Slavimir Stojanović
Dizajner, rođen u Beogradu 1969. godine. Završio je srednju dizajnersku školu i studirao na Akademiji primijenjenih umjetnosti i dizajna u Beogradu, kao i na prestižnoj HDK u klasi profesora HC Ericsona, u Göteborgu u Švedskoj. Svoju karijeru počeo je već u 16. godini radeći plakate za omladinske manifestacije u općini Palilula. Od 1992. radio je u S Team Bates Saatchi & Saatchi u Beogradu, Kompas Designu i agenciji Arih u Ljubljani, a potom je 2003. osnovao svoj studio za grafičke komunikacije Futro. Od 2010. je partner i kreativni direktor brending i dizajn studija Designis, koji posluje u sklopu agencije Communis DDB u Beogradu. Njegovi projekti su osvojili preko tri stotine nagrada i priznanja širom svijeta, uključujući Epica, Cresta, Eurobest, Clio, Cannes Award, NYAF, Global Award, Creativity Award, Graphis Annual Award, Grifon, Brumen, Golden Drum, Golden MM i mnoge druge. Njegov rad je predstavljen u brojnim svjetskim časopisima i knjigama kao što su: Graphis, Print, Communication Arts, Computer Arts, Creative Review, CMYK, M-real, How, Contemporary Graphic Design, New Masters of Poster Design…

Waiting for Godot, theatre poster, Photo: Vuk Vidor, Scena kod Vuka, Belgrade, 1999

O kazališnim plakatima:
Jedan od segmenata grafičkog stvaralaštva Slavimira Stojanovića je i dizajn za kazalište, realizacija plakata i naslovnih stranica za programe predstava: posljednjih godina, u prvom redu za Jugoslovensko dramsko pozorište, teatarsku kuću za koju se, osim umjetnički relevantnih predstava, neizostavno vezuje i najosmišljeniji, najuspjeliji vizualni identitet u zemlji i regiji. Nije riječ o tome da plakati i programi trebaju biti svjetski, već da budu u skladu s duhom vremena. Da budu sofisticirano jednostavni, a da nipošto ne pokazuju odsustvo ideja, mašte ili strah od kolorita; da budu suvremeni, a ne i slijepo trendovski; vizualno rafinirani, ali ne pretenciozni; precizno osmišljeni, ali ne i nametljivi; oštri, a ne i grubi. Kazališni plakati Slavimira Stojanovića, upravo stoga što su lišeni ilustrativnosti i predvidljivih rešenja, pružaju potencijal za kreativnu komunikaciju s gledateljem. A komunikacija je uvijek odnos uzajamnosti. Možda je to i jedan od razloga što Slavimir ne navodi da je studirao grafički dizajn – sintagma na koju smo navikli – već grafičke komunikacije. Stvaralaštvo Slavimira Stojanovića odavno je nadišlo okvire naše sredine. Njegova profesionalna biografija uključuje više od tri stotine međunarodnih nagrada i priznanja, izlaganje u galerijskim prostorima, kao i radove koji su do sad postali dio kolekcija nekoliko svjetskih muzeja.

Ksenija Radulović
Muzej pozorišne umetnosti Srbije

Slavimir Stojanović: Hysteria; Elijah’s Chair; Nowhere, For Now – theatre posters, JDP, Belgrade 2010.

Kazališni plakati Slavimira Stojanovića privlače svojom monumentalnom jednostavnošću, svojim pompoznim minimalizmom, svojom preciznom milju, čitljivom poput rebusa koji zahtijeva emocionalno-misaonu tehniku kod promatrača. Oni su lišeni semantičke supertransparentnosti, tako karakteristične za oglašavanje scenskih događaja, a, nadasve, apsolutno lišeni ilustrativnosti sadržaja kojeg se oglašava. Plakat za kazališnu predstavu nije ogledalo izvedbenog sadržaja, nije čak ni stvar konteksta: plakat ima samo jednu funkciju – objaviti postojanje kazališne predstave. Autonomija kazališnog plakata kod nas (misli se na bivšu Jugoslaviju, zapravo) počela je sa Matjažom Vipotnikom. Još prije slavnih dizajnerskih postignuća za ljubljansko Mladinsko gledališče, Vipotnik je, ranih sedamdesetih, odijelio poster/oglas od sadržaja na koji poziva. Potom je došao veliki format Borisa Bućana za splitsko HNK, samostalno umjetničko djelo, kao takvo i tretirano. Iz takve tradicije, u koju valja dodati genijalni grafizam Mirka Ilića, dolazi Slavimirov postupak pri oblikovanju kazališnih plakata: naslonjen na naslov predstave tretiran kao neku vrstu copyrighta, Slavimir stvara igru sa semantičkom napetošću između ikoničkog materijala i spomenutog ” copyrighta”, bivajući tako, u istim mah, i art direktor i grafički stvaratelj. Njegov je grafizam, naročito u posljednjim radovima za Jugoslovensko dramsko pozorište, eksplozija grafičke čistoće, paradoksalni pompozni minimalizam koji se nameće kao jedino moguće grafičko rešenje. Posljedica radikalnog misaonog procesa, baš kao i iskustva u drugim oblastima grafičkog oblikovanja i art direktorstva, kazališni plakat Slavimira Stojanovića, ipak i prije svega, odraz je vrhunskog dara i ogromne autorske moći, lišene površne sujete. Uostalom, dovoljno je vidjeti zapanjena/ozarena/zamišljena lica promatrača pred Jugoslovenskim dramskim pozorištem, dok odgonetaju emocionalne rebuse Slavimirovih plakata, njihovo uživanje u ironijskoj igri značenja i/ili grafizma, pa da bude jasna energija dara najboljeg srpskog dizajnera posljednjeg desetljeća.
Gorčin Stojanović
Jugoslovensko dramsko pozorište