankeri i pankerice koji dokoličare, tulumare, piju, povraćaju, ali se i bune i prosvjeduju i zamišljaju svijet bolji od ovog, kako koji dan i za koju priliku. U tom smislu pristup Ene Jurov nikad nije jednoznačan, a sam stil, premda prepoznatljiv i autentičan, nosi neku inherentnu kontradiktornost u tonu. Kao da su se u njemu sudarili Tove Jansson i Robert Crumb, ako je moguće zamisliti Janssonine Mumine nakon slabo odspavane noći, ili cijelu kolekciju Crumbovih likova nakon što su našli sreću u svojim životima. Likovi Ene Jurov, čak i ako niste i sami pankeri, najbolje dočaravaju osjećaj bivanja mladim, i istodobno opijenim i izmorenim vlastitom mladošću.

Crteži Sofije Pašalić teško da mogu biti mnogo drukčiji od onih Ene Jurov nego što jesu – oni su energični i slojeviti, naoštreni i jezoviti. Njeni likovi kao da su uvijek složeni iz više različitih figura, potpuno različitih osobina, njihova tijela su zmijolika, pernata, koščata, oni su ptice, glodavci, sisavci, gmazovi u isto vrijeme, kao da se sva evolucija sabila među njihovim kostima i u često sablasno praznim očima, a sa njom i simboli najopskurnijih svjetskih mističkih tradicija. Svijet koji svojim crtežima stvara Sofija Pašalić evidentno je jedan svijet, ni ona kao ni Ena Jurov nije stilski nomad jer rukopis koji ima savršeno reflektira ono što želi prikazati. Također, kao i Enin, on je proturječan i složen, opor i melankoličan kao crteži Raymonda Pettibona, uzvišeno mističan, tjeskoban i heretičan kao oni Williama Blakea, i snovit kao mračniji zakutci Miyazakijevih fantazija.

U Spačkolomu, njihovom zajedničkom stripu nastalom specifično za ovu izložbu, svi su stilski i pripovjedački šavovi vidljivi i nije bilo nikakvog interesa da ih se sakrije. Štoviše, narančaste i zelene plohe u ilustracijama jasno signaliziraju iz čije mašte i iz čije ruke što dolazi, pa ipak sama priča teče odlučno i jasno, a neočekivane izmjene tona samo pridodaju dinamici i bacaju čitatelja dublje unutra, kao tajna vratašca u podovima Sofijinih i Eninih soba. Ta nezgrapna preklapanja, ali i volja da se ilustratorice prilagode jedna drugoj, zrcali se i u jednoj od nekoliko paralelnih narativnih linija stripa, onoj u kojoj se Gvaky i Gavranka dogovaraju naći i on njoj prizna da ne smije izaći na kopno. Gavranka gotovo cijeli strip provodi marljivo gradeći kompliciranu konstrukciju koja će omogućiti njihov susret, koja u jednom kadru djeluje kao dom, a u drugom kao opaka zamka.”