Tonči Vladislavić ● Regeneracija — Znak, uzorak, rešetka (3.4. – 18.4.2019.)

Tonci Vladislavic - Znak uzorak resetka

U srijedu 3. travnja u 19 sati – simultano u prostorima HDD galerije i ReGalerije u Boškovićevoj ulici u Zagrebu – otvara se izložba modnog i tekstilnog dizajnera TONČIJA VLADISLAVIĆA pod naslovom ZNAK, UZORAK, REŠETKA: PREMA TEORIJSKOM I PROIZVODNOM GLOSARIJU. U dvije različite galerije ovog puta predstavljamo dva različita aspekta istog dizajnerskog projekta – teorijski i istraživački u HDD-u, te proizvodni u izložbenom prostoru tvrtke Regeneracija.

Znak, uzorak, rešetka: Prema teorijskom i proizvodnom glosariju izložbeno je predstavljanje dizajnerskog projekta Tončija Vladislavića razvijanog u sklopu tvornice Regeneracija u Zaboku s kojom danas surađuje, nakon niza godina rada u edukaciji tekstilnih dizajnera na Tekstilno-tehnološkom fakultetu u Zagrebu i Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci. Projekt je naglašeno istraživačkog karaktera pa je stoga zanimljiva činjenica da se imao priliku razvijati u konkretnom industrijsko-proizvodnom okruženju. Upravo zato umjesto jedne, otvaramo dvije „sestrinske“ izložbe na istu temu, ali obrađenu s različitih aspekata. Dok će izložba u ReGaleriji predstaviti gotove proizvode i prototipove ručno taftanih tepiha proizvedene u proizvodnom pogonu Regeneracije, postav u HDD-u usredotočen je upravo na teorijsku i istraživačku dimenziju projekta, njegovu „biblioteku uzoraka“, odnosno sam sistem koji se kreće upravo oko pojmova „znaka“, „uzorka“ i „rešetke“ kao što je naznačeno i u naslovu izložbe.

vladislavic najava4 (Custom)

 

Iz teksta Tončija Vladislavića:
„Znak po svojoj naravi računa na semantičku samoću. U vizualnome prostoru znak tako održava autonomnost i homogenizira značenje protiveći se arbitrarnoj primjeni i/ili interpretaciji. U današnjoj vizualnoj kulturi i praksi posvemašnje olakosti, znak se osamio, slabo je vidljiv, teško čitljiv i bliži je ornamentalnoj razbacanosti gubeći svoje temeljnu, značenjsku ulogu. Vrlo često, znak je u krivome kontekstu, „neutraliziran i pasiviziran“ u prostorima jedne neograničene mreže niza znakova koji grade rešetku (grid) jednakih elemenata / znakova. Tako Rosalind Krauss rešetku vidi kao povijesnu evoluciju označavanja i konstrukcije prostora. Za rešetku, kao povijesno razvijen vizualni konstrukt, ona kaže: „Logično govoreći, rešetka ekstendira u svim smjerovima, do u beskonačnost“ (Krauss, R., Grids, 1979., str. 12). A to i jest odnos konzistencije znaka (sign) i ekstenzije (koegzistencije) znaka u uzorak (pattern). Ovaj projekt, kroz case study dizajna tepiha (Regeneracija) želi propitati pa i reaktualizirati pitanje autonomnosti i snage znaka u relaciji s uzorkom (pattern) kao rešetkom (grid) ispunjenom repeticijskim znakovima. Niz ovakvih jedinica (samples) izložit će se u HDD galeriji, čineći u prostoru sliku „sale“ uzoraka, odnosno biblioteku samostalnih uzoraka koji su u isto vrijeme i repozitorij znakova – objekata ali i prototipni, istraživački, eksperimentalni glosarij, pojmovnik vizualnih označitelja. Paralelno, u Galeriji Regeneracije (Boškovićeva 7b, prostor doslovce nasuprot Hrvatskog dizajnerskog društva) izlagat će se kolekcija gotovih proizvoda. Ta ekstenzija u susjednu galeriju je razložna jer problematizira i stavlja u relaciju znak nasuprot (izmještenih) gotovih proizvoda, teorijskom nasuprot praktičnog. Projekt također, uzimajući Regeneraciju i tepihe kao svojevrsni case study, želi biti povod za raspravu o odsutnosti i /ili prisutnosti znaka i problema označitelja u dizajnu danas općenito.

 

vladislavic najava3 (Custom)
Iz teksta Figura matematičkog tepiha i topološki flooring Sonje Briski Uzelac:

„Galerija HDD kao prostor prikaza teorijske i istraživačke topologije projektnog slučaja iz pogona Regeneracije okuplja tako jedan ograničen univerzalni skup potencijalno neograničenih relacija izložbenih uzoraka. Radi se o izložbi koja sadrži određeno uređeni skup kvadratnih uzoraka 30×30 cm u tehnici ‘taftanih’ tepiha i koja medijski prezentira zamisao rastera/rešetke kao ‘čistog znaka’ minimalističke forme modernizma. Kao sami znakovi konkretnih vizualnih činjenica, tek s ‘okidačem’ pripisanih značenja/referencija, ti prostorno raspoređeni uzorci stvaraju vizualnu realnost koja je univerzalne znakovne a ne mimetičke prirode. Rešetkasta struktura ravnih linija pod pravim kutom konstruira svojim promjenljivim ritmičkim i proporcionalnim odnosima analitički koncept ‘objekta za pod’ kao proces ‘podovanja’ (pokrivanja poda tepihom). U težnji ka stvaranju ravnoteže u relacijama nizova različito raspoređenih i sempliranih uzoraka, pojavljuje se, dakle, figura znakovnog skupa kao zastupanje reduciranim vizualnim sredstvima zamisli o ‘objektivnom izrazu realnosti’. Agens tog zastupanja je sam potencijal znakovno-rešetkastog (samim tim i mrežnog) vezivanja i beskonačne protežnosti u prostoru (prema unutra i prema van), što se postiže konstrukcijom modula (kvadrat) s funkcijom kôda ili matrice koja kao uzorak djeluje pars pro toto. Iz tako vizualno reduciranog, modularno-rešetkastog pristupa pojavljuju se svojstva matematičke logičke analize koja oživljavaju velike ‘priče o skupovima’ iz teorije beskonačnih skupova (primjerice, kako točaka na segmentu ima koliko i u kvadratu). Jedna je od takvih, no zornih a ne apstraktnih, Vilenkinova [N.J. Vilenkin, 1971. Priče o skupovima, Zagreb, Školska knjiga] priča koja se oslanja na narativ ‘međuplanetatnog putnika’ iz SF romana Solaris pisca S. Lema o neobičnom svemirskom hotelu koji je imao beskonačno mnogo soba, ali popunjenih, a u koje je trebalo smjestiti još beskonačno mnogo gostiju. U romanu problem se razrješavao u upraviteljskoj praksi, a u matematičkoj analizi postavljanjem pitanja: ima li više točaka na kvadratu ili na čitavom beskonačnom pravcu? Zapravo, ako pojednostavimo, u oba slučaja radi se o konceptu označiteljske prakse, ili u slučaju prezentirane dizajnerske prakse o njenom spoznajnom modelu i konstruktivnom procesu jezične/znakovne obrade određeno neodređenog skupa novog proizvodnog identiteta.“

vladislavic najava (Custom)

 

Više o autoru izložbe:
Tonči Vladislavić
je redoviti profesor u mirovini. Radio je na Tekstilno tehnološkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i Akademiji primijenjenih umjetnosti Sveučilišta u Rijeci. Osim pedagoškim radom, bavi se znanstvenim istraživanjem, posebno teorijom mode i odijevanja. 2013. osnovao je CIMO – centar za istraživanje mode i odijevanja, čiji je aktualni voditelj. Trenutno je angažiran kao kreativni direktor Regeneracije – dizajn i proizvodnja ručno taftanih tepiha, Zabok. Područje interesa i djelovanja: dizajn mode, tekstila, kostimografija, teorija mode i dizajna. Živi i radi u Zagrebu.

vladislavic najava7 (Custom)