Razgovor koji je nastao povodom izložbe o Slavi Antoljak prelazi preko zasad poznatih informacija i radova na kojima je dizajnerica radila. S obzirom na jednu vrlo zanimljivu biografiju, iz koje se jasno iščitava njezina znatiželja i želja za stalnim unapređenjem i modernizacijom rada, razgovor se kronološki dotiče važnijih epizoda iz njezina života koje su je dovele do značajnijih uspjeha, kao što su izlaganje na izložbama i manifestacijama Stan za naše prilike (Ljubljana, 1956.), Umjetnost i industrija (Beograd, 1956.), Porodica i domaćinstvo (Zagreb, 1957., 1958. i 1959.), Milanski trijenale (1957.) i Drugi zagrebački trijenale (1959.). Poslušajte kako je Slava Antoljak od uobičajenog hobija stvorila vrlo uspješnu i kvalitetnu obrtničku i profesionalnu djelatnost i kako je svojim karakterističnim osjećajem za materijal pridonijela razvoju primijenjene umjetnosti i produkt dizajna. Više o izložbi možete pronaći u tekstu kustosa Marijana Špoljara ovdje. Autorica videa u nastavku je Ora Mušćet, urednik Marko Golub, a snimatelj i montažer Miran Krčadinac.
Video možete pogledati na ovom linku.
Biografija
Slava Antoljak rođena je 5. studenog 1905. godine u Đelekovcu, kraj Koprivnice, u imućnijoj seljačkoj obitelji Čoklica. Kao djevojka bila je izvanredno sposobna u ručnome radu i u radu s tradicionalnim alatima. Nakon završetka gimnazije u Koprivnici udala se 1924. godine za Milana Švarca, vlasnika poznatog koprivničkog hotela i restauracije K caru. Od tih je godina, u svojem Krojačkom i kitničarskom salonu, dalje razvijala umijeća šivanja, tkanja, pletenja i izrade modnih predmeta. Krajem tridesetih provela je mjesec dana na intenzivnom tkalačkom tečaju u Brnu. Poslije toga prešla je s malog tkalačkog stana na veliki, dijelom automatizirani tkalački stan, na kome je izrađivala različite proizvode, od tepiha, tapiserija, zastava do štofova za odijela. U studenome 1943. godine, posije prvoga oslobođenja Koprivnice, zajedno s cijelom obitelji (suprug, sin Krešimir) otišla je u partizane, najprije na Papuk, gdje je vodila radionicu za izradu odjeće za partizansku vojsku, a kasnije – s istim zadatkom – i u druge oslobođene dijelove Hrvatske. Iz rata je izašla s visokim vojnim činom.
Poslije demobilizacije ostala je u Zagrebu, udala se za pravnika Josipa Antoljaka, te je ovdje ponovno aktivirala i razvijala svoja zanatska znanja i kreativne sposobnosti, posebno se opredjeljujući za korištenje tradicionalnih tehnika i prirodnih materijala. Ranih pedesetih povezala se sa zagrebačkim primijenjenim i likovnim umjetnicima, uključila se u djelovanje ULUPUH-a, a bila je suosnivačica i Studija za industrijsko oblikovanje. Surađivala je na oblikovanju namještaja s arhitektima i dizajnerima V. Richterom, Z. Marohnićem, F. Rosićem, B. Bernardijem i s drugima te s umjetnicima Piceljem, Bratanićem, Murtićem, Stančićem i drugima. Usavršavala se u zemlji i na studijskim putovanjima u inozemstvu te u svojoj poznatoj radionici razvijala tehnološke i stilske elemente u svome radu, posebno u korištenju prirodnih materijala i sirovina. Umrla je, nakon duže bolesti, u Zagrebu 24. siječnja 1968. godine i sahranjena na Mirogoju.