Razgovor u nastavku nastajao je kroz dulje vrijeme, tijekom priprema za izložbu Dizajn sa šterne te nakon njenog otvorenja. Pitanja su slana iz HDD-a, a Sean Poropat i Jelena Fiškuš su na njih odgovarali iz Vižinade u Istri gdje Studio Sonda djeluje zadnjih godina, iz Zagreba u pauzama između naših druženja i rada, iz automobila na putu na različite sastanke s klijentima itd. Zadnje rečenice slali su iz neke daleke vremenske zone, dok ovo objavljujemo kod nas se polako spušta večer, a Sonda, pretpostavljamo, negdje doručkuje. Više o Sondi, njihovom dizajnu i karakteru njihovih radova, što, kako i za koga dizajniraju pročitajte u tekstu Uščuvan, kao nov! – Sondin dizajn sa šterne objavljenom prije desetak dana na istom ovom mjestu. U ovom razgovoru zanimalo nas je kako razmišljaju, što im je važno, a što manje važno, kojim načelima se vode, odakle su počeli i kamo idu.

 

Tko je sve danas Sonda? Koliko vas ima, tko što radi? A tko je Sonda bila na početku? Jeste li suštinski isti, ili ste se nepovratno promijenili u ovih deset-petnaest godina?

U samoj srži se nismo promjenili, još uvijek nas gone iste stvari, jednaka strast i ljubav, pa i ludost prema tome što radimo. Jako smo puno naučili, a opet, bez obzira na sve naučeno, nemamo osjećaj da nešto puno znamo. Naučili smo neke stvari za koje nikada nismo mislili da će morati biti u fokusu našeg interesa, kao na primjer vođenje tvrtke, financije, ljudski resursi, ulaganja, kamatne stope, grupni rad, individue, međuodnosi, prenošenje znanja itd. Voditi kreativni studio, koji danas ima 15 ljudi, svakodnevna je borba da stvari posložimo čim bolje kako bi nam ostalo vremena i prostora za stvaranje. Kontekst je dakle puno širi od kreative i dizajna. U konačnici, mudriji i pametniji nego što smo bili na početku moramo biti već po logici stvari, ali važno je da iskustvo ne ubije neustrašivo dijete u nama.

 

Priča kaže kako sve počinje od časopisa, odnosno informatora koji ste uređivali, izdavali i grafički opremali od 2004. do 2007. Ali ipak me zanima što je bilo ranije, je li to bio neki period traženja? Koji je set okolnosti doveo do toga da samoinicirate časopis, i kako ste definirali ono po čemu je trebao biti drukčiji od drugih?

To je priča o odrastanju. Bilo nas je nekoliko, svi smo završili fakultete ili bili pri kraju s njima, u naponu snage i gomilom pitanja o budućnosti. Svi smo dolazili iz kreativnog miljea, bavili smo se stvaranjem, pisali, slikali, dizajnirali, svirali u alternativnim bendovima, bili DJ-i, urednici školskih novina i radio emisija, pohađali škole za nadarenu djecu. Vrijeme u kojem smo odrastali bilo je vrijeme bujanja elektronske scene, partyja, umjetnika i glazbenika koji rade zanimljive stvari. Tada smo radili letke za najpopularniji klub na ovim našim prostorima, slovenski Gavioli, za izvođače kao što su Petar Dundov/Perfection, Alen Sforzina/Bitbull, Marak Graber/Valkana Beach, pa i video clipove za MTV Adria. Raditi taj posao tada je značilo biti zvijezda, sva su nam vrata bila otvorena.

“Upoznali smo puno ljudi, bili na životnoj prekretnici, upijali sav taj sadržaj koji buja oko nas i pomislili kako bi ga bilo dobro objediniti, povezati sve te ljude i događanja kojih smo bili svjedoci i sve to nekako sažeti u jedno izdanje”

Tih se godina nije spavalo, sve se odvijalo brzo i intenzivno, bio nam je to vrlo dinamičan i aktivan period života. Upoznali smo puno ljudi, bili na životnoj prekretnici, upijali sav taj sadržaj koji buja oko nas i pomislili kako bi ga bilo dobro objediniti, povezati sve te ljude i događanja kojih smo bili svjedoci i sve to nekako sažeti u jedno izdanje. Tako se dogodila Sonda, „besplatni informator za dubinsko istraživanje zabave“ koji se distribuirao po caffe barovima, dućanima i važnim punktovima, prvo u Istri, zatim na području Kvarnera, a naposlijetku čak i u Zagrebu. Treba imati na umu da tada još nije bilo weba na onaj način kako ga danas poznajemo, još nije bio mainstream, nije bio nedjeljivi dio svakodnevnice. Glazba, bendovi i elektronička scena nisu bili jedini sadržaj koji smo pokrivali u informatoru. Predstavljali smo i umjetnike s ovog područja, ljude koji pokreću nove stvari za koje smo smatrali da mora saznati šira javnost, ali i mnoga zanimljiva događanja koja su prozlazila iz tradicije – npr. Z harmonikom u Roč, Slatka Istra… Predstavljali smo sve što smo vidjeli kao najbolje od onog što se stvaralo oko nas – u rasponu od najinovativnijeg do inspiriranog tradicijom. Tekstovi su uvijek bili autorski. Ispočetka tu nije bilo puno sustavnog promišljanja pa ni analiza ekonomske isplativosti, želja nam je bila stvoriti nešto što će biti relevantno i važno. Treba se osvrnuti još na nekoliko važnih činjenica koje su odredile to vrijeme. U Istri je ustroj turističke zajednice bio u povojima, pokušavala se što bolje, u logističkom i prezentacijskom smislu, učvrstiti postojeća ponuda i osmisliti ona nova. Turizam je i nas kao osobe odredio od samog djetinjstva, a u poratnim godinama u Istri se puno radilo na tome da se vrati turističko „zlatno doba“. Hotelijeri i turističke zajednice, organizatori lokalnih festivala, svi su oni u našem radu vidjeli potencijal za organiziraniju i učinkovitiju prezentaciju njihove ponude. Počeli smo surađivati, razvijati za njih prezentacijske brošure, informatore, oglase, koncepte, standarde i slično. Jedna stvar je vukla drugu i vrlo brzo smo, nastavno na časopis, postali sudionici organizacijsko-prezentacijske strukture turizma Istarske županije. Tako se pored časopisa s vremenom javila i potreba za drugim projektima.

 

Mislite li da je i uredničko iskustvo koje ste stekli u godinama dok ste radili Sondu utjecalo na vaš način rada, na način kako promišljate dizajn, na način kako tumačite i povezujete stvari, ljude i kontekste?

Da. Odjednom se, preko noći, nas pet našlo u projektu koji je uključivao stotinjak suradnika. Od novinara i fotografa, preko umjetnika, organizatora i klubova do distribucije, oglašivača, tiskara i drugih. Bilo je to, bez sumnje, ogromno iskustvo, ponajviše u organizacijskom smislu. Najzanimljivije je bilo vidjeti tu energiju koja nastaje kada se toliko ljudi umreži. Svi su oni odreda bili veliki zaljubljenici u teme o kojima su pisali, vrlo informirani i artikulirani po pitanju kategorija kojima su se bavili. Tekstovi su zato odisali strašću, sve je prštalo do pozitivne, pokretačke energije. S nekima od tih ljudi i danas surađujemo. Dakle, organizacijski i emocionalno, magazin Sonda je puno utjecao na nas i naš razvoj. A po pitanju dizajna, vjerojatno isto tako, možda ne kroz taj neki „inverzni“ stil koji smo kasnije razvili, ali u načinu razumijevanja publike kojoj se obraćamo i poštovanja prema njoj, svakako. Uvijek nas je, čak i kasnije u brojnim radovima, pokretala ta neka potreba povezivanja – da publika postaje dio rada i rad dio publike.

 

Koji su bili prvi dizajnerski projekti za koje možete reći da su vam pokazali kako ste krenuli u pravom smjeru, kako ste dobri u tome što radite?

Već su ti prvi letci za elektronsku scenu bili zamijećeni, a informator Sonda ljudi su uistinu zavoljeli i iščekivali iz mjeseca u mjesec, tako da smo rano razumjeli da imamo neki instinkt za približavanje ljudima, za pokretanje nečega pozitivnog u njima. To je sigurno bio poticaj za daljnji rad. Zatim su nam se dogodile i neke važne stručne nagrade i priznanja. Kada dobijete Veliku nagradu HDD-a ili Grand Prix na nacionalnom festivalu komuniciranja, ne možete reći da vam nije stalo, da vam to nije važno. Ali ponekad se dogodi i da ne dobijete potvrdu da ste napravili dobar rad, primjerice kada klijent odbije ideju i kad ona nikada ne ugleda svjetlo dana. Iako smo mi najčešće, čak i godinama kasnije, uvjereni da su pogriješili i da im je ona mogla promijeniti cijelo poslovanje. Od nekih projekata u koje smo vjerovali su nas i odgovarali. Primjerice, nekoliko u području ekonomije dobro potkovanih ljudi objašnjavalo nam je da je časopis Sonda u svakom pogledu neisplativ i sugeriralo da ne ulazimo u to. Čak su nas i kad smo odlučili preseliti iz Poreča u Vižinadu odgovarali i pitali nas što nam to sad treba. Pa ipak, eto što se sve izrodilo iz tih, uvjetno rečeno, riskantnih odluka. Ovo navodimo zato što ste, bez obzira na sve pozitivne i negativne signale i odjeke, na kraju dana ipak sami sa sobom. Ne možete ignorirati ono što vi osjećate, jer ako će vam drugi govoriti jeste li na pravom putu onda ste se odavno izgubili.

 

Vjerojatno zbog dugotrajnosti suradnje i vaše sposobnosti da artikulirate poruke koje uvijek zvuče svježe i novo unutar istog konteksta kroz godine, moram priznati da vas najviše povezujem s dizajnom Sajma rabljenih knjiga Booktiga u Poreču. Kako se, iz vaše pozicije, razvijala ta suradnja? Koji su bili neki ključni momenti u njoj i koje ideje iz tog projekta, iz današnje perspektive, vidite kao najrelevantnije?

Da, do danas nas svi najviše prepoznaju upravo po Sajmu Booktiga ili Piquentum vinima jer su to neki do naših najeksponiranijih i najnagrađivanijih radova, iako mi vjerujemo da se oni najbolji i najprepoznatljiviji tek imaju dogoditi. Ali nije slučajno da su baš te suradnje polučile najviše uspjeha, u njima smo imali najviše slobode i poklonjenog povjerenja da radimo onako kako vjerujemo. Ljudi koji rade na tim projektima – vinar Dimitri Brečević i ravnateljica knjiznice Irides Zović sa svojim teamom knjižničarki (Matea, Zvjezdana, Ivana, Zorana…) – su osobe u kojima uvijek prepoznajemo istu strast i ljubav za ono što rade i zato nas neizmjerno inspiriraju. U kreiranju rješenja za njih imamo potpuno otvorene ruke i vjerujemo da zato ne izostaje rezultat, zabavljamo se zajedno, promišljamo, uživamo u radu, realizaciji, rezultatima.

 

Vaš pristup općenito vidim kao dosta konceptualan – baziran na idejama, puno manje na estetici. Samim tim bilo mi je zanimljivo koliko ste se npr. pokazali kao jako dobri u ilustraciji – konkretno u plakatima za Casanovu. Tko ih je od vas radio, i zašto taj klasični, crtački pristup ne vidimo češće u Sondinom dizajnu?

Ideja je ono oko čega sve gradimo, a ilustraciju koristimo kada je potrebna da bi ostvarila ideju, željenu komunikaciju. Ideju u realizaciji uvijek pokušavamo što više ogoliti, ukloniti sve viškove koji odvlače od nje – nastojimo što manje dizajnirati kako bi finalni rad zadržao njenu suštinu. To se možda može percipirati kao nedostatak estetike, ali zapravo je baš ta težnja da sa što manje intervencija izvučemo što više sadržaja neki naš stil koji nas određuje i kojemu težimo. Kod Casanove je zadatak bio dizajnirati plakat, a kada erotski festival treba djelovati sofisticirano a ne pornografski, jer je u svoj srži uistinu erotski i romantičan, onda je ilustracija logičan način udaljavanja od preeksplicitnog. Ona može lijepo utjeloviti erotičnost, izazvati uzbuđenje i interes, i što je najvažnije – otvoriti značenjski prostor dvosmislenosti.

 

Kako je započela suradnja sa slovenskom tvrtkom Elan koja traje sad već 12 godina? Tko je kome pristupio i u čemu ste se prepoznali?

Urška Hrovat, poznata slovenska skijašica koja je tada radila za Elan, ljetovala je u Poreču i preko zajedničkih prijatelja smo se upoznali. Vidjela je časopis Sonda, svidio joj se i kazala je da, ako želimo, možemo probati nešto nacrtati za žensku kolekciju skija koju su upravo počeli razvijati i ona će to pokušati pokazati svom timu. Shvatili smo to jako ozbiljno, a njih su već naše prve ideje oduševile i evo nas danas na trinaestoj kolekciji. U međuvremenu je Urška krenula u samostalne projekte, promijenilo se nekoliko uprava u Elanu, čak i vlasnici, ali mi smo i dalje tamo. Najvažnijim za razvoj Elanove ženske kolekcije skija, ali i nas samih na razvoju komercijalnih proizvoda, smatramo trenutak kada smo počeli razvijati sam brend, kada smo se svi skupa kroz zajedničku suradnju udaljili od pukog crtanja grafika i odlučili raditi na diferencijaciji najlakše skije na svijetu. Dizajn je tada konačno prestao biti dekorativan i baziran na klišejima „ženske“ sportske estetike te smo se više okrenuli aspektu tehnologije i razvoja. Treba naglasiti da je to bilo prije desetak godina, puno prije kampanja poput „Like a Girl“, a mi nismo mogli dozvoliti da se ženska kolekcija bazira na cvjetićima, emotikonima i ružičastoj paleti niti da oglasi prikazuju skupinu žena koje pijuckaju čaj i ćaskaju na stazi. Zato možemo reći da smo utjecali na njihov smjer razvoja, a i oni na naš. Na kraju rezultati nisu izostali, imali su snažan rast tržišnog udjela u segmentu ženskog skijanja.

 

Koliko se vaš dizajnerski angažman na dizajnu Elanovih skija odnosi na estetski i dekorativni aspekt, u smislu grafičkih rješenja, a koliko na funkcionalni, u smislu da i sami sudjelujete u projektiranju elemenata koji utječu npr. na ergonomiju, na ponašanje skija u različitim uvjetima i slično?

Upravo o tome je riječ. Isprva je bilo važno samo da skije budu lijepe, ženstvene i zanimljive, što je donekle funkcioniralo dok je Elan još razvijao free-ride kolekciju, no s vremenom su se fokusirali na skije za klasične piste, a i mi smo počeli gurati stvari u drugom smijeru. Revotirani stereotipima koji su tada vladali tržištem proizvoda namijenjenih ženama, htjeli smo da u fokusu bude tehnologija, htjeli smo staviti naglasak na funkcionalne specifičnosti koje skijanje čine lakšim i ugodnijim. Zajedno s Elanovim Odjelom za istraživanje i razvoj tada smo počeli raditi na skijama tehnološki prilagođenima lakšem ili bržem skijanju, ovisno o afinitetima. Tako je nastala u tom trenutku najlakša skija za piste na svijetu, a pojavio se i pojam light skiing oko kojeg smo sve razvijali. Rast prodaje, ali i činjenica da se vrlo brzo pojavila i konkurencija, pokazali su nam da smo na dobrom putu. Naime, već iduće godine Head je, nakon našeg Light Skiinga, izbacio slogan za žensku kolekciju Light Done Right. Znali smo da smo mi ti koji diktiraju, a ne slijede trendove. Kada se pojavila Elanova najlakša skija na svijetu, prodaja modela porasla je za gotovo 100%, a ako je usporedimo sa ranijim modelima iste cjenovne kategorije, porast je bio preko 500%. U Japanu je to bio prvi model skija specifično namijenjen ženama koji je ušao u njihove dućane.

“Revotirani stereotipima koji su tada vladali tržištem proizvoda namijenjenih ženama, htjeli smo da u fokusu bude tehnologija, htjeli smo staviti naglasak na funkcionalne specifičnosti koje skijanje čine lakšim i ugodnijim”

Skije smo nakon toga uglavnom pokušavali istaknuti kao tehnološki superiorne, a time i same skijašice, kao i cjelokupnu komunikaciju koju smo tada usmjeravali prema njima. Kao kuriozitet možemo navesti to da je izrada ženske kolekcije skija zbilja zahtjevan posao. Prvo valja osmisliti vizualno povezane kolekcije, skije koje odgovaraju i ženama koje tek uče skijati i onima koje jure niz padine ili se penju uzbrdo na skijama. Zatim tu su različite dobne skupine, od najmlađih do starijih. Zatim različita tržišta: npr. rusko želi Swarovski kristale, japansko romantiku trešnja u cvatu, a kinesko skije s crvenim pijetlom. I onda, kada se svemu tome doskoči, dolazimo do najtežeg problema, a to je da, prema istraživanju, skije za žene biraju muškarci. Naime, gotovo svi distributeri skija su muškarci i oni biraju koje će skije uzeti u svoje dućane. Zbog svega toga dizajn skija je jako kompleksan proces, ali nekako nam polazi za rukom držati kontinuitet i stvarno smo puno naučili kroz godine.

 

Šest godina u kontinuitetu ste dizajnirali vizualne identitete Pulskog filmskog festivala. Kao i kod Booktige, i ovdje je doista naglasak na kontinuitetu, na stalnom nadograđivanju ili otkrivanju novih vizura na ono što je prethodno uspostavljeno. Razlika je, čini mi se, ipak u tome koliko je univerzalna simbolika kojom baratate i koliko se širokoj publici obraćate. Booktiga je puno intimnija i puno više „meta“, dizajn kakav vole i dizajneri, dok u Puli zadržavate jednu intelektualnu razinu, ali ipak je ona podređena estetici velikih mjerila (billboardi, citylights) i velikim simbolima – zvijezde, nebo itd.

Da, Pulski filmski festival je usmjeren širem krugu ljudi i koristi puno više komunikacijskog prostora i komunikacijskih materijala, producira se puno toga, od suvenira do telopa za ekrane, weba, aplikacija za smartphone, akreditacija, prostornih oznaka. Ogroman je to posao i u startu mu treba tako pristupiti. Važno nam je bilo da komunikacija iz godine u godinu uvijek počiva na nekom novom konceptu, ali uz dva obavezna uvjeta: da s jedne strane taj koncept bude jako široko aplikabilan i praktičan, a s druge strane da se ne izgubi identitet koji smo započeli stvarati još tijekom 59. Festivala. Godinama prije nas, različiti su umjetnici i dizajneri radili na promociji festivala, ima predivnih plakata, ali uvijek je nedostajao identitet koji bi ih povezivao, gradio se i bio postojan, a mislimo da smo ga mi tijekom pet godina uspjeli razviti i stabilizirati. Danas, kada su drugi dizajneri preuzeli rad na Festivalu, što je posve normalan tijek poslovanja, vidimo da smo stvar dobro postavili jer se bez posebnih navođenja u njihovim rješenjima prepoznaje postavljeni identitet i vjerujemo se da će opstati temelji koje smo udarili. Kod BOOKtige nema nikakvih sredstava, za nikakvu promidžbu. Tu nema neke pretjerane filozofije – imamo jednu jedinu priliku za komunicirati karakter festivala i privući ljude, inače će ostati nezamijećen. Uslijed toga treba biti domišljat, po mogućnosti nekako involvirati zajednicu da se i ona osjeća dijelom cijele priče, ili je barem zaintrigirati. To uopće nije lagano, naročito ne tolike godine za redom.

 

Zanima me proces vašeg razmišljanja u dizajnu. Od čega krećete kada ulazite u novi projekt? Što su vam polazišta? Koliko tu ima istraživanja, koliko intuicije, koliko metodičnog, predanog rada?

Sve počinje od informacije. Nikad ne idemo naprijed bez stvarno dobro postavljenog zadatka i cilja. Spremni smo puno vremena provesti u istraživanju i komunikaciji s klijentom dok on sam sebi ne osvijesti tko je, kome se i zašto obraća. Dizajn najčešće dolazi tek na kraju, kao kruna svega. Ponekad se dogodi da klijente i odgovorimo od toga da npr. rade novu etiketu, ako prije toga nisu dobro porazmislili o svom pozicioniranju i vizualno-verbalnom identitetu, jer nam se čini da u suprotnom uzalud troše svoje vrijeme i resurse. Ključno je to da rješenje razvijamo simultano s artikulacijom samog problema, u tijesnoj suradnji s klijentom.

“Ako polazite od problema, ili od osnovne, kvalitetno postavljene informacije, vrata vam se samo otvaraju jedna za drugima i počnete uviđati taj jedan jedini logičan put, a ne njih tri ili pet”

Nikad ne radimo tri rješenja koja su lijepa, pa onda klijent bira koje mu se od njih više sviđa. Ako polazite od problema, ili od osnovne, kvalitetno postavljene informacije, vrata vam se samo otvaraju jedna za drugima i počnete uviđati taj jedan jedini logičan put, a ne njih tri ili pet.  Rezultat naposlijetku nije projekcija naših kreativnih zamisli, nego nešto što jasno proizlazi iz strpljive i intenzivne komunikacije i suradnje s klijentom. Ovakav princip rada nam je važan, konstantno ga preispitujemo, razvijamo, nadograđujemo i prenosimo na nove generacije suradnika. Brisanje granica, osvještavanje međuovisnosti između klijenta i nas, između problema i rješenja, zadatka i ideje za nas je ključna formula, i to ne samo u dizajnu.

 

Vezano za prethodno pitanje – čini mi se da je Sonda, barem u najboljim radovima, izuzetno dobra u prepoznavanju onog što je suštinsko u onome za koga ili za što radi. Dobri ste u tome da istaknete ono što je, u idejnom, informativnom ili vizualnom smislu, već „tamo“ i što je samo trebalo izvući na svjetlo. Koliko je teško to prepoznati i događa li vam se katkad da takvu stvar ne možete izdvojiti nego treba krenuti drugim putem?

Baš si dobro to artikulirao, bolje nego mi sami. Suprotno se događa samo onda kada zadatak i cilj nisu dovoljno dobro artikulirani, ili ako ih mi sami nismo dovoljno dobro razumjeli. Tada neizbježno lutamo i konačan ishod ne može biti zadovoljavajući ni za koga. Iskustvo nam je pokazalo da je – ako vidiš da je klijent nesiguran ili nerealističan u pogledu svojih problema i očekivanja – bolje ili uzeti vremena i raditi s njim na artikulaciji problema do najsitnijih detalja, ili smoći snage i ne ulaziti u projekt, čak i ako djeluje kao prilika koja se ne propušta. Nedavno smo bili u situaciji raditi s jednom velikom tvrtkom koja nam se požalila da već osam godina ne može riješiti problem s ambalažom, a pritom im je brief pun nelogičnosti i kontradikcija. Na naše pitanje misle li je li možda problem u njima, našli su se iskreno iznenađenima. Ako klijent stalno mijenja puno agencija i dizajnera, ne preispituje se već čeka spas koji će pasti s neba, a dizajner nije spreman tražiti i tražiti i opet tražiti odgovore, teško da se može dogoditi nešto s čime će biti svi zadovoljni.

 

U nekim primjerima, naročito kod npr. nekih instanci Booktige, ali i drugdje gdje tekst možda i nije dominantan sadržaj ali daje štofa čitavoj priči, čini mi se da i copywriting ima gotovo jednako važnu ulogu kao i grafičko oblikovanje. On je nesumnjivo moćan instrument, no kada smatrate da ga treba upregnuti u projekt, a kada to nije potrebno?

Ovisi naravno o tome kome se obraćamo, na koji način ta skupina komunicira, što razumije. Logika stvari govori, ukoliko se radi o Festivalu rabljenih knjiga BOOKtiga da su riječi, igra riječima i njihovim značenjem, dobrodošli. Nastojimo se uvijek vratiti korak unatrag ako nam se čini da smo negdje pretjerali, ako je nešto, npr. tekst, nepotreban. No ponekad je upravo on ta karika koja zaokružuje priču i integralan je dio rješenja.

 

Opet, vezano za prethodno. Koliko je dobra „priča“ bitna za dobar dizajn? Kod nekih vaših radova ona je doista ključna – npr. kod svih ciklusa Piquentuma, koji dakako jesu i odmah vizualno upečatljivi, ali tek s čitanjem priče, tek s tumačenjem ih upoznajemo u cjelini.

Priča je za nas ključna. Bez nje se radi samo o čistoj estetici, ali važno je da je ona utemeljena, ako je svrha samoj sebi onda bolje da je ni nema. I sami se ponekad zabavljamo s imenima svojih radova: „knjiga o vodi koja štedi vodu“, „plakat o rabljenim knjigama koji je rabljen ili rabi tuđi oglasni prostor“, „etiketa za prirodno vino čiju art direkciju izvodi sama priroda“. Ali na kraju krajeva, zar nije to sve sasvim logično? U tom je pogledu posebno je zanimljiva priča o Piquentumu. Obožavatelji prirodnih vina ne vole nikakakvo oglašavanje – ono ih samo udaljava od proizvoda. Takvi su i proizvođači, koji često preziru sve što djeluje korporativno, masovno i konfekcijsko. Korisnici žele dobra vina po preporuci ljudi kojima iskreno vjeruju, a ona se obično predstavljaju na specijaliziranim sajmovima ili u vinotekama. Samo su činjenice relevantne, ali jednom kada prepoznaju proizvod izuzetno su lojalni. Zato je jedini način da proizvođač dopre do njih – sam proizvod. Najveća snaga tog projekta je što smo dali proizvodu mogućnost da govori o sebi. Kad se utemeljena priča i kvalitetan proizvod preklope, rezultati su tu.

 

Mislim da sam negdje ranije spomenuo tu autoreferencijalnu, metarazinu dizajna koju ponekad adresirate, bilo da je riječ o komentiranju samog načina i mjesta oglašavanja (Booktiga, PFF), o upućivanju na osobitosti plakata, ambalaže (vina) i knjige (Drago Orlić) kao medija, papira (izložba „Na papiru“) kao materijala itd. Kada je za vas to stvarno uzbudljivo, a kada postaje zamorno ili nevažno? Odnosno, kako učiniti da autoreferencijalnost djeluje svježe i relevantno, da ne potone u samosvrhovitost?

Treba moći procijeniti kada to ima smisla, a kada nema – treba naći mjeru. Za autoreferencijalnost uvijek ima prostora. Ako se npr. radi o nekom komercijalnom proizvodu, jasno je da on mora biti komercijanog karaktera, ali svejedno uvijek barem do neke mjere radite na tome da dizajn bude refleksija njegove posebnosti, onoga što on jest. Pojedini projekti to mogu potpuno podržati, a pojedini do neke granice.

 

Sve ove godine ostali ste vjerni grafici, tisku, imali ste nekoliko projekata (npr. za Istarsko narodno kazalište u Puli) koji su dotaknuli neke bitne točke dodira između fizičkog i digitalnog prostora, ali niste nikad otvoreno kročili na tržište digitalnog dizajna gdje hrle nove generacije, ali i njihovi klijenti. Pretpostavljam da u Sondi ima prostora za ulazak u taj prostor, zašto se onda to nije dogodilo?

Pa i jest i nije. Ovisi o tome kakvo rješenje diktira zadatak. Osobno smo vrlo rezervirani spram dijeljenja osobnih sadržaja na društvenim mrežama, ali ako gledamo kroz prizmu posla, one i web u cjelini su sjajan alat za povezivanje ljudi, koje je nama često u fokusu. Sadržaji su sve dostupniji, pristup korisniku je izravan, izloženi ste reakcijama drugih i imate mogućnosti reagirati na njihove reakcije i reakcije svih njegovih pratitelja – to su sve alati koji bi kreativcu trebali biti neprocjenjivi. To je sve normalan tijek razvoja koji neminovno treba uzeti u obzir u kreativnim rješenjima. Stoga digitalno objeručke koristimo u projektima u kojima to ima smisla. Ali ipak se sve na kraju svodi na to kome se i zašto obraćate i što pokušavate napraviti: ilustracija, copywriting, digitalne aplikacije, sve su to samo alati koji prenose ideju. Na svu sreću, ponekad i nesreću, sve je više alata kojima se možemo izraziti, međutim što se nas tiče, sve se vrti oko velike ideje.

 

Studio Sonda je jedan od rijetkih u Hrvatskoj koji kontinuirano prijavljuje svoje radove na čitav niz uglednih internacionalnih nagrada za dizajn. Na njima često i bivate nagrađeni. Mnogi drugi koje znam su odustali jer su se dizajnerske nagrade u mnogim slučajevima pretvorile u unosnu industriju. Zašto je vama ta praksa važna? Osim zbog nagrada, naravno.

U našem slučaju govorimo o natjecanjima koja imaju dugogodišnji kredibilitet, u kojima u žiriju sjede ozbiljni ljudi i procesi žiriranja su ozbiljni, u to smo se i sami uvjerili bivajući nekoliko puta dijelom međunarodnih i domaćih žirija. Ali mogli bismo artikulirati dva glavna razloga: prvi je poslovne prirode, a drugi razvojne. S aspekta poslovanja, dobivene nagrade grade nam kredibilitet kod klijenata i suradnika, zaposlenika, budućih zaposlenika i važna su podloga za naše planove. Nazovimo ih ulaganjem u budućnost. U našem je poslu, naročito ako vrednujemo vlastitu slobodu, povjerenje ključno. A kroz takvu vrstu afirmacija puno je lakše razvijati povjerenje, kako prema klijentima, tako i prema suradnicima. Razvojni aspekt odnosi se na izgradnju iskustva, ali i autorefleksije. Ponekad neki rad za koji smo mislili da je fenomenalan ne prolazi ni na jednom natječaju, dok neki drugi koji nam je bio rubno zanimljiv doživi uspjeh. Propitivanje zašto je tomu tako, što smo mogli napraviti bolje da rad bude jasniji neprocjenjivo je. Jesmo li ga dobro osmislili, adekvatno prezentirali… sve je to velika škola. Puno smo nagrada dobili, ali puno je i onih koji nismo. Sve nas to cijelo vrijeme tjera da se analiziramo i tražimo rješenja. Pokazalo se već više puta da najviše rastemo kada ne stigne nagrada kao potvrda. Tada uvijek najviše naučimo, jer zapravo je priznanje za određeni rad zaključak cijele priče. Međutim kada to priznanje izostaje, tada se uči, istražuje, propituje. Zato najviše volimo one nagrade koje nismo dobili, dok ih ne dobijemo, normalno.

 

Realizirali ste i nekoliko radova za klijente izvan područja regije – npr. plakat izložbe Light Hours Haroona Mirze u Vili Savoye, katalog izložbe Metaphoria itd. Kako je došlo do tih suradnji i kako su one tekle?

Kao i u slučaju s Elanom, preko poznanstva, ali i dotadašnjih referentnih radova. Često puta se dogodi da imaš priliku raditi za nekoga spletom okolnosti, poznanstva ili slično, ali naposlijetku to je samo porinuće koje ne znači nužno i uspješnu suradnju. Srećom, mi smo i kod Elana i kod Lab’Bella opravdali očekivanja i rezultati su bili zbilja posebne suradnje. Naposlijetku, vidjeti svoj plakat kao važan element u središtu Le Corbusierova zdanja i biti dio cijele te priče, vrijedno je iskustvo i potvrda koja nam puno znači.

 

Koje su prednosti, a koji nedostaci rada iz pozicije izvan velikih centara? Razumijem da je danas, s internetom, sve jednostavnije i drukčije nego prije 20-ak godina, ali svejedno – što vas je uvjerilo da trebate ne samo ostati u Istri, nego i preseliti iz Poreča u Vižinadu?

Težili smo naći prostor gdje možemo biti blizu sebi i tražiti inspiraciju u onome iz čega smo proizašli. Mogli smo si to priuštiti ponajprije zbog sretne okolnosti da je danas cijeli svijet jedno malo selo. Može se raditi iz svakog kutka zemaljske kugle, za svaki kutak zemaljske kugle. Valja naglasiti i da su sastanci u drugim gradovima, festivali, putovanja, prezentacije klijentima, zračne luke itd. također dio naše svakodnevnice. Nama je to ipak potrebna doza svijeta kojoj pribjegavamo kako ne bismo ostali izolirani, ali s mjerom i u obimu koji sami želimo. Zato se nedostatka se ne možemo sjetiti. Možda bi nekome smetala stalna putovanja, ali nas raduju i uvijek ih pametno iskoristimo. Evo, i na ovaj intervju odgovaramo iz automobila.

 

Koliko dizajner mora pratiti što rade njegovi kolege, što se priča, piše, objavljuje i izlaže o dizajnu, da bi se mogao profesionalno razvijati, da bi osvježio svoj dizajnerski „vokabular“? Mogu npr. posvjedočiti da ste puno puta dolazili u Zagreb vidjeti neka od događanja koja smo organizirali, što mi je bilo osobito drago.

Kad god možemo, rado dođemo iskazati poštovanje kolegama jer je potrebno da podržavamo jedni druge. Što se utjecaja tiče, danas, u vrijeme snažne dostupnosti informacija sa svih strana, mišljenja smo da čovjek možda i previše gleda oko sebe, a premalo u sebe, a tamo se najčešće kriju najbolji odgovori. Intuicija je strašan alat, neprocjenjive moći, na kojega dostupnost svega itekako utječe. Previše je informacija koje nas oblikuju, a da ponekad nismo ni svjesni. Tako se još jednom vraćamo na to zašto malo mjesto u središtu Istre: dovoljno smo povučeni da uvjete za introspekciju i traženje inspiracije u malim, svakodnevnim stvarima, a dovoljno smo i prisutni da pratimo što se svježega događa na globalnoj i nacionalnoj sceni.

 

Još prije dvije godine predstavili ste javnosti svoj projekt Kreativnog centra u Vižinadi. Što se u međuvremenu dogodilo s tim projektom? Kamo to ide?

Zahuktava se punom parom i za sada ide sve po planu, uskoro ćemo puno više moći pričati o tom projektu i predstaviti ga detaljnije. Zanimljivo je da smo bez nekakvog plana i svijesti o tome, tek sada, pa možda dijelom i kroz ovaj intervju, osvijestili da se kroz taj centar nekako vraćamo samom početku i razlogu zašto smo davnih dana i pokrenuli časopis Sonda. Imali smo potrebu da sve što radimo, sve što znamo, predivne ljude koje smo putem upoznali, skupimo na jednom mjestu i pokušamo svi zajedno učiniti nešto važno, relevantno za društvo. Nekad je to bio časopis a sutra će to, nadamo se, biti kreativni centar gdje će se sva naša znanja i neznanja, iskustva i pokušaji, svi ljudi koje smo putem sreli, a imaju što reći, naći na jednom mjestu i pričati priču. Priču o kreativnosti i njezinoj moći da mijenja stvari, nabolje.