Otkad je 1994. diplomirala, Petra Černe Oven primila je mnogo prestižnih nagrada struke za svoj dizajnerski rad, dok je paralelno radila i kao teoretičarka, te predavačica. Objavljivala je članke i znanstvene radove u časopisima kao što su Eye, Emzin i drugi, te je inicirala i koordinirala više različitih istraživačkih i izložbenih projekata. Među ostalim angažmanima, predaje na kolegijima razvoja i teorije dizajna na Odsjeku za vizualne komunikacije pri Akademiji za lijepe umjetnosti i dizajn u Ljubljani (Slovenija).

Barbara Predan

Barbara Predan diplomirala je 1999. godine, a 2004. stekla je magistarsko zvanje iz područja teorije i povijesti dizajna, također na potonjoj instituciji. Doktorsku disertaciju obranila je 2012. na Institutu za znanstvena istraživanja Slovenske akademije znanosti i umjetnosti i Sveučilištu Nova Gorica. Objavljivala je članke i znanstvene radove u časopisima poput Design Issues, Design Principles and Practices, Orisu i drugima. Autorica je i ko-autorica nekoliko knjiga i izložbi, tj. izložbenih koncepata. Kao gost predavač od 2009. predaje o teoriji i razvoju dizajna na istom odsjeku kao i Petra Černe Oven. Na samom početku, kao dio svoga kolegija osmislila je i seminar posvećen informacijskom dizajnu i dizajnu usluga.

Petra i Barbara, vaši životopisi govore kako ste studirale i radile u inozemstvu kao (tipografske) dizajnerice, teoretičarke i predavačice, a uz to ste i članice nekoliko relevantnih međunarodnih strukovnih udruga. Što vas je usmjerilo od specifične svakodnevne dizajnerske prakse prema proučavanju i istraživanju teorijskih koncepata, kao i razvijanju vlastitih? Na koji način je to produbilo vaš praktični rad i potežete li uopće jasnu granicu između tih područja?

Barbara: Zanimljivo je što to pitate. Kad se Petra vratila sa Sveučilišta Reading (UK) razgovarale smo o razlozima zbog kojih smo se udaljile od dizajnerske prakse kako bi studirale i istraživale teoriju dizajna. Iznenadile smo se kad smo shvatile da je jedan od glavnih motiva za nas obje bio intervju s grafičkim dizajnerom Rankom Novakom, objavljen ranih 90-ih godina. U tom intervjuu (koliko se sjećam) Novak je rekao kako je problem dizajnerske profesije u tome što ne posjeduje nikakvu stvarnu kritičnost, pa ni teoriju, a posljedica toga je da se dizajn ne može smatrati istinskom profesijom, nego samo pokretom. Htjele smo naprosto popraviti takvo stanje.

Petra: Da, sjećam se da je to bio značajan događaj. Kada sam 90-ih počela posjećivati strukovne konferencije, bila sam iznenađena koliki je naglasak bio na teoriji i povijesti dizajna, te njihovoj povezanosti s praktičnim projektima (što je posebno vrijedilo za tipografiju, koju se htjelo u potpunosti redefinirati kao disciplinu u digitalnom okruženju, zaboravljajući kako ima tradiciju dugu barem petsto godina). Mislim da se mora sazreti i proći kroz fazu bavljenja isključivo dizajnerskom praksom, kako bi se mogle cijeniti nove perspektive koje teorija može pružiti svakodnevnim dizajnerskim aktivnostima. Doduše, usprkos važnosti teorije, ona se ne može odvojiti od prakse – jedna hrani drugu, i obrnuto.

Kako vidite budućnost klasične tipografije (u smislu tehnologije tiska, crtačkih i projektantskih vještina, tradicionalnih pogleda na proporcije i kompoziciju, itd.) u kontekstu ubrzane evolucije digitalnih i interaktivnih medija i alata? Mislite li kako će se sama ideja čitanja promijeniti? Kako će to utjecati na naše svakodnevno dizajniranje, odnosno na naše živote općenito?

Petra: Mora se uzeti u obzir da je tipografija oduvijek bila veoma konzervativna disciplina, što je djelomično povezano sa samim konceptom čitanja. Ljudski mozak nije se pretjerano promijenio odGuttenbergovog vremena, no danas smo izloženi vrlo različitim tipovima čitanja koji nam pružaju različita iskustva. Ako ćemo analizirati sve važnije ‘potrese’ u ovom području (kao, na primjer, post-moderne i de-konstruktivističke eksperimente), zaključujem kako su bili sasvim dobri za postavljanje pitanja, ali se očito nisu održali; jer (još) zaista ne možemo čitati dnevne novine u Carsonovom stilu, ili koristiti pisma a la Fuse u dizajnu rasporeda sati. Po mom mišljenju, tipografija se danas račva na nekoliko ozbiljnih područja razvoja: ‘output’ na više razina, u smislu paralelnog objavljivanja sadržaja na papiru i na elektroničkim ekranima – uređajima, što će nam donijeti posve nova iskustva kada je riječ o tome kakav se sadržaj objavljuje i gdje; drugo, dizajn pisama fokusirat će se sve više i više na pisma za elektroničko čitanje, kao i na fontove prilagodljive različitim sustavima pisanja; i treće, primjetan je veliki napredak u istraživanju, održavanju i očuvanju danas gotovo antikne tiskarske tehnologije (poput tiska izlivenim pismima) i ostalih popratnih alata i vještina (uveza, izrade papira i dr.). Ovo posljednje nije značajno samo u smislu akademskih istraživanja, nego i živih, kreativnih umjetničkih rješenja.

Koja je vaša definicija informacijskog dizajna i dizajna usluga? Koliko je ovo područje zapravo široko? Je li uopće točno promatrati ga kao izdvojeno područje, ili je toliko isprepleteno s vizualnim komunikacijama općenito da ga treba shvaćati kao lajtmotiv grafičkog dizajna kao takvog?

Petra i Barbara: Naše mišljenje je da informacijski dizajn i dizajn usluga trebaju biti integrirani u svakodnevnu dizajnersku praksu. Kao što je Norman Potter napisao: “prije nego što razmislite kako ćete nešto učiniti, trebali bi prepoznati što zapravo činite i zašto biste to trebali uraditi.” Vjerujemo kako vam te discipline mogu pomoći u pronalaženju odgovora na oba pitanja.

Kakva je situacija na slovenskoj sceni dizajna i vizualnih umjetnosti ovih dana? Komuniciraju li dizajneri (bilo da rade u području vizualnih komunikacija, industrije ili digitalnih medija) sa, na primjer, stručnjacima humanističkih ili prirodnih znanosti, rade li s njima na određenim projektima? Postoji li neka vrsta službene vladine ili nevladine strategije za regulaciju tog procesa, na državnoj razini? Promatra li se dizajn isključivo kao zabava i oruđe industrije i biznisa, ili postoji neki prostor za artikuliranu kritičku praksu kroz dizajn?

Petra i Barbara: Ove godine pripremili smo dokument Preporuke za planiranje politike, koji počinje sljedećim mislima: “Strategiju znamo, i poznajemo mnoge primjere kvalitetne prakse temeljene na uporabi dizajna. Danas se, što je posebno važno, po prvi put javljaju vrlo opipljive statistike koje idu u korist dizajna. Unatoč tome, u Sloveniji je uglavnom rasprostranjena tek prva od ovih pojava: strategija. Vrijeme je da se dizajnersku profesiju prestane promatrati samo kao predmet razgovora: moramo početi dizajn svjesno koristiti u svakom segmentu društva.”

U ovom trenutku ta dva subjekta sigurno nisu adekvatno povezana i dizajneri su ostavljeni po strani. Ovdje u Sloveniji, problem je višeslojan: klijenti i dioničari ne smatraju dizajnere stručnjacima osposobljenima za hvatanje ukoštac sa svakodnevnim problemima koji nas okružuju. Na primjer: kada se suočava s problemom primanja pacijenata na bolničke odjele ili rješavanja prometnih čepova u gradskoj špici; organiziranja dnevnih programa za stare i nemoćne ili oblikovanja špranci za plaćanje računa i reguliranja potrošačkih bakrota; ili pak problemom pomaganja nervoznih putnika koji čekaju u zračnim lukama; ili pitanjem prenamjene napuštenih urbanih prostora – nikad se i ne pomišlja da se pozove dizajnere. Dizajnere se ne doživljava kao potencijalne partnere, pa su u potpunosti izostavljeni iz procesa rješavanja složenih problema. S druge strane, ni dizajneri se ne dotiču ovih pitanja onoliko koliko bi trebali, jer ne znaju kako da to učine, ili su prezaposleni na drugim poljima. Želimo snažnije povezati dizajnere, dioničare i korisnike. Praksa nam pokazuje kako se jedino kvalitetnom kolaboracijom postižu najbolji rezultati.

Možete li ukratko reći što očekujete kada vodite dizajnerske radionice? Kakvi su rezultati i kako sudionici reagiraju na teme i metode s kojima radite? Omogućava li zaista ‘brainstorming’ s drugim stručnjacima genezu inovativnih ideja i koncepata?

Petra i Barbara: Rezultati našeg rada u oba područja koja nas najviše zanimaju sabrani su u dvjema knjigama: Service and Information Design (Pekinpah and MAO, 2010) i Designing an Agenda, or How to avoid Solving Problems That Aren’t (Pekinpah and RRA LUR, 2013). Naše mišljenje (koje se temelji upravo na tim rezultatima) jest da je kolaboracija između dioničara i klijenata, dizajnera, korisnika i svih ostalih zainteresiranih najbolja osnova za prepoznavanje pravih problema. Može se i ovako reći: pitanje nije možemo li se popeti na vrh planine, nego penjemo li se na pravu planinu. Uvijek se nadamo se kako će nam zajednički rad pomoći da ih prepoznamo.

fotografija Petre Černe Oven: Dragan Arrigler
fotografija Barbare Predan: Boris Benko

.