Borut Vild beogradski je dizajner vizualnih komunikacija, umjetnički direktor, profesor i predavač. Rođen je 1954. u Murskoj Soboti, Slovenija. Diplomirao je na Katedri grafike Fakulteta primijenjenih umjetnosti i dizajna u Beogradu 1979. godine. Tijekom više od tri desetljeća života u dizajnu i umjetnosti prošao je kroz različite uloge, od rada s djecom predškolske dobi do umjetničkog direktora velikih dnevnih novina, vrlo često djelujući u interdisciplinarnim timovima i kao organizator i koordinator. Pa ipak, dizajn koji potpisuje oduvijek nosi specifični autorski pečat, koji se ponajprije ogleda u promišljenoj i iskusnoj upotrebi tipografije, za koju je jedan od najvećih stručnjaka u Srbiji, te na poigravanju modernističkim vizualnim i kulturnim nasljeđem. Blizak radu kolega koji su u Hrvatskoj stvarali i uređivali časopis Arkzin, pop-kulturni i politički “megazin”, i Vildov dizajn predstavlja izraz svojevrsnog “zeitgeista” struke na prijelazu stoljeća, ali i s obzirom na kontekst regionalne tranzicije i društvenih procesa koji su ju uvjetovali. Od samog početka karijere zaokupljen edukacijskim radom, Vild će za sebe katkad reći da je ponajprije predavač, no treba dodati – u najraznovrsnijim formama i situacijama. Dobitnik je mnogih značajnih nagrada i priznanja, dosad je održao jedanaest samostalnih izložbi i sudjelovao na više od stotinu kolektivnih. Također je vodio umjetničke i slične radionice, bio je član žirija raznih manifestacija, sudjelovao je na raspravama i okruglim stolovima… Danas, Borut Vild živi i radi u Beogradu i predaje na Odsjeku za digitalne umjetnosti pri Fakultetu za medije i komunikacije privatnog Sveučilišta Singidunum, kojem je jedan od osnivača.

Godine 2010. je s dizajnericom Isidorom Nikolić i arhitekticom i kustosicom Miom David u Beogradu organizirao prvu međunarodnu konferenciju Dizajner: autor ili univerzalni vojnik, koja se otad održala još četiri puta, zaključno s 2013. godinom. Konferencija je poticala popriličan interes diljem regije, posjetili su je renomirani inozemni gosti poput američkog kritičara, teoretičara i umjetničkog direktora Stevena Hellera i kolege mu Ricka Poynora, nizozemskog dizajnera Daniela van der Veldena iz poznatog “studija za dizajn i istraživanje” Metahaven, te mnogih drugih, dakako uz učešće istaknutih regionalnih imena. Popularni “Vojnik” postupno je prepoznat kao mjesto intenzivnog druženja i povezivanja svih sudionika regionalne dizajn-scene, ali i važan faktor u njezinoj daljnjoj integraciji. Potpuno nekomercijalan i programom okrenut primarno studentima i samim dizajnerima, što i odgovara karakteru konferencije, “Vojnik” je, čini se, doprinio jačanju intenziteta edukacije za dizajn u regiji, postignuvši da ga se zaželimo puno češće nego jednom godišnje. Budući da je konferencija ove godine nažalost izostala, porazgovarali smo s Borutom u njegovom radnom prostoru na Odsjeku za digitalne umjetnosti, kako o samom “Vojniku”, tako i o njegovom radu i životu općenito, i to na način da je u nekom trenutku našeg razgovora diktafon naprosto uključen. Stoga se ovaj intervju može promatrati i kao fragment jedne dulje komunikacije koja će se posve sigurno nastaviti.

Dizajn je vaš poziv već prilično dugo, no čini mi se da najmlađe generacije kolega i studenata u Hrvatskoj nisu (još) toliko dobro upoznate s vašim opusom. Ispričajte nam koje su vas teme najviše zaokupljale tijekom godina i na kojim ste sve vrstama projekata radili… S obzirom da se već godinama bavite i predavanjem, kako predavačko iskustvo utječe na vašu radnu svakodnevnicu?

Pokušat ću biti što kraći, jer ima još tema o kojima bismo mogli razgovarati. Poslije završetka fakulteta sam nekih godinu-dvije bio slobodnjak, kao i mnogi drugi. Potom sam imao nevjerojatnu sreću zaposliti se u Školigrici – eksperimentalnoj predškolskoj obrazovnoj ustanovi. Sa tako malom djecom smo veoma uspješno organizirali i provodili umjetničke i ine radionice. Bio je to vrlo avangardan i značajan projekt i tamo sam proveo osam godina. To je bilo vjerojatno najzahtjevnije i najintenzivnije razdoblje u mom životu, to su bile godine tijekom kojih sam najviše naučio. Vrijeme u radu s djecom bilo višestruko korisno za mene. Bio sam pošteđen toga da se bacim u ralje biznisa u najgorem smislu riječi, što mnogim mladim dizajnerima u prvim godinama karijere ubija entuzijazam i strast s kojom krenu u posao. Na sreću, uspio sam to izbjeći. Tada sam “naučio” sve ono što vam na fakultetu nikad ne kažu – što je to timski rad, istraživanje, projekti, radionice… Najviše sam naučio o samom sebi, postao sam otvoreniji, komunikativniji i osjetljiviji. Poslije toga vratio sam se na Fakultet primijenjenih umjetnosti i dizajna i tamo  predavao pet godina. To su bile devedesete, one zaista crne godine, i već sam nakon dvije godine želio reći zbogom, ali sam zbog studenata izdržao još par godina, no taj period mi nije ostao u dobrom sjećanju. Bio sam već spreman da odem iz zemlje, a onda sam dobio ponudu: “kaži što želiš  raditi, i što ti treba”, i tako prešao u Centar za suvremenu umjetnost, a potom, nakon 5. oktobra i pada Slobodana Miloševića, 2002, u Muzej suvremene umjetnosti (MSUb). U timu sam bio sa Brankom Anđelković,Branislavom Dimitrijevićem i Dejanom Sretenovićem. U Centru smo imali ogromnu produkciju, pa smo istim tempom nastavili i u MSUb. Radili smo puno, a svi su projekti prolazili kroz moje ruke. Osim što sam kao umjetnički direktor uglavnom potpisivao dizajn, sudjelovao sam i u menadžmentu i organizaciji projekata, a i edukacija u okviru muzejske institucije bila nam je jako važna. Ispada da sam tokom karijere najviše vremena posvetio edukaciji i radu u kulturi i umjetnosti, gdje sam osim dizajnera i predavača vrlo često bio i organizator, inicijator, itd…

Centre za suvremenu umjetnost u ex-yu republikama je, među ostalima, dosta financirala međunarodna Zaklada otvoreno društvo. Moram priznati da zahvaljujući radu u Centru većih financijskih briga tada nisam imao, tako da se prelazak cijelog tima iz Centra u Muzej nije dogodio ni zbog kakve ekonomske računice. Na prijelazu iz devedesetih u dvijetisućite, svi smo u regiji živjeli i radili u više-manje sličnim uvjetima, i većina se značajnih kulturnih programa i projekata, te civilnih inicijativa, financirala kombiniranjem priloga inozemnih fondacija s rijetkim domaćim izvorima, od časopisa poput Arkzina u Hrvatskoj pa do ovakvih institucija u Srbiji.

Je li danas u Srbiji štogod preostalo od te nevladine scene iz devedesetih?

Preostalo je jako malo. Neka zvučnija imena civilne scene su opstala, no očito nije bilo dovoljno elana, građanske hrabrosti i političkog senzibiliteta da se njezin kontinuitet zaista održi. Politika kao da posjeduje neograničenu moć utjecaja na javno mnijenje i građansku svijest. Javni prostor u Srbiji potpuno je devastiran. Čini mi se da je u Hrvatskoj cjelokupni civilni sektor malo bolje preživio devedesete  kao i tranzicijsko razdoblje. No, da se vratim na svoju osobnu priču. Rad u Muzeju suvremene umjetnosti bilo je relativno dugo i intenzivno razdoblje. Nakon toga odlazim u Politiku, što zapravo znači da sam napokon otišao i “na tržište”. Politika je uvijek bila, a i danas važi za “najozbiljniju” dnevnu novinu u Srbiji, što god to značilo. Tamo sam kao art direktor tvrtke proveo oko tri godine. Nakon te tri godine shvatio sam da je izazov takvog posla postao premalen, te sam se nakon duljeg vremena ponovno okrenuo podučavanju. Došao sam na Fakultet za medije i komunikacije gdje sam i dan-danas. Ja se u biti cijeli život bavim obrazovanjem – od srednje škole kad sam bio izviđački starješina – ili kako se već to tada zvalo – do predavanja srednjoškolcima u vaninstitucionalnoj nastavi. Štoviše, tijekom prijelomnih početaka dvijetisućitih bio sam implicitno uključen i u reformu obrazovanja, i u nekom trenutku postao ravnatelj Državnog centra za umjetnost i obrazovanje. To je bio pokušaj da se za vrijeme premijerskog mandata Zorana Đinđića nadoknadi dio propuštenog u školstvu, te da se preispitaju uzroci i posljedice krize obrazovanja. I danas mislim da obrazovanje u Srbiji ne nazaduje zbog našeg manjka kreativnosti, sposobnosti, poduzetnosti ili čega već, nego zbog ozbiljnih strukturalnih pogrešaka. U tom polju čim prije treba započeti s promjenama, od predškolske dobi nadalje. A onda kad pogledate što se događa u razvijenom  svijetu – marginalizacija humanističkih znanosti, umjetnosti i kritičkog preispitivanja, sveopće srozavanje akademskih kriterija – shvatite da će promjene biti sve teže. Pogotovo za sve nas na sirotinjskoj margini neoliberalnog raja.

Predstavite nam ukratko visokoškolsku instituciju čiji ste danas dio, odnosno Odsjek za digitalne umjetnosti kojeg ste osnovali zajedno s kolegama.

Budimo sasvim iskreni – Sveučilište Singidunum privatna je institucija kojoj studenti obavezno plaćaju školarinu, što Fakultet za medije i komunikacije, kao njegov dio, čini na manje privilegiranim u odnosu na državne visokoškolske ustanove, jer nam o tome u potpunosti ovisi egzistencija. Od osnivanja Odsjeka za digitalne umjetnosti prošle su tek četiri godine, što će reći da je vrlo mlad. Pored našeg odsjeka, osnovne studije fakulteta uključuju i Odsjeke za komunikacije i odnose s javnošću, za novinarstvo i medijsku produkciju, za digitalni marketing, psihologiju i socijalni rad. Mi smo se tu našli na temelju ideje o važnosti interaktivne nastave, jer je riječ o izrazito interdisciplinarnom studiju. U početku, kad smo razgovarali o koncepciji odsjeka, činilo nam se da prolazi vrijeme tipičnih umjetničkih fakulteta i, ako se može tako reći, tradicionalne metodologije visokoškolske edukacije u umjetnosti i dizajnu. Mislim da više-manje nitko od današnjih studenata neće moći biti grafički dizajner kakav sam ja, kakva je moja generacija, kada smo mogli reći da nas, na primjer, zanima samo papir, samo plakat, da su nam računala prvenstveno alat, a ne nužno primarni medij izražavanja. Budući dizajneri vizualnih komunikacija neće morati naučiti samo programirati softver, već će i živjeti na mreži, u webu. Neće im biti dovoljno poznavati medij i koristiti ga, već će to postupno morati doživjeti kao središnje polje izražavanja u našem području, bilo da ga zovemo dizajn vizualnih komunikacija ili nekako drugačije.

Svijet dizajna se definitivno mijenja. Još uvijek smo u razdoblju tranzicije, te smo pokušali osmisliti studij koji će objediniti najaktualnija znanja iz vizualnih komunikacija, što dakako uključuje i pokretne slike i fotografiju… Prva godina studija je uvodna i svi studenti slušaju sve kolegije, a druge se godine počinju polako usmjeravati u područja kao što su dizajn vizualnih komunikacija, fotografija, animacija… Naravno, i dalje postoji određeni skup obaveznih predmeta, a odabirom izbornih predmeta studenti sami odlučuju kako će nadograditi stečeno osnovno znanje. Također, tijekom prve godine obavezno slušaju kolegij koji smo nedavno postavili – specifičnu povijest vizualnih komunikacija. Vrlo nam je važno da studenti ne upijaju informacije i inspiraciju samo iz područja klasične povijesti umjetnosti, već želimo da steknu znanje o kontinuitetu razvoja dizajna. Rekao bih da studenti ovdje dobivaju jedan normalan i suvremen korpus znanja u struci. E sad, kakva je struktura studenata? Prema statistikama, najuspješniji i ponajviše zainteresirani studenti još uvijek većinom upisuju državne fakultete, odnosno odlaze tamo gdje je studiranje do neke mjere i dalje besplatno, to jest javno financirano. Sveukupno, rekao bih da je prosjek studenata nešto slabiji nego na državnim fakultetima, ali ipak, svake se godine istakne nekoliko perspektivnih studenata, što nije puno manje nego na drugim institucijama.

Kakvu građu kolegij iz povijesti vizualnih komunikacija konkretno obuhvaća?

Kronološki, obuhvaća gotovo sve, od pretpovijesti do dan-danas. Naravno, nemoguće je podrobno pokriti cjelokupnu povijest unutar jednog kolegija, no ionako nam nije cilj da studenti informacije bubaju napamet. Želim da metodologijom vizualnih komunikacija povežem povijesnu građu, jer i sami znate kako se takav sadržaj prečesto uči napamet bez posebnog razumijevanja. Mislim da je veoma važno takvu građu logički povezivati, kako bi studentima bila razumljiva i zanimljiva.

Pišu li se na teorijskim kolegijima, osim samih ispita, i neki seminarski radovi, eseji i slično? Na koji se način u okviru studija od studenata traži da koriste stečeno povijesno znanje?

Mogu vam reći kako ispit izgleda na mom kolegiju, a povezan je i sa pisanjem eseja. Svaki student/ica dobiva nekoliko reprodukcija iz različitih razdoblja, te ih analiziraju i trebaju prepoznati i objasniti povijesne reference na njima. Biram reprodukcije sa mnogo referenci, ali ne tako da studenti moraju precizno prepoznati određenu tipografiju i znati točno tko ju je, kada i gdje dizajnirao, već želim da na temelju dostupnih izvora mogu govoriti o kompoziciji, tipografiji, boji i ostalim vizualnim elementima na koje se reference odnose. Zatim pišu kratak esej koji je svaki put drugačiji i zahtjeva razumijevanje svega što smo prošli tokom kolegija i kolokvija, a ne puko nabrajanje faktografskih podataka. Želim vidjeti razumiju li ono što su lekcije sadržavale, te kako se to reflektira na njihov sadašnji rad – nastojim da shvate kako su se načini mišljenja dizajna s vremenom mijenjali. Dakle, naglasak je na sintezi.

Je li osnivanje Odsjeka za digitalne umjetnosti povezano s pokretanjem konferencije Dizajner: autor ili univerzalni vojnik?

Ta dva događaja datiraju otprilike u isto vrijeme, ali nisu izravno povezani, drugi nije direktna posljedica prvog. “Vojnik” je nastao iz nešto drugačijih pobuda i više-manje slučajno, kao i mnoge druge dobre stvari. Fakultet nam je puno pomogao – pružio nam je adekvatne prostore za rad i predavanja i  pomogao nam u osiguravanju prateće infrastrukture.

“Vojnik” se poprilično razlikovao od ostalih dizajn-manifestacija u regiji, a po sadržaju i formi najviše mu nalikuje zagrebački Dan D. Posjetio sam dva “Vojnika” – 2010. prvi i prošlogodišnji, zasad posljednji. Obradovalo me što na konferenciji uopće nije bilo ozračja kompeticije, već kooperacije. Nije bilo nikakvih natječaja, dodjela nagrada, nikakvog sustava vrednovanja studentske produkcije dizajna, što postoji i na Danu D. Sve se vrtjelo oko razmjene znanja, upoznavanja kolega, druženja sa stranim gostima, otvaranja prozora u svijet na neki način. Mislim da je taj aspekt najvredniji u cijeloj priči. Kako je došlo do takve koncepcije i jeste li odmah na početku tako osmislili festival, odnosno konferenciju?

Kao i većina takvih projekata, “Vojnik” je nastao igrom slučaja. Jednog dana nazvao me je Mirko Ilić i obavijestio me da u Ljubljani postavlja sjajnu izložbu crteža velikog Miltona Glasera, te je zainteresiran za njezino predstavljanje u Beogradu. Bila je to izložba Drawing Is Thinking – Crtanje je mišljenje. Odgovorio sam mu da to sigurno možemo srediti. Tada sam još surađivao i održavao jake veze sa Muzejom suvremene umjetnosti, ali nisam želio da izložba bude u Salonu Muzeja suvremene umjetnosti, što je tada bio središnji izložbeni prostor muzeja. Zapravo se nije radilo o izložbi dizajna, već  o vizualizaciji autorovog procesa mišljenja, a radilo se i veoma istaknutom dizajneru. Pozvao sam Maju Lalić i Miu David – tada je uređivala magazin za arhitekturu, vizualnu kulturu i umetnost Kvart – i rekao im da imam izložbu te da je moramo negdje smjestiti. Bile su oduševljene. Maja je tada surađivala s novim vlasnicima prostora u kojem je nekad bila Robna kuća Beograd u strogom centru grada, i vjerovala je da bismo mogli izlagati u tom prostoru. Mia je također bila apsolutno za, te je Maja krenula u akciju. Mirko je već imao spremno predavanje o Glaserovom radu, a nagovijestio je da bi mogao dovesti i Stevena Hellera, pa smo odlučili da pozovemo i nekoliko predavača iz regije. Međutim, odmah nam se činilo da to neće biti dovoljno i stvari su se počele zahuktavati. Isidora Nikolić je tada surađivala u Kvartu, a danas predaje sa mnom na Fakultetu, smatrala je da treba da postoji intenzivnija interakcija sa studentima, da se nešto i radi, osim što će se slušati, pa smo uz predavanja, prirodno, počeli pripremati i neke radionice. Bili ste na prvom “Vojniku”, znate kako je bilo ledeno u toj napuštenoj robnoj kući, koliko je bilo problematično to sve postaviti, a usprkos svemu atmosfera je bila neponovljiva. Bili smo zatečeni brojem prijava iz cele regije, jedva smo uspeli da organizujemo smeštaj, ali na kraju je sve ispalo kako treba. Bilo je intenzivno i emotivno, i pokazalo se da u regiji postoji stvarna potreba za komunikacijom i razmjenom znanja i iskustva.

Od početka imamo minimalnu kotizaciju, ne zbog zarade, više kao simboličan gest i potvrdu ozbiljnosti učesnika. Natječaje nismo bili organizirali jer smo željeli da zajedno stvorimo nešto što će zaista biti regionalno udruživanje, buđenje, upoznavanje i kao što ste rekli – otvaranje prozora, ali prvo od jednih prema drugima, a onda i šire… Dakle, prioritet su od početka bile interakcija i komunikacija, a ne kompeticija. Mislim da su studenti već sasvim dovoljno zagušeni svjetonazorom prema kojem uvijek moraju biti najbolji i trebaju imati odgovor na svako pitanje (i obrnuto). Izgleda da ih u životu jedino to i čeka – nemilosrdna borba… Svi izvrsni dizajneri koje sam u životu upoznao su ljudi koji stalno podržavaju svoje mlađe kolege i njihove inicijative, i baš sam zbog toga želio da festival ni po čemu ne bude natjecateljski, te da pokušamo ugostiti inovativne ljude koji će mlađim generacijama biti zanimljivi. Važno je bilo i da festival ne bude skup, a da istodobno dođe što više ljudi. Nama je bilo bitno da posjećenost festivala bude dobra, kako bi opravdala trud i dogodine osigurala organizaciju sljedećeg festivala, konferencije. To nije uvjetovano nikakvim biznisom, niti smo mi imali potrebu eksponirati se,  te na račun manifestacije postati netko i nešto. Ona je nastala iz istinske potrebe da se svi među sobom još više družimo. I baš zbog toga se radujem svakom “Fluidu” na Cetnju, SOS-u u Sarajevu i Danu D u Zagrebu.

Slažem se i mislim da pored festivala i manifestacija koji područje dizajna približavaju široj javnosti moraju postojati i događanja koja služe jačoj integraciji same regionalne scene, odnosno njezinih sudionika…

Ako ste primijetili, “Vojnik” je oduvijek sustavno izbjegavao marketinšku i oglašivačku stranu dizajna. Naši su gosti i sudionici mahom bili manji i nezavisni studiji i dizajneri, ljudi koji se bave edukacijom, ali i snažne autorske osobnosti s dugogodišnjim iskustvom. Izbjegavali smo prisutnost vidljivih robnih marki i brendova, sponzore koji će nas zatrpati svojim roll-upovima jer smo ionako svakodnevno bombardirani njihovim proizvodima. Htjeli smo razgovarati o nekim ključnim pitanjima dizajna sada i ovdje.

Što mislite, je li danas u regiji moguće baviti se tržišno orijentiranim dizajnom na isplativ i pametan način?

Uh, pitanje za milijun dolara! Naravno da ja nisam protiv tržišta kao takvog, daleko od toga. Mislim da se na taj način može živjeti od dizajna čak i u Srbiji. Tu je, na primjer, Metaklinika – studio koji uspješno posluje u tržišnom, privatnom sektoru, no to ih ne sprečava da paralelno rade na drugim istraživačkim projektima koji su im bitni, a neke od njih sami i organiziraju.

Da, oni su za vrijeme posljednjeg “Vojnika” u Kulturnom centru Beograda postavili izložbu novinskih reklama iz jugoslavenske ekonomske periodike šezdesetih…

Upravo tako. Njihov projekt je i Laserski samit jeftine grafike. Naprosto, riječ je o mladim ljudima koji o svom poslu i pozivu razmišljaju u nešto širem kontekstu, a pri tome nisu jedini. U svakom slučaju, mislim da je jako bitno ozbiljno se baviti i stvarima koje ne donose novac. Eto, i nama je pauza od godinu dana bila dugačka. Sprema se novi “Vojnik”. Vidimo se na proljeće.

.