PUTEVI ZABORAVA I EVALUACIJE JEDNE KULTURE: O VIZUALNOM JEZIKU DISCA

Disco Disco Disco 12,
Diskos, dizajn: Danko Polić
1983

“Jedno od pitanja na koje odgovaramo na izložbi jest i tko su bile zvijezde jugoslavenskog disca. Odgovor se prirodno nudi preko omiljenog komunikacijskog medija te glazbe, dakako ovitaka glazbenih izdanja i njihove strategije da nipošto ne budu suzdržane, samozatajne ili sakrivene. Upravo suprotno i čak i danas, kada su te nove biografije popravljene i ušminkane, do tih izdanja nije lako doći zbog nekoliko razloga. Prvi je svojevrsni testni, probni karakter tih ploča. Njima se opipavalo tržište, odgovor medija i publike, te su se oprezno lansirale u nevelikim nakladama” – Piše: ŽELJKO LUKETIĆ

Uništava li disko muzika sluh i kuda to vodi disko zvuk? Pitao se 1979. godine Politikin ekspres u samo jednome primjeru društvenog otpora koji je pratio ulazak ove subkulture u Jugoslaviju. Progresivni, mekani socijalizam lokalnoga tipa nije zadavao trendove, no barem ih je pratio u mjerljivom tempu, ponekad s više, a ponekad s manje kašnjenja. Zapadni svijet tada je već završavao svoj rasplesani glazbeno-društveni korak, jer disco je upravo u godini gornjega citata imao svoj kraj u znanoj čikaškoj stadionskoj paljevini ploča. Disco Demolition Night organizirao je američki anti-disko lobist i radijski voditelj Steve Dahl, boreći se tako protiv dominacije ove glazbe u eteru. Pozvao je slušatelje u Comiskey Park, naplatio im ulaznicu i obavezao ih da sa sobom donesu barem jednu disko ploču. U pauzama baseball utakmice, poveće lomače vinila, grafika i papirnatih omotnica bile su zapaljene na opću radost okupljenih sportskih i rock-fanova. Palež i nasilje prema proizvodu jedne kulture okupilo je brojne poklonike linča – umjesto očekivanih desetak, pojavilo ih se 50.000.

Disco je, krenuvši početkom sedamdesetih u američkim underground gay klubovima, bio prisiljen opet otići u ilegalu. Mrzio ga je rock, mrzio ga je punk, novi val spremao se zaposjesti osamdesete. Disco, kako to navodi The Secret Disco Revolution (2012), dokumentarni film Jamiea Kastnera, ne samo što mijenja ime u boogie, nego ulazi i u tada tek formirane prve pred-taktove house, acid i techno glazbe. Zvijezde disca, poput Amande Lear, Village People i Donne Summer, mijenjaju i „osvježavaju“ svoj zvuk. Međutim, ritmička baza koju je 1977. postavio Giorgio Moroder upravo za Donnin hit I Feel Love, ostat će temeljac klupske glazbe.

Boban Petrović i Zdravo, Suzy 1979 - dizajn: Mirko Ilić

Boban Petrović i Zdravo, Suzy 1979 – dizajn: Mirko Ilić

Izložbeni projekt Druga strana groznice subotnje večeri | Socijalistička disco kultura 1977-1983 krenuo je najprije u lociranje pozitivnih utjecaja ove plesne, glazbene i društvene „pošasti“. U glavne emancipirajuće elemente, mapirane na izložbi Utjecaji, uzori i inovatori u Kuli Lotrščak (GKD, 30. svibnja – 8. srpnja 2015.) postavljeni su, osim inovatora, i dokumenti oslobađajućeg utjecaja disca na žensku i mušku seksualnost. Njihova nova percepcija zadavala je glavobolje moralistima, pale su i neke „žrtve“. Napušten je koncept plesnjaka i uveden je clubbing kakvog danas poznajemo, DJ je postao profesija, dogodila su se plesna natjecanja s inkluzivnom praksom nacionalnih i seksualnih etniciteta i manjina. Žene više nisu skrušeno čekale da ih kavalir pozove na ples, nego su same birale s kime će, što će i kada će. I najvažnije, kako će. Seksualnost je postala otvorenija ili se barem proklamirala takvom, pa je u svijetu Donna Summer pjevala o teškom prekarnom radu jedne prostitutke, dok se u Zagrebu događala „frka“ sa Zdenkom Kovačiček koja je uz Kiru Mitreva uglazbila Konstataciju jedne mačke, knjigu poezije Slavice Maras. Erotika egzistencijalnog prizvuka, pisalo je u jednoj recenziji, a upravo to označilo je i sveukupan jugoslavenski dojam disca.

“Fenomen jugoslavenske scene bila je i velika produkcija lažnih kompilacijskih albuma, na kojima se obrtao brzi novac. Kuće poput Diskosa, ali i RTV Ljubljane i PGP RTB-a, značajan su džeparac zarađivale izdanjima ‘Disko hitovi’ albuma, na kojima su objavljivane neoznačene obrade svjetskih hitova”

Disco se Jugoslaviji događao i prije 1977., no njegov proboj nije bio masovan nego tek sporadičan. Nastup „šest tigrica“ iz The Love Machine u KD Lisinski prijelomna je točka, jer tada i muzički tisak, poput Džuboksa, prestaje s egzotičnim izvještajima o iznimnom uspjehu švedske ABBA-e i počinje s reportažama o raskalašenim zabavama u Studiu 54. Radnice i radnici, samoupravni djelatnici, inteligencija i misleća elita i ovdje je našla svoj plesni melting pot. Disco je, na svojoj ikonografskoj strani, odradio zanimljivu uslugu socijalizmu: inzistirajući na šljokicama, sjaju i raskoši, polugolim tijelima i hedonizmu, jednakosti spolova i seksualnih manjina, pružio je makar simbolički odmak od svakodnevice obilježene ekonomskom krizom, manjcima u trgovinama i odlaskom Maršala 1980. godine. U potonjemu valja tražiti i uzroke „produženog“ trajanja disca na jugoslavenskim prostorima. Steve Dahl pisao mu je svjetsku osmrtnicu, no lokalno je disco bilo kućno ime koje je kao novu mogućnost brze popularnosti inspiriralo i najmanje očekivane dijelove društva. Preko Muharema Serbezovskog jugoslavenski disco ušao je u folk, Branko Miličević 1983. izdaje dječju Disko Kockicu i nudi ples najmlađima, dok zvijezde šlagera, poput Zdenke Vučković, Mire Ungara, Tereze Kesovije i Ljupke Dimitrovske, izdaju disco u zasebnim, opreznim pokušajima. Za razliku od svijeta, gdje ovaj žanr označavaju sve duže i duže klupske verzije, pretežući format objavljivanja ove glazbe u socijalizmu je singl-ploča. Pa ako upali, upali. Ako ne, bit će lakše zaboravljeno. Tako je primjerice plesna teen zvijezda Dubravka Jusić, odlučila u današnjoj biografiji ne spominjati svoje glazbene uspjehe, Tereza Kesovija ne reprizira svoj medley Disco ’79, dok će neki drugi izvođači reći da su oni izvodili – tek običnu „pop glazbu“.

Amanda Lear Blood & Honey Ariola / PGP RTB (Ariola-Eurodisc Atelier) 1977

Amanda Lear
Blood & Honey
Ariola / PGP RTB
(Ariola-Eurodisc Atelier)
1977

Jedno od pitanja na koje odgovaramo na izložbi jest i tko su bile zvijezde jugoslavenskog disca. Odgovor se prirodno nudi preko omiljenog komunikacijskog medija te glazbe, dakako ovitaka glazbenih izdanja i njihove strategije da nipošto ne budu suzdržane, samozatajne ili sakrivene. Upravo suprotno i čak i danas, kada su te nove biografije popravljene i ušminkane, do tih izdanja nije lako doći zbog nekoliko razloga. Prvi je svojevrsni testni, probni karakter tih ploča. Njima se opipavalo tržište, odgovor medija i publike, te su se oprezno lansirale u nevelikim nakladama. Drugi prostor tog eksperimenta bili su glazbeni festivali, poput ZagrebFesta, Splita ili Opatije. Zakopani između standardnih opjeva galebova, mora, sunca ili predivnih i tako jedinstvenih ljepota zagrebačkih ulica, nalazili su se mali biseri, ekskurzije u nešto sasvim drugačije, opušteno pomaknuto poput Robota Ljupke Dimitrovske: Dijelila sam ljubav s jednom napravom / nije znao niti k’o sam zapravo / kad treba da te shvati / otkažu mu svi aparati.

Fenomen jugoslavenske scene bila je i velika produkcija lažnih kompilacijskih albuma, na kojima se obrtao brzi novac. Kuće poput Diskosa, ali i RTV Ljubljane i PGP RTB-a, značajan su džeparac zarađivale izdanjima „Disko hitovi“ albuma, na kojima su objavljivane neoznačene obrade svjetskih hitova. Radili su ih studijski muzičari, ali nekad i kompozitorske zvijezde Jugoslavije pod psuedonimom, jer se malim izmjenama u naslovu ili kompoziciji izbjegavalo plaćati autorska prava. Dizajn tih ploča bio je najekstremniji u privlačenju pažnje, jer osim toga, one glazbeno nisu mogle svog kupca prevariti više od jedanput. Iako su nastale prema inozemnom uzoru, ovdje su bile iznimno popularne jer im je cijena bila i dvostruko manja nego ona regularnih „originalnih“ kompilacija.

“Kao vrlo zanimljiv naglasak u motivima pojavljuje se i znanstvena fantastika, roboti, udaljene planete i svijet budućnosti. SF je, čini se, bio još jedan izlaz u mjesta potpune slobode. Za razliku od kolega iz diskografskih kuća, autori angažirani izvan, poput Mirka Ilića, koristili su tu slobodu i prostor bez zadrške, stvarajući trajno vrijedna umjetnička rješenja”

Postav u HDD Galeriji ima primarnu svrhu označiti vizualni jezik disca i načine na koje je taj jezik komunicirao idejne postulate pokreta: seksualnu emancipaciju, manjinsku inkluzivnost, modernitet klupskog ambijenta, kao i društvene naglaske hedonizma kao protesta protiv socijalističke norme. Ovitak ploče, singla ili kasete imao je tu zadaću publici u najkraćem mogućem roku isporučiti svoju poruku. On je, ne samo za raspoznavanje, jer disko estetika isticala se upravo nesuptilnošću, služio i kao marketinško oružje, kao jedan od najučinkovitijih modela oglašavanja. Kako i biva u toj branši, nekim je autorima uspjelo ostaviti autorski pečat, neki su se pak odali radosti bespogovornog dupliranja zadane formule. A vizualna formula za disco uključivala je nekoliko (ne)obaveznih elemenata: motivi disko kluba, plesnog podija, jakih reflektora i jarkog svjetla, moda i kostimi koji su pripijeni, sjajni i više otkrivaju nego što skrivaju. Od artefakata, najpoznatija su dva ikonička elementa disko dizajna – kugla i role (prema Disco: An Encyclopaedic Guide to the Cover Art of Disco Records, Soul Jazz 2014.).

Miša Marković Nismo više ono što smo bili PGP RTB (Ivan Ćulum) 1978

Miša Marković
Nismo više ono što smo bili
PGP RTB
(Ivan Ćulum)
1978

Na omotnicama koje u jugoslavenskim uvjetima i tadašnjoj pripadnosti dizajnera grafičkom odjelu diskografske kuće potpisuju, između ostalih, Ivan Ivezić (Jugoton) i Ivan Ćulum (PGP RTB), još je češća praksa bila nekreditiranje samog dizajna, odnosno potpisivanje tek portretne fotografije (ZKP RTVL, Jugodisk). U letteringu se, međutim, znalo zaigrati i tu jest praćena ideja ljudskog tijela, oblih i mekanih rubova, plesa, pripadne estetike i koloristički, velikih svjetlećih natpisa koje su tu kao da upozore na ploču kao svojevrsni ulazak u seks-bar. Socijalistički samoupravni socijalizam u svojim omotima disca nije posve preuzeo dva preostala svjetska trenda, muški akt kao objekt požude, ili vrlo rijetko, potpuni izostanak „portretnog“ dizajna i njegovu zamjenu apstrakcijom. Muški akt je 1982. zaživio na stranicama listova za odrasle (Extra Reporter), no urednici izdanja ploča još su neko vrijeme odlučili igrati na sigurno. Nešto manje ziheraški postupak bila je zamjena izvođača neimenovanim, nepoznatim „plesačima“. Kao vrlo zanimljiv naglasak u motivima pojavljuje se i znanstvena fantastika, roboti, udaljene planete i svijet budućnosti. SF je, čini se, bio još jedan izlaz u mjesta potpune slobode. Za razliku od kolega iz diskografskih kuća, autori angažirani izvan, poput Mirka Ilića, koristili su tu slobodu i prostor bez zadrške, stvarajući trajno vrijedna umjetnička rješenja.

“Putevi zaborava disca ili putevi evaluacije disca su odvojeni i individualni, kao što i uspjeh disca u Jugoslaviji nije bio samo kič, trash i camp”

I na koncu, što je bilo urezano na tim vinilima? Konzistentnih, cjelovitih disco opusa u Jugoslaviji nije bilo, a i dugosvirajuća LP izdanja opet su dio glazbenih mijena izvođača koji bi brzo zaključili kako taj zvuk više naprosto nije „in“. Prve i najveće yu-disko zvijezde, sastavljene prema receptu skupine Boney M, bili su sarajevsko Mirzino jato. Operni pjevač Mirza Alijagić, pjevačice Zumreta Midžić i Gordana Ivandić, pod okriljem Seada Lipovače iz Divljih jagoda, izdaju 1979. Šećer i med, najkomercijalniji jugoslavenski disko album. Idiom je obilno koristio i Zdravko Čolić, koji je uz plesno-vokalni sastav Lokice pokorio i stadionske prostore. Zdravko, koji je proboj u svijet pokušao pod imenom Dravco, bio je zvijezda koja je evocirala stilske postupke i izgled Johna Travolte. Formula se multiplicirala dalje. Marjan Miše trebao je postati oporija verzija Čolića, Aske su trebale biti muzički kompetentnije Lokice, no zajedno su inspirirale cijelu potkulturu plesnih grupa koje tada bivaju očarane pojavom aerobika i fitnessa, sasvim prirodnog suborca koji je od disca uzimao plesne podloge za vježbaonice, dok mu je sa zahvalnošću vraćao lijepa i utegnuta tjelesa koja se nisu libila inzistirati na svojoj poželjnosti. Cice mace, Žeris, Spektar, Elektra i Arruba, Hamid Đogani, Disco Štrukla, kazete za vježbanje Vesne Mimice, Milene Dravić i Gordane Magaš, dio su nove kulture plesa i natjecanja na kojima su briljirali Romi, Albanci i brojni drugi etnički autsajderi. Tada uključeni bez i riječi naglašavanja, a danas žrtve nesretno aktualnog brojanja krvnih zrnaca.

ABBA Gimme! Gimme! Gimme! (A Man After Midnight) Polar / PGP RTB (nekreditirano, grafički odjel) 1980

ABBA
Gimme! Gimme! Gimme! (A Man After Midnight)
Polar / PGP RTB
(nekreditirano, grafički odjel)
1980

Emancipacijski elementi disca danas su nažalost zaboravljeni. Za razliku od novog vala, o njemu ne postoje istraživanja i znanstveni radovi. Pokrov kiča i neukusa je ostao, za Village People se i dalje misli kako iz čista mira baš slučajno vole nositi odore vojske, policije, kauboja i Indijanaca. Sylvester, Patrick Cowley i Divine udaljeni su pripadnici jedne kulture koja, tek odnedavno u svijetu, prima posthumna priznanja. Divinea je u verziji za srednju struju u novoj verziji Laka za kosu (Hairspray, 2007.) glumio baš taj John Travolta, nedavno su pak otkriveni i reizdani elektronski radovi koje je autor hitova Do You Wanna Funk i Megatron Man snimao za porno-filmove. Village People još uvijek ne žele objasniti o čemu je zapravo pjesma YMCA, pokojna Donna bacila se nakon disca u katoličku religiju, dok se Giorgio Moroder čudi uspjehu kojega i danas postiže kod mlađe publike. Amanda Lear na najnovijem albumu pjeva „I Don’t like Disco“. Putevi zaborava disca ili putevi evaluacije disca su odvojeni i individualni, kao što i uspjeh disca u Jugoslaviji nije bio samo kič, trash i camp. Ozbiljni glazbenici, na razmeđi jazza, funka i soula, poput kompozitora Igora Savina, Alfija Kabilja, Kornelija Kovača, Tadeja Hrušovara, zatim Bobana Petrovića, Miše Blama, Dejana Petkovića, Aleksandra Sanje Ilića, Darka Lukača, Andreja Baše, Nenada Vilovića i drugih, objavili su vinilna izdanja čije cijene danas kod kolekcionara dostižu i nekoliko stotina eura. Najmanje su pak poznati oni koji su iznimne karijere postigli u inozemstvu: Silvestar Levaj iz Subotice kao mastermind svjetski slavne skupine Silver Convention (Fly Robin Fly, 1975.) i Began Čekić, Albanac iz Crne Gore, inače glazbenik iza grupa Brooklyn Express i Common Sense. Neka od ovih imena naći će se na posebnom izdanju koje završava ovaj izložbeni ciklus krajem 2015. godine. Long-play u izdanju etikete Fox & His Friends, pod radnim naslovom Zvučni arhiv socijalističkog disca, upozoriti će na najmanje očekivane momente rasplesanog socijalizma.

*tekst je napisan povodom izložbe Druga strana subotnje večeri: Socijalistička disco kultura 1977 – 1983 / Vizualni jezik disca.