Iz teksta Marka Goluba:
“Prije četiri godine, kada smo inicirali seriju izložbi i publikacija Ilustratorski dijalog, nismo imali jasnu predodžbu kako će takav dijalog izgledati niti hoće li uopće zaživjeti. Spajati nasumce u kreativni eksperiment po dvoje illustratora koji se ne poznaju, na osnovu čitanja njihovih autorskih jezika i senzibiliteta iz dotadašnjih radova i subjektivnog predosjećaja da bi ti isti senzibiliteti mogli zasjati zajedno, podrazumijeva rizik i ogromno povjerenje svih strana. Prvi ilustratorski dijalog, s Hanom Tintor i Srđom Dragovićem, započet je u završnoj fazi pandemijskog vala rane 2021., a zaključen iste jeseni 2022. kad su u opticaj široj javnosti pušteni AI generatori slika DALL·E, Stable Diffusion i Midjourney. Pored umjetničke motivacije vjerujem da je iza toga stajala i ona ljudska – najjednostavnije rečeno, zaželjeli smo se ljudi, željeli smo da nam svijet ponovno postane malo veći. Htjeli smo i nazrijeti što stoji iza ilustratorske kreativnosti onkraj sposobnosti predočavanja kakvu danas nesumnjivo ima AI. Ukratko, zanimalo nas je što se događa kada takva dva svijeta tijekom jednogodišnje korespondencije, u dinamici suradnje i razmjene koju sami određuju, preplave jedan drugoga. Što je to što tamo izraste?
Irena Gajić
U slučaju suradnje Hane i Srđe, radilo se o kratkim crticama, svatko od njih slao je drugome kratke misli, crtice (nikada zapravo instrukcije niti opise), koje je potom taj drugi pretočio u crteže. Marina Milanović i Klasja Habjan pronašle su zajednički prostor u tome što obje pišu i poeziju, tako da je rezultat njihove suradnje na kraju bila knjiga, iz koje je izvedena i izložba, u kojoj Klasja ilustrira Marinine pjesme i obrnuto – Marina Klasjine. Novi dijalog, između Lošinjanke sa španjolskom adresom Dunje Janković i Beograđanke Irene Gajić, već je u osnovnim postavkama potpuno drukčiji od svojih prethodnika – to je prvi ilustratorski dijalog u kojem tekst, eksplicirana priča, pripovijedanje u bilo kakvom formiranom smislu potpuno izostaje. (…)
Dunja Janković
(…) S obzirom na spomenuto tiho ozračje ovih novih Ireninih i Dunjinih radova, naslov koji su na kraju odabrale za svoj dijalog, pa tako i za ovu izložbu i knjigu – Imam ti puno toga za reći – zvuči sasvim ironično. Namjera nije takva, naprotiv, ambicije obiju autorica su komunikacijske prirode, samo što ta komunikacija ne počinje od ideje koja traži svoju verbalnu ili vizualnu formu, svoj glas, nego od samih oblika, njihovih silnica utisnutih strpljivim, gustim tragovima olovaka po papiru, načina na koje su razrađeni, svjetla i sjena kojima su obavijeni. Dunja Janković reći će kako je putem osvijestila da motivi koji izviru iz ovih crteža dolaze iz za nju novog iskustva bivanja majkom, i oni se doista mogu tako čitati, najednom vam se čini da se ugrubo mogu podijeliti u dvije skupine figura – jedne se pojavljuju gotovo redovito u paru, kao veća i manja, u različitim relacijama, nastanjene u različitim imaginarnim prostorima; druge su nalik vazama, ili možda kupolama, krletkama, kabanicama, šatorima, Antoine de Saint-Exupéryjevom slonu kojeg je progutala zmija, itd.
Irena Gajić
No mogu se s jednakim pravom čitati i drukčije. Dunja ih ne opisuje, ne definira njihova značenja, niti oko njih gradi bilo kakvu linearnu naraciju, sama ih dovlači iz neke njihove, nadosjetilne stvarnosti i predočava nam ih, prepuštajući ih našem čitanju. Irenini novi crteži također zadržavaju mnoge od osobina i imaginarija koje su imali prije ovog dijaloga: duboke mistične arkade čija tama guta svjetlo s osunčanih prizora; escherovski labirinti stepenica koje mijenjaju smjerove i orijentacije na nelogične, iracionalne načine; geometrijski oblici i njihove sjene, od kojih svaka kao da se prostire u nekom drugom smjeru; elementi izgrađenog okoliša, kuće, zgrade koje dobivaju osobine životinja ili neobičnih, stranih bića; itd. Ovdje ih, međutim, vidimo mnogo bliže, u intimnijem obliku nego prije, a s njima se prizemljilo i sunce koje se redovito pojavljivalo na Ireninim crtežima u ulozi svjedoka, dok je sada lik, možda čak i protagonist, možda i neka vrsta avatara same umjetnice, možda i oznaka Dunjine prisutnosti. Čini se da upravo ono čini Irenine prizore, toliko uronjene u zagonetnu atmosferu blisku de Chiricovim metafizičkim poslijepodnevima, prijateljskijima nego ranije. (…)
Dunja Janković
Dunja Janković (Rijeka, 1980.) je umjetnica i ilustratorica čije interdisciplinarno područje rada uključuje kolaže, stripove, umjetničke knjige, interaktivne instalacije, ulične intervencije i sitotisak. Diplomirala je slikarstvo na ALU Zagreb 2005. u klasi profesora Kesera, a magistrirala na School of Visual Arts u New Yorku 2008 godine pod mentorstvom Garyja Pantera. Pokretačica je multimedijalnog umjetničkog projekta Škver u Malom Lošinju (2010 – 2015), jedna od organizatorica internacionalnog strip festivala The Projects (Portland, Oregon) te predavačica eksperimentalnih praksi u stripu na Independent Publishing Resource Centru u Portlandu. Radovi su joj objavljeni u raznim publikacijama i izlagala je po cijelom svijetu, uključujući Muzej suvremene umjetnosti (Zagreb), Power Station of Art (Shanghai), Urvanity Art Fair (Madrid), International Print Biennale (Varna), Graphic Art Triennale (Zagreb), Gallery Sarah Kravitz (London), SC Gallery (Bilbao) itd. Izdala je pet samostalnih strip albuma u Hrvatskoj, Srbiji, SAD-u i Portugalu, te pet umjetničkih knjiga tiskanih u riso studijima u Austriji, Sloveniji, Španjolskoj, Meksiku i Kini. U suradnji s modnom kompanijom umjetničkog pristupa 3ge3 u Šangaju, osmislila je dvije kolekcije (2022 i 2023), od odjeće do raznoraznih proizvoda. Dunja vodi svoj samostalni studio za sitotisak od 2014. Živi na relaciji Barcelona – Lošinj. Dunja kaže: U tijeku nastanka ove knjige vise od 50 000 Palestinaca, od čega preko 15 000 djece, je ubijeno od strane Izraela i njihovih zapadnjačkih saveznika. Da se Gaza nikada ne zaboravi i da sjeme otpora nastavi klijati. Za slobodnu Palestinu.
Irena Gajić rođena je u Beogradu 1987. Studirala i magistrirala na Arhitektonskom fakultetu u Beogradu 2011. Radila je kao program-dizajnerica i kustosica u KC Parobrod, Beograd (2012 – 2013). Profesionalnu ilustratorsku karijeru započinje počasnom nagradom na natječaju Fairy Tales organiziranu od strane njujorškog kolektiva Blank Space. Članica je ilustratorske agencije Synergy Art od 2018. i UPULUDS-a od 2019. Njene ilustracije su izlagane na međunarodnim izložbama arhitekture i dizajna kao što su Bijenale u Chicagu 2017. i Trijenale u Lisabonu 2019. Kao članica grupe autora Moderni u Beogradu predstavljala je Srbiju na Bijenalu u Veneciji 2021. Prepoznatljiv stil njenih ilustracija zasniva se na aksonometrijskim prikazima izraženog kolorita. Radovi su joj publicirani u mnogim međunarodnim časopisima i drugim izdanjima poput Variety magazinea, New York Timesa, The Economista, Domusa, itd. Bila je gostujući predavač na arhitektonskom festivalu YEAH (Luksemburg, 2022), na festivalu DA! – studentskom festivalu umjetnosti, dizajna i arhitekture (Zagreb, 2022. godine) i u Školi lijepih umjetnosti TALM (Angers, 2023). Sudjelovala je na brojnim grupnim međunarodnim izložbama i imala je tri samostalne izložbe u Beogradu: 100 kuća i model (Galerija Kolektiv, 2015), Aksonometrije (Galerija Ozon, 2020) i Zakulisna stanja (Galerija Kula, 2025). Irena kaže: Kroz neposrednost koja se momentalno pojavila između Dunje i mene u mojim novim crtežima je počeo da se pojavljuje lik. Nekada sunce, sada lik. Dunja, ja, planeta Zemlja ili samo prisustvo. Prisustvo u trenutku u vremenu kada ako ne skrenemo pogled imamo razlog da plačemo.
