SVJETLANA DESPOT: “Dizajn je znak prosperiteta sredine”

despot

“Glava je puna i najteže je zaustaviti ideje i usmjeriti ih. Nekih se moraš odreći, odvojiti bitno od nebitnoga. Onda se javi prva ideja vodilja, upali se lampica. Tako blink krene s nekim sloganom ili filmom u glavi. Inspirirana sam organskim oblicima i svijetom oko sebe. Dizajnirati prostor je način stvaranja jedinstvenog senzornog okruženja koje djeluje neprimjetno i kohezivno. To je jedinstven mikro-svemir koji stvara utjecaj na svoje korisnike i može donijeti sreću, mir i inkluzivnost. Interijer često zamišljam kao nastavak urbanog tkiva koji povezuje okoliš s njegovom nutrinom, stvarajući vizualnu vezu između vanjskog i unutarnjeg prostora, uvažavanjem elemenata prirodnog okoliša.” – Razgovarala: ORA MUŠĆET

Povodom ovogodišnje Izložbe hrvatskog dizajna 19/20, razgovarali smo sa Svjetlanom Despot, jednom od članica ocjenjivačkog suda. Svjetlana Despot dizajnerica je interijera i produkt dizajnerica s više od 25 godina iskustva. Po završetku Građevinskog fakulteta u Rijeci, zapošljava se u IGH (1986. – 1992.) te paralelno pohađa privatnu školu dizajna interijera (1988. – 1990.). Godine 1992. Svjetlana Despot osnova Data Decor dizajn centar koji se od početka bavi dizajniranjem i proizvodnjom uporabnih predmeta. Tada započinje suradnju s hrvatskom industrijom namještaja i tvornicama tepiha, što ju čini pionirkom hrvatskog produkt dizajna. Razvila je niz unikatnih proizvoda za poznate kupce u Hrvatskoj i inozemstvu, ali i proizvode koje hrvatska industrija serijski proizvodi. Stalna želja za usavršavanjem navodi je na pohađanje Chelsea College of Art and Design u Londonu. U sklopu Data Decor centra, osniva zaseban dizajn odjel, Interior & Product Design Studio, koji se bavi dizajnom interijera i produkt dizajnom. Godine 2004. Svjetlana Despot pokreće vlastiti brend Data by Despot. Zahvaljujući izvrsnom poznavanju materijala i tehnologije proizvodnje, organizirala je proizvodnju i distribuciju proizvoda stvorenih prema DIY modelu. Unutar brenda Data by Despot osmislila je šest kolekcija koje broje više od stotinu različitih predmeta. Od samih početaka, Data by Despot izdvaja se inovativnim pristupom dizajnu i proizvodnji. Svaki projekt, od najmanjih detalja do finalnog proizvoda, istovremeno uključuje spajanje visoke tehnologije i pomalo zaboravljenih tehnika ručnog oblikovanja. Dizajnerica i danas svoj rad usmjerava prema istraživanju strukture materijala, ali i prema primjeni tradicionalnih tehnika ručnog oblikovanja. Predstavljanje u muzejima diljem svijeta i osvajanje nagrada za kolekcije ovoga brenda doprinijeli su njegovom prisustvu na stranom tržištu.

 

OM: Većina dizajnera koja se počela baviti oblikovanjem prije uspostave studija dizajna u Zagrebu, svoj je put započela samostalno se obrazujući, uz pohađanje studija nekog humanističkog usmjerenja. Kod vas je priča ponešto drugačija jer u svijet dizajna ulazite nakon završenog Građevinskog fakulteta – iz tehničkih znanosti u jednu u kojoj se stečena znanja miješaju s umjetničkim impulsima. Kako ste se odlučili na takvu promjenu, odbacivanje sigurne karijere i ulazak u dizajn interijera koji se je tada smatrao uglavnom suvišnim?

SD: Moja  priča je jednostavna. Od malena imam potrebu za stvaranjem, i ne mogu se „ugasiti“ i stati. Sjećam se davnih dana, kad sam tek uređenu djevojačku sobicu temeljito redizajnirala. Danas sam zahvalna svojim roditeljima što su mi dopustili slobodu izražavanja. Moja mama je bila jako kreativna i svoj talent je iskazivala kroz hobije. Najčešće se iživljavala na meni i izrađivala mi lude kreacije, tako da sam svaku subotu imala novo ruho, gdje ni sama nisam znala, što je nogavica a što rukav. 😉

Naravno, taj gen se prenio na mene, iako je u ono doba smatrala, da i ja, poput nje, trebam imati nešto „čvrsto“ , a da mi kreativnost treba biti hobi. Tako sam krenula vrlo „čvrsto“ na  Građevinski fakultet. Kasnije sam se još čvršće zaposlila u IGH i čvrsto odlučila mijenjati svoju sudbinu. U IGH sam provela 6 godina i uvijek sam nešto sa strane stvarala. Godine 1992. sam se ohrabrila, sa tada samo 29 godina i otvorila DataDecor dizajn centar, koji se od svojih početaka bavio dizajniranjem i proizvodnjom uporabnih predmeta. Tako sam krenula slijediti svoje snove, pa sam čak i godišnje odmore koristila za usavršavanja u inozemstvu. Čak nije smiješno, nego ludo i hrabro. Kada nemate iskustvo, a imate želju, ona vas „nosi“, dok o posljedicama ne razmišljate. Ne znate što vas čeka. Nailazila sam na prepreke od kojih me je boljela glava, ali riješavala sam ih na svoj način.

Sada mi pokoji put fali to neznanje, hrabrost i srljanje. Nisam se bojala posljedica, a ni procjene. Samo sam išla. Kao dijete kada uči hodati… ide, padne, pa se digne i eto prohoda. Iskustvo je dragocjeno, ali predviđa, a time i koči.

OM: Znali ste reći kako vam je, uz formalno obrazovanje na Školi za dizajn interijera i kasnije pohađanje Chelsea College Of Art And Design u Londonu, najviše koristilo čitanje stručne literature iz koje ste crpili potrebne dodatne informacije i inspiraciju za rad. Je li konstantno informiranje i time potraga za unapređenjem vlastitog rada nešto što vas i danas inspirira? Koliko je čitanje, „studiranje“ povijesti dizajna i promatranje rada kolega važno za formiranje kvalitetnog dizajnera?

SD: Nekada sam upijala znanje iz stručne literature, teglila sam te teške knjige i sjećam se da mi je kofer uvijek bio pretežak na Check-inu J. Danas više promišljam i promatram. Zanimaju me neke druge znanosti i kroz njih tražim inspiraciju. Poput antropologije, povijesti, psihologije, sociologije i dr. Znanje je alat – poput vilice i noža – i njime se služiš. Danas čak izbjegavam listati časopise i stručnu literaturu jer me nekako truju i ne ostajem svoja. Strah me da će mi u pozadini mozga ostati nešto i da ću nesvjesno početi kopirati. Radije ostajem čista od utjecaja.

Ovako izolirana, potpuno sam okrenuta poslu i sama sam sebi najoštriji kritičar! Ipak, kad ponekad ne vidim šumu od stabla, s kolegicom prokomentiram nedoumice i razgovorom si očistim misli.

 

"Wave", tabure "Structural Collection" 2008.

“Wave”, tabure
“Structural Collection”
2008.

 

 

OM: U vrlo neizvjesnim vremenima odvažili ste se na osnivanje vlastite firme Data Decor koja je kroz godine proširila grane svoga djelovanja. Ono što je ostalo među glavnim postulatima Data Decora je usmjerenost na kvalitetno oblikovanje pomno biranim materijalima, ali prije svega na dizajniranje proizvoda stvorenih za ljude. Naglasak je stavljen na humaniziranje predmeta s kojim će korisnik moći stvoriti nekakav odnos. Čime postižete taj efekt? Kako proizvodi plasirani na tržište uspiju sačuvati osjećaj jedinstvenosti?

 

SD: U doba kad još tržište nije bilo otvoreno, Data Decor je projektiranjem interijera ostvarivao ono što mi je u njima nedostajalo. Bila sam okružena sa svim mogućim izvorima svjetskog dizajna, a tržište je bilo zatvoreno i logično je da u takvom okruženju čovjek dobije poticaj da i sam obilježi svoj svijet kakvim novim predmetom. Ideje jednostavno same niču, a zatim je potrebna upornost i dovitljivost da se one i realiziraju. Moji produkti nisu potrebni, ali se naslanjaju i druže s ostalim funkcionalnim predmetima i pružaju upravo ono što nedostaje u slagalici. U mojoj viziji, razlog postojanja dizajna je njegova komunikacija s čovjekom, uljepšavanjem njegova života. Hm hm, ne smijem koristiti riječ lijepo, jer će me struka smatrati površnom! 😉 Ipak, lijepo djeluje na emocije, izaziva ugodu, pa ako još i zadovoljava funkciju, postaje  još poželjnije. Radim i shvaćam možda čak previše osobno, nisam posvećena funkcionalnosti, ne skrivam se iza racionalnog.

OM: Unutar brenda Data by Despot nastaju čitave kolekcije namještaja, kućnih potrepština i ukrasa, kojima je zajednička kombinacija korištenja visoke tehnologije i pomalo već zaboravljenih tradicionalnih načina vezenja i oblikovanja. U kolikoj mjeri moderna tehnologija može ustupiti mjesta tradicionalnom, ručnom oblikovanju predmeta?

SD: Ne može ustupiti mjesto. To su dva različita smjera i dva različita cjenovna razreda, dva različita pristupa. Strojno proizveden tepih se proizvede za jedan dan, a neki Bahtijari tepih vezu male ručice bar godinu dana . Davne 1999. godine napravila sam kolekciju pod nazivom Past time collection i bila je to izvrsna kolekcija, a sastojala se od pleterne ornamentike, vezova, čipki do ličkih biljaca, ali nažalost preskupa zbog količine tradicionalnog ručnog rada i organizacije vezilja i tkalja. Ja pokušavam kombinirati visoku tehnologiju i tradicionalan rad.

"Biljac", jastuk, 1999. / "Rose", tabure, "Home Plus Collection-Plastic Night", 2008.

“Biljac”, jastuk, 1999. / “Rose”, tabure, “Home Plus Collection-Plastic Night”, 2008.

 


OM: Kod nekih je predmeta vaša fascinacija tradicionalnim zanatima jasnija, a ornamenti se izravnije preuzimaju. Jedan od takvih primjera je vrlo popularan dubrovački suvenir koji dolazi u obliku notesa, bookmarka, privjesaka i drugih predmeta, a koji je nastao prema predlošku kadifače, tradicionalnog konavoskog veza. Je li u ovakvim slučajevima potrebno određeni ornament dodatno stilizirati ili ga preuzimate direktno, s njegovim originalnim elementima?

SD: Tradicionalni ornament češće očistim od meni suvišnih detalja, koristim cijeli motiv ili cropam interesantan dio – tada se ornament nazire sa svojim glavnim karakteristikama. Kadifača je vrlo pogodna jer je geometrična. Prije par godina sam se bacila u potragu za magijskim simbolima u Hrvata, ali mi očito nemamo sklonost prema magijiJ poput nekih bliskih ili dalekih nam naroda. Tepih oduvijek evocira svoju civilizacijama staru funkciju prenošenja poruka. U Hrvatskoj sam pronašla samo jedan iz okolice Slavonskog Broda.  Suprotstavila sam motiv tradicije i suvremenosti. Monokromne plohe neoplasticistički (De Stijl) izražaj utopijskih ideala duševne harmonije, dok se sa druge strane našao etnografski motiv „Dvoje leglo, troje osvanulo“ koji predstavlja osebujno žensko pismo ljubavnog i erotskog karaktera kao simbola plodnosti i zaštite od uroka. Kaos + red  zajedno u paketu! Dakle sve je dopušteno, ali morate imati razlog za to.

 

"Kadifacha", set posuđa, "Little Things Collection-Kadifacha", 2011.

“Kadifacha”, set posuđa,
“Little Things Collection-Kadifacha”, 2011.


OM: Poznavanje materijala, njegova ponašanja, mogućnosti prerade i vrste primjene jedna su od osnova bavljenja produkt dizajnom. U vašim se radovima najčešće susrećemo s filcom kao osnovnim materijalom. Što vas je privuklo upravo filcu? Koje ga karakteristike čine posebnim i zahvalnim za obradu?

SD: Čvrstoća i fleksibilnosti koju uvažavam kod filca omogućava mi transformaciju plošnih komada tekstila u voluminozne objekte, pretvarajući jednostavan koncept u zamišljeno koncipiran, tako da konačni proizvodi prelazi u meki oblik. Bilo da se radi o kompliciranoj Structural Collection ili jednostavnoj Inside Out Collection uvijek prelazi iz tvrdog i plošnog u meku formu.

"Koverta", kutija, "Inside Out Collection-Koverta", 2012.

“Koverta”, kutija,
“Inside Out Collection-Koverta”, 2012.

 

OM: Još jedna, nimalo manje važna osobitost vašeg dizajna je ponovno korištenje, odnosno reciklaža odbačenih proizvoda i materijala koji postaju bazom finalnog produkta. Tako je nastala Recycle kolekcija čiji su predmeti dobiveni korištenjem odbačenih najlonki koje nisu prošle tvornički test kvalitete. Iz nježnog materijala stvoren je čvrsti i topli proizvod, ponovno zahvaljujući spoju modernog i tradicionalnog oblikovanja. Je li ovaj materijal odmah spreman za upotrebu ili ga je prije primjene potrebno doraditi? Kako teče proces izrade jedne Hula Hula stolice?

SD: E, ta je stolica obišla cijeli svijet, a doživjela je čak bombardiranje u Holonu. Hula Hula je nastala kao gesta suprotnosti – ne biti lijep nego karakteran, kao kombinacija starih oblika s novim mogućnostima, kombinacija starih već zaboravljenih zanata s novim suvremenim materijalima.

"Hula Hula", stolica, "Recycle Collection", 2010.

“Hula Hula”, stolica, “Recycle Collection”, 2010.

Oblik je proizašao kombiniranjem dosadnog AltDeutsch nasljeđa u kojem sam odrasla s istraživanjem novih mogućnosti. Tako prednje noge asociraju na oblikovno strog i tvrd AltDeutsch , koji je istovremeno i mekan, dok je stražnjica suprotna njima, proizašla iz ravne i jednostavne forme. Iako se radi o reciklaži, rad je svejedno vrlo zahtjevan. Od svake nogavice potrebno je dobiti tri niti koje ručno spajamo da bismo dobili klupko. Sati i sati pripreme čarapa, kao i bezbroj sati koje je naša marljiva „baka“ Marica provela pletenjem, uloženo je u proizvodnju jedne navlake stolice. Novi materijal sada postaje intrigantna mješavina, a svaki detalj istovremeno obuhvaća  high-tech  tehnologije i već zaboravljene manualne  sposobnosti. Čarobno je da različite debljine čarapa propuštaju  svjetlost i sjene, čime iz monokromatskog prelazi u višebojnost. Govorimo li o umjetnosti ili serijskoj proizvodnji? Granica između ovo dvoje ovdje je vrlo tanka. Ova stolica je, iako se radi o reciklaži vrlo zahtjevna i nimalo komercijalna. Ona je jednostavno koncept, neko moje istraživanje.

“Kažem si tvrdo protiv mekog,  a onda urednost  scenografije volim nečim namjernim poremetiti. Zamišljam prostor kao teatralnu scenu koja svojim teksturama, oblicima i bojama pobuđuje emocije kako bi privukla ljude da u njoj borave.”

 

OM: Nakon Recyclea, uslijedila je Inside Out kolekcija stvorena kombinacijom filca dobivenog od prerađenog PET otpada i vune, kao što je slučaj s cijenjenom Koverta kolekcijom. Gledate li na današnju industriju namještaja kao na ekološki neodrživu privredu ili ovako inovativna rješenja polako preuzimaju vodstvo?

SD: Kolekcija Inside Out logičan je nastavak istraživanja forme i strukture na mom mediju – filcu. Nakon kompliciranja u Structural Collectionu gdje sam strukturu dobila preciznim radom , važan  trenutak mi je bio odmak od klasične obrade tekstila – šivanja! Taj produkcijski pomak u dizajnu spojeva postignula sam uvažavanjem čvstoće. Filc je gust, fleksibilan i čvrst, što omogućava transformaciju 2D tekstila u voluminozne 3D predmete pa konačni proizvodi prelaze u meki volumen. Proizvodi se kroje iz jednog komada. Sklapanje je jednostavno i bez dodatnih alata pa je otvorena opcija plošnog pakiranja i transporta.

"Koverta", taburei, "Inside Out Collection-Koverta", 2012.

“Koverta”, taburei,
“Inside Out Collection-Koverta”, 2012.

Odabrani materijal – filc proizveden je tehnološki zahtjevnim procesima od PET ambalaže i vune, gdje poliester određuje ekološki identitet, a vuna pruža željenu mekoću. U ovoj kolekciji sam uspijela sniziti cijenu rada, pakiranje i transport i zadovoljiti ekološku osviještenost. Nažalost mislim da većini kupaca nije bitna ekološka održivost. Pogledajmo oko sebe i što vidimo?! Gomilu kopija, diskutabilne kvalitete, ali vrlo niske cijene.

Međutim, danas su ipak poneki zabrinuti za svoje okruženje i štete na njemu izazvane industrijskom proizvodnjom. Proizvod treba biti mudar i proizveden od recikliranog materijala ili imati mogućnost reciklaže. Ne preuzimaju, ali bi trebali preuzeti vodstvo.

OM: U sklopu Data Decorinog „odsjeka“ za arhitekturu i dizajn interijera, i sami ste imali priliku sudjelovati u stvaranju idejnog projekta za uređenje i prenamjenu zgrade Exportdrva. Priča nastaje u sklopu projekta Slatko i slano u organizaciji DeltaLaba i Idisa Turata. Što smatrate važnim kod prenamjene građevine? Koliku si intervenciju u zadani prostor dopuštate?

SD: Što je moguće više zadržati izvorno, a tokom vremena, ako je to moguće, ukloniti dodane ekstenzije. Svaki novi zadatak zahtijeva novo promišljanje tako da nemam recept. Zavisi o funkciji i položaju. Kod Exportdrva zadatak je bio minimalnim intervencijama redizajnirati postojeću zgradu. Funkcionalno, projekt je predviđao prenamjenu građevine u raznorodne izložbene i koncertne prostore. Zbog ograničenog budžeta ove sam intervencije svela na minimum. Tako koncepcijski, projekt transformacije mogu podijeliti po vrsti intervencija kojima sam se služila, na manipulaciju postojećim elementima te dodavanje novih elemenata.

Exportdrvo Rijeka, pročelje, 2018.

Exportdrvo Rijeka,
pročelje, 2018.

 

 

Exportdrvo Rijeka, Zelena ulica, 2018.

Exportdrvo Rijeka,
Zelena ulica, 2018.

 

Intervencija izvana temelji se na ugradnji zelenila. Zelenilo ovu građevinu pretvara u supstitut za zeleni public space uz vodu u središtu Rijeke. Jer Rijeka je grad bez parkova i trgova! Građevinu Exportdrva pretvoriti u njezinu suprotnost i obući je u plašt zelenila, tako da je pristup do građevine ispunjen stablima, čelična evakuacijska stubišta obavijena su plaštevima biljaka penjačica, a slobodna polja između velikih betonskih stupova na fasadi ispunjavamo grafitima pozvanih riječkih street artista na sličan način kao i do sada. Kako posjetitelj ulazi dublje u strukturu građevine, tako je i njegov put kroz prostore interijera, koje sam zamislila kao ekstenzije javnog prostora, popraćen motivima bilja. Što više prilazimo intimnijim ili utilitarnijim prostorima u dubini zgrade, time se više udaljavamo od motiva zelenila. Finalna tehnika u transformaciji zgrade Exportdrva je reciklaža i ponovna upotreba odbačenih materijala kao uspomena na staru funkciju građevine i neku staru industrijsku Deltu.

Exportdrvo Rijeka, presjek, 2018.

Exportdrvo Rijeka,
presjek, 2018.

 

Projekt Exportdrva konceptualno je preklapanje dvaju slojeva koje sam zamislila, mreže zelenila koja je najgušća na opni građevine i u javnoj sferi, a koja se prodorom u zgradu prorjeđuje, te sloja instalacija od recikliranog i odbačenog materijala koji obilježava sadržaje u unutrašnjosti zgrade.

OM: Uspoređujući nekadašnju umjetničku scenu i industrijsku proizvodnju u Rijeci s današnjim unificiranjem i zapuštenosti nekadašnjih industrijskih pogona, osjećate li da ipak sada, u godini Rijeke kao prijestolnice kulture, dolazi do pozitivnih naznaka i novih mogućnosti?

SD: Draga Ora, ni sama ne znam što da kažem. Volim svoju Rijeku, volim ljude koje srećem, a znam ih od djetinjstva  i taj pogled, tu snagu mora, bez kojeg ne bih mogla živjeti. Sada osjećam zbrku u mom gradu i mislim pozitivno da će se kroz godinu pročistiti.

Trgovački centar Uranium, Novouralsk (Rusija), proces dizajniranja prostora, 2019.

Trgovački centar Uranium, Novouralsk (Rusija), proces dizajniranja prostora, 2019.

 

OM: U ovom, ali i u drugim projektima uređenja interijera i arhitektonskih zahvata, građevinu povezujete s njezinom okolinom, nastojeći stvoriti sklad i ispreplitanje vanjskog i unutrašnjeg prostora. Čime određujete dizajn prostora, što je prvo od čega polazite pri njegovom osmišljavanju?

SD: Kao što sam i prije rekla, ne mogu se „ugasiti“. Glava je puna i najteže je zaustaviti ideje i usmjeriti ih. Nekih se moraš odreći, odvojiti bitno od nebitnoga. Onda se javi prva ideja vodilja, upali se lampica. Tako blink krene s nekim sloganom ili filmom u glavi. Inspirirana sam organskim oblicima i svijetom oko sebe. Dizajnirati prostor je način stvaranja jedinstvenog senzornog okruženja koje djeluje neprimjetno i kohezivno. To je jedinstven mikro-svemir koji stvara utjecaj na svoje korisnike i može donijeti sreću, mir i inkluzivnost. Interijer često zamišljam kao nastavak urbanog tkiva koji povezuje okoliš s njegovom nutrinom, stvarajući vizualnu vezu između vanjskog i unutarnjeg prostora, uvažavanjem elemenata prirodnog okoliša. Na ovaj se način projekt predstavlja kao da je ondje oduvijek i  trebao biti.

 

Bura design store, Rijeka, 2017.

Bura design store, Rijeka, 2017.

 

"Swift Wall", paravan, "Home Plus Collection-Space Deviders", 2016.

“Swift Wall”, paravan,
“Home Plus Collection – Space Deviders”, 2016.

 

OM: U vašem dosadašnjem radu, brojni interijeri podsjećaju na kazališne ili filmske scene u kojima se osjećaj prostora gradi dramatičnim kontrastima boja ili korištenjem paravana Swift Wall.[1] Posebno bih istaknula upotrebu pomalo nekonvencionalne crne koja se ponekad nazire u detaljima, dok nekada vodi glavnu riječ. Koliku ustvari ulogu ima slaganje boja i materijala u prostoru?

SD: Materijalom i bojom imam moć skrenuti pažnju. Napraviti Up-Down. E, ta moja crna! Otkad znam za sebe nosim crnu odjeću i volim crnu jer ona integrira sve boje u sebe. Imam tri boje/neboje koje koristim, a to su crna, bijela i crvena. Krenem „plesti“ boje, teksture, materijale, oblike i mirise. Kažem si tvrdo protiv mekog,  a onda urednost  scenografije volim nečim namjernim poremetiti. Zamišljam prostor kao teatralnu scenu koja svojim teksturama, oblicima i bojama pobuđuje emocije kako bi privukla ljude da u njoj borave. Svi smo opterećeni globalno svakodnevnim obavezama i često osjećamo potrebu za bijegom. Tu potrebu za bijegom materijaliziram u različitim emocionalno nabijenim formama čime pokušavam stvoriti sliku imaginarne vizije. Nisam obožavatelj trendova i hitova. Draži mi je dobar dizajn, koji ako je dobar ima trajnost, makar nas potrošačka industrija i mediji tjeraju na trendove, a time i brze promjene. Važno mi je da projekt ima priču, prizvuk, atmosferu, toplinu i gostoljubivost.

Slastičarnica Abbazia, Opatija, 2019.

Slastičarnica Abbazia, Opatija, 2019.


OM: Osjećate li dovoljnu slobodu pri radu, imate li priliku stvoriti total dizajn prostora, s obzirom na različita područja koja Data Decor pokriva, od projektiranja i prenamjene, pa do opremanja prostora najmanjim detaljima?

SD: Najdraži mi je uvijek onaj sljedeći projekt jer ću možda u njemu imati mogućnosti postići savršenstvo, hahaha… Naravno, to je nedostižan cilj i upravo zbog toga se i bavim ovim poslom – on nikada nije gotov. U svakom projektu nastojim stvoriti zaokruženu cjelinu, ali s dosta otvorenih vrata tako da ga korisnik može nadopuniti, prilagoditi, da prostor može starjeti i sazrijevati sa svojim korisnikom.

Hotel & Resort Novi, Novi Vinodolski, 2008.

Hotel & Resort Novi, Novi Vinodolski, 2008.

 

OM: Ove godine ste jedna ste od članica ocjenjivačkog suda Bijenalne izložbe hrvatskog dizajna 19/20. Budući da ovaj intervju nastaje dok se prijave još uvijek šalju na natječaj, možete li reći što očekujete od prijavljenih radova?

SD: Da me iznenadi!

 

“Najljepše je uživanje u procesu, kada izbaciš ono iz sebe. Treba željeti i ne očekivati, ići naprijed i svaki korak je novo znanje i iskustvo. Što vam se može strašno dogoditi? Nitko vam ne može oduzeti znanje!”

 

OM: Problemi produkt dizajna čini se ostaju isti godinama. Još od pisanja Matka Meštrovića sedamdesetih i osamdesetih godina o potrebi za uključivanjem dizajna u državnu politiku i industriju, često i danas nailazimo na gotovo identične apele za priznavanje važnosti uloge dizajna u industriji i gospodarstvu. Kako gledate na poziciju produkt dizajna u Hrvatskoj danas? Što smatrate najvećom preprekom za pojavom većeg broja novih imena produkt dizajna?

SD: Brzina kojom se dizajn mijenja u svijetu u posljednjih desetak i više godina. Nove tehnologije i sustave, teško je pratiti. Hrvatska ne zaostaje u dizajnu nego u proizvodnji, potrebno je naći odgovarajući model za dizajnere, proizvođače i trgovce, koji će odgovarati realnim potrebama hrvatskog  društva i sagledati resurse s kojima hrvatska raspolaže. Prvo se moramo izboriti za domaće tržište, a samim time nam se otvaraju vrata i za europsko, budući da nam je hrvatsko tržište premaleno. Dakle moramo plasirati naš dizajn prostora i predmeta u naše hotele ili poslovne prostore i suočiti ih s predmetima i razmišljanjima iz svijeta. Ali, hrvatska ekonomija funkcionira na principu prodaje robe, a ne proizvodnje. Nažalost, ono malo proizvođača ne uviđa profit ulaska u proizvodnju određenog riješenja ili, pak, nema uvjete za proizvodnju. Pri tome ne shvaćaju da idelanih uvjeta neće nikad ni biti. Prvo trebamo imati ideju o proizvodnji koja se može događati i putem outsourcinga, a zatim dolazimo na red mi dizajneri.

Urbane intervencije, Rijeka, 2020.

Urbane intervencije, Rijeka, 2020.

 

U našem mentalnom sklopu zemlje koja se nalazi u kolektivnoj depresiji, draže nam je poznato stanje, nego napraviti hop u nepoznato koje može, a i ne mora biti uspješno. Bojimo se bezuvjetnosti i izazova bilo koje vrste. Škrti smo dati ulog bez avansa i obećanja za bolje.

“Dizajn predmeta, prostora, pa i odjeće, znak je prosperiteta sredine i iako se čini da dostupnost dizajna katkad i još više naglašava društvene razlike, to zapravo i ne mora biti tako. Razlika je samo u kvaliteti dizajna.”

 

 

OM: Dizajneri danas moraju biti svjesni višestruke uloge – osim konkretnog svakodnevnog rada, moraju biti spremni upustiti se u vođenje vlastitog posla, od sklapanja ugovora do plasiranja proizvoda na tržište. Što biste savjetovali mlađoj generaciji „produktaša“? Što smatrate najljepšim dijelom vašeg posla?

SD: Dizajn je način življenja, odluka, strast koju osjećate u sebi. Ideje sijevaju nenajavljeno ili pak nakon dana i dana promišljanja, skiciranja, rezuckanja i gomile smeća oko mene. Dizajn moraš staviti pod disciplinu jer inače ode u destrukciju. Najljepše je uživanje u procesu, kada izbaciš ono iz sebe. Treba željeti i ne očekivati, ići naprijed i svaki korak je novo znanje i iskustvo. Što vam se može strašno dogoditi ? Nitko vam ne može oduzeti znanje! Treba se igrati i igrati, zadržati dijete u sebi, bez straha od gubitka i procjene. Dijete, kad počne učiti hodati, nema strah od pada, procjene i gubitka… jednostavno uči i ide.

Muzej Apoksiomena, Mali Lošinj, u suradnji s Idrisom Turatom, 2016.

Muzej Apoksiomena, Mali Lošinj, u suradnji s Idrisom Turatom, 2016.

 

OM: Često se govori o marginalizaciji kulture i umjetnosti, a posebno u izazovnoj godini koja je još uvijek pred nama. Što biste izdvojili kao najveće probleme s kojima se produkt dizajneri danas susreću u Hrvatskoj? U čemu vidite budućnost hrvatskog dizajna?

SD: Dizajn predmeta, prostora, pa i odjeće, znak je prosperiteta sredine i iako se čini da dostupnost dizajna katkad i još više naglašava društvene razlike, to zapravo i ne mora biti tako. Razlika je samo u kvaliteti dizajna. Svijet postaje jedno i naravno da u tom velikom mozaiku, u kojem se gube granice, moraju postojati i hrvatske kockice. Lijepo djeluje na emocije, izaziva ugodu pa ako još i zadovoljava funkciju, postaje  još poželjnije i ima izniman utjecaj na formiranje društvene i opće ljudske okoline. Dizajn je posvuda, postao je medij kojim se manifestira cjelokupna kultura.

 

Fractals police, Finvest, 2004.

Fractals police, Finvest, 2004.

 

Naši dizajneri su sviješću i kreativnošću vrlo blizu ino-dizajnerima. Možda smo čak  i bolji zbog toga što posjedujemo razvijen talent za improvizaciju. Zapad se čak potrošio. Mi imamo svjež mozak. Neimaština je izvor genijalnosti, a to vodi ka inovaciji. Kreativne industrije su već više od dva desetljeća u razvijenom svijetu i unutar Europske unije, sektor društvene privrede s najvećom stopom rasta. Obuhvaćaju široki spektar djelatnosti kao što su industrijski dizajn, grafički dizajn, izdavačka, filmska, audiovizualna, zanatska i likovna umjetnost. Stručnjaci govore kako su upravo kreativnost i inovativnost veliki gospodarski adut za budućnost. A hoće li to i Hrvatska shvatiti? To trebamo iskoristiti i graditi svoj dizajn s onim što i s kim imamo, te ugraditi svijest u hrvatskog kupca, a dizajneru dati svoje mjesto i odgovornost. Hrvatski kupac i hrvatski trgovac su oni koji potiču proizvođača da pokrene proizvodnju.

Muzej Pomoraca, idejni projekt, Kostrena, 2016.

Muzej Pomoraca, idejni projekt, Kostrena, 2016.

 

Muzej Pomoraca, idejni projekt, Kostrena, 2016.

Muzej Pomoraca, idejni projekt, Kostrena, 2016.