Definicija ICSID-a (svjetskog udruženja industrijskih dizajnera): 

Dizajn jest stvaralačka aktivnost koja ima za cilj uspostaviti višestruke kvalitete predmeta, procesa, usluga i sustava za vrijeme njihova trajanja. Prema tome, dizajn jest ključan činilac inovativnosti koji humanizira tehnologije i bitan je dio kulturalne i gospodarske razmjene.

Cilj dizajna je otkrivanje i određivanje strukturalnih, organizacijskih, funkcionalnih, komunikacijskih i gospodarskih odnosa, koji trebaju:
— jačati globalnu održivost i zaštitu okoliša (globalna etika)
— djelovati za dobrobit i slobodu cjelokupne ljudske zajednice na pojedinačnoj i zajedničkoj razini
— djelovati u korist krajnjih korisnika, proizvođača i drugih sudionika tržišta (socijalna etika)
— podupirati kulturalne osobitosti bez obzira na globalizacijske procese (kulturalna etika)
— dati predmetima, uslugama i sustavima one forme kojima se uspješno uspostavlja zajedništvo komunikacijske (semantičke) i estetske razine u njihovoj ukupnoj složenosti

Dizajn se odnosi na sve predmete, usluge i sustave stvorene pomoću sredstava i sustava industrijalizacije. Pridjev industrijski uz riječ dizajn odnosi se na izraz proizvodnja. Prema tome, dizajn je aktivnost koja objedinjuje široki strukovni spektar u kojem su sadržane sve djelatnosti — dizajn predmeta, usluga, vizualnih komunikacija i interijera te arhitekturu. Ove aktivnosti zajedno trebaju poboljšavati ukupnu kvalitetu života. Izraz dizajner se, dakle, odnosi na osobe čija je djelatnost stvaralačka i kreativna, bez obzira da li uključuje proizvodnju i/ili usluge.

ICSID-ova definicija ambiciozno pokušava definirati dizajn u njegovoj cjelokupnosti, radilo se o dizajnu vizualnih komunikacija, industrijskom dizajnu ili dizajnu usluga. Pobliža definicija industrijskog dizajna pokušava pomiriti tradicionalno poimanje ove discipline s danas sve raznorodnijim shvaćanjem onog područja dizajna koji se bavi trodimenzionalnim proizvodima. Mada se često tretiraju kao sinonimi (industrijski dizajn / produkt dizajn) termin produkt dizajn preuzima primat jer obuhvatnije ocrtava područje djelovanja dizajnera (od dizajna za masovnu proizvodnju, malih serija do unikatnih proizvoda). Međutim, i ovakva ICSID-ova definicija može poslužiti kao polazišna točka za analizu stanja i smjerova razvoja produkt dizajna. Čitajući definiciju, već na prvi je pogled uočljiva dihtomija između onoga što znamo da danas dizajn jeste i kakav bi trebao biti.

Nekada su dizajneri bili poput križara  — bili smo borci i misionari. Od recesije ranih 90-ih, situacija se promijenila. Establishment je napokon “shvatio” i sada svi žele “kreativce”. Kreativnost je postala dio posla društvene manipulacije. Problem je u tome što smo dobili što smo tražili. Kulturalnu avanturu progutao je biznis. Činiti stvari boljima — to je etičko pitanje, no etika i posao ne idu zajedno. U najboljem slučaju, posao je neutralan. Peter Saville, dizajner

U masovnoj percepciji, riječ dizajn veže se uglavnom uz luksuzne proizvode (u tolikoj mjeri da je bitka za pravo značenje riječi vjerojatno izgubljena). U prvi plan stavlja se estetska komponenta proizvoda, u skladu s pomodnim viđenjem dizajna kojim se uglavno bavi lifestyle sekcija dnevnih novina. Istovremeno, podjednako važne karakteristike poput funkcionalnosti (djelotvornost, ergonomičnost, trajnost) i proizvodnosti (tehnološka izvedivost, ekonomičnost proizvodnje i distribucije) se zaboravljaju.

Površan pristup dizajnu vezan je i uz pomankanje opće edukacije o dizajnu, ali i uz danas pretežito razumijevanje materijalne kulture kao potrošne robe tj. uz ekonomiju koje funkcionira prvenstveno na osnovu brze izmjene proizvoda. Dodatni, domaći problem produkt dizajna nerazumijevanje je proizvođača o pravilnoj upotrebi dizajna unutar proizvodnog procesa ili, na višoj razini, kao važnog elementa strateškog razvoja tvrtke.

Dizajn kao ključan činilac inovativnosti koji humanizira tehnologije

Predmet je dodirna točka tehnologije i čovjeka. Johnathan Ive, dizajner

Dizajner bi trebao funkcionirati kao prevoditelj između tehnologije i čovjeka, komunikator upotrebe. U svom pravom značenju, dizajn je vezan uz inovaciju,  bilo da se radi o novom materijalu, novoj tehnologiji ili uočenoj potrebi. Inzistiranje na inovativnom — gdje je inovativno vezano uz poboljšanje funkcije/proizvodnosti/načina života, a nije samo sebi svrha — čini fundamentalnu razliku od marketinških fail-safe metoda koje će rezultirati trivijalnim ali tržišno sigurnim proizvodom.

Dizajn kao dio kulturalne razmjene

Postavka o dizajnu kao dijelu kulturne razmjene prilično je upitna. Globalna ekonomija zapadne civilizacije razinu nacije davno je zamijenila razinom korporacije. Primjerice, na internetskim stranicama Nokije nigdje se neće naći informacija da se izvorno radi o finskoj tvrtki (i pitanje je koliko korisnika njihovih telefona zna da se radi o finskoj tvrtki). Ovaj je primjer posebno indikativan ako znamo da je Finska upravo na dizajnu izgradila svoj imidž.

Čak i korporacije “s pedigreom” (“vrhunski talijanski/njemački/finski dizajn”) koje u oglašavanju naglašavaju svoje “kontrolirano dizajnersko podrijetlo”, koriste usluge dizajnera iz drugih zemalja. Razmjena informacija i utjecaja dovela je razvoja svima razumljivog ali i neuzbudljivog globalnog korporacijskog jezika.

Ako i nisu dio korporacijske kulture, dizajneri najnovije generacije (primjerice finski kolektiv Anteeksi) inspiraciju nalaze u zapadnjačkoj urbanoj kulturi a ne u lokalitetu. Tek u rijetkim slučajevima (dobar je primjer novi islandski dizajn) — može se govoriti o lokalno uvjetovanom dizajnu — prvenstveno zahvaljujući homogenosti društva te specifičnim uvjetima razvoja dizajna.

Ako je pak riječ o interakciji razvijenog i nerazvijenog svijeta, prije bi se moglo govoriti o kulturalnoj kolonizaciji no o kulturalnoj razmjeni. Ova interakcija počinje i završava nametanjem proizvoda zapadne kulture nerazvijenim područjima, bez obzira na lokalne različitosti, s ciljem da s “njih” pretvori u “nas” tj. već poznati potrošački profil.

Dizajn kao dio gospodarske razmjene

Dizajn, nekad gotovo nepoznat kao profesija, postao je značajan činilac zagađenja. Potaknut lifestyle časopisima i marketinškim odjelima, postao je područje natjecanja u stvaranju što zamjećenijih proizvoda — bilo bojom ili oblikom ili faktorom iznenađenja. Njegova povijesna i idealistička funkcija da istovremeno služi industriji i sretnim potrošačkim masama, da osmišljava predmete koje je jednostavnije proizvesti i koji čine život boljim, kao da je zašla na sporedni kolosijek. Virus je već zarazio svakodnevicu. Potreba biznisa da privuče pažnju savršen je prenositelj zaraze. J. Morrison

U razvijenom društvu, dizajn kao kreator dodane vrijednosti napokon je prihvaćen kao važan činitelj tržišne ekonomije. Poznato je da pravilnom uporabom, dizajn može smanjiti troškove proizvodnje i distribucije a kroz osiguranje kvalitete proizvoda osigurati njegov uspjeh na tržištu. Međutim, prihvaćanje dizajna u zagrljaj biznisa dvosjekli je mač. Industrijski dizajn, čiji korijeni leže u socijalnim idejama izgradnje pravednijeg svijeta (proizvodi dostupni svima), dugo se borio za priznanje u svijetu biznisa. No, u tom procesu potvrđivanja vlastite vrijednosti čini se da je sredstvo (ulazak u proces proizvodnje) zamijenilo cilj: dizajn je uhvaćen u zatvoren krug stalne potrebe za ekonomskim rastom čija je posljedica ubrzano starenje, te odbacivanje proizvoda radi nabavke novih.

Globalno/društveno/kulturalno etični dizajn

Postoje profesije štetnije od industrijskog dizajna, no nema ih mnogo. V. Papanek, 1971.

Današnja korporativna filozofija često na tržište izbacuje proizvode loše za okolinu, izrađene na neetičan način (politika zapošljavanja u zemljama Trećeg svijeta), koji su kulturalno uništavajući, a plasira ih kroz etički upitan marketing. Kolika je u ovom procesu odgovornost dizajnera?

Papanek dizajneru pripisuje daleko veću moć odluke o proizvodu no što je ovaj posjeduje.  Dizajner — da bi mogao dizajnirati u skladu s vrlim načelima struke — treba podjednako i klijenta koji prihvaća te principe i društvo koje na tim principima inzistira. Kao što znamo, dizajn je tek ogledalo društva. Dizajner će teško promijeniti korporativni moral, međutim određene društvene/ekonomske promjene koje se počinju nazirati daju daleko veće mogućnosti dizajnerima no djelovanje u isključivo u korporacijskim okvirima.

Zahvaljujući nizu okolnosti — suočenost sa skorim gubitkom klasičnih izvora energije, klimatskim promjenama — globalno etični dizajn ili održivi dizajn na kojem su još ranih 70-ih bezuspješno inzistirali Papanek i Fuller u posljednjih nekoliko godina postaje popularna fraza.

Prema Victoru Margolinu, svjedoci smo sukoba ekspanzionističkog modela društva (u kojem se svijet sastoji od tržišta u kojima proizvodi funkcioniraju isključivo kao valuta ekonomske razmjene) i održivog modela u kojem je razvijena svijest o potrebi održavanja pažljive ravnoteže između proizvodnje i ograničenih resursa.

Održivi dizajn (recikirani, netoksični materijali, te recikirajući proizvodi, mali utrošak energije pri proizvodnji, kvaliteta i dugotrajnost proizvoda…) funkcionira na dijametralno suprotnim principima od industrijske proizvodnje kakvu poznajemo od njenog začetka prije nekoliko stotina godina i tek predstoji vidjeti kako će se proizvodnja prilagoditi novim uvjetima. Margolin kao jednu od mogućnosti pozitivnog djelovanja dizajnera vidi u pokretanju proizvodnje vlastitih proizvoda koristeći prednosti moderne proizvodnje i mogućnosti globalnog marketinga. Neki primjeri pokazuju da je ovakav model i ostvariv i isplativ.

Ljudska bića griješe zato što su sistemi, zadaci i procesi unutar kojih rade loše dizajnirani. Professor Lucian Leape, Harvard School of Public Health

Univerzalni dizajn ili dizajn za sve još je jedan od termina koji je u posljednje vrijeme počeo dobivati na popularnosti, mada ga dizajneri zagovaraju od 70-ih. Riječ je o odgovornom dizajnu proizvoda namijenjenih najširem mogućem krugu korisnika bez obzira na njihovu dob ili fizičke sposobnosti. Prema američkom Centru za univerzalni dizajn, principi univerzalnog dizajna su jednakost i fleksibilnost pri korištenju, jednostavnost i intuitivnost korištenja, jasnoća informacije, tolerancija na greške, mali fizički napor, te pristupačnost. Duži životni vijek te moderna medicina koja je povećala broj preživjelih unatoč donedavno smrtonosnim ozljedama, bolestima ili urođenim manama stvorili su bazu korisnika koje su pojedine industrije spremno prihvatile. Međutim, većina postojećih proizvoda daleko je od idealnog.

Dok će cilj društveno etičnog dizajna biti ispunjen ispune li se prva dva cilja (održivosti i univerzalnosti), pitanje kulturne etičnosti dizajna — tj. podupiranje kulturnih različitosti teško je ostvarivo u postojećem sustavu hibridizacije kulturnog identiteta, masovne proizvodnje i globalnih korporacija. Potpuni zaokret u dosadašnjoj proizvodnoj praksi korištenjem prednosti koje pruža suvremena tehnologija — bilo da je riječ o malim serijama u high tech proizvodnji, low tech produkciji, ili recikliranju postojećih proizvoda i materijala — dijelom će riješiti problem.

Međutim, kada je riječ o dizajnu za treći svijet, prvo moramo odustati od možda dobrohotnog no ipak kolonijalističkog načina razmišljanja — nije rješenje u tome da zapadnjački dizajneri iz svoje perspektive i kroz zapadnjačke metode rješavaju probleme Trećeg svijeta, već u razvoju društva koje će kroz svoju vlastitu viziju ili upotrebu dizajna pronaći lokalna rješenja za lokalne probleme. Neočekivano, no problem čak i nije u svijesti političke/ekonomske elite o važnosti dizajna (Indija je nedavno odobrila Nacionalnu strategiju dizajna, Meksiko i Brazil otvorili su Dizajn centre) već, kao što primjećuje Amir Sulfikar (Rethinking Design Policy in the Third World, Design Issues 4/2004, MIT Press), što je dizajn percipiran isključivo kao način da se zapadnoj industriji konkurira zapadnjačkim metodama. Tako shvaćen, dizajn se i dalje ne bavi lokalnim problemima, lokalnim ljudima i lokalnim potrebama.

Uloga je dizajna da pita ili odgovara na ključna pitanja. Harri Koskinen, dizajner

Na kraju, ostaje otvoreno pitanje u kojoj je mjeri ICSID-ova definicija futuristička a koliko je utopistička. U konačnici, možda je važnija njena korisnost u vidu korektivnog elementa i podsjetnika da je bitka za ulazak dizajna u industrijsku proizvodnju ipak bila samo sredstvo a ne i konačan cilj.