Sven Jonke studirao je industrijski dizajn na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Beču i na Studiju dizajna pri Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu. Zajedno s Christophom Katzlerom i Nikolom Radeljkovićem, osnivač je umjetničkog kolektiva Numen / For Use koji od 1998 g. djeluje na području scenografije, industrijskog i prostornog dizajna te prostornih instalacija. U kontekstu produkt dizajna inicijalno rade za tvrtke kao što su Cappellini, ClassiCon, Desalto, Interlubke, Magis, MDF Italia, Moroso i Zanotta, da bi od 2011. ostvarili blisku suradnju s hrvatskim proizvođačem namještaja Prostoria, dizajnirajući značajan dio njihove aktualne kolekcije. Kao scenograf realizira projekte za Staatsballett Berlin, Badisches Staatstheater Karlsruhe, Deutsche Staatsoper Unter den Linden u Berlinu, Cullberg Stockholm te za National Theatre Maria Guerrero i Teatro Real u Madridu, među ostalima. Instalacije kolektiva izlagane su u javnim prostorima i galerijama diljem svijeta (Palais de Tokyo u Parizu, Garage Museum of Contemporary Art u Moskvi, Spiral Gallery Tokyo, Schirn Kunsthalle Frankfurt, Palazzo Strozzi Firenca itd.)

Numen / For Use: Tape, Palais de Tokyo, Pariz / Paris, 2015.

Numen for Use postoji već 26 godina i široj javnosti vjerojatno je najpoznatiji po instalacijama. S kakvim idejama je osnovan taj kolektiv i kako su izgledali Vaši počeci profesionalnog djelovanja kao mladih dizajnera? Koliko su se promijenile okolnosti dizajnerskog djelovanja u posljednjih 26 godina, i na koji način se to reflektira u Vašem radu?

To su tada 90ih bili doista pionirski pokušaji; nova država, novi fakultet, određena nadobudnost u svim aspektima profesionalnog rada. Tražili smo visok stupanj kreativne slobode već na samom početku našeg djelovanja, kao da je to neko samorazumljivo pravo.  Radilo se dosta intuitivno, s tendencijom ka total-dizajnu, imali smo osjećaj da čistimo nered sedimentiran u prethodnim godinama kaosa, pokušavali educirati klijente, boriti se za svoje ideje i pristupe, pokušavali kontrolirati sve segmente zadatka. Tu je postojala određena rigidnost, opsesivno svođenje na suštinu, fetišiziranje redukcije, radikalizam. Takav pristup je danas praktički nemoguć u uređenim tržišnim ekonomijama, prvenstveno radi ogromne komercijalizacije i diktata kapitala. Nove generacije su prisiljene drugačije kreativno djelovati te su većinom oslobođene ambicija o educiranju javnosti i industrije, koje su nas okupirale u kontekstu postkomunističkog i postratnog prijelaznog razdoblja. U tom smo svojevrsnom grču zapravo iskovali našu struku i učili stvari od nule kroz stalnu argumentaciju, artikulaciju i širenje područja borbe. Danas je sve to non-issue, vlada maksimalizam, stalna izmjena trendova i daleko je više aktivnih dizajnera na sceni nego u našem tranzicijskom periodu.

Numen / For Use: Absent, Prostoria, 2019.

Djelujete li isključivo s kolegama Radeljkovićem i Katzlerom u kolektivu Numen for use ili imate i neke projekte na kojima radite samostalno? Za koje aspekte djelovanja u Numenu ste zaduženi i koje aktivnosti vas najviše vesele?

S Katzlerom i Radeljkovićem radim na skoro svim projektima prostornih instalacija, no svatko od nas dosta radi i samostalno, uz međusobne konzultacije i brainstorming.

Glavno područje mog samostalnog djelovanja je kazališna scenografija gdje već skoro 15 godina autorski surađujem sa suprugom Ivanom Jonke, arhitekticom. Unutar Numena,

Nikola Radeljković i ja smo prvenstveno zaduženi za produkt dizajn, a Katzler za razvoj prostornih i umjetničkih instalacija. Najviše me vesele projekti u kojima uspijem(o) postići neku novu, dotad neotkrivenu kvalitetu rješenja, što me onda inspirira za daljnji rad i istraživanje.

Numen / For Use – Christoph Katzler, Sven Jonke,Nikola Radeljković, foto: Aurèlie Cenno

Djelujete na granici scenografije i dizajna. Može li se reći da je u Vašem slučaju dizajn instalacija neki sraz tih dvaju djelovanja? Postoje li neki principi koje posuđujete iz jedne sfere djelovanja i ugrađujete u drugu?

Da, radi se upravo o srazu različitih pristupa zadatku ili nekoj vrsti hibridne metodologije rada. Scenografija je svojevrsno igralište, poligon za istraživanja i eksperimente, gdje se rađaju i testiraju različite inspirativne i zanimljive situacije i efekti. Kazalište je za mene vrlo važno područje rada jer hrani iracionalnu komponentu razmišljanja, određeno magijsko razmišljanje koje je često potisnuto u drugim sferama dizajnerskog posla, više podvrgnutim diktatu realnosti. To se sve zatim reflektira i u našim prostornim instalacijama, koje su istovremeno i neka vrsta produženog, hipertrofiranog namještaja, čime se pak bavimo u produkt dizajnu.

Numen / For Use: Net, Palazzo Clerici, Milano / Milan, 2024.

Kako je nastala prva “selotejp” instalacija i jeste li u startu razmatrali principe održivosti jednog takvog projekta? Prva biorazgradiva instalacija od ljepljivih traka bila je TAPE MOSCOW, Garage Museum of Contemporary Art Moscow 2019. godine i trebala je propitivati ideje održivosti i promovirati bioplastiku. Je li taj koncept zaživio i u daljnjem djelovanju, te ima li taj materijal neku potencijalnu primjenu u nekoj drugoj sferi korištenja?

Tape instalacija se razvila iz jedne scenografije i kada smo krenuli s tim nismo se zamarali ni održivošću niti ekološkim aspektima upotrebe plastike za umjetničke eksperimente. Čak i danas mi se takav oblik samoograničavanja čini potpuno besmislen. Koncept biorazgradivog selotejpa smo razvili s jednom njemačkom kompanijom, te ga i dalje koristimo na svim lokacijama gdje je hiperkorektnost u umjetnosti ključna, te gdje financije to dopuštaju. Taj materijal jest selotejp ali od biološkog supstrata i njegova potencijalna primjena je moguća u svim sferama u kojima se selotejp koristi, a radi se o statistički dosta šokantnoj količini plastike na globalnoj razini.

Numen / For Use: Layout, Prostoria, 2019.

Radili ste i brojne iteracije instalacija “Net”, “Tube”, “Tuft” i mnoge druge. Većinom im je zajednički nazivnik organski oblik i neka nova dimenzija komunikacije s prostorom i korisnikom. U kojoj mjeri na oblikovanje instalacija utječe neki unutarnji princip funkcioniranja a koliko kontekst u koji su postavljene? Koliki je životni vijek tih instalacija?

Sve te instalacije su site-specific objekti koji u idealnim okolnostima parazitiraju na prostornim i materijalnim datostima određene lokacije. Te datosti, kao i sam materijal te metodologija izrade, puno više utječu na krajnju formu instalacije nego što je mi aktivno dizajniramo. Postizanje statički stabilne strukture, a ne umjetnička vizija,  glavni je faktor formalnih karakteristika budućeg objekta. Životni vijek naših instalacija varira, ovisno u uvjetima postava i materijalima koje koristimo – od par mjeseci za Tape, do više godina za ostale instalacije, naravno uz pravilno održavanje. Kod Tapea je zapravo interesantno da zbog svoje organske naravi i plastičnog materijaliteta teoretski može biti i ‘beskonačno’ održiv, stalnim nadopunjavanjem novih slojeva i korigiranjem deformacija, za razliku od instalacija od mreža koje imaju konkretan (višegodišnji) rok trajanja.

Numen / For Use: Rigoletto, scenografija / set design, Teatro Real, Madrid, 2023.

U selekciji bijenalne izložbe 2023/2024, u profesionalnoj kategoriji industrijskog / produkt dizajna, našlo se samo 10 radova, međutim čini se da obujam kategorije koncepta/inicijative/kritičkog dizajna raste u zadnje vrijeme. Činjenica je da je industrijska proizvodnja u krizi već dugi niz godina, ako ne i desetljeća, osim inicijativa pomno dizajniranog namještaja često u luksuznim kategorijama. Definicija industrijskog dizajna doista je širok pojam, a obrazovani industrijski dizajneri silom prilika, često putem samoiniciranih projektata, završavaju u različitim sferama djelovanja, ne nužno svrstanih u kategoriju industrijskog dizajna. Shvaćamo li tu kategoriju na previše tradicionalan način ili možemo zaključiti da se doista ništa novo ne događa na sceni?

Osnovni razlog manjka industrijskih dizajnera na našoj sceni je to što u Hrvatskoj nema ni industrije ni proizvodnje, te je ciljanim političkim odlukama sve podređeno uvozu, što se do uvođenja eura vidjelo i po kronično precijenjenoj nacionalnoj valuti. Izvan takozvane luksuzne kategorije industrijska proizvodnja npr. namještaja u RH zasad nije održiva, jer je praktički nemoguće boriti se s Ikeom ili Kinom pod ovim uvjetima trzišne utakmice. Slažem se da je produkt dizajn izuzetno široka profesija što već i na vlastitom primjeru vidim kao njenu prednost, tj. ne smatram da ta kvalifikacija treba imati nužno negativan predznak. Rad na širokom spektru stvari dovodi do prelijevanja iskustava i vještina iz jedne sfere u drugu, što štiti od stagnacije i može obogatiti kreativni diskurs hibridnim idejama.

String; Vienna / Beč, 2014.

Korona kriza samo je jedna od posljednjih nekoliko kriza koje su prodrmale sve sfere društvenog djelovanja, pa tako i dizajn. Osjeti li industrijski dizajn te posljedice i danas, nakon nekoliko godina oporavka od te situacije?

Korona kriza je primarno negativno djelovala na manje i nezaštićenije industrije i aktere, kao i na one koji se nisu uspjeli istaknuti nekom specifičnom kvalitetom u odnosu na konkurenciju. Prodaja namještaja u razdoblju korone je čak dramatično skočila, tako da je npr. Prostoria imala spektakularne prodajne rezultate upravo u tom periodu, dok se o nekoj krizi unutar sektora može govoriti tek nakon što je izvanredno stanje završilo. Daleko problematičnije za današnju industriju je stanje rastuće globalne (ne)sigurnosti i utjecaj toga na proizvodni i energetski sektor, te na financijske mogućnosti i potrošačke odluke građana.

Numen / For Use: Tape, Palais de Tokyo, Pariz / Paris, 2015.

Pretpostavka dizajna je da ima neku jasnu svrhu. Ima li dizajn koji kritizira, propituje i spekulira svoje jasno definirano mjesto na dizajnerskoj sceni i koliko je društveno shvaćen i prihvaćen?

Dizajn kao društveno-politički komentar današnjice ili kao odgovor na neke buduće potrebe društva koje se zasad naslućuju svakako nije dizajn bez jasne svrhe, ali definitivno nije ni mainstream pojava. Neki autori se spekulativnim dizajnom bave u nedostataku aktivne industrije u državi, a nekima je rad u hibridoj zoni na granici suvremene umjetnosti i dizajna upravo primarni fokus. Na našoj sceni toga ima ali se zasad prepoznaje i valorizira više kao umjetnički nego kao dizajnerski izričaj.

Numen / For Use: Tube, Stara trûnica / Old Market Hall, Bratislava, 2021