Bilješke o odnosu Matka Meštrovića i arhitekture

matko mestrovic

“U rasponu od rezolutnog koncepta nestajanja autonomije arhitekture 1960-ih do aktiviranja raznolikih izvora progresivne misli od 1980-ih do danas, Matko Meštrović je beskompromisni kritičar osrednjosti, iracionalnosti i partikularizama, i u kontinuiranom je kretanju od „pojedinačnog općem“. Meštrović je optimistično zahtijevao cjelovito prihvaćanje i primjenu progresivnih zamisli i tendencija koje su se ostvarivale samo u naznakama ili su bile zacrtane tek kao mogućnost. Taj emancipacijski, pa i utopijski horizont je, barem iz moje osobne perspektive, sasvim uvjerljiv upravo zahvaljujući dubokoj empatiji prema stvarnosti koju Matko iskazuje i svojim radom i svojom osobnošću” – PIŠE: MAROJE MRDULJAŠ

U lokalnom kontekstu diskurs o arhitekturi i urbanizmu oskudijevao je nastojanjima da se područje debate proširi van uže disciplinarnih istraživanja. Proizvodnja izgrađene okoline rijetko se problematizira na način koji bi kritički pristupio pitanjima kao što su odnos disciplinarnih koncepata i društvene stvarnosti, korištenje suvremenih znanstvenih iskustava u svrhu boljeg razumijevanja mogućnosti i ciljeva arhitekture, te konačno, ispitivanje potencijala utopijskog horizonta urbanizma. Matko Meštrović je ustrajno otvarao upravo ta pitanja. Bez pretenzije prema obuhvatnosti, putem iščitavanja dviju grupa tekstova nastalih u različitim vremenima, jedne u prvoj polovici 1960-ih, te druge s prijelaza iz 1980-ih na 1990-te, pokušat ću ocrtati neke od interesa i vrijednosti kojima se Matko Meštrović bavio. Ti interesi jesu vezani za polje arhitekture i urbanizma, ali se odnosne i na cjelokupnu Meštrovićevu poziciju.

 

Tijekom 1950-tih u Hrvatskoj je aktualna diskusija o sintezi u plastičkim umjetnostima. Meštrović će se u 1960-ima nadovezati na tu diskusiju, no za razumijevanje njegove pozicije korisno je uvesti ranije pokušaje redefinicije tog koncepta. Tako arhitekt Vladimir Turina i u teoriji i u praski problematizira prošireno polje sinteze koje polemički obuhvaća domene tehnologije, ekonomije i društvene stvarnosti. Turina naglašava da u tadašnjim društvenim okolnostima neće biti moguća cjelovita realizacija progresivnih programskih usmjerenja moderne arhitekture, nego će njeni progresivni dosezi ostati „permanentni presedani“, izuzeci koji samo potvrđuju pravilo birokratski i tehnokratski upravljanog razvoja izgrađenog okoline, često s distopijskim rezultatima. Na sličnoj liniji je i Vjenceslav Richter, koji već 1960. iznosi mišljenje da pitanje arhitektonskog izraza nije ključno za diskusiju o razvoju arhitekture u Jugoslaviji jer je moderna estetika već prihvaćena. Progresivne zadatke arhitekture prepoznat će u „kompleksnijem i otkrivenijem društvenom vidu“, u aktivnom sudjelovanju arhitekata u formiranju zadataka i ciljeva razvoja gradova u kojem bi oni trebali zauzeti ulogu „ravnopravnih društvenih partnera s izravnom društvenom odgovornošću.“

 

Tako naznačenim pozicijama Matko Meštrović daje jasnije teorijske osnove, te zagovara još radikalniju i šire postavljenu platformu redefinicije društvene uloge arhitekture i urbanizma. „Dalekovidne spoznaje u arhitekturi javljaju se u izuzecima, a paradoksalno je da takve spoznaje predviđaju dokidanje takvih izuzetaka. One predviđaju dokidanje izuzetnosti i arhitekture same kao posebne ljudske djelatnosti i zamišljaju njeno potpuno integriranje u jednakoznačne sisteme kompleksnih proizvodnih aktivnosti na tehnološkom i misaonom nivou višeg organizacijskog reda.“

 

Bogdan Budimirov, Željko Solar i Dragutin Stilinović, Sistem YU-61

Bogdan Budimirov, Željko Solar i Dragutin Stilinović, sistem montažne gradnje YU-61

 

U praksi koja ga okružuje, ostvarenje takvog programa Meštrović raspoznaje u industrijski proizvedenoj arhitekturi i sistemu YU-61 Bogdana Budimirova, Željka Solara i Dragutina Stilinovića, koji je realiziran u vidu „srebrnih gradova“ u Savskom Gaju, Zapruđu i Borongaju u Zagrebu, ali i drugim gradovima Jugoslavije. Meštroviću je YU-61 važan zbog integrativnog pristupa koji za projektantske parametre uzima ekonomiju, tehnologiju proizvodnje, transporta i građenja, te metodologiju gdje se uz minimalni broj gotovih elemenata ostvaruju varijabilnosti konfiguracija zgrada. Takav sistemski pristup je blizak Meštrovićevim interesima, ne samo po estetskim afinitetima, nego još više po poništavanju discipliranih granica i integraciji arhitekture i urbanizma u plansku, racionalnu, dugoročnu i cjelovitu projekciju društvenog razvitka. Upravo je sistem YU-61 dokazivao „…Mogućnost preobražavanja umjetničkog čina u društveni čin, a prema tome i društvenog čina u umjetnički, to jest mogućnost dokidanja nužnosti umjetnosti kao posebnog društvenog fenomena“, kao što je to zapisao Meštrović u izvorno nenaslovljenom tekstu Ideologija Novih Tendencija iz 1963.

 

Naoko na suprotnom polu od YU-61, stoji jedina radikalna urbanistička vizija nastala na hrvatskom i jugoslavenskom prostoru, projekt Sinturbanizam, kasnije Heliopolis, Vjenceslava Richtera koji je Meštrović popratio u više napisa. „…Richteru je bilo jasno da se o sintezi može govoriti samo kao o višoj formi jedinstva, pri kojoj nastupaju bitne promjene u osnovnim svojstvima dotada samostalnih elemenata. Idejni program likovne aktivnosti koji je on zastupao predviđao je široku intervenciju u svim dijelovima životne okoline.“ Koncept Sinturbanizma, kojeg je Richter branio kao povijesnu nužnost jer modeli naslijeđeni iz kapitalističkih sistema ne mogu zadovoljiti potrebe samoupravnog socijalističkog društva, zasnivao se na potpunom napuštanju konvencionalnog grada i njegovom zamjenom mobilnim magastrukturama koje udomljuju i integriraju sve potrebe pojedinca i kolektiva. Berezervnu modernističku vjeru u ispravnost plana, koju reprezentira i Sinturbanizam, Meštrović će potvrditi i tezom da će „estetski i svi drugi kriteriji naći svoju zamjenu u bitnim i temeljnim zakonima, u prestabiliziranim konstruktivnim i proizvodnim osnovama… One po samoj svojoj logici neće moći dopustiti proizvoljnosti bilo kakve vrsti.“ Taj idealistički i modernistički stav sudara se s fragmentarnom urbanom stvarnošću i antagonizmima koji su neizbježno uključeni u proces nastanka grada. No, Meštrović poziva urbanističku disciplinu da zauzme aktivnu progresivnu ulogu, vjerujući da je grad potrebno revolucionarizirati sistemima utemeljenim u znanstvenim spoznajama i koordiniranoj kolektivnoj akciji, što u isto vrijeme zagovaraju i drugi internacionalni neo-avangardni pokreti poput japanskog Metabolizma. Tada aktualna urbanističke praksa, dakako, sasvim je različita: „Pristup urbanističkom razvoju grada je shematičan i apriorističan, a s druge strane prilagođava se situaciji, odnosno prihvaća je i prejudicira svojom neintervencijom, svojim nekritičkim stavom i konformizmom.“

 

Matko Meštrović, "Roba i sloboda", Hrvatska sveučilišna naklada, 1995.

Matko Meštrović, “Roba i sloboda”, Hrvatska sveučilišna naklada, 1995.

 

Gotovo 30 godina kasnije, krajem 1980-ih i početkom 1990-ih, Meštrović razmatra teme urbanizma u ogledima kasnije okupljenima u zborniku Roba i sloboda, u okolnostima kada se internacionalna arhitektura suočava sa još jednom od niza kriza koje se sve brže izmjenjuju, a urbanizam se u Hrvatskoj kreće prema kolapsu. Meštrović je u to vrijeme već potpuno posvećen interdisciplinarnom pristupu i njegova primarna domena interesa više nisu vizualne umjetnosti. U raspravu Povijesni grad Meštrović uvodi Manfreda Tafurija što znači i preispitivanje vlastitih pozicija obzirom na Tafurijev poznati zahtjev za raskrinkavanjem modernističkog mita „vjere u projekt“. Prema Tafuriju, neuspjeh modernog pokreta leži u tome što je on pokušao razriješiti društvene probleme koji leže izvan uže disciplinarne domene, a da pri tome nije revolucionirao vlastita sredstva te je ostao zarobljen unutar okvira starih ekonomsko-političkih odnosa i modaliteta produkcije izgrađene okoline. Ta je dijagnoza donekle bliska Meštrovićevom zahtjevu proširenja arhitekture i urbanizma do razine samoukidanja, no na nju Meštrović više ne može tražiti odgovore u tada recentnoj lokalnoj arhitektonskoj teoriji ili praksi. Također, Meštrovića zanimaju nova pitanja koja se nameću u doba „mondijalizacije“, usmjeravajući pažnju na socio-prostorne strukture, nove odnose prostor-vrijeme koje donose informatizacija i nove tehnologije, te njihov utjecaj na fizionomiju i oblike ponašanje kapitala. Uvjeti produkcije i reprodukcije grada, a ne njegova fizička forma, u središtu su Meštrovićevih razmatranja. Meštrović uspostavlja originalne linije analize koje prate trajektorij tradicije modernih emancipacijskih projekata, od utopije Williama Morrisa, preko interdisciplinarnog poimanja problematike dizajna okoline svojeg sudruga Thomasa Maldonada, do suvremenih istraživanja među kojima se u analizi urbane stvarnosti naročito oslanja na Manuela Castellsa. Meštrović suvremenu urbanu problematiku tako promišlja kroz pojmove „globalnog grada“ i „umreženog društva“, „prostora tokova“, te se postavlja fundamentalno pitanje „Što je u tome univerzalno, važno za afirmaciju ljudskih vrijednosti, a što uniformira i što ih osakaćuje i reducira?“. U tom periodu, u Hrvatskoj Meštrović više nema sugovornika niti konkretnih projekata s kojima bi mogao uspostaviti produktivni dijalog.

 

U rasponu od rezolutnog koncepta nestajanja autonomije arhitekture 1960-ih do aktiviranja raznolikih izvora progresivne misli od 1980-ih do danas, Matko Meštrović je beskompromisni kritičar osrednjosti, iracionalnosti i partikularizama, i u kontinuiranom je kretanju od „pojedinačnog općem“. Meštrović je optimistično zahtijevao cjelovito prihvaćanje i primjenu progresivnih zamisli i tendencija koje su se ostvarivale samo u naznakama ili su bile zacrtane tek kao mogućnost. Taj emancipacijski, pa i utopijski horizont je, barem iz moje osobne perspektive, sasvim uvjerljiv upravo zahvaljujući dubokoj empatiji prema stvarnosti koju Matko iskazuje i svojim radom i svojom osobnošću. „Svaka kulturna aktivnost uspješna je u svojoj emancipatoskoj misiji onoliko koliko kulturu ne razdvaja od značenja i poimanja smisla svakodnevnog života.

 

*Tekst je minimalno revidiran referat pročitan 56. prosinca 2013. na stručnom simpoziju Moderna emancipacija – emancipacijske moderne povodom 80. rođendana Matka Meštrovića, održanog na Ekonomskom institutu u Zagrebu, u organizaciji MaMA i Ekonomskog instituta u Zagrebu.