Promocija knjige ŽELJKO BORČIĆ: DIZAJN, UMJETNOST, FOTOGRAFIJA

borcic za naslovnicu

U četvrtak, 3. 12. u 18 sati u Hrvatskom dizajnerskom društvu bit će predstavljena knjiga „Željko Borčić: Dizajn, umjetnost, fotografija“ autora Marka Goluba i Gorana Martina Štimca, prvo izdanje iz serije Male monografije hrvatskih dizajnera. Povodom predstavljanja bit će prikazan i film „Prvi svjetski psiho-kibernetički autoportret“ (u režiji Željka Borčića i Vladimira Peteka), kojim je dokumentiran istoimeni projekt i izložba Željka Borčića održana u Galeriji SC 1973. godine. O knjizi će govoriti njeni autori Goran Martin Štimac i Marko Golub, te dizajner i publicist Dejan Kršić.

Izdavački projekt Male monografije proizlazi iz potrebe predstavljanja dizajnerskih opusa autora starije generacije, čiji radovi često nisu sveobuhvatno i sustavno prikazivani, valorizirani i dostupni na jednom mjestu. Projekt također želi preduhitriti financijska i organizacijska ograničenja koja dolaze s tiskanjem velikih reprezentativnih monografskih izdanja, a forma mini-monografije u sadržajnom i tehničkom smislu ne pretendira biti „zadnja riječ“ o njima, jer svaki zaslužuje opsežniji monografski prikaz, već nastoji graditi na funkciji brzog informativnog podsjetnika na stvaralaštvo generacije koja je stvarala hrvatski dizajn kakvog ga danas poznajemo, a sve je rjeđe imamo priliku vidjeti na današnjoj sceni. Ideja projekta je smišljena po uzoru na japansku ediciju ggg books (Ginza Graphic Galery) koja predstavlja djela japanskih i svjetskih dizajnera i već broji oko 100 naslova.

 

P1220014

 

Knjiga Željko Borčić: Dizajn, umjetnost, fotografija unutar malog formata, na 96 stranica, donosi izbor najvažnijih radova ovog dizajnera, kontekstualiziran uvodnim tekstom i ekstenzivnim razgovorom sa samim Željkom Borčićem. Uz knjigu, koju ćete prilikom promocije moći kupiti po promotivnoj cijeni od 50 kn, bit će najavljena i izložba Informacija: Dizajn za kulturu Željka Borčića 70-ih i 80-ih, koja će biti realizirana u HDD galeriji 2016. godine.


Iz uvodnog teksta Marka Goluba

Autorski opus Željka Borčića karakterizira zavidno širok raspon aktivnosti kojima je tijekom više od četiri desetljeća dotaknuo ne samo neke od najvažnijih dizajnerskih, nego i umjetničkih tema svog vremena. Riječ je o profesionalnoj i ljudskoj otvorenosti kakva je mogla s lakoćom dotaknuti krajnosti – od iznimno osobnih, autoreferencijalnih radova do stroge impersonalne utilitarnosti velikih oglašivačkih kampanja, od konceptualne umjetnosti i hepeninga do zavodljivih ambalaža proizvoda masovne potrošnje, od spontanih istraživanja u fotografskom mediju do ikoničke jezgrovitosti znakova i identiteta komercijalnih tvrtki i institucija. Željko Borčić stupa na scenu 1970. povratkom u Zagreb sa školovanja u Montrealu na Sir George Williams University, ali i stečenim iskustvom ne samo grafičkog dizajna i vizualnih komunikacija koje je studirao, nego i arhitekture (kroz suradnju s Vjenceslavom Richterom), i likovne umjetnosti na tragu geometrijske apstrakcije i op-arta. Kroz čitavu karijeru Željko Borčić je dosta putovao, upoznajući neke od najznačajnijih internacionalnih grafičkih dizajnera, te je strastveno nastojao biti upućen u aktualne tokove svjetske dizajnerske produkcije. Na početku karijere ta se njegova informiranost međunarodnom scenom sretno povezala s dinamičnom i propulzivnom atmosferom domaćeg dizajna i vizualne umjetnosti kraja 60-ih i početka 70-ih godina, koja je odnjegovala niz autora od Mihajla Arsovskog do nove generacije koju zastupaju, među ostalima Boris Bućan, Zoran Pavlović, Boris Ljubičić, Davor Tomičić i sam Borčić. Zanimljiva je koincidencija da je i niz drugih ključnih autora konceptualističkih polazišta u njegovoj generaciji također samosvjesno vladalo jezikom dizajna vizualnih komunikacija, poput Sanje Iveković, Dalibora Martinisa, Jagode Kaloper, Gorana Trbuljaka, Gorkog Žuvele, no njihov konačni profesionalni izbor bio je drugačiji od Borčićeva. Te nove autorske osobnosti, ali i novo poimanje statusa i uloge profesionalnog dizajnera, odnjegovali su se u neposrednom doticaju s ondašnjom snažnom i progresivnom kulturnom scenom, a Željko Borčić približio joj se ne samo kao dizajner nego i kao njen aktivan protagonist, gotovo pa insajder.

 

Borcic spread10

 

Sedamdesetih godina, naime, realizira nekoliko izložbi i akcija kojima ravnopravno participira u važnom fenomenu tzv. nove umjetničke prakse, među kojima je najvažnija Prvi svjetski psiho-kibernetički superautoportret. Ova izložbena instalacija, koja na jednom mjestu sublimira osobna iskustva, materijalne tragove, artefakte iz svakodnevnog života, forenzički iscrpnu dokumentaciju svake, pa i najbanalnije svakodnevne aktivnosti, zauzima važno mjesto u kontekstu konceptualnih umjetničkih praksi 70-ih godina. Iako puna revalorizacija Borčićevog rada u ovom području tek treba uslijediti (ponajprije zbog diskontinuiteta, jer se Borčić ubrzo koncentrira isključivo na grafički dizajn i fotografiju), ona je najavila autorov senzibilitet za prepoznavanje značaja anonimnih svakodnevnih predmeta, radnji i situacija, prije svega u fotografiji. Tijekom sedamdesetih intenzivno se posvetio dizajniranju plakata, pozivnica i publikacija za kulturnu scenu, ponajviše u domeni kazališta (Teatar &TD), likovnosti (Novine Galerije SC nakon Davora Tomičića, različiti plakati za izložbe i revijalne manifestacije) i omladinske kulture (Studentski list) iz kojih nerijetko progovara Borčićev humor, ironija, samosvjestan autorski rukopis, razigrana upotreba tipografije i svojevrsni pop-senzibilitet, a povremeno i drska autoreferencijalnost.

 

Borcic spread02

 

Sva ta mjesta imaju snažno nasljeđe koje je već u njegovo vrijeme stajalo na dobrim temeljima (prije svega Arsovski, Bućan), i čiji je odjek prisutan i danas s nizom autora mlađe i srednje generacije. Borčićev rad za velike tvrtke počinje praktički paralelno, već ranih sedamdesetih intenzivno surađuje s osječkom Saponijom za koju dizajnira oglase i ambalaže (primjerice Lahor, Zirodent), da bi se kroz osamdesete u potpunosti profilirao kao jedan od najzanimljivijih i najproduktivnijih autora upravo u tom području. Prelistavajući onodobne osvrte na dizajnersku produkciju, Borčićev se primjer često navodi kao ogledan za visoki standard oblikovanja ambalaže nasuprot moru beskrvnih rješenja koja su karakterizirala ondašnje tržište. O tome, međutim, još više govori njihova dugotrajna perzistenost, pa i činjenica da su se mnogi od proizvoda kojima je ovaj dizajner dao lice čvrsto usadili u kolektivnu memoriju – od već spomenutih Saponijinih linija, preko Kraševih delicija (Bajadera, Petit Beurre), do Leda (ukupni vizualni identitet, ambalaže sladoleda) i duhanskih proizvoda. Osamdesetih počinje i višedesetljetni rad za domaću duhansku industriju, za koju je Borčić, kroz identitete i pakiranja, postavio i danas itekako referentan standard. Rastući angažmani u korporativnom oglašavanju neizbježno su od samostalnog dizajnerskog posla doveli do jednog od prvih lokalnih velikih dizajnerskih studija (Graffiti dizajn) koji je mogao nositi vrlo kompleksne oglašivačke kampanje. Za sve to vrijeme Borčić je zadovoljstvo nalazio i u malim, osobnim projektima, kao što su serije polaroid fotografija u kojima se poigrava sa samom kemijskom strukturom fotografske slike, ili čak umjetničke razrade grafičkih uzoraka kakve je upotrebljavao u dizajnu, re-aproprirajući ih natrag u osobni umjetnički izričaj. Željko Borčić je tijekom svoje karijere dizajnera vizualnih komunikacija aktivno sudjelovao i u samoorganizaciji unutar dizajnerske zajednice, te je jedan od suosnivača ZGRAF-a i pokretača Hrvatskog dizajnerskog društva, čiji je bio i predsjednik početkom 2000-ih godina. Knjiga koju držite u rukama nastala je na temelju višesatnih razgovora sa Željkom Borčićem pred kraj njegovog života, i gotovo sve što slijedi je govor dizajnera o svom radu u prvom licu, s minimalnim intervencijama učinjenima radi jasnoće i narativnog tijeka.

 

Borcic spread06