Fotografija na naslovnici: Dina Milovčić i Franka Tretinjak, Autorica fotografije: Petra Slobodnjak.

Iako ime sugerira tročlani tim, danas su njih dvije – Dina Milovčić i Franka Tretinjak – kreativni tandem koji stoji iza studija NJI3. Već gotovo 15 godina svoj rad razvijaju kroz interakciju grafičkog dizajna, ilustracije, animacije i vizualnog eksperimenta, stvarajući prepoznatljiv jezik koji spaja zaigranost i konceptualnu jasnoću. Svakim projektom donose svježinu i originalnost, a da bi im to pošlo za rukom, one su strastvene učačice.* Ljubav prema učenju novog, širenju vidika i izlasku iz poznatih okvira obilježava ih još od studija, a u razgovoru s njima istražujemo koji su ih projekti najviše oblikovali, što ih motivira za daljnje učenje i koji ih profesionalni izazovi najviše privlače.

 

Dizajnerski studio NJI3 postoji od 2012. godine kada ste ga osnovale zajedno s Tessom Bachrach Krištofić. Kako gledate na vaše početke, koji su vas projekti obilježili i mislite li da se vaš odnos prema dizajnu promijenio u ovih, sad već skoro 15 godina?

Počele smo raditi zajedno još za fakultetskih dana, kad nas je spojio studentski projekt vizualnog identiteta za kazališnu reviju ADU (KRADU). Naši tadašnji asistenti; Marina Jakulić, Tomislav Vlainić i Luka Borčić izabrali su po jednu osobu iz svake grupe na godini da zajedno rade na identitetu. To smo bile nas tri i super smo kliknule te osnovale kolektiv. Tessa je s nama radila sljedećih devet godina, a posljednjih pet radimo kao tandem. U samom početku je naš dizajn možda bio razigraniji nego što je to danas, ali nas i dalje prati isti glas. Svakako bismo rekle da nas je obilježio rad za HNK koji smo naslijedile od dragog kolege Daria Devića i tada se dogodio neki veći boom. Rekle bismo da je konstanta u radu što bolje proučiti temu i kontekst zadatka, kako bi se iznjedrio kvalitetan koncept i zatim artikulirao kvalitetnim oblikovanjem.

 

 

Vaši projekti često su vezani uz kulturni sektor – od vizualnih identiteta za studentsku kazališnu reviju KRADU do suradnje s HNK-om u Zagrebu, kao i od kataloga za studentske filmove ADU-a do publikacije 25 Encounters za Međunarodni filmski festival u Rotterdamu. Je li taj put, koji vas je vodio od studentskih inicijativa do velikih nacionalnih i međunarodnih institucija, donio i promjene u načinu na koji razmišljate o dizajnu i suradnji?

Od prvih ostvarenih projekata smo nastavile dobivati slične, manje projekte u sferi kulture i to nam je svakako bila točka interesa i neki željeni smjer razvoja. Rad u kulturi nas je oduvijek interesirao zbog kreativnog potencijala kojeg takvi projekti pružaju i velike slobode u mogućnosti izražavanja. Također su to i najizazovniji procesi jer često zahtijevaju da više autora bude zadovoljno rezultatom. Kroz godine nam se pružala prilika raditi na sve većim projektima kao što je to bio rad na plakatima HNK za sezonu 2018/2019.

 

 

U to isto vrijeme smo imale priliku raditi na dvije manje publikacije za International Film Festival Rotterdam, Art Directions i Talks Programme te programsku knjižicu Nederlands Film Festival Professionals gdje smo se očito pokazale kao pouzdane i kreativne suradnice, jer su nam te suradnje kasnije otvorile vrata za veće projekte i suradnje na publikacijama 25 Encounters i Judit Elek – The Lady From Budapest. Rad s kreativcima jedan je od najizazovnijih segmenata u dizajnu jer se može dogoditi ono najbolje, da kliknete, ali i ono „najgore“, kada se u potpunosti razilazite, kako konceptualno tako i estetski. Simpatična nam je anegdota kad nam je Judit Elek, na promociji svoje monografije, u svojoj 85. godini, rekla da je, kada je čula da joj mi dizajniramo knjigu, strahovala jer joj je publikacija 25 Encounters bila toliko ružna da je nije mogla staviti u svoju biblioteku. Ipak, dodala je da smo je ugodno iznenadile jer je monografija na kraju bila „baš ona“.

 

 

Kako doživljavate proces oblikovanja izložbe, koliko u njemu polazite od istraživanja, a koliko si dopuštate eksperiment? Vrlo zapažena izložba na kojoj ste radile prošle godine bila je Historija zaborava u Arheološkom muzeju u Zagrebu. Osjećate li veću slobodu kada radite vlastite projekte u odnosu na one naručene?

Kod oblikovanja izložbe uvijek krećemo od istraživanja, bilo da se radi o vlastitoj izložbi ili o reagiranju na kustoski koncept. Važno nam je da u svakom projektu u potpunosti razumijemo materiju kako bismo je mogle ispravno i interpretirati. Kod Historije zaborava bile smo dubinski upoznate sa sadržajem koji snažno progovara o položaju žena u društvu početkom 20. stoljeća, specifičnije o prvim muzealkama i neugodnim situacijama u kojima su često bile diskreditirane na temelju toga što su žene. Budući da je riječ o temama koje su, nažalost, aktualne i danas i shvaćamo ih vrlo osobno, bile smo izrazito motivirane da ih prenesemo što preciznije i slojevitije, uzimajući u obzir svaki detalj.

 

 

U to su nas vrijeme, igrom slučaja, angažirali i dragi ljudi iz  magazina Kako za opremu teksta Ines Madunić Roza je za cure. Oslanjajući se na njezin tekst te tekstove Lane Pukanić i srodne teme, samouvjereno smo odlučile da izložbom treba vladati ružičasta boja. Predstavljeno je 14 žena i njihov rad, uz suradnju s Ozanom Ursić i Vedranom Kasapom (Clinica studio) na postavu te s Dorom Bilandžić i Emom Božek na grafičkim materijalima.

 

 

Dok kod naručenih izložbi, poput Historije zaborava, djelujemo unutar jasno definiranog sadržajnog i institucionalnog okvira, vlastiti projekti omogućuju nam veću slobodu u oblikovanju procesa i rezultata. Ipak, pristup ostaje isti: i u autorskim projektima od sebe zahtijevamo čvrst koncept i jasno definiranu strukturu, pa i onda kad konačni rezultat djeluje razigrano, iza njega stoji dugotrajan i ozbiljan proces istraživanja i oblikovanja.

 

 

Iz te potrebe da same sebe dodatno izazovemo i autorski propitamo, 2022. realizirale smo izložbu One must imagine Sisyphus happy u Galeriji Bernardo Bernardi. Izložbu smo zamislile kao poligon za total dizajn, prostor u potpunosti oblikovan kroz vizualni identitet, dizajn u prostoru, pokretnu grafiku i proširenu stvarnost, ali i kao sigurno mjesto za eksperiment, učenje te svjesno prihvaćanje pokušaja i pogrešaka. Polazeći od Camusova Mita o Sizifu, kroz taj smo proces propitivale vlastitu kreativnu praksu i motive koji nas pokreću, a koje i inače nalazimo u istraživanju novih vizualnih jezika, suvremenih tehnologija i kontinuiranom ispitivanju vlastitih potencijala.

 

 

U mnogim vašim projektima vidljiv je interes za kombiniranje analognog i digitalnog – od plakata i tiskanih formata do video animacija i GIF-ova. Što vam takav hibridni pristup otvara u dizajnerskom razmišljanju i što vas posebno privlači radu s pokretnom slikom?

Još za vrijeme naših prvih projekata imale smo potrebu istraživati nove tehnologije ili na novi način koristiti stare. U vrijeme kad smo počinjale raditi za klijente, animacija u dizajnu nije bila toliko česta stvar, a istovremeno se događao veliki boom društvenih mreža i nas je intrigiralo koliko više pažnje plijeni dizajn u pokretu u odnosu na onaj statični. Iz toga smo imale potrebu svaki od naših projekata oživjeti i u animiranom formatu, bilo gif ili video. Paralelno s tim, postojao je sve veći upliv korištenja 3D alata u grafičkom dizajnu. Kad smo dobile priliku raditi za HNK, htjele smo na neki način postići prostornost i ‘imitaciju života’ na plakatima, 3D alati su bili put do toga. Kasnije smo imale priliku samo kroz projekt U istom filmu eksperimentirati s 3D-om pa je naša izložba bila idealna prilika da se izrazimo i do granica gurnemo to što nas zanima. Inače, s AR tehnologijom smo se prvi put susrele u praksi prilikom rada za agenciju Bruketa&Žinić&Grey na serijama etiketa za vina i pjenušce Enosophia, što nas je zaintrigiralo pa smo se i same okušale u ispitivanju mogućnosti te tehnologije. Danas animiramo kada vidimo potrebu za tim, ovisno o tome zahtjeva li projekt to ili ne.

 

 

Studij dizajna na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu oblikovao vas je kao dizajnerice, a danas predajete na istom studiju. Kako iz te dvostruke perspektive gledate na dizajnersko obrazovanje danas – smatrate li da je studij dovoljno otvoren i ažuran u odnosu na brzi razvoj tehnologije i promjene u dizajnerskim praksama?

Studij dizajna pri Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu oblikovao nas je kao dizajnerice, a danas, iz pozicije nastavnica, na njega gledamo s dodatnom odgovornošću i širim uvidom. Živimo u vremenu u kojem se tehnologija razvija iznimno brzo, a Studij dizajna, kao i cijeli obrazovni sustav, pritom se neminovno susreće s izazovima u programskom praćenju tih promjena: svaka izmjena kurikuluma zahtijeva niz formalnih koraka, a dok se provede, kontekst se već promijeni.

Ono čemu kontinuirano težimo jest ostati progresivne i kritične u procjeni koje je tehnologije smisleno i odgovorno uključivati u nastavni proces, jednako kao i u profesionalnom radu. Iz mentorske perspektive učimo biti što otvorenije i fleksibilnije kako bismo, zajedno sa studentima, mogli pratiti promjene i na njih reagirati pravovremeno. Pritom vjerujemo da su znanje i vještine dizajnerskog mišljenja u velikoj mjeri neovisni o tehnološkim mijenama te da upravo oni čine temelj svakog kvalitetnog kreativnog procesa.

 

 

Istovremeno, odnos sa studentima doživljavamo kao  razmjenu: mi njima nastojimo pružiti strukturu, metodologiju i način razmišljanja koji nadilazi trenutačne alate i trendove, dok oni nama donose svježu perspektivu i senzibilitet koji nas potiču da i same ostanemo u dijalogu s novim praksama, tehnologijama i kulturnim pomacima u dizajnu, glazbi i širem društvenom kontekstu.

 

Vert je mladi časopis pokrenut 2024. koji pokriva teme botanike, hortikulture i održivog života i radite oblikovanje za njega od prvog broja. Kako ste pristupile oblikovanju vizualnog jezika za ove teme i čime ste se vodile pri odlučivanju kako će sadržaj komunicirati s čitateljima?

Kod Verta smo imale sreće jer su nas glavna urednica Maja Karnik i umjetnička direktorica Nambi Kezić uključile u projekt od samog početka. Vizualni jezik gradile smo zajedno, na obostrano zadovoljstvo, jer se naša vizija magazina i teme koje obrađuje od početka snažno poklapaju. Vert se bavi suvremenim i aktualnim pitanjima botanike, hortikulture i održivog života, s naglaskom na boravak u prirodi, što nam je postalo temeljno polazište u oblikovanju.

 

 

Željele smo da magazin ima dojam vrta, jasno strukturiranog i kontroliranog, ali istovremeno pomalo divljeg, jer prirodu nikada ne možemo u potpunosti ukrotiti. Taj se princip očituje i u tipografskim odlukama: lijevom poravnanju, izbjegavanju lomljenja riječi i općem naglasku na ugodi čitanja, gdje forma ne dominira sadržajem nego ga podržava.

Budući da i same nastojimo provoditi što više vremena u prirodi, makar kroz česte šetnje šumom, rad na Vertu za nas ima i osobnu dimenziju. Iz broja u broj nastojimo uvoditi male pomake i diskretno razbijati očekivane obrasce u prijelomu, pritom ostajući vjerne već uspostavljenom identitetu magazina. Magazin izlazi s početkom svakog godišnjeg doba pa je i to ključ za oblikovanje. Nedavno nam je izašao i šesti, zimski broj magazina Vert te smo jako ponosne što magazin gradi sve veću publiku koja je usmjerena na zeleno i održivost.

 

 

 

U vašem radu također se ističe dizajn etiketa i ambalaže— za vino Lola osvojile ste 2023. European Design Award u kategoriji ambalaže, a za etiketu gina Ruke dobile ste nagradu Zgraf I prošle godine na Zgrafu 13. Dizajn ambalaže i etiketa često znači izraziti puno kroz relativno malu površinu i pritom istaknuti osobnost proizvoda, tradiciju i komunikaciju s potrošačem. Kako pristupate takvim projektima i koje su vam pitanja na umu dok oblikujete u tako ograničenom formatu?

Dizajn etiketa je bio jedan od naših prvih profesionalnih angažmana. Malo tko zna da smo u početcima često surađivale s Marijanom Omazić Hržić, odnosno agencijom Amodomio, koja je tada radila za Badel tako da smo još za vrijeme diplomskog studija ‘iz sjene’ radile na redizajnu etiketa za pelinkovac. Nešto kasnije su nas iz agencije Bruketa&Žinić&Grey pozvali da surađujemo na dizajnu etiketa za vina Enosophia Matarouge i Trs No.5 te dizajn serije pjenušaca Enosophia sparkling.

 

 

Posebno nas je razveselilo kad su nas kontaktirali i strani klijenti da radimo imenovanje i etiketu za vino. Radilo se o distributeru iz Ujedinjenog Kraljevstva čiji je koncept da jednom mjesečno pretplatnicima dostavljaju vina iz različitih vinskih regija i na red je došla Hrvatska. Umjetnička direktorica branda nas je našla na Behanceu gdje nismo imale nijedan dizajn ambalaže, htjela je da budemo jedne od autorica etiketa jer im se svidio naš stilski izričaj. Znale smo da oblikovanju želimo pristupiti tako da neki tradicionalni motiv oblikujemo kroz suvremeni pristup i našu estetiku. Ime vina smo odabrale zbog regije iz koje potječe — Slavonije, gdje se “lolom” obično naziva veseljak sklon piću, jelu, veselju i ljubavi. Hedonist Lola ilustriran je u žaru veselja, s tamburicom. Uklopljen je u razigranu i suvremenu tipografsku kompoziciju, otisnutu u zlatnoj foliji — asocijaciji na slavonska zlatna polja te smješten na kontrastnu pozadinu. Na kraju se ispostavilo da je proizvođač vina vinarija Osilovac koja proizvodi brand Enosophia. Za Lolu smo dobile European Design Award pa je prava šteta da se vino ne proizvodi serijski.

 

 

Naša najdraža suradnja do sad, što se dizajna ambalaže tiče, je ujedno i najrecentnija – Ruke je novi brand alkoholnih pića majstora destilera Luke Žuljevića. Luka puno surađuje s akterima hrvatske gastro scene pa nam je kod postavljanja koncepta bilo bitno da se etiketa na neki način može mijenjati i mutirati, ovisno o vrsti pića ili klijentovim potrebama. To nas je dovelo do koncepta odvojive stražnje etikete koja postaje svojevrsna memorabilija, kao i silikonska gumica kojom se ona obavija. Na stražnjoj etiketi trenutno su kolaži Nikice Jurkovića, a u budućnosti to mogu postati reprodukcije drugih autora, poezija ili nešto treće… Kao i u slučaju Vert magazina, super je surađivati s ljudima koji imaju viziju i onda zajedničkim snagama i dobrim idejama gradimo brand dalje.

 

* Nataša Govedić: “Učači su svi oni koji uživaju o otkrivanju, raspravi, imaginiranju, nadopisivanju; učač je pojam u knjizi izmišljen da se maknemo od dihotomija, i svojevrstan superlativ imenice učenik”, https://mvinfo.hr/clanak/natasa-govedic-pohvala-odrijesenim-rukama-odvazna-citanja-i-kriticke-pedagogije