Konferencija Dizajner – autor ili univerzalni vojnik, koja je prvi put održana u Beogradu 2010. godine, u organizaciji nevladine udruge Blokovi i njihovih partnera; regionalno je iznimno važno događanje, a poprilično se razlikuje od gotovo svih ostalih strukovnih manifestacija na ‘ovim prostorima’, osim, uvjetno rečeno, zagrebačkog Zgraf-a, koji se u svojem jedanaestom izdanju 2012. godine također usmjerio prvenstveno na edukaciju. Na popularno nazvanom ‘Vojniku’ nema pompoznih dodjela nagrada, nema sveprisutne promidžbe različitih kompanija, među publikom nema previše usputnih znatiželjnika i putnika namjernika (što dugoročno nije pozitivno, ali trenutno jest tako), nema masovnih noćnih tuluma (tek nezaboravnih žurki u manjim prostorima) i nema nikakve kupnje i prodaje. Naprotiv, ono od čega program vrvi (a što nipošto nije malo) na papiru može djelovati prozaično, ali je definitivno vrlo, vrlo korisno: niz predavanja u neprekinutom jutarnjem i ranopopodnevnom ritmu tijekom sva četiri dana konferencije, niz zanimljivih radionica otvorenih za više-manje sve koji se žele prijaviti (pri čemu je kvota ograničena mahom zbog prostornih kapaciteta i financijskih sredstava), te niz poticajnih izložbi, bilo kompleksnih kustoskih projekata koji potiču daljnja istraživanja i kvalitetan diskurs, bilo predstavljanja radova studenata i mladih profesionalaca na određene teme, i to tako da se ne razvija kompeticija, već kooperacija. A tu je i podugačko ime konferencije, kojem se svake godine pridodaje još i zasebni ‘manifestni’ naziv – u ovom slučaju to je bila znakovita Obuka – što zajedno s vizualnim identitetom (također promjenjivim od godine do godine) svjedoči kako bilo kakav branding u klasičnom, tržišnom smislu riječi organizatorima zasigurno nije prioritet. Stoga se može zaključiti – ‘Vojnik’ je prije svega prostor (javni i materijalni, ali i virtualni) slobodnog druženja, obrazovanja i razmjene, ukratko – mišljenja. Zadatak je prekaljenih, iskusnih profesionalaca s godinama iskustva iza sebe, kao i onih mlađih s nekim utakmicama u nogama, da znanje i pokoji savjet podijele sa studentima i onima koji tek ulaze u ono što se uljepšano naziva ‘tržišnom utakmicom’, a zapravo je nepredvidivo i često krajnje brutalno tržište rada. Na pitanje koje je u naslovu svoje vrlo značajne knjige How to be a graphic designer without losing your soul? briljantno postavio britanski dizajner i publicist Adrian Shaughnessy, svi sudionici ‘Vojnika’ na svoj način nastoje pronaći odgovor. No, kako se to manifestiralo u pojedinim točkama programa ovogodišnje konferencije? Ponajviše se na predavanjima moglo čuti kako opstati i uspjeti u ‘predivnom svijetu privatnog biznisa’ i pri tome sačuvati osobni i umjetnički integritet.
stina, nismo ih uspjeli baš sva pohoditi (večernji edukativni program uzeo je svoj danak), no ovdje ćemo svejedno istaknuti sve predavače, među kojima su dominirali regionalni igrači, uz par respektabilnih inozemnih gostovanja. Jedan od stranih gostiju bio je austrijski dizajner, kreativni direktor, fotograf, filmski redatelj, te profesor Oliver Kartak, pročelnik katedre za grafički dizajn na Sveučilištu za primijenjene umjetnosti u Beču, višestruko nagrađivan za svoj rad, koji uključuje projekte poput vizualnih identiteta televizijskih postaja VIVA, VIVA2 i drugih s njemačkog govornog područja, kao i mnoge projekte u filmskoj i glazbenoj industriji. Nadalje, predavanje je održala i mlada njemačko-nizozemska dizajnericaJana Ulrih (Jana Ullrich), čiji se rad kreće u rasponu od vizualne komunikacije u statičnim tiskanim medijima, preko cut-and-paste filmskih i animiranih kolaža, zapravo video-žurnala s aktivističkom notom, sve do konceptualnog dizajna i dizajna interakcija u različitim medijima, što će reći kako njena praksa zalazi duboko u sasvim suvremena interdisciplinarna područja, pa je predavanje bilo iznimno vrijedno za studente koji se u svojim kolegijima i programima ne susreću odviše često s takvim načinom mišljenja. Publici se predstavio i Dennis Elbers, umjetnik, kustos, te organizator prvog Festivala grafičkog dizajna u gradiću Breda u Nizozemskoj, inače lokaciji poznate akademije za umjetnost i dizajn AKV/St. Joost, na kojoj je diplomiralo mnogo renomiranih umjetnika i dizajnera starije generacije, ali i sam Elbers. Odlučivši nakon diplome ostati u Bredi, Elbers od 2008. godine u suradnji s gradskim vlastima bijenalno organizira festival, koji svaki put traje čak šest tjedana i obuhvaća mnoštvo događanja. Pored predavanja, Elbers je u prostoru bivše Robne kuće Beograd zajedno s kolegom Svenom Ehmanompostavio izložbu Search/Find/Like/Share – Mogućnosti vizuelnog pripovedanja, koja se, između ostalog, fokusirala i na neke primjere dizajna izvorno predstavljene upravo u Bredi, pa je to bio svojevrsni ‘prozor’ u nizozemski festival, čiji su postulati slobodnog izmjenjivanja informacija i kolanja referenci i sadržaja među ‘kreativcima’ itekako bliski koncepciji ‘Vojnika’. Predavanja su održali i slovenski dizajner srednje generacije Boštjan Botas Kenda, jedan od vlasnika/članova Studiobotasa, značajnog ljubljanskog studija za dizajn, koji je iznio kratak i informativan presjek povijesti slovenskog dizajna; a zatim i njegovi mladi zemljaci, Jurij Smrke i Nejc Prah, studenti politologije, novinarstva, te dizajna vizualnih komunikacija na ljubljanskom sveučilištu, članovi uredništva utjecajnog studentskog časopisa Tribuna, jedinstvenog izdavačkog projekta na medijskom prostoru bivše Jugoslavije. Riječ je o časopisu posvećenom društvenoj teoriji i kritici iz studentske perspektive, oduvijek bogato ilustriranom i promišljeno dizajniranom, koji je pokrenut još 1951, te je šezdesetih odigrao epohalnu ulogu u političkoj emancipaciji lokalnog studentskog življa, stoga je jasno kako se utjecaj Tribune u sveukupnom tadašnjem i kasnijem razvoju slovenske kontrakulture ne može precijeniti, sve dok časopis nije naglo ugašen kasnih osamdesetih. Tek je 2009. pokrenuto novo izdanje Tribune, a u kolikoj se mjeri razlikuje od starog i kakve su današnja misija i vizija redakcije, moći ćete saznati iz opširnog intervjua koji smo zasebno uradili sa članovima redakcije.
Predavanje Vesne Pešić, ključne predstavnice srbijanske scene na festivalu, definitivno je bilo najposjećenije, a naknadnim je konsenzusom među publikom proglašeno i najintrigantnijim, te za studente svakako i najkorisnijim. Pešićeva je odabrala nesvakidašnji format predstavljanja, jer je publici najprije projicirala dokumentarni video o sebi i svom radu, a potom je uslijedila sesija pitanja i odgovora koja se bez problema protegnula duže od zadanog formata predavanja. Ponovno, štošta o Vesni, projektima na kojima radi i njenim razmišljanjima o ilustraciji i dizajnu saznat ćete u intervjuu koji ćemo uskoro objaviti. Ovdje je dovoljno reći kako njezin dosadašnji opus podrazumijeva itekakav izvor inspiracije za mlađe kolege, kao i putokaz kako se unatoč svim otegotnim okolnostima može raditi hrabro i originalno, a da se istodobno bude posve komunikativan i prijemčiv. S druge strane, Isidora Nikolić, jedna od organizatorica konferencije, održala je predavanje u kojem se uglavnom fokusirala na jedan recentni projekt – dizajn samog vizualnog identiteta ovogodišnjeg ‘Vojnika’, pri tome jasno prikazavši publici pojedine etape u procesu dizajniranja, demistificirajući na taj način svoj stvaralački postupak i otkrivajući izvore svoje inspiracije, te je tako okupljene počastila i čitanjem jedne Borgesove priče, koja je na nju znatno utjecala. Predavanja srpske ekipe zaokružio je poznati ilustrator i dizajner Nebojša Cvetković, dok su regionalnu ‘reprezentaciju’ upotpunila i predavanja Vanje Cuculića i Ivice Mitrovića; usmjerena kako na prezentaciju vlastitog dugogodišnjeg rada (Cuculić), tako i na kronološko i komparativno predstavljanje određenog segmenta produkcije (Mitrović), odnosno dizajna novih medija i interakcija, a prema njegovoj nedavno izašloj knjizi Dizajniranje novih medija: Dizajn i novi mediji – hrvatski kontekst 1995. – 2010.
Osim izložbe POLET – Ekonomska propaganda u Jugoslaviji 1969. – 1980. godine (u galeriji Podroom iLikovnoj galeriji Kulturnog centra Beograda), ‘arheološkog’ kustoskog projekta koji sakupljanjem i proučavanjem oglasa za jugoslavensku industriju tumači specifičnosti jednog povijesnog razdoblja, ostale su izložbe bile rezultat trenutka – otvorenih natječaja za mlade i neafirmirane autore ili pokušaja kompiliranja različitih kreativnih pristupa u određenom krugu dizajnera iz neke geografske i kulturne sredine. Tako su izložbe IMAMO(O) PROBLEM (u Holu KCB-a) i Menjaža (u Kulturnom centru Grad) predstavile socijalno angažirane plakate i fotografije mladih regionalnih autora i studenata, odnosno njihove intimnije grafičke zapise i vizualne poruke, koji su opet često angažirani na jedan drugačiji, intimniji način. Izložba Pohlepa nije u modi, saosećanje jeste (u galeriji Artget KCB-a) poslužila je kao svojevrsni ‘inozemni’ pandan selekciji IMAMO(O) PROBLEM, jer su predstavljeni plakati suvremenih nizozemskih dizajnera slične tematike, estetski veoma raznovrsni i heterogeni, katkad dopadljivi didaktički rebusi, a katkad elaborirane, raskošne ilustracije metaforičke prirode. Napokon, izložba Novine su mrtve, živele novine! Tribuna 2009. – 2013. (u galeriji 12 HUB), pokazala je i dokazala kako u vrijeme masovne popularizacije i primjene digitalnih medija u svim sferama komunikacije, papirnati časopisi s kioska ponovno mogu postati platforme za eskperimentiranje u svim segmentima uređivanja, pogotovo na razini propitivanja procesa samog čitanja novina, s tim povezanim formatima, sustavima hijerarhija informacija, itd. Sveukupno gledano, sve su izložbe u određenom smislu implicitno govorile o širenju prostora slobode (političke, ekonomske, psihološke…) u društvu koje se sve više sužava, zanemarujući u makro-okruženju realne modele povezivanja, integracije i održivog razvoja. Upravo zbog toga ovakva događanja i programi imaju budućnost, jer nude mogućnost zamišljanja i razvijanja ‘mikro-utopija’ (su)života, pa makar i među ljudima povezanima jednakom strukom i interesima. Dakako, takva komunikacija može i treba potaknuti suradnju i na svim drugim razinama, sve dok i potencijalni makro-model održive vizualne komunikacije ne postane moguć, makar i u regionalnim okvirima.
tekst: Bojan Krištofić
fotografije: Sonja Vild i Nemanja Živković
