Nita Salihu Hoxha (1984.) je grafička dizajnerica koja djeluje u Prištini, Kosovo. Osnivačica je Studija Permanent, studija za grafički dizajn koji se fokusira na art direkciju, grafički dizajn, tiskane publikacije, animaciju i digitalne medije. Osim toga, suosnivačica je REDO-a, godišnjeg multidisciplinarnog dizajnerskog događanja koje se održava u Prištini. Magistrirala je multimediju i grafički dizajn na Sveučilištu u Prištini. Njezini projekti obuhvaćaju dizajn knjiga i vizualnih identiteta, izložbe, instalacije, animaciju i web dizajn. Rad Nite Salihu Hoxha uključuje dizajn istraživačke publikacije za Nacionalni paviljon Republike Kosovo na 60. međunarodnoj izložbi vizualnih umjetnosti – Venecijanskom bijenalu; vizualni identitet paviljona Kosova na Međunarodnoj izložbi arhitekture Venecijanskog bijenala 2018. i 2021.; Manifeste 14 u Prištini (2022.), Nacionalne galerije Kosova, Galerije Ministarstva kulture, omladine i sporta Kosova, Bijenala Autostrada, Parade ponosa Kosova. Aktivna je sudionica kulturne scene Kosova. Početkom 2024. godine, Nita Salihu Hoxha predstavila je svoj dizajnerski rad i na izložbi u HDD galeriji u Zagrebu.

Alban Muja: Whatever Happens, We Will Be Prepared, Nacionalna galerija Kosova, Priština, Kosovo, 2021.

Ovdje u Hrvatskoj o Kosovu većinom, i nažalost, čujemo u Vijestima. S druge strane, statistike pokazuju da je Priština glavni grad s najmlađom populacijom u Europi. Ljudi koje poznajem, a koji su posjetili Kosovo, kažu da je umjetnička scena tamo vrlo vibrantna i u procvatu — tu su Autostrada Biennale, Dokufest festival dokumentarnog filma u Prizrenu, Manifesta je održana u Prištini, a Kosovo redovito sudjeluje na oba Venecijanska bijenala. Kako ti, kao duboko i profesionalno angažirana insajderica, vidiš kulturni i svakodnevni život na Kosovu?

Ono što opisuješ prilično je točno. Mogu samo zamisliti kakve vijesti kruže o Kosovu. Nažalost, pisanje o ratu i nemirima najlakša je narativna nit za koju se novinari hvataju kad pišu o Kosovu. Vidim da to strani novinari vrlo često rade — vjerojatno u Hrvatskoj svjedočite sličnom obrascu. Negativna strana toga je što sav nevjerojatan rad umjetnika i kreativaca ostaje u sjeni. Iako je naša lokalna kultura bogata i vibrantna, polako, ali sigurno izlazi iz kriznog načina rada koji je rat i tranzicija nanijela njenom ekosustavu. Unatoč svemu, neovisne i javne umjetničke institucije imaju godišnje izložbene programe koji prikazuju radove lokalnih i međunarodnih umjetnika, istovremeno održavajući odlične odnose s kulturnim scenama regije. Bijenali koje si spomenuo poslužili su kao dobra struktura za lokalne umjetnike, ali i kao platforma koja je omogućila konzistentniju i opsežniju produkciju umjetničkih djela. Ono što je sigurno, razmjene koje se događaju organski ili potaknute ovim platformama dale su povoda različitim diskursima, što je zauzvrat oblikovalo radove umjetnika. Sve to utjecalo je i na naš rad kao grafičkih dizajnerica. Morali smo pažljivije pratiti institucije, umjetnike i istraživače s kojima radimo te odgovarati na to kroz dizajn. Osobno i profesionalno to me potaknulo na veliki rast, s obzirom da sam radila i za Autostrada Biennale i Manifestu 14. S druge strane, kao suosnivačica REDO Prishtina, upoznala sam mnoge dizajnere i imala priliku učiti o njihovim individualnim metodologijama. Njihovi raznoliki pristupi dizajnu naučili su me mnogo toga. Za one koji ne znaju mnogo o konferenciji REDO, to je trodnevni događaj koji okuplja dizajnere iz cijelog svijeta kako bi otvorili diskusije o trenutnim izazovima u praksi grafičkog dizajna. Kroz niz predavanja, glazbenih događanja, knjiga i tura po gradu, REDO pruža priliku dizajnerima da se povežu unutar i oko Prištine. Tamo sam upoznala dizajnere koji su uvelike utjecali na moj rad, poput Experimental Jetset (NL), Åbäke (FR), Julije Born (CH), Cornela Windlina (CH). Također i tipografe poput Radima Peška, Manuela Krebsa, Laurenza Brunnera (CH), čiju tipografiju često koristim u svom radu.

Erëmirë Krasniqi: The National Gallery Oral History Project, 2018.

Na tvojoj stranici piše da si radila u agencijama prije nego si 2018. pokrenula Permanent. Što te potaknulo da napustiš, pretpostavljam, sigurno radno okruženje i upustiš se u poduzetništvo?

I preddiplomski i diplomski studij završila sam u području grafičkog dizajna, ali sam uvijek ostala bliska umjetničkom svijetu. Rad u različitim poslovno orijentiranim agencijama nije mi uvijek omogućavao suradnju s umjetnicima i umjetničkim institucijama u mjeri u kojoj sam željela. Trebalo mi je 16 godina, četiri različita posla i temeljito iskustvo u grafičkom dizajnu da osmislim Studio Permanent. Počela sam raditi vrlo rano, mislim da sam tek navršila 18 godina, i paralelno sa sveučilišnom edukacijom radila sam u različitim agencijama. Tako sam imala vremena steći potrebne uvide i izgraditi sustav rada za sebe. Pokrenula sam svoj neovisni studio 2018. s idejom i uvjerenjem da mogu unijeti više umjetnosti u svoju praksu grafičkog dizajna. Studio je također bio način da stvorim nišu za svoj rad, ali i da sudjelujem u razvoju naše kulturne scene. Studio mi je omogućio da mogu pažljivije razmisliti o vrstama suradnji u koje želim ući ili ih inicirati, o tome kakvi projekti i koje veličine su mi bitni te što želim podržati stvaranjem sofisticiranijeg vizualnog jezika. Ovo je bilo posebno važno za istraživače s kojima sam surađivala, jer zbog složenosti njihovih istraživanja njihov rad često ostaje nevidljiv i teško dostupan. Moj samostalni studio započeo je rad s dva projekta različitih opsega. Jedan je bila izložba temeljena na istraživanju: Kampanja pomirenja krvnih osveta 1990.-1991., koju je kurirala Erëmirë Krasniqi; a drugi je bio Grad je posvuda u kustoskoj koncepciji Elize Hoxha, paviljon Kosova na Venecijanskom bijenalu 2018. godine. Oba projekta uključivala su dizajn vizualnog identiteta, signalizaciju za izložbe i dizajn publikacija. Što su projekti bili veći, to mi je trebala veća pomoć, i tako sam počela širiti osnovni tim.

Driton Selmani: Hidden In Plain Sight, sbunker, 2021.

Studio Permanent uvijek ima mali, ali očito čvrst i dobro uhodan tim. Tvoj rad s tipografijom je svjež, čist i perfekcionistički, ali također koristiš kolaž, ilustraciju i fotografiju. Ovo je možda otrcano i prečesto postavljano pitanje, ali me iskreno zanima odgovor — kako izgleda tvoj kreativni proces? Ili bolje rečeno, koja je tvoja strategija ili intuicija prilikom pristupanja projektu?

Oduvijek sam željela imati mali tim ljudi s kojima surađujem. Trudim se držati tim na tri osobe. Trenutno smo tri dizajnerice: ja, grafička dizajnerica; Lira, grafička dizajnerica; i Leonita, animatorica. U mnogim aspektima, tim je organiziran horizontalno. Svi smo jednaki, ili barem nastojim da tako bude, gdje svatko radi na svojim vlastitim projektima. Studio preispituje svoje modele suradnje, ali također ulazimo u novu fazu razvoja tima. Donedavno nam je bilo važno izgraditi vlastiti prostor, ne samo za nas same, već i za druge koji dolaze na kraće vrijeme. Studio djeluje kao spremnik koji nas drži na okupu. Želim da ovaj prostor bude mjesto gdje ljudi dolaze, upoznaju se, pripremaju obroke, rade na projektima, ostaju ili odlaze, ali svakako ostavljaju svoj trag. Prostor prožet suradnjama i sigurno mjesto za izražavanje. Ne bih rekla da prostor mora definirati nekoga, ali to čini do određene mjere – i to je u redu. Spomenuo si tipografiju. Da, to je najvažniji aspekt našeg rada. Trudimo se držati je jednostavnom, ali također prihvaćamo različite utjecaje i istovremeno revidiramo neka od vlastitih dizajnerskih načela u svjetlu novih zbivanjaa; to je način da bolje razumijemo što nam se sviđa i zašto, ali i da preoblikujemo svoje pristupe dizajnu. Također, to je način da si dopustimo slobodno raditi i igrati se s onim što imamo pri ruci. No ono što je ključno i vodi naš pristup su sami projekti. Veliki dio inspiracije dolazi iz sadržaja s kojim radimo i načina na koji se povezujemo s temom.

Što se tiče radnog procesa, uvijek započinjemo s malo razgovora unutar tima, malo razgovora s istraživačima, kustosima i umjetnicima s kojima surađujemo. Strategije variraju. No često su pomalo poput samog grafičkog dizajna; postaviš stvari u grid, a svi su slobodni pristupiti projektu kako žele, ali unutar tih koordinata. U osnovi, grid je ono što nas drži u liniji i na okupu. To je također povezano s mojim pogledom na ulogu dizajnera – slobodnog agenta koji može biti u središtu svih kreativnih odluka, a često i onaj koji pregovara o ključnim aspektima projekta. Kad temeljito proučim sadržaj, nastojim dodatno istražiti vizualne reference povezane s kontekstom projekta. Volim gurati projekt naprijed i intervenirati gdje je potrebno, jer me zanima da na kraju imamo vizualno bogatu i vizualno ugodnu publikaciju. Na primjer, za publikacije Subcultures u okviru Manifeste 14, projekt je imao tekstualni sadržaj, ali nije imao vizualne materijale koji bi ga poduprli. No budući da sam bila dio mnogih tih kulturnih događanja na koja se publikacija fokusirala, točno sam znala što nedostaje u vizualnom smislu i počela istraživati ljude koji su prisustvovali tim događajima, zabavama i izložbama koje su oblikovale ono što poznajemo kao subkulturu u Prištini. Počela sam dizajnirati layout i odlučila da sve tri publikacije imaju isti layout, ali koriste različite stilove i radne tehnike za svaku publikaciju.

The City Is Everywhere, Paviljon Kosova, 16. Venecijanski bijenale, 2018.

Radila si na mnogim temama koje se tiču kosovskog nacionalnog identiteta i prošlosti, ali u vrlo širokom smislu, čini mi se. Svi smo živjeli u istoj zemlji do „nedavno“. Jugoslavenski modernizam može se pronaći u umjetnosti, dizajnu i arhitekturi diljem bivše zemlje. S druge strane, Zagreb ima vrlo istaknutu kosovsku albansku manjinu. Vidiš li ili doživljavaš ikakvu stilsku, kulturnu ili drugu povezanost s zajedničkim naslijeđem socijalističke epohe, ili je to samo pogled koji mi iz dominantnijih nacija imamo?

Što se tiče mnogih projekata na kojima smo radili, njihovi dizajni bave se kosovskom prošlošću. A kad se osvrnemo unatrag, Kosovo je vrlo stilski raznoliko – utjecaji dolaze iz periferije i centara. Kosovo nije samo osmansko, socijalističko-modernističko ili vođeno postratnom turbo-arhitekturom. Ono je sve to i ništa od toga. To ga čini složenim, jer ima slojeviti identitet. Kada dizajniramo, osjećam da komuniciramo sa svim njegovim slojevima, jer je sve međusobno povezano – ono što uzimamo i ono što ne uzimamo iz toga. Često osjećam da čak i stilski utjecaji grada koje odbacujemo utječu na naše estetske odluke, jer pokušavajući se odmaknuti od njih, donosimo odluke koje odgovaraju na njih kroz odbacivanje. Barem tako ja pristupam nasljeđu svoje zemlje. Što se tiče jugoslavenskog modernizma i je li prisutan ili je utjecao na moj rad, Kosovo je u velikoj mjeri oblikovano socijalističkom modernističkom umjetnošću i arhitekturom – naši su gradovi urbanizirani prema primjerima drugih socijalističkih gradova u Jugoslaviji. Također, naši profesori umjetnosti na Akademiji, koji su nam prenijeli svoje škole mišljenja i metode dizajna, obrazovali su se na umjetničkim akademijama u raznim jugoslavenskim centrima. Koliko toga pronalazim u svom radu, ne mogu točno odrediti. Ponekad vidim fragmente koje mogu jasno povezati s Jugoslavijom, ali često ne mogu. Mislim da ćemo u budućnosti postati svjesniji jugoslavenskih utjecaja, kako budemo pažljivije istraživali to razdoblje i kako je ono oblikovalo naše estetske senzibilitete.

Mapping Subculture Movements in Prishtina, Tirana and Skopje’, Manifesta 14, 2022.