Planetarna ekološka kriza karakterizirana klimatskim promjenama, masovnim izumiranjem životinjskih i biljnih vrsta, poremećajima Zemljinih biokemijskih ciklusa, topljenjem polarnih ledenih kapa i povećanjem razine mora posljedica su ljudskog djelovanja. Trenutno čovječanstvo na godišnjoj razini crpi 1.6 bioregenerativnih kapaciteta planete. S takvom razinom eksploatacije prirodnih resursa, gotovo da trebamo još jednu Zemlju, a neka društva i pet takvih planeta. Osjetno ljudsko djelovanje na Zemljine sustave započelo je industrijskom revolucijom, primjenom fosilnih goriva i ubrzanom ekspanzijom kapitalističkog načina proizvodnje, a drastično ubrzanje doživjelo je nakon Drugog svjetskog rata i ulazom nafte u masovnu primjenu. Te promjene u produktivnosti proizvodnje i ekonomskom rastu u velikoj mjeri omogućile su tehnološke inovacije. Progresivistički svjetonazor i tehno-znanost najvažniji su faktor ljudskog razvoja proteklih stoljeća.
U uvjetima ekološke krize taj prometejski svjetonazor nastavlja prevladavati. Iako je tehnologija dio problema, tehnologiju se vidi kao rješenje. Scenariji smanjivanja globalnih emisija CO2 na koje su dobrovoljno pristale zemlje potpisnice Pariškog sporazuma o klimatskim promjenama pretpostavlja brzinu tehnološke inovacije, neprovjerene tehnologije i masovnost njihove primjene kakva nije poznata u prethodnim tehnološkim revolucijama. Može li četvrta industrijska revolucija biti brža od prethodnih i biti dovoljno brza da omogući duboku dekarbonizaciju i odvajanje ekonomskog rasta od iscrpljivanja Zemljinih prirodnih resursa?
U izlaganju ću govoriti o ograničenosti ovog svjetonazora koji teške političke i ekonomske odluke prikriva uzdanjem u tehnološka rješenja. Govorit ću o tim tehnologijama i znanstvenim kritikama uzdanja u njihov uspjeh, kao i pretpostavkama neograničenog ekonomskog rasta na ograničenom planetu. Spomenut ću i tehnologije koje mogu pomoći pri smanjivanju učinaka ekološke krize i izgradnje drugačijeg metaboličkog odnosa čovječanstva i planetarnog okoliša pod uvjetom da ekonomski rast više nije prioritet globalnog društvenog razvoja.
Tomislav Medak je član teorijskog i uredničkog tima Multimedijalnog instituta – MAMA u Zagrebu. Zagovornik je slobodnog softvera i slobodne kulture. Digitalni je knjižničar projekta Javna knjižnica/Memory of the World. Istraživački se bavi političkom ekonomijom tehnologija, intelektualnim vlasništvom i dostupnošću znanja u uvjetima nejednake razvijenosti.
Predavanje otvoreno za javnost “Tehnologija i tehnološka kriza” održat će se u utorak, 19. prosinca u 18:00, na Odsjeku za dizajn vizualnih komunikacija Umjetničke akademije u Splitu (Zagrebačka 3).