Fenomen Zagrebačkog velesajma zanimljiv je iz više uglova, koje bi se zajednički dalo objediniti terminom društveno-političkog i ekonomskog promotora. Usko vezan uz razvoj privrede, u svojim „zlatnim godinama“ u mnogome je najbolje ogledalo ekonomskog rasta, političkih nastojanja i emancipatorskih ideala socijalističke Jugoslavije. Baštinivši nasljeđe svog prethodnika, Zagrebačkog zbora, osnovanog 1909. godine i jednog od utemeljitelja Međunarodne unije sajmova 1929. godine, 1947. godine doživljava restrukturiranje u skladu s novim ideološko-političkim uvjetima. Zagrebački zbor postaje Zagrebačkim velesajmom, a upravljanje preuzima Narodni odbor grada Zagreba. Prvih poslijeratnih godina njegovo poslovanje primarno je političko-propagandnog karaktera te se sajmove od 1948. do 1951. s razlogom treba promatrati upravo kroz prizmu sovjetskog načina promišljanja njihove uloge i načina upravljanja.

 

 

Promjene koje se događaju usvajanjem Osnovnog zakona o upravljanju državnim poduzećima i višim privrednim udruženjima od strane radnih kolektiva 1950. (kolokvijalno Zakon o predaji tvornica radnicima) i uvođenjem samoupravljanja 1952. godine, bitno mijenjaju smjernice ekonomskog razvoja Jugoslavije. Liberalizacija gospodarstva i prijelaz na gotovo tržišno funkcioniranje privrednih subjekata na domaćem i stranim tržištima posljedično preinačuju ciljeve i način poslovanja Velesajma. Umjesto strogo kontroliranog izloga industrijskih postignuća, Zagrebački velesajam transformiran je u glavnu platformu za razvoj međunarodne trgovine i promociju Jugoslavije te za širenje ideje „jugoslavenskog sna“ među domaćem stanovništvom. Ekonomski, rast Velesajma koji nastupa u drugoj polovini pedesetih godina 20. stoljeća, kako na financijskom tako i na fizičkom planu, rezultat je i pokazatelj rasta jugoslavenske industrije, životnog standarda i političkog kapitala mlade socijalističke zemlje.

 

 

Ovaj tekst nastao je u sklopu istraživanja provedenog za potrebe izložbe Zagrebački velesajam. Propaganda i publicitet 1956. – 1970. koja je u Galeriji HDD-a bila postavljenja od 17. rujna do 10. listopada 2025. godine. Njome se željelo ukazati na glavne strategije i razvoj ekonomske propagande i publiciteta Velesajma u periodu od 1956. do 1970. godine. Suvremenim rječnikom, na politički usmjeren marketing upogonjen vizualnim komunikacijama koje tih godina doživljavaju svoj procvat. Ovo htijenje stoga funkcionira u dva smjera te se može tvrditi da je izložbom predstavljen segment razvoja ekonomskog publiciteta navedenog razdoblja na primjeru Zagrebačkog velesajma. Godina 1956. uzeta je kao početna pošto se te godine podiže novi suvremeni sajam na desnoj obali Save koji je po svojoj izgradnji najmoderniji sajam svoje vrste na svijetu.

 

 

Novo sajmište na desnoj obali Save 1956.–1970.

Čin preseljenja imao je simboličnu, ekonomsku i političku težinu. Odluka o lokaciji gradnje novog sajmišta donesena je tek godinu dana ranije, u jesen 1955. godine i bila je politička. Naime, zbog pojačanog interesa zemalja Istoka i Zapada za sudjelovanjem na tradicionalnom Jesenskom međunarodnom Zagrebačkom velesajmu pitanje lokacije novog prostora sajmišta aktualno je već 1953. godine pošto postojeći prostor u Savskoj nije zadovoljavao potrebe. No tek dvije godine kasnije, odlukom gradonačelnika Većeslava Holjevca odabrana je nova lokacija kojom je označen prelazak grada na dotad većinom neurbanizirano područje južno od rijeke te čvrst stav Grada da Velesajam treba rasti i razvijati se. Izrada planova te osposobljavanje zemljišta i podizanje paviljona trajalo je svega 10 mjeseci. Jesenski međunarodni Zagrebački velesajam otvorio je Josip Broz Tito (koji će to činiti sve do 1975. godine), a to otvorenje ujedno je i prvi prijenos uživo Radiotelevizije Zagreb.

 

 

Fizičko preseljenje i povećanje kapaciteta (koji su pak odgovor na rast poslovanja) pratila je pak proliferacija promotivnog materijala. Katalozi, revije, letci, bilteni glavni su nositelji poruka o širokom repertoaru proizvoda, njihovoj ulozi u podizanju kvalitete života domaćeg stanovništva, ekonomskom čudu koje Jugoslavija postiže tih godina te o mogućnosti i želji za trgovanjem sa zemljama cijeloga svijeta. Afrika – Azija – Jugoslavija nije slučajno odabran slogan koji od 1961., nakon osnivačke konferencije Pokreta Nesvrstanih u Beogradu, iz godine u godinu krasi prostor sajma, podcrtavajući kozmopolitski ambijent i vanjsko-političke pretenzije zemlje koja je svoju poziciju tražila upravo u rascjepu između Zapada i Istoka, obraćajući se prvenstveno globalnom Jugu. Zagrebački velesajam cijelo će desetljeće bilježiti rast poslovanja, koji je praćen podizanjem novih paviljona i širenjem sajmišta. Stagnacija rasta započinje krajem šezdesetih godina prošloga stoljeća, a njome i zaključujemo period kojim se bavila izložba.

 

 

Strategije ekonomskog publiciteta i propagande Zagrebačko velesajma

 

Važnost suvremenog ekonomskog publiciteta i propagande za domaću privredu prepoznata je odmah po uvođenju privredne reforme ranih pedesetih godina. Među ključnim organizacijama zaduženim za njezin razvoj bilo je Servis propagandista OZEHA.[1] Osnovan 1945. godine kao Oglasni zavod Hrvatske (koji je u tijesnoj suradnji s Trgovinskom komorom FNRJ oblikovao ekonomsku propagandu za inozemna tržišta), pedesetih godina preuzima ulogu vodećeg zavoda za publicitet i propagandu, djelujući istovremeno komercijalno, stručno i savjetodavno. Dakle, uz realizaciju konkretnih projekata promocije i plasiranja proizvoda u zemlji i inozemstvu, promiče razvoj i razumijevanje koncepta i uloge publiciteta i propagande u suvremenoj privredi kroz edukaciju vlastitih zaposlenika i suradnika te kroz izdavanje stručnog časopisa Naš publicitet. U časopisu koji izlazi od 1954. do 1976., na više mjesta piše se o ovim pojmovima te se na dobrim i lošim primjerima usmjerava razvoj struke. Propaganda, i to ona „istinita“ vidi se kao „narodno prosvjećivanje“ i uvijek je u odraz društvenog uređenja, dok ekonomski publicitet budi želje ljudi te ih upućuje „gdje i kako će te želje realizirati slobodnim izborom robe ili onih usluga nudioca, koji zavređuju povjerenje kupaca.“[2] „Publicitet djeluje poučno, odgojno, komercijalno i propagandno-politički u najvišem stupnju.“[3] Na propagandistu je da oblikuje plan propagandnih sredstava i poruke na temelju prethodne analize tržišta, koje onda poprimaju svoje vizualne i akustične forme u suradnji s cijelim nizom suradnika (umjetnici, tehničari i dr.). Riječ je o kreativnom autorskom radu.

 

 

Velesajam u tom smislu ima dvostruki zadatak. U okviru svojih sajamskih aktivnosti predstavlja ključno mjesto inozemnim i domaćim organizacijama za promociju roba i usluga dok kroz svoj cjelogodišnji rad promovira vlastitu djelatnost i jugoslavensku ekonomiju u cijelosti. Svoje propagandne aktivnosti strateški planira i provodi preko svojih ureda zaduženih za propagandu i publicitet u suradnji s propagandistima OZEHA. Tri ureda ključna za razvoj ekonomskog publiciteta i propagande Zagrebačkog velesajam su Propaganda, ured za štampu, Dekorativni biro i Foto služba Zagrebačkog velesajma, i oni simultano pokrivaju tri područja: oblikovanje i širenje propagandnih poruka, oblikovanje izložbenih prostora za vrijeme sajmova te produkciju, diseminaciju i upotrebu fotografskog materijala.

 

U okviru izložbe naglasak je u najvećoj mjeri stavljen na tiskani materijal koji se publicira prije godišnjih sajamskih priredbi, a koji spada u domenu ureda Propagande. On se dijeli na redovna propagandna sredstva (plakati, tableauxi, prospekti) te ona izvanredna (novogodišnje čestitke, specijalizirani stolni kalendari, specijalizirane pozivnice – letci, letci za široku publiku, letci za avione, željeznički vozni redovi i dr.). Osim tiskanih medija, Velesajam se snažno oslanja i na masovne medije, radio i novine te televiziju i film.^[4] U ovom području surađuje s javnim servisima tj. provodi i radiotelevizijsku propagandu (za potrebe koje definira opće teme i teme s osvrtom na posebne priredbe), kino propagandu (prikazivanje sajamskih filmova u glavnim republičkim centrima, dijapozitiva na bazi plakata prije kino predstava i prikazivanjem colorcinemascope reklama) i novinsku propagandu za tuzemstvo i inozemstvo kroz članke, intervjue i oglase te na štandovima Međunarodne unije sajmova. Poduzima i posebne propagandne akcije koje podrazumijevaju natječaje za aranžiranje izloga, sajamske cigarete (!), etikete na šibicama i sl.

 

 

Velesajamski uredi zaduženi za propagandu i publicitet

 

Propaganda, ured za štampu, kao što i sam naziv govori, ključno je tijelo zaduženo za oblikovanje svih tiskovina vezanih uz sajamske aktivnosti. Od svog osnutka on tijesno surađuje s OZEHA, s čijim propagandistima već 1947. godine osmišljava Katalog Zagrebačkog velesajma, publikaciju koja prati svaki velesajam (Jesenski međunarodni i Proljetni Zagrebački velesajam, pokrenut 1953. godine). Katalog je od početka višejezičan – uz srpsko-hrvatski, tekstovi su još na engleskom, francuskom, njemačkom, talijanskom i ruskom. Odabran je format koji omogućava lako korištenje te pohranu u torbu ili džep sakoa.

 

 

Koncept kataloga neće se bitno mijenjati u narednim desetljećima, no pažljivijim pregledom njegova izgleda i sadržaja iščitavaju se suptilne promjene vezane uz oblikovanje ključnih poruka i pristup vizualnom oblikovanju, tehnički i tehnološki razvoj tiska, odnos prema autorskim pravima fotografa i primijenjenih umjetnika koji sudjeluju u njegovom nastanku, značaja turizma kao privredne grane te broja izlagača koji sudjeluju na sajmovima. Uvodnik svakoga broja piše generalni direktor Velesajma, Ivan Bačun, u kojemu uz opetovanu želju za suradnjom s inozemnim tržištima, šalje poruke o važnosti i veličini predmetne sajamske manifestacije te naglašava značaj pojedinih industrijskih grana jugoslavenskog gospodarstva. S razvojem tiskarskih tehnika, katalog iz godine u godinu sadrži sve više priloga u boji, što se u najvećoj mjeri odnosi na fotografije i reklame velikih firmi. Uz navođenje autora fotografija u impresumu, u pojedinim brojevima potpisane su i pojedine fotografije za koje se smatralo da osim dokumentarne posjeduju i umjetničke kvalitete, a koje uglavnom prikazuju kulturne i prirodne ljepote zemlje. Tako se na popisu suradnika nalaze naša ponajbolja fotografska imena kao što su Tošo Dabac, Mladen Grčević, Milan Pavić, Vilko Zuber i Ante Brkan, kao i fotografske agencije kao što je AGEFOTO ili pak fotografske službe turističkih zajednica i konzervatorskih ureda. Od 1958. u impresumu se navodi metteur tj. slovoslagar koji katalog slaže pred tisak (Ivana Kögla 1963. zamijenit će Vinko Karabatić), dok se od jesenskog sajma 1961. potpisuje i autor naslovnice koji u pravilu oblikuje i prateći plakat: Osman Berberović dao je vizualni identitet dvjema manifestacijama (jesen 1961. i proljeće 1962.), Edo Murtić zadužen je za vizuale u Međunarodnog jesenskog velesajma 1962., dok od 1963. do 1967. taj posao preuzima Gmitar Obradović. Slavko Henigsman oblikuje naslovnice kataloga iz 1968. i 1969., dok kataloge iz 1970. potpisuje Dušan Bekar. Najzanimljivija rješenja naslovnica međutim zasigurno su ona anonimna iz druge polovine pedesetih koje pokazuju „sretno“ traženje vizualnog identiteta i istraživanje komunikacijskih mogućnosti tiskovina u privredi i sajmovanju.

 

 

Izuzev sajamskog kataloga i plakata, svaku manifestaciju prati i čitav niz manjih publikacija[5] kao što su vodiči „Šetnjom kroz Zagreb“, sajamski vodiči s kartom sajma i sadržajem paviljona, bilteni vezani uz specijalizirane izložbe i prigodna događanja te druge tiskovine (komunikacije za press-konferencije, ulaznice, pojedinačne reklame i slično). Sav tisak obavlja štamparski zavod „Ognjen Prica“.

 

 

Izuzev navedenog, Propaganda, ured za štampu proizvodi i Reviju izvoznika i uvoznika, opsežan katalog razvoja i mogućnosti jugoslavenske privrede namijenjen za strano tržište s bogatim tekstualnim i vizualnim prilozima, koju uređuje Ivan Bačun. U Reviji, koja izlazi od 1956. godine, nalazi se cijeli niz eminentnih suradnika iz privrednog i kulturnog života Jugoslavije kao što su Vicko Krstulović, Bernard Stulli, Marcel Mayer, Ljubo Babić i dr. Visokokvalitetni tisak obavlja Grafički zavod Hrvatske, dok pregršt fotografija Dabca, Đure Szabe, Pavića, Grčevića i drugih, pokazuju visoku kvalitetu izrade i pristupa fotografiranom motivu.

 

 

Među stalnim suradnicima za grafičku obradu oglasa zadužen je Milan Vulpe, dok je za likovnu obradu Revije zadužen Albert Kinert. Kinert iz broja u broj obogaćuje revije vlastitim umjetničkim ostvarenjima koje funkcioniraju kao razdjelnice pojedinih segmenata i podcrtavaju temu broja. Tako u broju 5 iz 1960., u dijelu posvećenom brodogradnji, on stvara niz stiliziranih prikaza brodova, kranova i pogleda na škverove koristeći reduciran kolorit, dajući gotovo apstraktne prikaze ovih industrijskih divova. Osim Revije, treba spomenuti još i sljedeće opsežne tematske publikacije koje izdaje ured (sve priređene na više stranih jezika): Turizam u Jugoslaviji (2 broja) te L’economie Yougoslave. Expo 67’.

 

 

U kontekstu tiskovina, treba spomenuti suradnju Velesajma s Privrednim vjesnikom, izdanjem Trgovinske komore FNRJ. Naime, u vrijeme sajmova izlaze dnevna izdanja posvećena sajamskim aktivnostima, navode se eminentni gosti, prenose dojmovi i platne bilance. Riječ je o klasičnom novinskom izdanju, cijelog formata (broadsheet), koji izgledom i oblikovanjem ne odskače od dnevnih tiskovina vremena.

 

 

Dekorativni biro zadužen je pak za oblikovanje izložbenih prostora za vrijeme trajanja sajmova, a zbog obima zadatka redovito surađuje s cijelim nizom vanjskih propagandnih organizacija kao što su Interpublik, OZEHA, Zagrebreklam, Dekor, Jugoreklam i dr., te zadrugama Likum i Sklad. Pitanje uređenja štandova, način aranžiranja artikla i njihov raspored zasebna je tema za obradu koje u ovoj prilici nema prostora. Međutim, nužno je naglasiti kako je i to segment koji također spada u zadatke propagandista u smislu osmišljavanja koncepta izlaganja i glavnih poruka, da bi njihove ideje opredmetili primijenjeni umjetnici angažirani za oblikovanje štandova (primjerice Milan Vulpe, suradnik OZEHA, više godina je oblikovao Chromosove štandove). U tom smislu, kontinuirana suradnja sa zadrugama Likum i Sklad sugerira i da je sam Velesajam na poslovima oblikovanja izlagačkog prostora redovito surađivao s umjetnicima i bez posredstva propagandnih organizacija.

 

 

Foto služba Zagrebačkog velesajma uspostavljena je najkasnije 1951. godine te je, prema Sajamskom redu,[6] bila jedini servis ovlašten za fotografiranje sajamskih manifestacija i izložene robe te za njihovu distribuciju. Ovo sugerira da je Velesajam imao svojevrsnu kontrolu i monopol nad fotografskim sadržajem koji je potom distribuirao medijima. U albumima koji su činili fotografski arhiv Zagrebačkog velesajma, nalaze se fotografije otvorenja i visokih dužnosnika, ambijenti i izlošci u paviljonima i na otvorenom, gomile posjetilaca i izgled Velesajma generalno. Žigovi na fotografijama nažalost ne nose podatke o snimatelju/ima, međutim razvidno je da osim kadrova službe fotografije snimaju i vanjski suradnici, već navedeni Dabac, Grčević, Zuber, Szabo, Pavić i dr., koji uredno označavaju vlastite fotografije. Značajan fotografski korpus povezan s Velesajmom jest i dio arhiva AGEFOTO, republičke agencije koja je vjerojatno dokumentirala sajamske aktivnosti po političkom nalogu.

 

 

U vremenu kada je se fotografija se shvaćala kao ključni prenositelj istinitih informacija i snažno propagandno sredstvo, osnivanje fotografskih službi bilo je od izuzetne važnosti na širem društvenom polju. Fotografske službe privrednih organizacija u velikom su dijelu danas izgubljene, što korpus fotografija koje su ostale iza Zagrebačkog velesajma čini još značajnijim. One su u kontekstu izložba najznačajnije upravo kao vizualni tragovi komunikacijskih alata prošlog vremena – zastava, logotipova, plakata, bannera – koji su nastanjivali prostor Zagrebačkog velesajma u vrijeme sajmova, privlačeći posjetitelje svojim oblikovanjem i koloritom.

 

 

Reprezentativni foto albumi

 

Vezano uz medij fotografije, zanimljivo je u ovom kontekstu spomenuti i reprezentativne albume koji su se izrađivali pedesetih godina prošloga stoljeća kao luksuzni pokloni u malim naknadama. Na izložbi su pokazana dva takva albuma koji su nastali uz specijalizirane izložbe Porodica i domaćinstvo – manji i jednostavniji uz izložbu 1957. godine i veći, luksuzniji uz izložbu 1958. godine. Koncept je jednostavan. U kožne albume umetale su se crno-bijele fotografije koje su dočaravale atmosferu i proizvode na pojedinoj izložbi.

 

 

Manji album iz 1957. godine pratio je izložbu Porodica i domaćinstvo s dječjim sajmom, održanu u sklopu Proljetnog zagrebačkog velesajma i to na starom prostoru u Savskoj. Dimenzije album su 34×24 cm te sadrži 18 listova s 30 crno-bijelih fotografija. Na prvom listu napisano je ime izložbe i godina te umetnut stilizirani crtež roditelja s djetetom. Na svakom narednom listu nalaze se po dvije fotografije bez dodatnih tekstualnih pojašnjenja, no na njima se jasno vide izgled paviljona u kojoj je bila izložba, organizatorica Pepica Kardelj, eminentni gosti uključujući Josipa Broza Tita u društvu direktora Velesajma Ivana Bačuna. Posebno zanimljive su fotografije koje pokazuju na koji način se upotrebljavaju novi kućanski aparati kao što je valjak za peglanje, suvremeni namještaj te posebno nova kuhinja.

 

 

Veći album, iz 1958. godine, luksuznije je opremljen i sadrži 29 listova s 47 fotografija. Na njegovim crvenim koricama zlatnim je slovima utisnut naziv manifestacije i zaštitni znak organizacije, rad Dušana Bekara. Na prvom listu nalazi se posveta: „podpredsjedniku narodnog odbora grada zagreba / soki krajačić / kolektiv ›interpublica‹“ koja nedvosmisleno ukazuje na činjenicu da je album napravljen kao dar i da je njegova izrada povjerena oglasnoj agenciji Interpublic. Izložba Porodica i domaćinstvo 1958., za razliku od prethodne, održana je na novom sajmištu u sklopu Međunarodnog jesenskog velesajma. Album predstavlja izložbu kroz tematski grupirane cjeline. Kao i kod prethodnog, prve stranice prenose atmosferu na izložbi te prikazuju visoke uzvanike koji su ju pohodili: Tito i Pepica Kardelj, Jovanka Broz, Većeslav Holjevac i drugi. Ovaj segment je i naslovljen „otvorenje i posjeti“. Sljedeći segment albuma odnosi se na „ulazni prostor“ – uz naziv nalazi se velika fotografija montažnog zida na kojemu se nalazi veliki Bekarov logo ispod kojeg piše naziv izložbe te podnaslov „zajednica preuzima danas veliki dio brige za porodicu“ čime je jasno sugeriran cilj izložbe: predstaviti ideju života socijalističke obitelji u modernom gradu kojoj pomaže mreža institucija društvenog standarda. Na sljedećim fotografijama vidi se niz edukativnih panela i grafova kao i maketa suvremenog gradskog naselja s kolektivnim stanovanjem. Nadalje su segmenti posvećeni specifičnim temama: „servisi i dječje ustanove u stambenoj zajednici“ s fotografijama veš mašina, dječjeg namještaja, opremom za dječje parkove; „društvena prehrana“ koje stavlja naglasak na važnost toplog obroka koji će međutim biti poslužen na radnom mjestu ili školi u velikim menzama; „katedra ekonomike i domaćinstva“ s fotografijama suvremenih kuhinja. Segment „suvremena organizacija trgovine“ donosi fotografije dva montažna objekta podignuta za ovu priliku. Riječ je o prototipu novog modernog supermarketa arhitekata Zdravka Gmajnera, Stjepana Milkovića i Emila Ladineka,  i konfekcijske robne kuće Aleksandra Dragomanovića i Ninoslava Kučana, koji su kasnije preseljeni na nove lokacije u Zagrebu. Album završava segmentom „stanovanje“ i fotografijama novog modernog namještaja. Iz ovoga je jasno da je izložba bila značajna iz više razloga: domaćem stanovništvu predstavila je ideju modernog života u gradu, dok je stranim posjetiteljima predstavila razvoj standarda i podizanja kvalitete života u zemlji.

 

 

Zaključno

Razvoj ekonomskog publiciteta i propagande neodvojivo je od ekonomsko-ideoloških pozicija kao i od vizualno-oblikovnih dosega zajednice. U tom smislu, primjer Zagrebačkog velesajma jasno pokazuje da su napredak i razvoj privrede te postizanje boljih ekonomskih rezultata promicani ne samo kroz naglašavanje kvalitete proizvoda već i kroz visoko-umjetnički oblikovan tiskani materijal, fotografiju i masovne medije koje je Velesajam producirao sam ili u suradnji s vodećim propagandistima onog vremena. Pregršt plakata, letaka i kataloga proizvedene su u ponajboljim tiskarama u nakladama nevjerojatnim za današnje prilike.[7] Fotografski arhiv Velesajma, iako zaboravljen i zametnut, sadrži tisuće fotografija, a njemu treba pribrojati segmente AGEFOTO posvećene Velesajmu kao i snimke honorarnih fotografa koji su bili angažirani da snimaju sajmove. Propagandni dugometražni i kratkometražni filmovi te filmovi snimani na Velesajmu također su impozantni u svom broju. Tko zna što se još sve nalazi u arhivi HRT-a, i što još čeka biti pronađeno.

 

 

Istraživanje fenomena Zagrebačkog velesajma opetovano pokazuje u kojoj je sve mjeri u svojim „zlatnim godinama“ oblikovao društveni, politički, ekonomski i kulturni život Zagreba i Jugoslavije, te otkriva kako se ono najbolje od arhitekture, urbanizma i oblikovanja kasnih pedesetih i šezdesetih godina prošloga stoljeća manifestira i u njegovom radu. Ovo pak ukazuje ne samo na visoke standarde i autonomnost stručnjaka u umjetničkom polju tog vremena nego i na svijest velesajamske uprave o važnosti kvalitetne i promišljene reprezentacije.

Povijest Zagrebačkog velesajma tek treba biti napisana. Segmenti političkog, ekonomskog, društvenog i kulturnog života koji su se manifestirali i ispreplitali na Proljetnom i Jesenskom međunarodnom zagrebačkom velesajmu, čak i zasebno istraženi pokazuju proaktivan duh vremena koji, ako i nije u potpunosti uspio ostvariti zamišljeno, se kontinuirano trudio promovirati ideje modernosti i djelovati emancipatorno. Upravo stoga i ovom se izložbom želi ukazati na potrebu sustavnog i multidisciplinarnog istraživanja Zagrebačkog velesajma. Ovaj prilog, tekstovi Sonje Leboš i Sanje Bachrach Krištofić te realizirana izložba samo su djelić onoga što još treba istražiti.

 

[1] Više o OZEHA vidi u Igor Lah „Ozeha: O jednoj povijesti oglašivačke industrije“, Fragmenti dizajnerske povijesti, ur. M. Golub, Zagreb, 2019., 263-266

[2] Naš publicitet, god. 2, br. 2, 1955.

[3] Naš publicitet, god. 1, br. 1, 1954.

[4] Više o masovnim komunikacijama, filmu i televiziji vidi u https://dizajn.hr/blog/zagrebacki-velesajam-masovne-komunikacije-televizija-tisak-film/

[5] Detaljnije o plakatima i publikacijama Zagrebačkog velesajma vidi na https://dizajn.hr/blog/zagrebacki-velesajam-dizajn-propaganda-i-modernizacija/

[6] U točci 10 Sajamskog reda piše: Reklamne objave dozvoljava Uprava Zagrebačkog velesajma samo na određenim mjestima, na temelju propisane prijave ili posebnog ugovora. Izlagači i poslovni interesenti mogu dobiti fotografske snimke preko Foto službe Zagrebačkog velesajma koja je jedina ovlaštena vršiti takova snimanja.

[7] Navedimo samo da su plakati tiskani u do 17.000 primjeraka, dok u slučaju informativnih letaka govorimo o stotinama tisuća primjeraka. Ovo pak pokazuje važnost Velesajma u privrednom i političkom smislu. Naime, tih godina nerijetko svjedočimo nedostatku materijala ili termina u tiskarama, o kojima očito ne možemo govoriti u našem slučaju.