BLAŽENKA KUČINAC: “Mi smo bili drugačiji od vas danas, bili smo skromni”

naslovna

Ususret dodjeli Nagrade Hrvatskog dizajnerskog društva za životno djelo industrijskoj dizajnerici BLAŽENKI KUČINAC donosimo razgovor koji je s njom za nas napravila mlada produkt dizajnerica SANJA ROTTER, zamišljen kao dijalog dizajnerica dviju generacija, ispunjen ne samo pričama o nekima od najvažnijih trenutaka dizajnerske karijere Blaženke Kučinac, nego i osobnim refleksijama i intimnim pogledom na život i rad dizajnerica nekad i danas, fotografijama iz privatnog albuma i – poezijom! Nagrada će joj biti uručena krajem godine u Muzeju za umjetnost i obrt povodom Izložbe nagrađenih radova 19/20 i promocije novog Pregleda hrvatskog dizajna.

 

„Moj stav je bio da proizvod mora biti prilagođen tehnologiji i oblikovno privlačan potrošačima, da se na tržištu prodaje bez reklame. Mi smo bili drugačiji od vas danas, bili smo skromni. Sve se crtalo ručno, a sve proporcije sam mjerila po sebi. Koristila sam rajšinu koju još uvijek čuvam a od pomoćnog pribora postojao je samo Letraset i samoljepivi kolaž“ – BK

 

Prošlog ljeta posjetila sam izložbu Između htijenja i realnosti – industrija i dizajn namještaja u Hrvatskoj 1945. – 1990. u Muzeju za umjetnost i obrt. U sklopu događaja bio je organiziran i razgovor s veteranima hrvatskog dizajna, od kojih su mnogi poznati kao dugogodišnji profesori Studija dizajna. Tada sam prvi put sam vidjela i čula umirovljenu dizajnericu Blaženku Kučinac. Ranije na izložbi, vidjela sam crteže, sisteme, odabrane komade namještaja te raznu prateću opremu i reklamni materijal – cijeli spektar toga što je Blaženka Kučinac kroz dvadeset godina rada dizajnirala za tvornicu namještaja Mobilia – Ivo Marinković Osijek. Besprijekorni crteži, elegantne forme i inovativni sistemi, govorili su priču o preciznom tehničkom umu i sofisticiranom pristupu projektiranju. Crno-bijela fotografija zamišljene mlade žene koja pregledava svoju polufotelju na radnom stolu, plijenila je pažnju i djelovala tako snažno – meni tako poznato i blisko. Nakon što sam čula njezin upečatljiv govor na panelu, cijelo iskustvo ostavilo je snažan dojam na mene.

Razmišljala sam o nepoznatoj osobi čije su me riječi i tragovi dotakli na tako osobnoj razini: davno prije, postojao je netko kao ja. Kročila je tim putem prije svih ostalih, žena u industriji namještaja u vremenu kad se taj posao još i nije nazivao dizajnom! Tko je Blaženka Kučinac, pionirka hrvatskog dizajna? U telefonskom imeniku našla sam i s velikom tremom okrenula njezin broj. Bit će to, nisam ni slutila, početak neobičnog druženja i dijaloga dviju žena iste struke u -razmaku od pola stoljeća.

Blaženka me dočekala ispred svoje kuće na Gornjoj Kustošiji s mužem Adamom. Bio je sunčan dan i sjedili smo u vrtu, jeli i pijuckali sve dok nije bilo vrijeme za Nedjeljom u 2, emisiju koju ona nikako ne propušta. Njezin radni stol u dnevnom boravku bio je s jedne strane zaklonjen policom za knjige i izgledao je sasvim uobičajeno: knjige, laptop, crtaći pribor, albumi, registratori, kalendar. Sa sobom sam ponijela papir sa pitanjima, kako nešto ne bih zaboravila. Smatrala sam kako njene priče treba zabilježiti za povijest hrvatskog dizajna. Ali Blaženka je bila spremna i za to: već dugo zapisuje svoje priče i memoare, stihove i dnevničke zapise koji joj služe kao svojevrsna terapija.

 

– A ti bilježiš to što sada pričamo? Hoće li to negdje biti objavljeno?

Pa, napisala sam sve da nešto ne zaboravim od treme. Ako želite, naravno da možemo objaviti.

 

kucinac 2

 

Pokazuje mi zbirku svojih zapisa i foto albume. U njima je i razredna slika ispred Škole primijenjene umjetnosti u Zagrebu. Slika je začuđujuće identična mojoj školskoj fotografiji: razred s petnaestak ljudi na stepenicama ulaza u Školu, na istom mjestu, u istoj pozi, u istom kadru. Naime, obje smo pohađale istu školu – u razmaku od pola stoljeća.

 

“To nije za djevojke”

Blaženka Staroveški došla je na školovanje u Zagreb 1953. godine iz slovenskog sela Zagaj pod Bočem u blizini Rogaške Slatine, gdje su se njezini majka i otac iz Zagorja doselili na seosko gospodarstvo kupljeno na dražbi. Blaženka je bila dugo očekivano dijete a nakon nje roditelji su dobili još dva sina i dvije kćeri. Kao djevojčica, željela je biti šnajderica. Njen profesionalni put krenuo je u drugom pravcu, no smisao i interes za modu nisu je nikad napustili.

Šesnaestogodišnja Blaženka bila je nespremna za život koji ju je dočekao u Zagrebu. Nije dobro znala hrvatski jezik i stanovala je kod tete i tetka. Školovanje je bilo naporno, a uz to je i radila, budući je bila slabijeg financijskog stanja. Zaštitnika je našla u tri godine starijem kolegi Adamu Kučincu iz Osijeka, koji je postao njen pratilac i uvijek bio uz nju — kao anđeo čuvar, kako ga često naziva.

 

Blaženka i Adam Kučinac

Blaženka i Adam Kučinac

 

Čini se da je proces školovanja u to vrijeme bio vrlo sličan današnjem. Nakon prve pripremne godine, profesori su usmjeravali učenike na odgovarajuće odjele. Blaženka je tako trebala ići na odjel grafike – koji je tada kao i danas, bio najtraženiji odjel. Ipak, na izložbi rada odjela najviše joj se svidio odjel unutarnje arhitekture koji je imao svoju radionicu. Na početku druge godine zamijenila je mjesto s kolegom i elegantno prešla upravo na taj odjel.

 

„Bilo je rečeno da to nije za djevojke. Usprkos tome, odlučila sam ići na arhitekturu i raditi u radionicama stolarije i tokarije, biti izvrsna u tome. Za vrijeme školovanja počela sam surađivati sa stolarima, crtati nacrte i tako zarađivati ponešto prijeko potrebnog novca. Osim toga, držala sam instrukcije iz matematike (koja mi je uvijek dobro išla), te prevodila slovenski.“

 

Blaženka Kučinac 1957.

Blaženka Kučinac 1957.

 

Šef stolarije držao je u svom kabinetu veliki radni stol koji je ona izradila, hvaleći se pritom kako ga je „izradila djevojka“. Bila je vrlo uspješna u radu, vješta u tokarenju. Pokazuje mi precizno tokarene kutijice, divim se milimetarski tankoj ljusci zdjelice. Tu vještinu nikad nisam savladala i malo mi je krivo što nisam bila upornija.

 

 

Radno mjesto: industrijski estetičar

Nakon uspješnog završetka škole 1958. godine, Blaženka je treći dan nakon primanja diplome počela raditi na radnom mjestu „industrijskog estetičara“ u Zagrebačkoj tvornici pokućstva, koje je posredstvom i zalaganjem mentora otvoreno specifično za nju. Ovdje je provela godinu i pol, koje pamti po lijepom – odličnoj ekipi i atmosferi na poslu.

„Došavši u tvornicu, nisam poznavala proizvodni proces pa sam svakodnevno obilazila cijeli pogon i svaku radnu operaciju dok se nisam upoznala sa svime. Prošla sam sve radne faze u tehničkoj službi: crtanje detaljnih nacrta na šperploči, ucrtavanje vijaka, vađenje normativa materijala, normativa vremena i računanja na računskom struju zvanom runilica’. Prvi zadatak kojim je moj pretpostavljeni želio provjeriti moje znanje bilo je nacrtati radio-lampu u skici 1:10 s perspektivnim prikazom – to je bio primjer za razradu ukupnog programa tvornice. Imala sam ogromnu tremu, svi zaposleni u upravi znatiželjno su promatrali što ću to raditi. Šef je par stvari iskritizirao, ali generalno – bilo je u redu.“

 

 

Blaženka na prvom radnom mjestu u Zagrebačkoj tvornici pokućstva

Blaženka na prvom radnom mjestu u Zagrebačkoj tvornici pokućstva

 

„Godine 1959. projektirala sam malu polufotelju ravnih linija, zbog oblika nogu nazvanu Skakavac. Napravljen je uzorak za izlaganje na Zagrebačkom velesajmu, no tamo smo naišli na još jednu takvu fotelju, samo sa zaobljenim linijama – kakve u tvornici nismo mogli tehnološki proizvesti. Šef tehničke službe pitao se tko je koga kopirao… ja sam šutjela o tome da sam prodala preoblikovane nacrte obrtniku iz Ilice s kojim sam surađivala. Tu su stolicu kasnije kopirali i drugi proizvođači i dugo se je proizvodila.“

 

„Kada bih ozbiljno radila, ja bih pjevala. To mi je ušlo u naviku još od srednje škole, kad smo prijateljica i ja pjevanjem kratile školske sate. Jednog dana došao mi je pretpostavljeni tehnički direktor i održao mi predavanje: Blaženka, vi jako lijepo pjevate, ali k meni dolaze poslovni ljudi – a u susjedstvu pjesma kao u birtiji. To baš nije zgodno i molim vas da se suzdržite. Velikim štampanim slovima napisala sam na radni stol ‘NE PJEVAJ’. Čak i pored toga, znala sam se zaboraviti. Šefu sam rekla neka zna da kad pjevam ozbiljno radim, a kad sam tiho – možda i spavam!“

„Osamostalila sam se, počela živjeti svoj život i uživala sam. Htjela sam otići i na bolje plaćeno radno mjestu, u Exportdrvu. Predala sam molbu, no tada je nastala frka.“

 

 

Iz Zagreba u Osijek

„Jednoga dana moj mi je pretpostavljeni rekao da se to nije od mene nadao. Pitala sam ga na što misli. Rekao mi je da zna da se udajem i odlazim. Dodao je kako je čuo razgovor direktora s Marinkovićem koji ga je molio da me puste jer se udajem i odlazim u Osijek gdje me čeka radno mjesto. Odgovorila sam kako to nije istina, da sam se osamostalila, uklopila u društvo i počela se malo zabavljati. Uslijedili su dopisi i potvrde iz Osijeka, dok su u Exportdrvu odlučili kako moju molbu neće rješavati jer odlazim u Osijek. Drugim riječima, svi su bili obaviješteni da se udajem i selim – svi osim mene! Ove su odluke donesene mimo moje volje – udala sam se iz interesa.“

Dok je Blaženka završavala Školu i počinjala raditi, Adam Kučinac je nakon završetka škole i odsluženja vojske, kao bivši stipendist, bio obvezom zaposlen u Tvornici „Ivo Marinković“. Budući da u Osijeku nisu imali mjesta za još jednog takvog stručnjaka, želio je napustiti tvornicu. Kada se za to saznalo, poduzeta je akcija za njezin dolazak u Osijek: za nju je (opet) otvoreno novo radno mjesto, obećana dobra plaća, rješenje preseljenja i stambenog pitanja.

„Uglavnom, direktori su sredili sve da odem iz Zagreba u Osijek i udam se za kolegu. Sestrična s kojom sam stanovala, rekla mi je: Blažika, pa kaj imaš razmišljati. On ti je tako zgodan i dobar, a više nisi ni tako mlada. Bračno putovanje bila je selidba, a namjera da ostanem kratko u Osijeku pretvorila se u dvadesetogodišnji rad u tvornici Mobilia Ivo Marinković, na poslovima oblikovanja namještaja, grafičkih rješenja, promotivnih materijala, opreme itd. U tvornici se proizvodilo sve od rezanja trupaca i furnira, stolarskih alata, savijanja drva, visokofrekventnih otpresaka, izrada ogledala itd. Velike mogućnosti realizacije, stalni nadzor i prisutnost u proizvodnji svakako su utjecali na moj osjećaj zadovoljstva i uspjeha, a u dvadeset godina dogodilo se mnogo toga.“

 

Tvornički kompleks Mobilia "Ivo Marinković", Osijek

Tvornički kompleks Mobilia “Ivo Marinković”, Osijek

 

Tvornica Mobilia “Ivo Marinković”

Industrija namještaja Mobilia “Ivo Marinković osnovana je 1884. godine u Osijeku kao tvrtka Povischil & Kaiser. Velika i tehnološki izvrsno opremljena industrija, izvozila je svoj namještaj u Europu, Sjevernu i Južnu Ameriku, no najviše u Rusiju. Krajem šezdesetih proširila je pogone i u obližnjim Vladislavcima podignuta je tada najmodernija pilana sa sušarama i preradom drveta u jugoistočnoj Europi, te je tvornica polako seljena iz grada na tu lokaciju.

„Kada sam 1960. godine došla u Osijek, nisam poznavala nikoga osim svog anđela čuvara. Bilo mi je teško u novoj sredini, daleko od svih i svega što sam poznavala. Bili smo podstanari i godinu smo dana čekali useljenje u stan u novom neboderu, kad sam već nekoliko mjeseci bila trudna.  Kada sam počela raditi u tvornici, glavni projektant bio je tehnički direktor s tehničarom. Njih dvojica su upravo radila na preoblikovanju stolca kojeg sam ja preoblikovala za Zagrebačku tvornicu pokućstva. Samo sam se nasmijala, ali nisam ništa komentirala.“

 

Spavaća soba 1962.Spavaća soba, Mobila Ivo Marinković, 1962., Osijek

 

„Prvi veći projekt u Marinkoviću bila je spavaća soba. Novina mojeg dizajna bila je rješavanje noćnih ormarića i psihe, tadašnjeg standarda za spavaću sobu. Ormarić za posteljinu zamijenio je noćne ormariće, a psihu veliko zrcalo na posmičnim vratima ormara.“

 

 

Kuhinja

Kuhinja, Mobila Ivo Marinković, Osijek

 

„Osobito rado sam se bavila stolicama, koje su ustvari najveći izazov kod projektiranja namještaja i u tome sam se usavršila postala stručnjakinja za stolice. Bilo je puno dobrih i prihvaćenih projekata, od kojih su se neki proizvodili i dugi niz godina.“

Uzorci stolica, 1966.

Uzorci stolica, 1966.

Kucinac 12

Polufotelje Dora (T-49) i T-64

Stolica Kristina nagrađena 1967. na Beogradskom sajmu namještaja

Stolica Kristina nagrađena 1967. na Beogradskom sajmu namještaja

 

Kijev i bolest

 

„Godine 1962. pobijedila sam na hrvatskom natječaju Exportdrva za izvozni program namještaja za SSSR. Dobila sam zadatak izvedbe uzorka programa dnevne sobe Zagreb za izložbu Jugoslovenske robe za široku potrošnju u Kijevu, u današnjoj Ukrajini. Tim je bio sastavljen od predradnika, koji su se polakomili oko novca i mislili kako će sve progurati na brzinu, no to nije išlo tako lako. Rješenja je trebalo pronalaziti putem, mijenjati detalje i slično. Kad su ovi to shvatili, počeli su redom otpadati, da bi na kraju ostao samo jedan.

Bio je to vrlo stresan period zbog kojeg sam teško oboljela na štitnjaču. Najprije sam primijetila bolove u koljenima. Obratila sam se liječniku i dobila tablete protiv reume, od kojih mi je bilo još gore. Obzirom da sam žarko željela ići na zasluženo putovanje, prešutjela sam sve o zdravstvenim problemima – da se tresem, mršavim i da sam u bolovima – jer mi bolesnoj ne bi dozvolili put. Kada je sve bilo dovršeno, mislila sam kako ću se oporaviti. Bila sam u krivu, bilo mi je sve gore.

Izložba u Kijevu trajala je 25 dana i bila je vrlo uspješna. Bila sam jedina žena u jugoslavenskoj delegaciji, smještena u apartmanu najluksuznijeg hotela. Kao autorica izloženog namještaja, dočekana sam kao filmska zvijezda, od koje su se tražili autogrami i intervjui za razne medije. Upoznali smo mnoge estradne zvijezde koje su imale turneje po SSSR-u, pa me je i Arsen Dedić tom prilikom častio kavom.

Dan nakon povratka iz Kijeva, u 6:15 srušila sam se u dvorištu tvornice. Dijagnosticirana mi je hipertireoza, od koje sam se na bolovanju oporavljala godinu dana. Nije mi bilo priznato da sam se razboljela na poslu, a ono što mi je najviše pomoglo – više od lijekova – bilo je klimatsko liječenje.“

Elementi T - "Zagreb"

Elementi T – “Zagreb”

 

Stotine tisuća soba Osijek

„Godine 1964., nakon povratka s bolovanja, atmosfera na poslu bila je na niskoj razini. Dali su SSSR-u  prenisku nabavnu cijenu za Zagreb, firma je bila u lošoj poziciji i prijetila nam je čak i propast poduzeća. Tadašnji direktor tražio je da napravimo projekt koji će nas izvući iz te situacije. Iznijela sam ideju o primjeni tradicijskih rezbarenih motiva iz narodnog stvaralaštva u novonastalom programu za dnevnu sobu. Glavni detalj bile su rubne letvice koje su se ručno rezbarile u zadruzi u okolici Nove Gradiške. Bila je to prva od tri serije rekordnog programa Osijek, koja je u trenu nestala. Svi su to htjeli. S rezbarenim rubnim letvicama postojali su problemi s nabavom velikih količina i curenjem ljepila kod spajanja. Budući da je program i bez toga bio privlačan za tržište, odlučeno je da će se Osijek II raditi bez rezbarija.“

Fotelja ravnih linija T-OSIJEK/ BK-65 iz serije Osijek II

Fotelja ravnih linija T-OSIJEK/ BK-65 iz serije Osijek II

 

„Ali nije to bilo to, trgovački predstavnici tražili su samo rezbareno. Pod pritiskom tržišta, tražilo se rješenje za industrijsku proizvodnju tih detalja, zbog čega je napravljen stroj koji je utiskivao motiv u drvo. Nije to bio baš taj efekt, ali je opet krenulo kao ludo – prodano je 250 tisuća komada, najviše ikad. Nema podataka o tome, no to je tako. Namještaj Osijek hrvatski je proizvod koji je preplavio cijelu Jugoslaviju i godinama se proizvodio u ogromnim količinama.“

 

Osijek III i specifični detalj rubne letvice rukonaslona

Osijek III i specifični detalj rubne letvice rukonaslona

 

„Firma je spašena, još se i ‘razbahatila’. Omogućena je obnova i proširenje poduzeća, a cijeli niz slabostojećih pogona integrirano je u naše poduzeće, koje je posjedovalo vlastite trgovine po cijeloj Jugoslaviji. Angažirani su i vanjski suradnici s kojima su potpisivani ugovori. Da sam ja imala takav ugovor, na temelju broja prodanih komada ostvarila bih prihod s kojim više nikad ne bih trebala raditi!“

 

Položaj radnica i dizajnerica

„Neposredno prije dovršetka uzoraka za Osijek, zbog lošeg stanja u tvornici, došao je prinudni upravitelj B. Uvedena je stroga disciplina: bilježio se svaki izlazak s radnog mjesta (npr. na WC), dobili smo i dodatne obaveze nevezane za posao kao što je subotnje uređenje okoliša tvornice i slične gluposti. Tako je došao i dopis o obaveznom dežurstvu za žene do 40 godina, u periodu od 14 do 20 sati, u kojem je upravitelj primao raznorazne goste i poslušnike koje je trebalo dvoriti pićem i kavom. Jako me vrijeđalo da ja kao glavna dizajnerica, koja je projektirala spasonosni proizvod za firmu, moram u slobodno vrijeme glumiti domaćicu i konobaricu. Ponos mi to nije dopuštao. Zbog toga sam morala ići pred disciplinsku komisiju, čak i na razgovor kod psihologa jer moje ponašanje nije smatrano normalnim. Zaključak disciplinske komisije, bio je da ako direktorica računovodstva, diplomirana ekonomistica može dežurati, onda mogu i ja. Dobila sam opomenu pred isključenje. Razmišljala sam tada o prelasku na mjesto modne dizajnerice u osječkoj tvornici odjeće Mara, na njihov poziv.“ (Blaženka je od srednje škole sama kreirala i šivala šik odjeću te je svojevremeno bila poznata osječka fashionista, op.a.) Odlučila sam ipak dežurati popodne, ali za to vrijeme nisam kuhala kavu, nego sam se posvetila svojim poslovima, telefonirala i slično. Znala sam da nadređeni ne vole žene u hlačama i one koje puše, pa sam kupila dugački crveni cigaršpic i namjerno pušila. Poslije sam shvatila da time samo prkosim sebi. Od onda više nisam zapalila cigaretu, a kasnije se ispostavilo i da sam alergična na duhan.“

Kucinac 17

Blaženka tvrdi kako prinudni upravitelj nije bio negativna ličnost jer nikada nije odobrio bilo kakve pritiske za izmjene u programu koje nisu odobrene od dizajnera. Njegovim dolaskom došlo je mnogo novih zadaća koje su joj bile novi izazov. Promijenjen je naziv poduzeća, a Blaženka je radila dizajn novog vizualnog identiteta i sve prateće opreme: od logotipa i memoranduma do reklamnog totema i kamiona – cjelokupnu prepoznatljivost poduzeća u svim segmentima – ono što danas nazivamo total dizajn.

Crtež novog logotipa Mobilije i postavljanje novog totema na ulazu u poduzeće

Crtež novog logotipa Mobilije i postavljanje novog totema na ulazu u poduzeće

Redizajnirani Mobilijini kamioni bili su od tada prepoznatljivi i sa velike udaljenosti

Redizajnirani Mobilijini kamioni bili su od tada prepoznatljivi i sa velike udaljenosti

 

Poduzeće je radilo bolje nego ikada, a otvoreni su novi pogoni. Inicijativa prinudnog upravitelja bila je orijentacija na potrošače veće platežne moći. U praksi, to je značilo razdoblje razvoja pseudo-stilskog namještaja inspiriranog barokom i rokokoom. Blaženka je u tu svrhu proučila stilove utjecajnih vladara i razvijeni su programi s bombastičnim nazivima kao što su Luxurious, Large Luxurious, Deluxe i sl.

Kombinirana soba Luxurious 1969.

Kombinirana soba Luxurious 1969.

Soba Mis Šarma, 1970.

Soba Mis Šarma, 1970.

 

Dječji namještaj Pipi

 

Nova orijentacija Mobilije prema projektiranju pseudo-stilskog namještaja može se promatrati i u kontekstu tadašnjeg zaokreta iz modernističkih u postmodernističke tendencije u arhitekturi i dizajnu, no činjenica je da je Blaženki taj pristup bio nametnut od strane nadređenih i nije dao rezultate koji imaju dublju oblikovnu i konceptualnu vrijednost poput drugih projekata. To se pogotovo odnosi na samoinicirane projekte, koji su proizlazili iz njezinih vlastitih promišljanja, traženja novih izazova i logike rješavanja problema u dizajnu. Više takvih projekata nije ušlo u serijsku proizvodnju i postoje samo kao prototipi, jer su bili ispred svog vremena i dobili su ocjenu kako neće proći na tržištu. Koncepti koje danas imaju ime i koje uzimamo zdravo za gotovo, kao što modularne strukture, multifunkcionalnost, varijabilni sustavi itd. tada su bili nove, vizionarske ideje. Upravo su to bili izazovi za Blaženku i u njima se najjasnije vidi sva širina njezinog dizajnerskog promišljanja, matematičkog uma i kombinatorike. Jedan od takvih projekata njezin je diplomski rad, dječja soba Pipi.

Blaženki, koja je težila usavršavanju, bilo je neugodno da je poslovni partneri oslovljavaju s „inženjeru“ a da akademski nije steklu tu titulu. Kad je na Šumarskom fakultetu otvoren studij u trajanju od četiri semestra na Odjelu za oblikovanje namještaja, Blaženka i Adam uspjeli su s poduzećem dogovoriti uvjete za studiranje uz rad u Zagrebu.

„Na fakultet je među kandidatima upisano i dosta direktora koji su mislili da će bez puno muke doći do diplome. Međutim prevarili su se jer se je trebalo dobro preznojiti za svaki ispit. Polaganje više matematike bilo je posebno uzbudljivo – među kolegama jedino sam ja položila ispit i pucala sam od sreće zbog toga. Ohrabrena tim uspjehom, stekla sam dosta samopouzdanja i išla dalje. Diplomirala sam kao prva u klasi, godinu dana prije sljedećeg kolege.“

 

Varijabilni sustav dječjeg namještaja Pipi

Varijabilni sustav dječjeg namještaja Pipi, 1972.

Za fakultet je kao diplomski rad razvijen varijabilni sustav dječjeg namještaja Pipi, projekt inspiriran njezinom kćeri Teodorom, koji prati odrastanje djeteta od dojenačke do tinejdžerske dobi. Kompozicija crvenog namještaja mogla je stati i u najmanji stambeni prostor, a elementi su se mogli ovisno o potrebi uzrasta i prostora, mijenjati, okretati i kombinirati bez vijaka. Pisaći stol i stolica mogli su se podešavati na nekoliko visina, a duljina kreveta mogla je varirati od 150 do 200 centimetara. Leđa ormara imala su zelenu školsku ploču za slobodno crtanje i šaranje.

 

Varijabilni sustav dječjeg namještaja Pipi, snimanje na Zagrebačkom velesajmu

Varijabilni sustav dječjeg namještaja Pipi, snimanje za katalog, 1972.

Sustav namještaja Pipi osvojio je 1972. godine priznanje Dobar dizajn na Beogradskom sajmu namještaja i serijski se proizvodio. Komercijalni neuspjeh došao je uslijed greške u strategiji prodaje jer je bilo moguće kupiti samo cijeli komplet elemenata, što je tada bio tipičan način prodaje. Osim priznanja potrošača 1963. godine na Zagrebačkom velesajmu za blagovaonicu i dvije nagrade Beogradskog sajma 1967. godine za stolicu Kristina i 1972. godine za Pipi, nagrade su prilično zaobilazile Blaženku. „Dečki su si dijelili nagrade među sobom“, kaže.

Varijabilni sustav dječjeg namještaja Pipi, tehnička dokumentacija

Varijabilni sustav dječjeg namještaja Pipi, tehnička dokumentacija, 1972.

 

Dizajner je dio kolektiva

 

Vrlo lijepo je zamišljena
ženska ravnopravnost,
a tek žena zaposlena
osjeti pravu stvarnost.

Funkcija samo njoj prirođena
da vodi brigu za pokoljenje
i da radi toga je cijenjena,
to prepreka je za zaposlenje.

Za sposobnosti i znanje
i za sva ulaganja,
žena uvijek dobije manje
i plaće i priznanja.

Tek gdje pokojoj uspije
s muškim se sravniti
da za isti posao isto dobije
i što žena je, se ne sramiti.

Priče i želje su samo idealizam,
a čiste činjenice, šturi realizam.
BK

Akros, 1974

Akros, 1974

Blaženkini stihovi jedini su zapis o temi o kojoj nije pisala, a uvijek ju je pratila: nejednakosti i podcjenjivanju žene. Neprimjerenih situacija i nemoralnih ponuda bilo je mnogo, no Blaženka o tome ne voli javno govoriti. Kako se često kretala u isključivo muškom društvu i slušala njihove priče, prema muškarcima je uvijek ostala nepovjerljiva. Ipak, ozbiljnijih i ružnijih situacija nikad nije bilo jer je kao pratnju uvijek imala supruga Adama, njezinog anđela čuvara s kojim je, kako kaže, „provodila 25 sati dnevno“.

Za vrijeme socijalizma, dizajner je bio još jedan radnik u industriji, dio kolektiva. Kao u pjesmi, Blaženku i Adama budile su plamene zore, fabrička jutra i dim iz dimnjaka. Kao i njihovi drugovi, biciklom su hitali fabrici i u 6 sati ujutro oblačili radničku kutu. Industrijski dizajn bio je važan segment u proizvodnji, no isticanje autorstva imenom i prezimenom nije. I sama Blaženka je o svojim projektima i poslu uvijek govorila u množini MI a ne JA.

Skice francuskog ležaja i stolića / modularnog elementa za odlaganje

Skice francuskog ležaja i stolića / modularnog elementa za odlaganje

 

“Uspjeh smo dijelili, a neuspjeh je bio samo moj. S velikim zadovoljstvom sam radila cijeli radni vijek. A uvjeti su bili svakakvi. To nije posao od 6 do 14. Zapravo, morali smo bili na poslu u 5:55. Radni zadaci nisu bili ograničeni radnim vremenom: problemi su se rješavali danju i noću. Ulagala sam mnogo energije i vremena u rješenja, ali imala sam i velike tehničke mogućnosti te stalni nadzor i prisutnost u proizvodnji što mi je predstavljalo veliko zadovoljstvo bez obzira na sve.

Da bi nešto od predloženih ideja uspjelo, morala sam rješavati puno raznoraznih problema u proizvodnji, pa i u prodaji; prije svega uvjeriti sve redom od direktora do radnika, zbog čega nešto predlažem. Moj stav je bio da proizvod mora biti prilagođen tehnologiji i oblikovno privlačan potrošačima, da se na tržištu prodaje bez reklame. A tržište je najbolji kritičar.

Mi smo bili drugačiji od vas danas, bili smo skromni. Sve se crtalo ručno, a sve proporcije sam mjerila po sebi. Koristila sam rajšinu koju još uvijek čuvam a od pomoćnog pribora postojao je samo Letraset i samoljepivi kolaž.“

 

Garnitura Teenager

Garnitura Teenager, 1968.

 

Ruševine bratstva i jedinstva

Blaženka nije bila opterećena političkim igrama u poduzeću s kojima se više susretao Adam. On se kretao među rukovodiocima i govori kako je to vrijeme bilo čudno jer se je trebalo regulirati što se govori, a za neku rukovodeću poziciju biti član Saveza komunista za što se odvajalo 1% plaće. Za razliku od Adama koji pažljivo bira riječi i diplomatski je tip, Blaženka je uvijek bila oštra, drska i neuvijena – pravi škorpion, kaže. Uvijek kontra. Nikad se nije znala ni htjela ulizivati, nije bila timski igrač i nikad nije pripadala nikakvoj partiji. Novcem kojeg je uštedila time što nije u Savezu komunista, svaka dva mjeseca mogla je kupiti cipele.

“Neki kažu da sam ja komunistica, a to nije istina. Ali Tita cijenim! Preuređivala sam njegovu vilu u Šarengradu, u kojoj su svojevremeno Tito i Jovanka proveli medeni mjesec. Taj objekt sam uređivala sama, a u Kopačevu i slavnom Karađorđevu sam imala asistentsku ulogu uz supruga. Karađorđevo me posebno oduševilo divljim životinjama pitome naravi u okolišu – srnama i jelenima koji su se bez straha igrali na livadi u blizini, a ostalu faunu da i ne spominjem. Bez obzira na ukazano povjerenje i njihovo zadovoljstvo obavljenim poslom, nismo dobili priliku da upoznamo Tita i Jovanku. Ipak, trebala sam saznati o njima dosta pojedinosti kako bih mogla dati rješenja. Na primjer, Titovo sjedište za dva je centimetra moralo biti više od Jovankinog, a spavaće sobe i sanitarne čvorove bili su odvojeni.“

 

Josip Broz Tito na fešti u jednom od svojih vinskih podruma koji je projektirao Adam Kučinac

Josip Broz Tito na fešti u jednom od svojih vinskih podruma koji je projektirao Adam Kučinac

 

O duhu toga vremena govore mi dokumenti ispisani masnim slovima pisaćeg stroja: dopisi, radni nalozi, opomene, zahvale, sročene na jeziku samoupravnog socijalizma. Na fotografijama su tvorničke hale, tisuće radnika drvne industrije, crvene zastave i ikonografija narodnih heroja, direktori i delegacije, partijski dužnosnici u industrijskom pejzažu socijalističkog društva. Konstrukcija koja je djelovala tako veliko, važno i tvrdo, a čiji su vijci zahrđali, popustilo je sve što ju je držalo zajedno. Urušila se kao da to nije ništa, kao da nikad i nije bila sasvim stvarna. Kao i sve grandiozne ideje, stvarna je bila najviše zato što su svi kolektivno odlučili vjerovati u to.

 

Narodni heroj Ivo Marinković i svečanost u poduzeću

Oblilazak firme i svečanost u poduzeću

 

 

Simbolički odnos ideje i materije, koji dizajner osjeća tako živo, ovdje je tako bolno jasan. „Sve ćemo mi to srušiti.“, rekao je prvi hrvatski ministar turizma u posjetu slavnom hotelskom kompleksu Haludovo, danas ruševini. Srušit ćemo najvažnija materijalna dobra koja smo gradili – umjetnost, arhitekturu, industriju – samo da nas prestanu podsjećati da smo nekad i sami dijelili ideje kojih se sada sramimo.

Od druge polovice osamdesetih, tvornica je zapela u krizu, da bi u Domovinskom ratu konačno propala. U Srbiji, Makedoniji i Crnoj Gori ostalo je najmanje 36 njezinih nekretnina trgovina, salona i skladišta. Od cijelog kompleksa tvornice u Osijeku, ostala je sačuvana samo stara zgrada skladišta tvornice Povischil. Tragovi postojanja, nasljeđe i djelovanje stoljetnog drvoprerađivačkog poduzeća gotovo su izbrisani s lica zemlje, kao još jedan od komadića u mozaiku uništenih proizvodnih industrija u poslijeratnoj Hrvatskoj.

 

Na mjestu uništene industrije sada stoji supermarket; lijevo je jedina preostala tvornička zgrada, za koju, piše Glas Slavonije, sada postoji interes za obnovu i prenamjenu u tehnički muzej.

Na mjestu uništene industrije sada stoji supermarket; lijevo je jedina preostala tvornička zgrada, za koju, piše Glas Slavonije, sada postoji interes za obnovu i prenamjenu u tehnički muzej.

 

Povratak u Zagreb i Solidarnost

Nakon dvadeset godina u Osijek, Adam i Blaženka vratili su se u Zagreb zbog posla, a Blaženka je došla na radno mjesto „arhitekt savjetnik“ u robnoj kući Šipad u zagrebačkoj Dubravi. Nakon dvije godine, nezadovoljna odnosom s pretpostavljenima i velikom udaljenošću od njihove garsonijere u Sopotu, iz znatiželje se javila na natječaj i dobila posao u obrtničkoj zadruzi Solidarnost, kao projektantica namještaja koji su proizvodile obrtničke radionice, te voditeljica salona Solidarnosti na uglu Gundulićeve i Varšavske ulice.

 

Salon Solidarnosti u Gundulićevoj 7, danas Aquarius music shop

Salon Solidarnosti u Gundulićevoj 7, danas Aquarius music shop

 

„Kada sam imenovana za rukovoditeljicu Salona, mogla sam birati asortiman za prodaju. Koliko sam bila zadovoljna selekcijom, dokaz je naša, tada novoizgrađena kuća, koja je opremljena programom iz salona – čak i elementima čiji je dizajn od mene ukrao jedan proizvođač iz Bosne. Svejedno sam i njih uvrstila u prodajni program, nisam se ljutila jer sam već bila navikla da me kopiraju. Imala sam dobru suradnju s obrtnicima, no kad je došao novi direktor, pala sam u nemilost i otišla u prijevremenu mirovinu pred sam Domovinski rat. Nakon što sam otišla, i Solidarnost je propala. Voljela sam raditi i nakon odlaska iz Solidarnosti, bilo mi je jako teško, no kasnije sam shvatila kako me viša sila sačuvala od stresova koje je donio rat. Nisam više trebala ići na posao u centar grada i tako se izlagati ratnim opasnostima.“

  

Tragom dizajnerica

Blaženka se danas bavi svojim vrtom i voćnjakom. Dok je mogla, intenzivno se bavila proizvodnjom raznoraznih vlastitih proizvoda (vino, ocat, rakija i ostali proizvodi od voća) koji nose njezine etikete. Teškoće s hodanjem sprečavaju je da ide na sva mjesta i događaje koje je posjećivala, ali zato i dalje suvereno vozi gdje god može. Podržala je osnivanje i od početka je član Društva dizajnera Hrvatske, danas HDD-a. Tvrdi kako od mirovine ne prati hrvatski dizajn, ali iz moje perspektive – doima se vrlo u toku sa svime!

Blaženka je zajednici dala doprinos koji joj od te iste zajednice nikad nije odgovarajuće uzvraćen ni kroz arhivu produkata i dokumentacije, niti kroz priznanje individualnog autorstva namještaja koji je oblikovao nebrojeno mnogo prostora za stanovanje, materijalne okoline i kolektivne svijesti mnogih generacija.

Iz današnje perspektive, teško je uopće pojmiti industrijsku proizvodnju namještaja koja se broji u stotinama tisuća komada: radi se o proporcijama i odnosima za kakve danas u Hrvatskoj ne postoji referenca. Teško je pojmiti i da je to dosad bilo posve izuzeto iz povijesnog narativa hrvatskog dizajna. Blaženkina priča nije naišla na odaziv sve do 2014. godine, kad su dvije dizajnerice, Maša Poljanec i Maja Kolar, započele veliko istraživanje i online bazu podataka Dizajnerice, te Galeriji Hrvatskog dizajnerskog društva postavile izložbu Dizajnerice: kontekst, produkcija, utjecaji 1930. – 1980. Izložbom o povijesti ženskog dizajnerskog stvaralaštva u Hrvatskoj približile su publici jednu prešućenu povijest hrvatskog dizajna zbog čega sam im i osobno zahvalna. Projekt je dobio i Nagradu HDD-a za najbolji koncept na Izložbi hrvatskog dizajna 1516.

 

Postav izložbe Dizajnerice: kontekst, produkcija, utjecaji 1930.–1980., Multimedijalni kulturni centar, Split, 2015. • Fotografija: Darko Škrobonja

Postav izložbe Dizajnerice: kontekst, produkcija, utjecaji 1930.–1980., Multimedijalni kulturni
centar, Split, 2015. • Fotografija: Darko Škrobonja

 

„Zaista sam sretna i ponosna na mlade dizajnerice, koje je znatiželja ponukala na istraživački rad  žena u dizajnu u pedesetogodišnjem razdoblju od 1930. do 1980. godine, koji nije do sada praćen i dokumentiran za povijest razvoja industrije. Željela bih ostaviti neki trag o svojem djelovanju, da ne završi sve na smeću kad ja nestanem. Nakon godina stresnih i burnih događanja, pomirila sam se s tim, ali je počeo raditi crv želje da na sigurnom ostavim dokumente i uzorke sakupljene tokom mog života, jer mislim da su značajni za vrijeme u kojem sam živjela i djelovala kao žena.“

Stvari su se ipak počele mijenjati. Tvornica je izbrisana s lica zemlje, ali Blaženkin dizajn ipak će ostati zabilježen u povijesti. Nakon Majinog i Mašinog doprinosa u otkrivanju povijesti ženskog dizajnerskog stvaralaštva, Blaženkin rad zainteresirao je organizatore europske online platforme MoMoWo čija je misija istaknuti raznoliki doprinos žena u dizajnerskim zanimanjima. MoMoWo se fokusira na suvremene radove europskih žena iz područja arhitekture, građevinarstva, dizajna interijera, krajobrazne arhitekture i urbanizma, izlažući izvanredne i važne radove dizajnerica od perioda modernizma do danas. U knjizi 100 Works in 100 Years: European Women in Architecture and Design 1981-2018, selektirano je 100 važnih žena u 100 godina. Blaženka Staroveški Kučinac s projektom Pipi označava 1972. godinu i uz arhitekticu Hildegard Auf-Franić, jedina je hrvatska predstavnica spomenuta u publikaciji.

Kucinac 35

Nekako simultano s izložbom Dizajnerice, za istraživanje Blaženkinog rada zainteresirala se i dr. Vanja Brdar Mustapić, kustosica sjajne i vrlo uspješne izložbe Između htijenja i realnosti – industrija i dizajn namještaja u Hrvatskoj 1945. – 1990., koja je zatim obradila i pohranila veliku količinu materijala iz Blaženkine arhive.

“Krajem godine održat će se izložba u HDD-u. Ako preživim! Ali to će raditi kustosica Vanja Brdar Mustapić, ja se neću previše petljati, nemam više ni snage. Njoj sam pokazala sve i svašta iz moje arhive, čak i stan u Sopotu koji sam uređivala za kćer. Imam fotelju-ležaj koja je bila projektirana baš za to, nije nikad serijski proizvedena, kao i neki drugi modeli koji nisu zaživjeli. Ja sam tu fotelju poklonila Muzeju za umjetnost i obrt. I što me žulja? Nisam to učinila zato da bi to držali u depou nego da je izlože. A sad je izložen novi postav hrvatskog dizajna i mog rada neće biti. Tako da ja uvijek očekujem sve i svašta, a od toga ništa. Htjela sam da moji proizvodi budu tamo izloženi, dugo sam se borila s time gdje ću to ostaviti, jer mislim da je to vrijedno. Jugoslaviju su bili preplavili proizvodi koje sam ja projektirala, a to se nikad nije spominjalo. Jedino što je izloženo u stalnom postavu nekog muzeja jest program za dnevnu sobu Osijek u Muzeju Slavonije. Ono što mislim da bi bilo zanimljivo za prostor HDD-a je projekt dječjeg namještaja Pipi, za koji posjedujem svu dokumentaciju i radioničke nacrte 1:1, te detaljnu razradu projekta.”

 

Blaženka Kučinac za svojim radnim stolom

Blaženka Kučinac za svojim radnim stolom

 

Pričamo o furniru, ljepilima i tehnologijama. Kako je bilo prije i kako je sad, o obitelji, životinjama, vrtu i na koji način je izrađen češalj od drva kojeg sam joj poklonila. Pričamo o svemu. Prolaze sati i sati a ja slušam i gledam sve što mi priča i pokazuje. Pokazujem i ja njoj. Članak je postao samo isprika da se čujemo, vidimo, razmjenjujemo knjige, gledamo slike i zezamo se.

Znam da cijeli život osjeća velike i male nepravde i čeka zasluženo priznanje. Znam također da je sada trenutak da ova nevjerojatna žena to priznanje i dobije. Upoznavanje s osobom kao što je Blaženka Kučinac, usrećilo me i inspiriralo kao malo toga ove 2020. godine, u kojoj smo tako bolno osjetili raskorak između htijenja i realnosti, u kojoj je svatko imao svoj osobni potres.

 

Dvije dizajnerice

 

– „Ja vremena baš i nemam, navršila sam 82 godine. Izračunala sam koliko bih još trebala živjeti, znaš?“

– „Ne. Znači vi hoćete i svoj život dizajnirati? Imate plan.“

„Da (smijeh). Zadala sam si da trebam u mirovini uživati toliko godina koliko sam radila – nešto manje od 34 godine. U mirovinu sam otišla 1991. godine. Uzevši u obzir sve precizno, planiram živjeti do polovice 2026. godine. Bila sam tako dobra matematičarka, a evo, sad jedva i to izračunam. Hoće li se to ostvariti, vidjet će netko drugi. Imam mirovinu i važeću vozačku dozvolu do kraja godine. Šalim se na svoj račun, ponekad radim spačke i dižem tlak okolini sa svojim idejama. U poodmaklim godina, u skromnim prilikama, ipak osjećam zadovoljstvo svojim životom. Još sam uvijek živa – ne dam se!”

 

Sanja Rotter i Blaženka Kučinac

Sanja Rotter i Blaženka Kučinac

 

Same interpunkcije,
izgledaju bez funkcije,
moje likovno rješenje,
za koje treba objašnjenje.
Eto tako, razgovor bi tekao
s moje strane iniciran.

Govoreći želim predahnuti
a misao ne prekinuti,
riješit ću to zarezom
i tako dalje redom.

Poslije dviju točaka
slijede nabrajanja,
upitnik, kad pitam,
uskličnik, kad vičem,
a stanje sređeno već,
na kraju moram reć’,
jer točka – znaj,
označava kraj.

BK