U nastavku pročitajte predgovor Marka Goluba:
“Ivan Antunović je jedna od enigmatičnih figura recentnog hrvatskog dizajna, netko tko se kreće izvan uobičajenih tokova unutar kojih se etabliraju njegovi kolege, tko ne slijedi i ne prepisuje trendovske estetike aktualnog trenutka, netko tko, uostalom, kontekst za veliki dio onog što dizajnira ili stvara sam ili ga pak pronalazi na mjestima koja su daleko od kulturnog mainstreama i ne puno bliže prominentnijim lokalnim alternativama. Stvar čini kompliciranijom činjenica da je riječ o polivalentnom autoru: osim što je grafički dizajner, Antunović je i kultni muzički autor i izvođač koji je u proteklih dvadesetak godina nastupao pod čitavim nizom autorskih imena, a uz to se dugo bavi i muzičkim izdavaštvom te ista izdanja sam i grafički oblikuje. To donekle definira i krug u kojem se kreće – nezavisna klupska i glazbena scena, izvođači i etikete iz Hrvatske, Srbije, Austrije, Velike Britanije, Španjolske, Francuske itd, različiti individualci, organizacije i inicijative koje dijele njemu blizak Do-It-Yourself svjetonazor, neki među njima odavno etablirana imena, dok su drugi manje vidljivi ali čine vitalan dio kreativne mreže koja nadilazi granice svojih lokalnih sredina.

U njegovom slučaju važnost tog presijecanja glazbe i grafičkog dizajna ne može se preuveličati, no ne radi se o tome da je Antunović kao dizajner inspiriran glazbom kao takvom ili obratno, nego o kapacitetu grafičkog dizajna i glazbe da evociraju i nadograđuju jedno drugo, da se prepliću i rezoniraju među sobom i s još čitavim nizom drugih stvari na intertekstualan način. Omotnice nosača zvuka, plakati, muzički magazini i fanzini, fotografija, biografski detalji, apokrifne priče i anegdote, cijela filozofija koja se vrti oko glazbe i onih koji je stvaraju, zajedno čine ambijent u kojem je doživljavamo, imaginarij u kojem sam zvuk ponekad doista nije najvažniji, a ponekad je baš on najmanje zanimljiv. Antunovićev dizajn za glazbu stoga i nastaje s visokom ambicijom stvaranja muzičkog skladišta slika, ali istovremeno je i jedan od glavnih načina putem kojih nastaje – upravo posezanje za već postojećim artefaktima iz istog tog skladišta. Uzori su mu (većinom britanski) dizajneri koji stupaju na scenu krajem 70-ih i početkom 80-ih godina – Peter Saville, Vaughan Oliver, Neville Brody Mark Farrow, Jon Wozencroft i Bruce Licher; na njih se direktno naslanja otprilike onim redom kako su i spomenuti. Neke estetske, ali i ideološke odlike njegovog dizajna također daleko više pripadaju tom vremenu nego današnjici, Antunović voli teksture i distorzije kakve su nekad proizvodili fotokopirni strojevi, voli čari rasterske slike i njenih uvećanja, a ponajviše voli beskonačne petlje citatnosti.

Reference, citati, citati citata, sljedovi asocijacija koje uvijek imaju svoju razmjerno preciznu značenjsku logiku, ali bez pomoći autora ili barem osnovnog poznavanja onog što njegov rad adresira nije ih uvijek lako odgonetnuti. Među jednostavnijima su npr. predmeti na programskim letcima / razglednicama dizajniranim za bečki klub AU, u kojima reciklira simbole, ikonografske detalje (najčešće odjevne i upotrebne predmete) koje povezuje s omiljenim glazbenicima, a ključ za čitanje daje u kratkim citatima tekstova njihovih pjesama. Ponekad su te asocijacije iznenađujuće prozaične, npr. crvena mrlja na kolažiranom plakatu za koncert Popsimonove označava njenu prepoznatljivu intenzivnu šminku, a ponekad kriptične kao na plakatu za koncert Clock Dva s kiborškim Bowiejem iza čijeg lica imaginarna kazaljka otkriva pikselizirano lice Marcela Duchampa. No kao i kod spomenutih tehničkih postupaka, odnosno najčešće njihovih računalnih emulacija („efekt“ fotokopiranja, rasterske slike itd.), kod Antunovićevog dizajna prepoznavanje ovih referenci nije najvažnije – on ne dizajnira da bi nas zadivio svojom sposobnošću da recikliranjem starih stvara nova značenja, njega prije svega zanima stvaranje atmosfere začudnosti, u kojoj obične ili poznate slike odškrinjuju vrata u nepoznato.

Drugim riječima, ne zanima ga samozadovoljstvo connaisseurske publike, nego aktivna imaginacija receptivne publike. Plakati iz serije Baustellung za spomenuti klub AU bazirani su npr. na minuciozno izvedenim ilustracijama nečeg nalik arhitekturi, čiju izometrijsku logiku namjerno narušava kadriranjem u rombove. Antunović je svjestan i evokativne snage tipografije, bilo da je riječ o komponiranju uz pomoć znakova postojećih tipografskih pisama, ili o kreiranju sasvim nove tipografije kojom će ispisati likovno upečatljiv tekst na nekom ovitku ili plakatu. No ponajviše je svjestan toga kako je malim pomacima u teksturi, kadriranju i slično moguće dobiti očuđujući efekt, primjerice u omotu za Marinadin CD Sve je savršeno točno. Konačno, Antunovićev dizajn napaja se simboličkom snagom kulture dijeljenja koja, ironično, baš u vrijeme kada nam tehnološki uvjeti digitalnog doba omogućavaju naizgled slobodnu distribuciju zvuka i slika, svoje najljepše i najpoticajnije manifestacije ponovno nalazi u analognom, u tiskanoj, fizičkoj formi. Ovi predmeti kao da svjedoče o nekoj nadrealnoj inverziji, u kojoj su se svi pragmatični aspekti naših života preselili u potpuno komodificiranu virtualnu sferu, a cijela njihova imaginacijska, simbolička, značenjska dimenzija je prebjegla u fizičku stvarnost.”