U ponedjeljak 15. 12. 2014. u 13 sati u Tehničkom muzeju otvara se izložba posvećena dizajneru Brunu Planinšeku, a kustosica ovog monografskog prikaza njegovog djelovanja od početka 50-ih do kraja 70-ih godina 20. stoljeća je Jasna Galjer

Cilj izložbe je prikazati sve segmente oblikovanja kojima se Planinšek bavio, kako bi se ovaj jedinstveni dizajnerski opus kontekstualizirao unutar novije povijesti hrvatskog dizajna, odnosno u širem kulturalnom prostoru 1950-tih i 1960-tih godina.

Izložba po prvi put predstavlja opus Brune Planinšeka (Zagreb,1930.-Zagreb,2002.) jednoga od najznačajnijih autora u povijesti modernog dizajna u Hrvatskoj. Koncipirana je kao monografski prikaz njegovog djelovanja od početka 1950-tih do završetka 1970-tih godina, kada dizajn u Hrvatskoj potaknut modernizacijskim procesima dobiva istaknutu društvenu ulogu. Cilj izložbe je muzeološki i kontekstualno prezentirati relevantan autorski opus i istaknuti potrebu promoviranja dizajna u smislu jednog od ključnih segmenata materijalne kulture.

Izložba se sastoji od tematskih cjelina koje predstavljaju osnovne segmente Planinšekovog opusa u kontekstu tadašnjih zbivanja koja su imala značajnu ulogu u recepciji dizajna, od njegovog studija na arhitektonskom odjelu Akademije za primijenjenu umjetnost u Zagrebu, postava izložbi, urbanih intervencija i projekata za interijere, s težištem na djelovanju u području produkt dizajna. Izložba se sastoji od predmeta (studentski radovi, ambalaža, prototipovi, produkt dizajn, plakati) i dokumentacije (studije, skice, nacrti, fotografije, reklamni oglasi) i građe koja dopunjava kronologiju njegove profesionalne karijere (nagrade, priznanja, katalozi izložbi na kojima je sudjelovao i druge publikacije). Velika većina izložene građe predstavlja se javnosti prvi puta, a korišteni su predmeti iz fundusa Tehničkog muzeja, obiteljske ostavštine, Kabineta grafike HAZU, NSK i privatnih zbirki.

Bruno Planinšek studirao je na Akademiji za primijenjenu umjetnost u Zagrebu (1950-1955), gdje je stekao zvanje akademskog arhitekta i edukaciju zasnovanu na avangardnim eksperimentalnim modelima utemeljenim na tradiciji Bauhausa. To ga je usmjerilo izrazito širokom polju interdisciplinarnog bavljenja dizajnom. Na području produkt-dizajna afirmirao se već 1956., kada za osječku tvornicu Saponia oblikuje ambalažu tekućeg deterdženta BIS, koja je u raznim varijantama i materijalima desetljećima uspješno ispunjavala tehnološke zahtjeve. Iste godine započinje dugogodišnju suradnju s tvornicom Elektron-Kontakt u Samoboru, za koju je dizajnirao električni mlinac za kavu MIKI. Kao primjer uspješnog produkt-dizajna MIKI je bio uvršten u svjetsku selekciju industrijskog dizajna do 10 $ na izložbi u St. Louisu 1965. zajedno s radovima vodećih svjetskih dizajnera Ettorea Sottsassa, Tapija Wirkkale i Maxa Billa, s koje je otkupljen za fundus Muzeja moderne umjetnosti u New Yorku. Ta ikona modernog hrvatskog dizajna koja je danas prava rijetkost, može se razgledati na izložbi, zajedno s najsloženijim Planinšekovim radovima ostvarenim u sklopu suradnje s industrijom. To su uređaji koje je dizajnirao u sklopu suradnje s tvornicom RIZ (Radioindustrija Zagreb): brojni kućanski i elektronski aparati, od gramofona i pojačala do televizijskih prijemnika, gdje je ostvario izuzetne rezultate u primjeni funkcionalnih i suvremenih oblikovnih standarda. Za dizajn serije električnih bojlera, sušilice za ruke i mlinca za kavu dobio je 1963. Nagradu grada Zagreba, prvu dodijeljenu u kategoriji Dizajn.

Inicijativna izložba I. Zagrebačkog trienala, Umjetnički paviljon, 1955.
Prvi Zagrebački triennale održan je u jesen 1955. pod nazivom “Inicijativna izložba udruženja umjetnika primijenjenih umjetnosti Hrvatske.” Ta prva izložba dizajna u hrvatskoj sredini, na kojoj su sudjelovala 122 izlagača s više od 500 eksponata, organizirana je po uzoru velike svjetske izložbe dizajna; milanski Triennale, Die Gute Form, Good Design, H 55, Salon des Arts Ménagers. Već na razini kriterija za dodjelu nagrada na prvom zagrebačkom Triennaleu, koji vrednuju koncept, društveno značenje djela, ekonomičnost, primjenjivost u serijskoj proizvodnji i funkcionalnost rješenja, a ne apstraktne formalne aspekte dizajna, očito je novo shvaćanje dizajna i njegove društvene uloge. Tako su među dodijeljenim nagradama ravnopravno zastupljene kategorije arhitekture, grafičkog i produkt dizajna te primijenjene umjetnosti, iznimno visoke razine funkcionalnih i estetskih odlika. Prvonagrađeni su Jugoslavenski paviljon na velesajmu u Beču 1955. Vjenceslava Richtera, prototip stolca za industrijsku proizvodnju Bernarda Bernardija i vizualni identitet tvornice Chromos Milana Vulpea. Jednakopravne druge nagrade dodijeljene su Bruni Planinšeku za prototip stolne svjetiljke, Ivanu Picelju za oblikovanje knjige Zdenka Strižića “Svjetla i sjene” te Jagodi Buić za oblikovanje dekorativne tkanine, dok su trećenagrađeni Božidar Rašica za interijer zagrebačkog Dramskog kazališta, keramička vaza Vlaste Baranyai i upotrebni tekstil Slave Antoljak. U prilog značaju ove izložbe govori i podatak da je njezino održavanje zabilježeno i u jednom od tada najprestižnijih specijaliziranih časopisa, francuskom Art et architecture d’aujourd’hui.

Suradnja s Tvornicom računskih strojeva (TRS), Zagreb, 1980.-1981.
Vođen profesionalnom znatiželjom i otvorenošću prema mogućnostima primjene novih tehnologija u dizajnu, Planinšek 1980. godine prelazi iz RIZ-a u Tvornicu računskih strojeva (TRS), Zagreb. Temeljem prethodnih iskustava u području produkt dizajna nastavio je raditi na razvojnom sistemu oblikovanja različitih uređaja koji su u hrvatskoj sredini predstavljali pionirska ostvarenja suvremene elektronike. Među njima se izdvajaju Glucomat prvi domaći uređaj za kontrolu glukoze u krvi i Insumat, prenosivi uređaj za infuziju inzulina na baterijski pogon. U prilog širini i dosljednosti promišljanja dizajna i njegove integriranosti u proizvodni proces, ali i angažiranosti u promišljanju dizajna kao bitne sastavnice kvalitete svakodnevnog života govori i niz studija. Iako većinom nerealizirane, skice za tada high-tech proizvode poput pisača i prijenosnih elektronskih kalkulatora vjedostojno dokumentiraju Planinšekovu sistematičnost, kvalitetu, osebujnost i kreativni potencijal dizajnera koji se do završetka profesionalne karijere dosljedno zalagao za etičnost i dignitet profesije. Stoga je Bruno Planinšek jedan od autora čije djelo uvelike nadilazi okvir sredine u kojoj je djelovao, dokazujući da pitanje dizajna nije tek dosjetka, nego određenost strategijom; “nediscipliniranost discipline” čiji se uspjeh mjeri stadijem socijalne integriranosti.

Suradnja s tvornicom Saponia, Osijek, 1956.-1961.
Planinšek se na području produkt dizajna afirmirao već 1956., kada za osječku tvornicu Saponia oblikuje ambalažu tekućeg deterdženta BIS, koja je u raznim varijantama i materijalima desetljećima uspješno ispunjavala tehnološke zahtjeve. U okolnostima posvećivanja sve veće pozornosti ambalaži sredinom pedesetih godina, Planinšekovo rješenje za ambalažu tekućeg deterdženta BIS označilo je početak razdoblja u kojem se o ambalaži proizvoda razmišlja serijski i značajan pomak u primjeni nastojanja obilježenih osnivanjem Biroa za ambalažu i individualno kreiranje ambalaže pri hrvatskoj Trgovinskoj komori 1954.

Suradnja s tvornicom RIZ, Zagreb 1964.-1980.
Najveći dio Planinšekove profesionalne karijere vezan je uz u Radioindustriju Zagreb (RIZ), gdje je radio kao dizajner od 1964. do 1980. godine. Njegov doprinos promišljanju dizajna obuhvaća nastojanje sustavnom i cjelovitom rješavanju temeljnih elemenata koji definiraju projektantski zadatak u najširem rasponu proizvodnog programa, od tranzistorskih programera i ručnih primopredajnika tv prijemnika do gramofona i gramopojačala. Dizajn upotrebljava i primjenjuje kao alat ispitivanja i oblikovanja ideja o industrijskoj proizvodnji, javnom i privatnom prostoru. Njihove su ključne točke: primjena odgovarajućih materijala, prenosivost, odnosno utjecaj smanjivanja dimenzija na dizajn, individualiziranje i oblik kao formativni čimbenici procesa dizajna koji upućuje na osobito razumijevanje odnosa korisnika prema predmetu. Konstante su Planinšekova oblikovanja racionalni, znanstveno utemeljeni dizajn i razvijanje serija, što upućuje na analogije s njemačkim suvremenim dizajnom. Razvojna strategija RIZ-a osmišljavala se u Institutu za elektroniku, telekomunikacije i automatizaciju (IETA), utemeljenom već 1959., gdje je tim stručnjaka razvijao proizvodni program profesionalne elektronike i elektronike za široku potrošnju. Osim ekspanzije proizvodnje, smjernice privredne reforme uključivale su i integraciju sa srodnim domaćim proizvođačima s ciljem specijalizacije, te RIZ 1968. ulazi u Združeno poduzeće ISKRA. S ciljem unapređivanja dizajna već u prvoj polovini šezdesetih godina osnovan je u okviru IETA-a zasebni Odjel oblikovanja proizvoda, gdje je otvoreno novo radno mjesto “samostalnog dizajnera koji se bavi isključivo kreiranjem idejnih projekata za oblike i likovnu opremu novih proizvoda” na kojem je radio Bruno Planinšek. U Odjelu oblikovanja proizvoda nastavlja se rad na izvedbenom kreiranju modela, što uključuje sudjelovanje dizajnera u svim segmentima proizvodnog procesa, od pripremne faze i idejnog projekta do izrade prototipa.

Postavi izložbi i interijeri
Nasljeđe bauhausovskih načela očituje se već u počecima Planinšekove profesionalne karijere. Nije stoga nimalo slučajno što je u svakoj prilici isticao da je “studirajući na Akademiji primijenjenih umjetnosti u klasi prof. ing. arh. Vjenceslava Richtera dobio prva znanja sa područja dizajna”. Samostalno, u suradnji s kolegama s Arhitektonskog odjela na Akademiji (Borisom Babićem, Milanom Dobrićem i Vladimirom Frgićem) te s arh. Mirkom Benažićem realizirao je niz idejnih rješenja za postave izložbi i štandova na međunarodnim izložbama i sajmovima i interijera koji se odlikuju jednostavnim i funkcionalnim pristupom. Planinšek i Benažić su 1956. na glavom zagrebačkom trgu postavili metalnu konstrukciju za reklamu proizvoda tvornice “Saponia” koncipiranu poput “paviljona” bez zidova, gdje modularni sistem nosača i dijagonalno postavljene sajle tvore dinamični okvir za izložene plakate. Zajednički su projektirali postave jugoslavenskih nastupa na međunarodnim sajmovima u Casablanci i Stockholmu 1957., a iste su godine razvili i široko primjenjivi modularni sistem staklenih panoa sa sistemom ovjesa na konstrukciji metalnih sajli primijenjen za postav Dvanaeste međunarodne izložbe fotografije u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu. Jedno od najuspjelijih ostvarenja na tom području jest interijer prodavaonice tvornice šivaćih strojeva Bagat otvorene 1958. za koji su na Drugome zagrebačkom triennalu 1959. dobili treću nagradu za dizajn interijera. Interijer “Bagat” koncipiran je u duhu strukturalnog jedinstva krajnje jednostavnih elemenata forme, materijala i boje. Staklena zidna stijena poništava granicu između vanjskog i unutrašnjeg prostora, a prostorni odnosi čine “grid” kolorističkih akcenata i pravolinijskog rastera

Suradnja s tvornicom Elektron, Samobor 1956.-1962.
1956. godine Planinšek započinje suradnju s tvornicom Elektron u Samoboru, za koju je dizajnirao električni mlinac za kavu MIKI. Kao primjer uspješnog produkt-dizajna MIKI je bio uvršten u svjetsku selekciju industrijskog dizajna do 10 $ na izložbi u St. Louisu 1965. zajedno s radovima Ettorea Sottsassa, Tapija Wirkkale i Maxa Billa, s koje je otkupljen za fundus Muzeja moderne umjetnosti u New Yorku. Odlikuje ga do krajnosti jednostavna i funkcionalna cilindrična forma kućišta i poklopca, koji se razlikuju samo po vrsti plastične mase. Najsloženiji Planinšekovi radovi ostvareni u sklopu suradnje s industrijom jesu kućanski i elektronski aparati, gdje je ostvario izuzetne rezultate u primjeni funkcionalnih i suvremenih oblikovnih standarda. Za dizajn serije električnih bojlera, sušilice za ruke i mlinca za kavu dobio je 1963. Nagradu grada Zagreba, prvu dodijeljenu u kategoriji Dizajn. U obrazloženju Nagrade navedeno je da oblikovanje bojlera “odlučno odstupa od konvencionalnih formi i odlikuje se jasnim racionalnim konceptom” te predstavlja “ozbiljan doprinos borbi za afirmaciju suvremenog dizajna”.

Oglasna kampanja za Bis deterdžent Vjesnik u srijedu (1957.-1959.)
U prilog svijesti o dizajnu kao bitnoj odlici proizvoda govori i pojava pomno osmišljenih reklamnih kampanja u masovnim medijima. Uvjerljivošću i inventivnošću izdvajaju se primjeri objavljivani od 1957. do 1959. u popularnom tjedniku Vjesnik u srijedu, među kojima su i iznimno uspjele kampanje za proizvode tvornice Saponia: Plavi radion, Kalodont i BIS. Seriju oglasa za BIS (1957. – 1959.) čini više od pedeset reklama, a većinu je na razini ideje i teksta osmislio Marijan Serdarušić, dok je u grafičkom rješavanju sudjelovao niz autora: Ico Voljevica, Josip Vaništa, Savo Simončić, Dušan Bekar, Borivoj Dovniković i Otto Reisinger, koji im daju karakter individualiziranih autorskih interpretacija teme u rasponu od fotomontaža i crtački briljantnih ilustracija do karikatura. Interdisciplinaran pristup i strukturalno poimanje svih vizualnih, sadržajnih i funkcionalnih značajki dizajna rezultirao je dinamičnom kampanjom koja je tematski vrlo bliska suvremenoj urbanoj svakodnevici, a različiti autorski rukopisi dodatno intenziviraju persuazivnost poruka. Ne manje atraktivan dio kampanje za BIS čine plakati autora Dušana Bekara, koji je osim u propagandnom timu Saponije sudjelovao i u kreiranju nekih od najzanimljivijih kampanja pedesetih, na primjer za Ghetaldus. Tipično za standarde vizualnoga komuniciranja uspostavljene u hrvatskoj produkciji reklamnih plakata pedesetih, poruku zasnovanu na simbiozi fotografske slike i letristički vrlo istaknute tipografije oblikuju jednostavno i uvjerljivo, poigravajući se efektima dinamiziranja multipliciranjem, kadriranjem i kolorističkim “animiranjem” vizualnih elemenata.

O autorici izložbe:
dr. sc. Jasna Galjer je redovita profesorica na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Do 2001. radila je u Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu kao voditelj zbirke dizajna i arhitekture, u zvanju muzejskog savjetnika.
Autorica je desetak studijskih i monografskih izložbi iz područja dizajna, arhitekture i primijenjene umjetnosti, između ostalih: Ivan Prtenjak – arhitektura ‘Staro i novo’ (MUO, 1990.), Pariška izložba 1925. kao prilog modernoj arhitekturi u Hrvatskoj (26. zagrebački salon, 1991.), Počeci modernog grafičkog dizajna u Hrvatskoj (ZGRAF 6, 1991.), Vizualni identitet izbora u Hrvatskoj ’92. (IDCO, Ljubljana i MUO 1992.), Plakati Muzeja za umjetnost i obrt (MUO, 1996.), Aladar Baranyai – arhitektura i dizajn 1899.-1936. (Pokrajinski muzej Celje, 1997.; Moderna galerija Rijeka, 1998. i MUO 1999.), Raoul Goldoni – Oblici u staklu (MUO, 2008.) i dr. Koautorica je više tematskih i kulturoloških izložbi; između ostalih i izložbe Art deco u Hrvatskoj (MUO, 2010.).
Autorica je 50-ak znanstvenih i oko dvjesto stručnih radova iz interdisciplinarnog područja povijesti i teorije umjetnosti dizajna i arhitekture. Objavila je knjige Likovna kritika u Hrvatskoj 1868.-1951. (2000), Dizajn pedesetih u Hrvatskoj : od utopije do stvarnosti (2004), Expo 58 i jugoslavenski paviljon Vjenceslava Richtera (2009), Arsovski (2010). Dobitnica je državne nagrade za znanost za 2009. godinu.

Bruno Planinšek: portret dizajnera
vrijeme održavanja: 15.12.2014.-15.3.2015.
radno vrijeme izložbe: utorak – petak 9 do 17 sati; subota – nedjelja 9 do 13 sati; ponedjeljkom i praznikom zatvoreno
organizator/mjesto održavanja: Tehnički muzej, Zagreb
autorica izložbe: dr. sc. Jasna Galjer.