Na izložbi će biti izloženi primjerci slavnih elektroničkih kalkulatora koje je Davor Grünwald dizajnirao za TRS u prvoj polovici 70-ih posuđeni iz fundusa zagrebačkog Muzeja za umjetnost i obrt te riječkog Muzeja starih računala Peek & Poke, no glavninu izložbe čini kronološki prikaz Grünwaldovih projekata i proizvoda realiziranih tijekom 40 godina profesionalnog djelovanja (od školovanja na Akademiji primijenjene umjetnosti u Beču pa sve do odlaska u mirovinu 2008. godine). Priča koju izložba pripovijeda sastoji se od rijetko viđenih fotografija, dokumenata, ulomaka tekstova, kao i živopisnih osobnih svjedočanstava samog dizajnera. Izložba daje temeljit uvid u Grünwaldov pristup dizajnu, okruženje u kojem je djelovao, bitne detalje dizajnerskog procesa u pojedinim projektima te kako je bilo raditi kao dizajner za proizvodne tvrtke u Hrvatskoj i Kanadi od kraja 60-ih do danas.
Davor Grünwald (1943.) diplomirao je na Akademiji za primijenjenu umjetnost (Akademie für Angewandte Kunst) u Beču na Odjelu za industrijski dizajn 1968. te je devet mjeseci proveo na specijalizaciji u Institutu za industrijski dizajn. Time je postao prvi formalno obrazovani industrijski dizajner u Hrvatskoj. Vraća se u Zagreb gdje zajedno s kolegama V. Žitkovićem i A. Karavanićem osniva Sekciju za industrijski dizajn pri ULUPUH-u te pokreće nagradu Yu-Design koja se dodjeljivala 1972. i 1973. Dolaskom u Zagreb osniva vlastiti dizajnerski studio Prodesign, a kao samostalni dizajner dizajnirao je niz elektroničkih kalkulatora za Tvornicu računskih strojeva (1969. – 1974.), alatne strojeve za Prvomajsku (1969. – 1974.) te stolice za rad u tvornicama u suradnji s Tvornicom metalnog namještaja Jadran (1973.). Za dizajn alatnih strojeva Prvomajske 1974., kao tridesetogodišnjak i tada najmlađi laureat, dobiva i Nagradu grada Zagreba. Ubrzo nakon toga zbog nemogućnosti nastavka djelovanja (zabrana suradnje tvornica sa samostalnim profesionalcima) 1975. napušta Hrvatsku i odlazi u Kanadu, najprije u Montreal i Winnipeg, a zatim od 1980. godine Toronto. Tamo kratko surađuje s tvrtkama Micom (1976.) i Prodesign (istog imena kao i njegov prijašnji zagrebački studio, 1977.) i Versatile (1978.). Od 1980. do 1981. zaposlen je u geofizičkoj tvrtki Scintrex u kojoj dizajnira nekoliko proizvoda iz tog područja, a kasnije kratko nastavlja surađivati s istom na honorarnoj osnovi. Od 1981. do 1984. zapošljava se u kompaniji Delphax za koju dizajnira brze printere, korporativni identitet i sistem izlaganja na izložbenim nastupima, a od 1985., zaposlivši se u tvrtki Geonics, posvećuje se gotovo isključivo dizajnu proizvoda za geofizičku industriju, sve do 2008. kada odlazi u mirovinu. Za vrijeme rada u Kanadi dizajnirao je sve od traktora, računalnih kućišta, geofizičkih radarskih sistema, do geofizičke ptice i drugih tehnoloških naprava. Nakon odlaska u mirovinu nastavlja se baviti dizajnom. Od početka karijere aktivan je u dizajnerskim organizacijama – član je Kanadskog udruženja industrijskih dizajnera od 1975., od 1990. do 2000. obnaša dužnost dopredsjednika AMCA (Udruženje bivših studenata hrvatskih sveučilišta), član je ULUPUH-a i Hrvatskog dizajnerskog društva.
Iz teksta Marka Goluba i Koraljke Vlajo:
„Slučaj hrvatsko-kanadskog industrijskog dizajnera Davora Grünwalda iznimno je intrigrantan iz niza razloga, jer riječ je ne samo o autoru koji je u svega šest godina intenzivnog rada u hrvatskoj i jugoslavenskoj sredini ostavio značajan pečat u lokalnoj dizajnerskoj povijesti i koji je zatim nekoliko desetljeća jednako uspješno nastavio djelovati u Kanadi, nego i dizajneru iza čijeg se profesionalnog traga vrlo slikovito iscrtava okruženje za dizajn njegovog vremena, njegov specifičan društveni i ekonomski kontekst, kao i čitav splet okolnosti koje su određivale samu poziciju dizajnera i njegovu ulogu. Već u prvim razgovorima vođenim tijekom priprema za ovu izložbu i publikaciju, u načinu na koji Davor Grünwald govori o svojem pozivu i svome profesionalnom putu dojmilo nas je prije svega njegovo strastveno uvjerenje u smisao vlastitog poslanja, držanje do vlastitog integriteta, drčna principijelnost pod svaku cijenu. Prepričavajući kako je, od kraja 60-ih sklapao poslove s Tvornicom računskih strojeva, Prvomajskom, TTM-om i Jadranom – tada jakim privrednim akterima a danas većinom post-tranzicijskim industrijskim ruinama – većina je tih priča počinjala samouvjerenim traženjem sastanka s direktorima. Mnogi od tih honorarnih angažmana ili stalnih zaposlenja u Hrvatskoj, a i kasnije u Kanadi, završavali su u istom tonalitetu Grünwaldove odlučnosti da s uvjerenjem započeti posao s jednakim takvim uvjerenjem i napusti u trenutku kada bi, po njegovoj ocjeni, situacija postala štetnom po njegov profesionalni integritet. S druge strane, gledajući sav raspon dizajnerskih ostvarenja ovog autora od kasnih šezdesetih do umirovljenja 2008. pa i dalje, ona krajnje dosljedno, gotovo manifestno ukazuju kako mu nijedan dizajnerski zadatak nije manje vrijedan i važan te kako nema konteksta koji bi bio toliko specijalistički ekskluzivan da ne zaslužuje integralan, promišljen dizajnerski tretman. Osim slavnih elektroničkih kalkulatora Tvornice računskih strojeva (TRS) i dijela asortimana pisača za tvrtku Delfax sredinom osamdesetih te nekoliko rubnih iznimaka (npr. rani ali nažalost diskontinuirani pokušaj s osobnim računalom Micom 2000), značajna većina drugih realiziranih proizvoda koje je Grünwald oblikovao tijekom svoje karijere ne pripadaju, barem ne nedvosmisleno, sferi masovne proizvodnje i potrošnje odnosno sferi svakodnevnog života nego, uvjetno rečeno, sferi industrijske primjene. To su, redom, masivni tvornički strojevi (Prvomajska) i ergonomske sjedalice za radnike koji ih koriste (Jadran), različite geofizičke naprave (Scintrex, Geonics, Sensors & Software) kojima se specifično služe stručnjaci u području geofizičkih istraživanja/ili znanosti. Grünwald je, kao i svi drugi dizajneri, bio itekako svjestan prestiža koji njegovom radu daje izravan angažman za velike industrijske proizvođače, zadržavajući pritom i određenu autonomiju, budući da je, barem u hrvatskom razdoblju karijere, uglavnom djelovao iz pravne pozicije samostalnog umjetnika. Konačno, bez obzira što će sam reći da to nije bila svjesna odluka ili program, gotovo kompletan njegov autorski opus vezan je uz tehnologiju ili, kako je to formulirao Bernardo Bernardi povodom Nagrade grada Zagreba 1974. (za alatne strojeve Prvomajske), za odnos čovjeka i stroja. I doista, gledajući skoro sve što je realizirao putem svojih hrvatskih i kanadskih angažmana, ključan zajednički nazivnik je jedna slika, jedan prizor čovjeka sjedinjenog s tehnologijom, kiborga koji operira teškim oštrilicama, napravama za skeniranje zemlje, uvijek u interakciji i međusobnom dopunjavanju.“