Koliko se empatija treba razvući kako bi obujmila čitavo čovječanstvo? Svaki aspekt života komodificiran je u kapitalističkom ekonomskom sistemu, a kako bi to bilo moguće, potrebni su radnici koji će tu komodifikaciju ispuniti. U Hrvatskoj su i prije migrantskih radnika postojali dostavljači, konobari i čistači, diskriminirani tad prvenstveno zbog arbitrarne hijerarhije poslova. Ono što se promijenilo u posljednjih nekoliko godina je da su danas ti zaposlenici dobili još jednu stepenicu odmaka uz ekonomski status – drugu nacionalnost, jezik i boju kože – čime su postali meta zastrašivanja naroda uslijed popularizacije teorija zavjere o zamjeni stanovništva.
Fotografija: Buga Cvjetanović
Migrantski radnici su nama poznati stranci (familiar stranger, Stanley Milgram) – osobe koje viđamo često, ali s kojima nikad ne stupamo u značajnu interakciju. Viđamo ih svakodnevno na motociklima, biciklima, u našim hodnicima, na stubištima i u haustorima, a dodirne točke događaju se isključivo u obliku preuzimanja paketa. S druge strane, ako bismo dobili priliku susresti se u potpuno drugačijem prostornom kontekstu, vjerojatnost međusobnog upoznavanja drastično bi porasla. Upravo taj kontekst promijenio se za mnoge na proslavi Nove 2024. godine na Trgu bana Jelačića u Zagrebu, koja je u medijima i na društvenim mrežama prozvana „Wolt/Bolt Novom godinom“.
Fotografija: Buga Cvjetanović
Prepoznajući „Wolt/Bolt Novu godinu“ kao eskalaciju društvene turbulencije, prvi korak za Miju Ribić bio je čuti mišljenja obje strane, one “domaće” i one “strane”, o integraciji inozemnih radnika u zagrebačku svakodnevicu. Dosadašnja praksa umjetnice centrirana je u empatiji. Ona istražuje granice i fleksibilnost empatije u kontekstu odnosa prema migrantskim radnicima poigravajući se postojećim mehanizmima aktivacije suosjećanja poput “stavljanja u tuđe cipele.” Granice empatije zasad dijele granice s poistovjećivanjem – suosjećamo samo ako smo i sami bili dio slične situacije. Izlaskom na tu javnu proslavu, migrantski radnici promijenili su kontekst svojih prostornih granica. Susretali smo ih samo kad nam dostavljaju hranu, voze nas u taksiju, poslužuju u restoranima, čiste radne prostore ili obnavljaju naše zgrade — na skrivenim radnim mjestima koja bi trebali obnašati bezimeni duhovi kako bi nam konzumacija usluga bila što opuštenija.
Fotografija: Buga Cvjetanović
Problem je nastao kad su sami postali konzumenti istih usluga koje inače obavljaju unutar radnog vremena za ostale. Njihovo radno mjesto postalo je njihovom identitetskom oznakom – svaki imigrantski radnik u Zagrebu je „Woltovac/Boltovac“ stoga je činjenica da imaju društveni život izvan radnog vremena neugodna jer ih moramo početi sagledavati kao kompleksne osobe, odnosno, osvijestiti ih. Potplaćeni radnici velikih kineskih tvornica od kojih naručujemo odjeću, posudice, vodilice za pse, otirače, kvake, maske za mobitele i dispensere za sapun, dovoljno su skriveni kako nam naš ulog u njihovoj eksploataciji ne bi stvarao nelagodu. U slučaju fizički prisutnih migrantskih radnika, jedini obrambeni mehanizam koji imamo za opravdanje te iste eksploatacije je demonizacija radnika. Njihovim navodnim skrivenim zlim namjerama, mi dobivamo opravdanje za suzbijanje njihovih sloboda.
Fotografija: Buga Cvjetanović
U „kava, kophee, kaphī, kôfē, kape…“, Mia Ribić koristi dijalog kao umjetničku metodu i kroz pet dana dijeli kavu sa 36 prolaznika (19 Hrvata, 17 stranih radnika) u Zagrebu. Sugovornici su pozvani nadovezati se na izjave prethodnih sugovornika stvarajući time meta-dijalog koji publika promatra u finalnoj instalaciji. Ovdje sugovornička mjesta zauzimaju ekrani, a tematiku razgovora određuje šalica kave koju odabiremo — prošlost, kultura, kava, jezik, rad. Kroz raznolike teme jedna nit prevladava, a to su barijere koje bi trebale biti sklonjene kako bi migrantski radnici bili prihvaćeni kao članovi društva u kojem se trenutno nalaze. Te barijere prikazane kao integracijske metode poput učenja hrvatskog jezika i prihvaćanja hrvatske kulture uvijek nose podznak brisanja vlastite.
Fotografija: Buga Cvjetanović
Naslov izložbe nadovezuje se na naslov projekta Kava, kophee, kaphī, kôfē, kape…, ali ovog puta Ribić koristi riječ „dobrodošli“ poigravajući se s lokalnim reklamama za slobodne sobe: „Zimmer Frei, Camere, Rooms“, viđenim duž obale. Suprotstavljanjem višejezičnih znakova hvata se u koštac sa pitanjem dobrodošlice – koji jezici, i sukladno s tim, ljudi kojih nacionalnosti su poželjni i dobrodošli, a koji su izostavljeni i prešućeni? Pod kojim uvjetima su drugi dobrodošli? Čiji jezici se moraju izbrisati, a čiji imaju privilegiju oglašavanja?
Drugi korak uslijedio je ubrzo nakon pauze za kavu. Bilo je vrijeme da se umjetnica direktno obrati empatiji pismom. U Dear Empathy…, diplomskom radu summa cum laude University of the Arts u Londonu, Ribić ovog puta ne zauzima ulogu promatrača već koristi svoj glas kako bi procesuirala prikupljena saznanja. Kao zaposlenica Odjela za neisporučenu poštu suočena je s gomilom ljubavnih pisama i pisama prekida napisanih od strane inozemnih radnika upućenim državama koje su ih zapošljavale. Očajna nakon saznanja da pisma moraju biti uništena, uviđa da nije dovoljno da ta pisma samo budu pročitana – potrebno je obratiti se direktno Empatiji.
Taj vapaj empatiji je za proširenjem, za ulazak u nepoznati teritorij, za obavijanje čitavih naroda po žurnom postupku. Riječima poštanske službenice: “Tražiš od nas da suosjećamo, ali posrćeš, dosežući samo do poznatog umjesto da se rastegneš kako bi izgradila most između ugode i nepoznatog.” Ribić svu odgovornost stavlja na empatiju i oslobađa nas krivnje, istovremeno nam dajući drugu šansu. Možemo li most o kojem govori Ribić izgraditi kolektivnim očuđenjem? Jack Halberstam, autor termina unworlding, predlaže pristup zaborava, gubitka i rastavljanja kako bismo otvorili kreativnije, nove i iznenađujuće načine postojanja u svijetu. Stvaranje novih svjetova nemoguće je sa teretom postojećeg i ustaljenog. Za vrijeme krize, potrebno je dizati uzbune i rušiti stare temelje na kojima je ta kriza izgrađena. Nezamislivo postaje zamislivim tek kad su nametnute granice u potpunosti izbrisane.
Možda empatiju ne moramo rastezati već dekonstruirati, učiniti stranom i ponovo je upoznati.
Fotografija: Buga Cvjetanović
Literatura:
- F. Gordon, A. (2008). “Ghostly Matters: Haunting and the Sociological Imagination”, University of Minnesota Press, 2008.
- Mattin (2022). “Social Dissonance”, Urbanomic Media Ltd.
3. Halberstam, J. (2024). Unworlding. Journal of Architectural Education, 78(2), 272–276